subota, 22.05.2010.

Samo ambiciozno!

6. dan - četvrtak 7.4. Yanaka

Plan za danas je konačno vidjeti neke hramove i napraviti šetnju iz knjižice o Tokyu koju imamo. Ime šetnje: "90 minute walk in Yanaka". Krenulo je dobro, hramovi su jako zgodnički. Ulazimo u uličicu Yanaka Ginza i malo razgledamo dućančiće u kojima se da naći zgodnih suvenira. Postajemo umorni, već je prošlo "120 minutes". Dolazimo na Yanaka groblje - ljudi piknikuju i partijaju na groblju (na ovom to očito nije zabranjeno kao na Aoyama groblju). Pa smo se uspjeli izgubiti. Pa smo se našli i posjećujemo hram u kojem je velika statua Buddhe. Već smo satima na nogama koje nam sada otpadaju i stižemo gladni i žedni do Nezu stanice koja označava kraj naše "90 minutne šetnje" pa odlučujemo pješice za Ueno jer je blizu.

U Uenu je proštenje kraj nekog hrama. Kupujemo noodlese na jednom od štandova. Pitamo dedu jel vegetarijansko i on pokazuje da ima samo zelje i luk, to je 100% vegetarijansko. U noodlesima smo pronašli male račiće - kozice. Ili se barem nadamo da jesu jer su mogli biti i mali žoharčići. Neme veze, nećemo sad baciti... Kupujem spiralno izrezan krumpir naboden na ražnjić i umočen u neku smjesu začina...njaaaam! Prizori rascvjetanih trešanja su predivni, sortiranje tih fotografija bit će prava muka. Primjećujemo da ljudi u parku puše samo na mjestima gdje stoji znak "smoking area". Slatko. Ne volimo pušenje. Vidjeli smo i znak "Nemojte pušiti dok hodate". Prije odlaska u hotel odlazimo u Ochanomizu gdje u jednom gitarskom dućanu kupujem teško nabavljiv japanski overdrive i jednu plavu pedalu po zbilja povoljnoj cijeni. Izludjeli smo od bolnih nogu pa odlazimo u hotel. 90 minute walk se ionako izrodio u 420 minute walk i satrti liježemo u krevet. Odlučujemo da sutra nećemo tako ambiciozno...

7. dan - petak 8.4. Ueno

Probudili smo se još uvijek bolnih nogu. Inače, svako jutro se sjetim da imamo aspirin koji bi mogli popit navečer, no nikad ga ne popijemo. Idemo ovaj put u zoološki vrt, uglavnom zato jer nam se jako svidio Ueno jučer. Prolazimo kroz još prekrasnih rascvjetanih trešanja. U Tokiju u ovo doba godine jednostavno je prelagano dobiti overload prekrasnog. Latice trešanja padaju poput snijega, a grane se nadvijaju nad promenadu u parku. Odlučujemo otići u Zoološki jer imaju sliku pande. Na ulasku u Zoo piše da nemaju pandu, Ling Ling je uginula prije dve godine u dubokoj starosti od infarkta. Nema veze, ulazimo u zoološki da malo razgledamo. Zoo je ok, ali ipak u skladu s japanskim nemarom za životinje, neke od životinja imaju dosta ružne nastambe. No same životinje izgledaju dosta ok. Vidjeli smo gorilu koja si zna sama otvoriti flašu vode s prstima (ostale otvaraju sa zubima). Samo čekam da vrati vodu čuvaru u glavu i kaže "Rekla sam Perrier, a ne Evian, seljačino!". Obilazak zoološkog traje tradicionalno predugo, na kraju se vozimo šarenim monorailom u drugi dio zoološkog. U drugom dijelu je dječji zoo gdje možemo dragati ovce i koze i natjeravati kokoši i patke. Tu se zadržavamo dugo jer su koze jako simpatične, a i ovce su ekipa. Našao sam i prvog prijatelja u Tokiju, rekao mi je "Meeeeeeee!".

Na izlasku iz zoološkog je jezero po kojem plove labudovi, ali ne pravi već pedaline u obliku labuda. Izgleda užasno smiješno i ne bi si mogli oprostiti da se ne provozamo labudom pa smo uplatili 30 minuta.

