Art of Railways

četvrtak, 19.07.2012.

Strogo kontrolirani vlakovi – ljetno štivo za stare i mlade željezničare

U prošlih nekoliko godina često sam se puta uvjerio kako u dosta službenih mjesta nema važećeg Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu. To ne samo da je čudno već i vrlo opasno. I pored svih pisanja i traženja da se osvježe zbirke propisa malo je toga i učinjeno. Iako je Zakon o sigurnosti u željezničkom prometu temeljni zakon za siguran tijek prometa… iako će većina izvršnih radnika poduzimati sve da se osigura visoka razina sigurnosti… kad se spomene administrativna razina sigurnosti svima – bar onima koji imaju – diže se kosa na glavi. Taj dio postaje nevažan… najdalje što se ode je da se sjete kako se to nekad radilo na željeznici.

I tako razmišljam kako bi bilo lijepo svim željezničarima – mladima i starima preporučiti Strogo kontrolirane vlakove kao štivo za ljetni odmor. A onima koji odlučuju o budućnosti željeznice predložio bih da izdaju jedno tiskano izdanje Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu i daruju umjesto regresa. To bi bila investicija a ne trošak za ovu zemlju i ova poduzeća.

Strogo kontrolirani vlakovi – ljetno štivo za stare i mlade željezničare

U prošlih nekoliko godina često sam se puta uvjerio kako u dosta službenih mjesta nema važećeg Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu. To ne samo da je čudno već i vrlo opasno. I pored svih pisanja i traženja da se osvježe zbirke propisa malo je toga i učinjeno. Iako je Zakon o sigurnosti u željezničkom prometu temeljni zakon za siguran tijek prometa… iako će većina izvršnih radnika poduzimati sve da se osigura visoka razina sigurnosti… kad se spomene administrativna razina sigurnosti svima – bar onima koji imaju – diže se kosa na glavi. Taj dio postaje nevažan… najdalje što se ode je da se sjete kako se to nekad radilo na željeznici.

I tako razmišljam kako bi bilo lijepo svim željezničarima – mladima i starima preporučiti Strogo kontrolirane vlakove kao štivo za ljetni odmor. A onima koji odlučuju o budućnosti željeznice predložio bih da izdaju jedno tiskano izdanje Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu i daruju umjesto regresa. To bi bila investicija a ne trošak za ovu zemlju i ova poduzeća.

Pištoljaši ili regionalni lideri za sigurnost

Ubrzo nakon što sam se vratio s bojišta našao sam se u financijskim problemima. Bila je kriza i besparica. Jako se je teško živjelo. U jednom od razgovora s prijateljem predložio mi je da počnem raditi u salonima za erotsku masažu. U to vrijeme to je bio posao koji je cvao preko Oglasnika. Samo sam se nasmijao. Što se smiješ!? Obično dolaze klinci, a i zaposlenice koje tamo rade su strankinje kojima si najbolji frend. Treba ti samo malo odlučnosti i pištolj. Nemam pištolj! Kako nemaš, pa došao si sa ratišta!? Nemam i tako nisam imao uvjete za posao.

Ne tako davno radio sam u poslovima sigurnosti i trebao sam održati prezentaciju o sustavu upravljanja sigurnošću. Pozicionirao sam nas kao regionalne lidere za sigurnost. Nisam niti počeo s prezentacijom a podsmjeh je već počeo. Kakvi lideri vi ste pištoljaši. Nekad su kontrolori imali uniforme sa činovima i nosili su pištolje. I svi su ih se bojali. Danas se vas nitko ne boji. Pa ni ne želim da me se netko boji. Samo pokušavam posljedično razmišljanje o sigurnosti preusmjeriti u preventivno jer je to puno učinkovitije. Onda sam bio na nekom sastanku i ponovo sam čuo. Pa vas se više nitko ne boji. Nije to unutarnja kontrola kakva je nekad bila. Pa i ne želim da me se netko boji samo da osiguramo visoku razinu sigurnosti.

Danas gledam sa strane kako sustav upravljanja sigurnošću polako gubi bitku s unutarnjom kontrolom a mogući regionalni lideri za sigurnost biti su pištoljašima. Ljudi, ja nemam pištolj i samo se pitam zar ti što vole pištolje ne bi trebali ići čuvati tete iz inozemstva a novim naraštajima puštati da se brinu za sigurnost željezničkog prometa.

srijeda, 18.07.2012.

