Arhangel
20.03.2010., subota
Vampiri i pseudomistika
Zadnjih godina u našim je medijima primjetan porast udjela uradaka s horor i pseudomističnom tematikom. Taj se trend osobito uočava u filmskoj i industriji televizijskih serijala, kao i u književnoj produkciji. Što se tiče horor filmova i serijala, riječ je uglavnom o temama poput duhova i, na poseban način, vampira. Remake „Teksaškog masakra motornom pilom“ i „Slagalica strave“ jedan je od rijetkih pokušaja da se tematika proširi sa zavodljivih mladića s istaknutim očnjacima na monstruozne ubojice i psihopate u čije ralje upadnu naivni teenageri koji su se zatekli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Medijima uglavnom dominiraju različite vidjelice duhova, lovci na vampire, manekenski vampiri za kojima lude teenagerice i poneki detektiv koji u opisu svojega posla nije ni slutio da će se susresti s onim što bismo, barem uvjetno, mogli nazvati nadnaravnim.Dok smo bili djeca, rijetki filmovi horor tematike bili su rezervirani za oči odraslih u kasnim noćnim satima. Michael J. Fox kao „Mladi vukodlak“ bio nam je pojam strave i užasa, ma koliko nam se to smiješnim danas činilo. Freddy Kruger koji u snovima masakrira američke srednjoškolce bio je lik na gledanje kojeg nas roditelji nisu puštali u kina. Pojam svih horora bio je neloš domaći (jugoslavenski) uradak „Vampirica“, jedan od rijetkih izleta jugoslavenske kinematografije u vode filmova strave i užasa, film koji je, pomalo nepromišljeno, bio prikazan u ranom večernjem terminu jedne jesenske nedjelje. I to je bilo to. Danas stvari stoje sasvim drugačije. Vrijeme Bele Lugosija kao vampira s bijelim piljcima češnjaka namjesto oštrih očnjaka odavna je prošlo. Ni Garry Odlman kao grof Drakula više ne predstavlja nikakvu prijetnju dječjim ni mladenačkim svijestima, a nesretna sudbina Brada Pitta i Tima Cruisea kao vampira samo je blijeda uspomena („Intervju s vampirom“!). Čaranje, vještice i sve što ima veze s okultnim na široka je vrata ušlo u filmski i televizijski svijet našega vremena. Različita gatanje uživo svakodnevni su sadržaj televizijskih prijepodneva i razbibriga tisućama naivnih domaćica koje gore od želje da saznaju svoju i budućnost vlastite djece. Biti čarobnjak poput Harryja Pottera i ići u čarobnjačku školu san je nebrojene djece, jednako kao doživjeti pustolovine u Međuzemlju poput Hobita ili Artura u zemlji Minimoja. Imati dečka poput zgodnog vamira iz „Sumraka“ san je mnoštva teenagerica, pa bio on star i 150 godina, poput aktualnog lika s iskešenim očnjacima iz trenutno aktualnog serijala o, pogađate; vampirima koji su u jednom američkom gradiću prvi susjedi mirnim građana. Obiteljski ljudi, reklo bi se. Istražiti uzroke ove poplave pseudomistike u zabavnoj industriji, osobito filmskoj, bio bio pozamašan posao vrijedan prave doktorske disertacije. Kako to ovdje nije moguće, pokušajmo barem ocrtati razloge koji bi mogli stajati iza tako intrigantne pojave. Čovjek je biće koji nikad ne može do kraja razumjeti samog sebe. Pokušati sebe svesti tek na racionalno, značilo bi samog sebe osiromašiti. Čovjek je daleko više od onog što o sebi može razumjeti. Ljubav, nada, radost, sreća, sloboda i sl. vrjednote su koje se ne mogu svesti tek na racionalno