Dovoljno da si nažuljam leđa na premalom sjedalu. Fakat se ponekad osjećam ko guliver u zemlji patuljaka. Nakon što smo kročili iz labuda na kopno - opet ono isto proštenje od jučer. Odlučujemo da nećemo noodlese sa žoharima nego kupujemo čokoladne banane na sticku. Odlazimo u neki gadget shop koji nam je preporučio netko s foruma. Pronalazimo lolita kostime od kojih nijedan nije baš Lollin broj, ali kupujemo neke sitnice i Lo kupuje neki čudesni grudnjak kojeg demonstrira ženska na televizorčiću. Nakon toga smo otišli do Suzunoya Building gdje smo trebali jesti vegetarijansku hranu jer smo našli lokaciju na internetu. Restoran je u skrivenom kutku robne kuće na odjelu s tatamijima i djeluje posh iako na krajnje čudnoj lokaciji. Tek smo ga iz trećeg pokušaja našli, lutajući po 2. katu prepunom otmjenih kimona i tekstila. Restoran napokon jedva skužimo i pitamo imaju li vegetarijansku hranu - kažu da da. Stiže Lollina hrana, al ja sam mislio da je moja pa sam ju zasuo nekim začinom za koji sam otkrio da je chilli pomiješan s uranom. Pakleno ljuto. Onda je stigla i moja hrana pa je Lolli morala jesti pakleno ljutu hranu od koje joj curi nos, a ne smije si ga obrisati u restoranu jer je brisanje nosa u Japanu navodno jako nepristojno. Dotle sam ja jeo svu silu vegetarijanskih čuda u svom obroku.

Na kraju sam pojeo i neki jastučić punjen grizom, a zakleo bih se da su unutra bili i komadići sipe ili nekog rođaka od lignje. Al štoj mogu, Japanci imaju problem sa shvaćanjem vegetarijanstva. Nakon toga u zgradi preko puta kupujemo čokoladno pivo, pivo od breskve i neku šaumrolu punjenu čokoladom umjesto šaumom. Način na koji su umotali tu šaumrolu je fascinantan. Dvije šaumrole su umotane u papirić. Zatim su složili kutiju u koju stanu te dvije šaumrole. Zatim su u kutiju stavili specijalan hladni paket koji pomaže da šaum role budu na hladnom dok ih transportiramo. Zatim su ubacili higijenske maramice da si možemo očistiti ruke prije jela. Kutija je zalijepljena specijalnom naljepnicom na kojoj piše kad je kolač napravljen i do kad traje. Zatim je kutija stavljena u vrećicu kojoj je vrh zaljepljen selotepom s logotipom slastičarne. Ajme koje vejstanje, a tako religiozno recikliraju... Sva ta ambalaža, a samo smo htjeli odmah ubaciti kolač u dva zalogaja u usta... Vratili smo se u hotel, degustirali obje pive, pojeli kolače i zaspali.

PREHRANA (iliti kako preživjeti kao vegetarijanac)
Sve priče o tome da je Japan užasno skup i da ćete bankrotirati ako samo pomislite da odete u Japan, nemaju veze s vezom. Kao i svugdje, neke stvari su skuplje, neke jeftinije. Kao i svugdje, mogu se naći zaista jeftine stvari, a možete dati i besmislene svote za besmislene stvari.

Različito od uvriježenog mišljenja, Japanci ne poznaju u potpunosti koncept vegetarijanske prehrane. Jedu malo i izuzetno zdravo, ali ta prehrana sadrži ogromne količine mesa i ribe. Sve je s mesom ili ribom i gotovo je nemoguće pronaći nešto što nije. Kako prežive oni koji uz to ne jedu ni jaja, ne znam. Vegani vjerojatno umru u Japanu. Ili na vrijeme emigriraju, recimo u Indiju. Uz to, sir je u Japanu prava rijetkost te se smatra poslasticom i strašno je skup. Uz jedno jelo dobili smo malu kocku sira za mazanje "Happy cow". Ne znam uz što smo to trebali jesti, ali to je valjda pokazatelj da se radi o finijem restoranu, tipa "a vidite što mi imamo".