Željezničke fasade, poslovni prostori i Brussel

Prije pet godina Hrvatske željeznice slavile su svoj dan na Zagreb Zapadnom kolodvoru. Obnovili su fasadu i mnogi su se željeli tamo fotografirati. Tom prilikom napravio sam i sam nekoliko fotografija. Jedna se odnosila na gužvu na cesti uz kolodvor, druga je bila o neuređenoj slavini za vodu u samom kolodvoru a jedna je bila od kolodvorskim kolosijecima na kojima nije bilo niti jednog vagona a kamoli vlaka. Tada sam govorio da nam neće pomoći nikakva fasada ako nešto ne poduzmemo da povećamo broj korisniku željezničkog prijevoza.

Danas se često piše o elitnim lokacijama i luksuznim poslovnim prostorima u kojima se nalaze željeznički radnici i kako sve to treba komercijalizirati. Kako neke željeznice dobro prihoduju od iznajmljivanja svojih nekretnina. Kako će se iseliti željeznički radnici s tih lokacija. i slično. I ponovo dolazim da nas neće niti najluksuzniji poslovni prostori spasiti ako se napokon ne okrenemo povećanju rada u osnovnim djelatnostima – pružanju prijevozne usluge.

Puno toga gledamo kako se radi u zemljama Europske unije i sve što možemo želimo kopirati. Često se vidi i kako smo se prisutniji u Brusselu ali nešto jako važno rijetko tko vidi, a to je da se željeznička pruga u centralnom dijelu grada nalazi ispod zemlje. Napravljen je tunel, a i peroni centralnog kolodvora su ispod zemlje. Većina će se složiti da bi to bilo dobro rješenje i za Zagreb. Spustiti prugu od Podsuseda do Trnave i na taj način dugoročno riješiti gradski i prigradski promet na relaciji istok-zapad. Svi će reći, dobro rješenje za koje nema novaca. I tu se polako razilazimo. Uzme li se da se Zagreb nalazi na križanju međunarodnih pruga X. i Vc. koridora te da je usko grlo tih pravaca… uzme li se da Zagreb i okolicom ima blizu milijun stanovnika… uzme li se da su danas željezničke pruge u Zagrebu postale kočničari i prepreke u gradu… i tako redom dosta toga bi se još moglo uzeti kao važni argumenti za korištenje infrastrukturnih i regionalnih fondova onda možda sama ta ideja i nije toliko nerealna i neostvariva. Važno je imati viziju što se želi od željeznice u gradu Zagrebu. Važno je imati hrabrosti za takav projekt… važno je imati poduzetne i stručne lidere a ne birokrate u željezničkim poduzećima…

U konačnici, nemam ništa protiv toga da se iznajmljuju željezničke nekretnine, osobito ako se uz Zagreb Glavni kolodvor nalazi neki park ili luksuzni hoteli a ne zastarjeli kolosijeci i Graba. Ali ako ne pronađemo način kako povećati broj prevezenih putnika i tona roba možemo očekivati slijedeći scenarij…. direktor razvoja i građenja bit će zadužen za traženje lokacija, građevinski i lokacijskih dozvola te dizajniranje novih zgrada… direktor održavanja će skupljati pričuve i pokušavati što manje toga na zgrada održavati…. direktor prometa će biti zadužen za parkirališne i garažne prostore… direktor pristupa će biti zadužen pristupne ceste… direktor informatike će se baviti lokanim mrežama u zgradama… a direktor sigurnosti će osiguravati protuprovalna vrata i video nadzor… Hrvatske željeznice tad će biti najveća agencija za nekretnine u regiji…

četvrtak, 12.07.2012.