niti na sklop kemijskih reakcija i spojeva u našem mozgu. Kad je riječ o svijetu koji nas okružuje i ljudskom životu u cjelini, naš razum tu nailazi na još veća ograničenja. Sve nam to ukazuje da je čovjek otajstveno, mistično biće. Sebe u jednakoj mjeri ne razumije koliko i razumije. Zbog toga smo i religiozni, zbog toga i pokušavamo naći odgovor na pitanja koja nas muče, pitanja o životu i smrti, o ispunjenju i radosti,; pokušavamo odgovore naći onkraj vidljivog, iznad racionalnog, u domeni osjećaja, nade, vjere; jednom riječju – mistike. Tu našu potrebu u prošlosti su zadovoljavale religija i umjetnost. U skladnoj simbiozi ove su se dvije grane skladno nadopunjavale omogućujući čovjeku predokus čežnje koja je u njemu, čežnje da zadovolji svoju potrebu za lijepim, ispunjenim i sretnim, puninu čega je iščekivao i nadao se ostvariti u Nebu. U naše je vrijeme uloga religija oslabila. Deklarativno su naše vrijeme i društvo vjerničko, ali ispod površine vlada osjećaj beznađa, otuđenosti, banaliziranosti i zavorenosti u domenu racionalnog. Religija i umjetnost zapale su u krizu i one ovu čovjekovu potrebu za mističnim više ne mogu ostvariti: nove crkve su sterilne i hladne dvorane bez trunke sakralnog u sebi, mise i drugi obredi su banalirirani, infantilizirani i racionalizirani do grotesknih razmjera tako da nalikuju na pučkoškolske igrokaze, umjetnost je odavna krenula smjerom apstrakcije i nijekanja sve što je kroz prošlost ostvarila kao lijepo i dobro, sve do razmjera antiumjetnosti koja nema veze ni s ljudskim i sa svetim. U takvom kontekstu u ponudi onoga za čim čovjek čezne stvorila je praznina; iz naše smo sredine uklonili svaki trag mistike. I čovjek i svijet postali su na mehanicizirani sklopovi koji moraju funkcionirati po zacrtanim shemama. Zatvorili smo se u krug bjesomučne borbe za opstanak, hladnog i neosjećajnog životarenja lišenog svakog ideala. Zatvorili smo si Nebo i sve u što gledamo je zemlja kao skup fizičkih i kemijskih slučajnosti. I samu ljubav pokušavamo pretvoriti u kemiju. U svemu tome mediji i zabavna industrija vidjeli su mogućnost da nam ponude sadržaje koji bi utažili našu žeđ. Namjesto Svetoga dobili smo pseudomistiku, tarot namjesto nade, vilanjake namjesto anđela, vampire namjesto čovjeka, čarobnjake namjesto svetaca, patuljke namjesto djece, Djede Mrazove namjesto Svetog Nikole, čarolije namjesto poštenog rada, kamen mudraca namjesto ljubavi, gatanje namjesto molitve, pijenje krvi namjesto vječnoga života, tamu namjesto Neba, kič namjesto umjetnosti, Coca - Colu namjesto tradicije, reklame namjesto ljepote, depresiju namjesto radosti, računice namjesto ideala... Negdje u svemu tome leži razlog zbog čega svi ti filmovi i serijali u našoj sredini imaju toliko uspjeha. |
12.03.2010., petak
Fenomen Međugorje 2