Mi smo se zaista trudili pojesti nešto domaće, ali od 3 pokušaja, tri puta smo dobili ribu u 'vegetarijanskom' obroku, pa smo na kraju odustali i nastavili bez grižnje savijesti jesti talijansku i indijsku hranu, koju smo prvih dana jeli poskrivečki i s konspirativnim pogledom "nećemo nikome reći".

Prvoputniku u Japan preporučujem da pročita blog zapis 'snalaženje' u kojem mu je objašnjeno da u Tokiju sve funkcionira u vertikali, pa tako i restorani. Ono što vidite dok hodate ulicom je tek desetina ponude, jer jedna vrata iznad sebe skrivaju još tko zna koliki broj restorana (ili čega god). Doduše, gladan neće ostati nitko jer restorana/zalogajnica/fast foodova zaista ima na svakom koraku, a mesožderi mogu pronaći dosta jeftine obroke već za 30ak, 40ak kuna. Većina takvih 'restorana' karakterističnog je japanskog izgleda. Vrlo skučeni prostori koji tek uza zid imaju pult i za njim stolce ili u sredini imaju kuhara, a oko njega pult za kojim ljudi sjede. Tu se jedu brza i jeftina jela (ali miljama zdravija od bilo kakvog fast fooda), a sami prostori izgledaju dosta neprivlačno (subjektivni dojam). Ono što je svakako pohvalno i što bih voljela da se proširi po cijelom svijetu je kultura informiranja gladnog potrošača. Naime, u izlogu 90% restorana nalaze se vjerno izrađeni plastični modeli hrane kako vam je serviraju u tanjuru.

Dakle, odmah vidite što dobite, koliko dobite i koliko to košta. Kažu da tamo gdje cijene nisu navedene, bolje da i ne ulazite. Negdje postoje i plastični modeli cuge koju dobijete. Uglavnom, industrija plastičnih modela mora da je jaka jer čak i pri kupnji palačinke na ulici niste zakinuti za 'insider look', a hrana izgleda tako vjerodostojno da čim je vidite odmah ogladnite, čak i ako niste gladni. Na žalost, većina restorana ipak natpise i menije ima samo na japanskom, ali dovoljan je broj onih koji vas počaste i engleskim. Ako nema engleskog, tu su uvijek slike pa lako pokažete prstom što želite.

Napojnice se NE ostavljaju. Pitali smo u prvom restoranu u kojem smo bili konobara koji je bio iz Engleske i rekao je da se u Japanu to ne radi. Ali da mi možemo ako hoćemo. Njemu. :)) Također, uopće nije neobično da uz hranu ne naručite nikakvu cugu. U svakom restoranu (pa čak i fast foodu Freshness burger) čim dođete dat će vam vode i zatim će vam tu vodu dolijevati koliko god želite (pa i ako ne želite). Ne očekuju da se cuga naruči, a koliko košta (coca-cola ili bilo što drugo oko 30 kuna) bolje je preskočiti. Kada izađete iz restorana vrlo ubrzo ćete nabasati na automat s cugom i tamo ćete si kupiti vodu ili sokić za 6-9 kuna.

Dok automata s cugom ima na svakom koraku, automat s grickalicama će se rijetko naći, čak i u podzemnoj. Tu i tamo se nabasa i na automat sa sladoledom. Za osvježenje od hodanja preporučam sokiće Aquarius plavi (slađi) i žuti (kiseliji). Tu je naravno i nezaobilazni Pocari Sweat.