ISO željezničar starog kova i 9001

Kao mladi željezničar prošao sam pripravnički staž i jedini način da ostanem na željeznici bio je prometnička služba u različitim kolodvorima. Nakon nekog vremena stariji kolega iz Službe za izobrazbu me je zvao i predložio da se javim u srednju školu za nastavnika. Zajedno smo otišli do škole i obavili razgovor. Razgovor s predstavnikom škole bio je više nego zanimljiv. Pitao me je što mislim da li ću biti dobar predavač. Rekao sam da ne znam jer to nikad nisam radio. Zatim me je pregledao od glave do pete i izgleda sam mu se učio pomalo labilnom osobom te dodao da tko zna, možda se i drogiram i da tako nesiguran ne mogu biti dobar predavač mladim naraštajima. I tako je moj potencijali posao propao radi moje nespremnosti da samouvjereno kažem kako sam spreman i znam sve. danas je ta ista škola prošla određene promjene i školuje izvrsne mlade ljude. Ali s jednim problemom – svi oni završen na burzi rada. škola radi izvrstan kadar koji više nikome ne treba.
To me malo podsjetilo na proces i upravljanje kvalitetom koje je danas postalo sve samo ne trend. Polako se razmišlja o sve četiri faze: planiranju, provedbi, provjeri i poboljšanju. I svi o tome razmišljaju osim Ise, željezničara starog kova. On je za to da bude kako je nekad bilo jer je to jedno bilo dobro. i koliko god su do jučer svima u željeznici i oko željeznice usta bila puna projekata a danas procesa, Iso je uporan. Nema potrebe za poboljšanjima. Sve je baš onako kako treba. I zato kad se još pojavi Iso koji je samouvjeren i misli kako sve zna dobijemo najboljeg kandidata za top menadžment.
I mislim nešto, ako već ne možemo naći menadžment koji će vidjeti prednosti u upravljanju kvalitetom i upravljanju procesima, bilo bi lijepo da bar ne bude Iso. Umoran sam od „željezničara starog kova“, koji to ustvari nisu.

Dani ponosa i slave za 2700 željezničara viška

Prošla je 95., Hrvatska je bila oslobođena, obnova je bila u velikom zamahu. Već za godinu dana obnovili smo svoju kuću i skuhali prvu kavu. Bez garancije da nema zaostalih mina i uz puno sati rada bili smo ponosni i sretni. Roditelji su se vratili kući i često sam navraćao do njih. Vlakom od Zagreba prema Novskoj i onda dalje „stopom“. Često je vrijeme stopiranja bilo dulje od vremena putovanja vlakom pa sam odlučio kupiti svoj prvi auto. Kako smo tako i tako bili bez prebijene pare jedini način je bila kupnja na kredit. U to vrijeme krediti su se odobravali samo za nova vozila i s nepovoljnim kamatama. I tako uz dosta hrabrosti stigao je novi Fiat Punto. Stigli su i novi troškovi kredita, goriva, održavanja i cestarine. Ali bar sam kao čovjek dolazio do svojih roditelja.
Danas je slična stvar samo su relacije su drugačije. Nakon ukidanja međunarodnih linija u putničkom prijevozu odrezane su i mnoge veze s Europskom unijom čijim se članom smatramo. Pa tako kažu kako iz Rijeke nema niti autobusne niti željezničke poveznice prema zapadnim odredištima. Granice postaju slobodne ali samo za one odabrane, koji imaju svoje osobne automobile ili si mogu priuštiti letove avionom. Svi oni ostali, obični građani ove države, osim svojih radnih mjesta, gube i ono malo ponosa što im je ostalo. I zato koliko god bio pobornik upravljanja troškovima u željezničkim poduzećima i racionalizacije poslovanja strah me je da su ove odluke puno opasnije i štetnije od koristi koje bi trebale dobiti. Rezanje na osnovnoj djelatnosti znak je gašenja željezničkih poduzeća što je u suprotnosti sa cijelom Europskom unijom koja ulaže željeznički promet. Vjerujem da postoje i druga rješenja ali vrijeme će pokazati. Ako strani prijevoznici za koju godinu dođu sa svojim putničkim vlakovima u Zagreb ili Rijeku to će biti dovoljan pokazatelj.
Do tada mogu samo poslušati Prljavo kazalište i reći…
Danas učim sina hodati
prvi korak je najvažniji
pobjede su porazi
kad se obraz pogazi
Pivo po pivo sjećanja
jedan za sve, svi za jednoga
bili smo bolji ratnih godina
ajmo društvo kući, ženama

<	srpanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Lipanj 2014 (8)
Travanj 2013 (10)
Srpanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (1)
Veljača 2012 (3)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)