RESTORANI - cijene se razlikuju za ručak i za večeru, kada je skuplje. Za ručak ćete možda dobiti i neku akciju, nešto gratis, tipa da daju npr. 2 kole po cijeni jedne ili da neku cugu dobite 'on the house'. Većina restorana radi tek od 17h, a ostali rade recimo do 14 ili 15h i onda opet od 17 ili 18h. Očekuje se da znate jesti sa štapićima.
FAST FOODOVI - kako svugdje u svijetu, tako i u Japanu. Preporučam Cinnamon melt iz McDonaldsa. Sweetness overload i ljubav.
DUĆANI - gotovo na svakom koraku postoje dućančići s nekom osnovnom hranom, recimo kao naše benzinske. Čipsevi, slatkiši, peciva, sendviči, pokoje gotovo jelo, ponegdje i koja voćka i sva cuga. I kuhano jaje. Jedno. Rade uglavnom dugo, barem do 23h. Najčešći su: Seven Eleven, Lawson i Sunkus.
PEKARE - sav sijaset peciva od tko zna čega. Slano i slatko. Furaju se na Franuze samo tako, ali onda to odvedu na desetu razinu. Teško je naći pecivo koje u sebi nema mesa, a sastav peciva ne piše na engleskom. Ponekad riskiraš :)

SLASTIČARNE - nisam skužila da postoje slastičarne kao kod nas u koje sjedneš i jedeš kolač. Vani se mogu kupiti palačinke u 100 varijanti (pa i s tunom!)

a kolače uglavnom spakiraju i nosiš ih doma. Kolači su prava remek djela. Fini su. Za naše pojmove prilično su skupi, al bi vam te skulpture ionako bilo žao pojesti...

Ponuda u sushi restaču će izgedati ovako:

Preporuka za vegetarijance: Japancima piletina NIJE meso. Ako želite saznati da li je nešto vegetarijansko nemojte pitati da li je to vegetarijansko jer će odgovor vjerojatno biti DA, već pitajte - da li ovo u sebi ima mesa, ribe ili piletine?

MIAMI GARDEN - to je lanac restorana s talijanskim jelima. Pizze, tjestenina i njihovo viđenje lazanja. Odlični su, porcije velike. Nisu uniformirani tako da možete završiti u Miami Gardenu koji izgelda baš fancy i onom koji izgleda ko neki fast food. Ili onom koji je isključivo pušački. Cijena za dvije osobe s cugom je oko 2000-2500 yena = 120-150 kn (cijena se odnosi na sve restorane u kojima smo bili).
FRESHNESS BURGER - fast food koji nekako kao da se ponaša da je restoran. Imaju 3 vrste veggie burgera: tofu, gljive i grah (najbolji!) koji su odlični. Ne sjećam se cijene, ali do 500 yena (30 kn), sumnjam da je više.
SBARRO - neka vrsta fast fooda u kojem se obrok sastoji od tjestenine, trokuta pizze i salate :) Salata je s mesom, ali tjestenina i pizza se mogu izabrati veggie i sasvim su ok. Obilna porcija.

SUBWAY - standardni veggie sendvič. Nisam znala da je to moguće, ali škrtiji su na prilozima od Hrvata. U sendvič ne ide sir.
INDIJSKI restorani - nude razne vrste curryja (uzmite najblažu verziju jer je i ta užasno ljuta) i barem dvije tri su vegetarijanske. Negdje se može uzeti i samo Naan sa sirom ili s lukom pa je i to zgodan zalogaj. Naan je genijalna stvar. Kad već nismo otkrivali japansku hranu, a ono da smo otkrili nešto indijsko :))

- kod Meijievog hrama u Yoyogi parku (tj. na putu do hrama) ima restoran koji nudi nešto vegetarijanskih jela - edamame, tjesteninu i pizzu.
- na 2. katu Suzunoya zgrade u blizini stanice Okachimachi se nalazi tradicionalni japanski restoran koji u ponudi ima i veggie hranu (opis ovog restorana se nalazi gore u tekstu pod '7. dan petak'). Očekujte i nešto ribe u toj veggie hrani :)
- u dućančićima se rijetko nađe sendvić s jajima (u Sunkusu) i to je to. Svi ostali sendviči su s mesom ili ribom. Čak i kada izgledaju da nisu. Salate također, sva gotova jela također. I čips.

Uostalom, njima je ovo čips:

Nedajte se zavarati. Kada ugledate veliku reklamu za veggie pizzu ispred restorana, obratite pažnju na sitni tisak:

(piše: Vegetable and Tandoori Chicken Curry Pizza Sandwich i Vegetable, Tomato and Bacon Pizza Sandwich)

A uvijek si možete kupiti i malo maslačaka za čalabrcnut:

--Sljedeći nastavak--