Nakon što smo u prethodnom postu ukratko pokušali ocrtati povijesni kontekst početka međugorskog fenomena, pokušajmo proanalizirati istu stvarnost i iz druge perspektive; psihološko-teološke.Navodna Gospina ukazanja kao da upadljivo žele sličiti na ukazanja u Fatimi. Majka se Božja ukazuje skupini djece u prirodnom ambijentu. U Međugorju je broj djece dvostruko veći nego u Fatimi: dok je u Portugalu bilo troje djece, ovdje ih je šestero. Kao da broj djece želi naglasiti autentičnost onoga za što tvrde da su vidjeli. U Fatimi Majka Božja djeci objavljuje poruke važne za cijeli svijet; govori o tada buktećem Prvom svjetskom ratu, nadolasku bezbožnih društvenih sustava i budućnosti same djece-vidjelaca. U Međugorju Gospa, istina, upućuje poruku kojom poziva na obraćenje, ali, začudo, govori djeci i to kako dvojica franjevaca za koje se tada u Mostaru vodio crkveni stegovni postupak, nisu ništa krivi! Pitamo se kako je moguće da se Gospa ukazala kako bi intervenirala u korist dvojice kanonski neposlušnih redovnika?! Kako nije intervenirala kad su odmetnuti franjevci u Hercegovinu doveli lažnoga biskupa?! U Fatimi je Gospa najavila događaj koji će potvrditi autentičnost njezinih ukazanja, kao i smrt dvoje od troje vidjelaca. Ti su se događaji zaista i zbili (igra sunca). U Međugorju ni o kakvim znakovima nije bilo riječi. Nadnaravne Božje intervencije uvijek su su službi Crkve, njenog mira i napretka svih vjernika. Međugorska ukazanja, ukoliko ih je bilo, nisu donijela mir u Crkvu nego su produbila raskol o kojemu smo govorili u prethodnom postu. Gdje je istinska Božja prisutnost, tamo je zajedništvo i poštovanje. U od Crkve priznatim Gospinim ukazanjima (Guadalupe, Fatima, Lourdes) Majka se Božja ukazala nekoliko puta (u Lourdesu je kao Gospa od Bernardice bila prepoznata tek zadnji dan ukazanja). Vidioci iz Međugorja tvrde da im se do danas ukazala gotovo 40 000 puta! Koliko bi se u 40 000 razgovora toga moglo reći! Ipak, Gospa, kako vidioci tvrde, nikad nije spomenula kritična pitanja poput crkvenog raskola u Hercegovini. Iskustvo susreta s nadnaravnim, kao što je ukazanje Majke Božje, čovjeka ne može ostaviti bez životnog odgovora. Vidioci iz Lourdesa i Fatime do kraja života bili su se povukli u kontemplativni redovnički život, trajno ostajući osupnuti susretom s nebeskim stvarnostima utjelovljenima u susretu s Gospom. Ti su vidioci kasnije od Crkve proglašeni blaženima i svetima. Međugorski vidioci nisu krenuli svojim putem. Zasnovali su svoje obitelji od kojih neki žive izvan Bosne i Hercegovine. Neki od njih postali su vjerske zvijezde čija se pojava i blagoslov iščekuju poput onog papinskog. Svi žive u dobro situiranim obiteljima. Gospina ukazanja njima su postala svakodnevica. Kad ti se neko ukazuje 40 000 puta, pomalo na to otupiš. Svetišta u Fatimi i Lourdesu zadržala su sakralnu dimenziju svojega prostora. Međugorje je postalo središte trgovine vjerskoga kiča. Prije Gospinih ukazanja Lourdes, Fatima i Guadalupe bili su zabitna mjesta s malim crkvicama. U zabitnom Međugorju prije navodnih ukazanja izgrađena je monumentalna crkva-bazilika. Znači li to da se gradilo jer se ukazanje očekivalo?! Mnogi autentičnost Gospinih ukazanja u Međugorju argumentiraju velikim brojem obraćenja i hodočasnika koji su to svetište do sada pohodili. Nije li svako svetište mjesto molitve, hodočašća i obraćenja, od male i neugledne seoske crkvice do grandiozne katedrale?! Mnogi istu stvar opravdavaju međugorskim ambijentom molitve i pobožnosti. Svako mjesto molitve i pobožnosti također odiše ugođajem koji nalazimo u Međugorju. U jednom je razgovoru pokojni kardinal Franjo Kuharić namjerno produljio razgovor s jednom od vidjelica kako bi došlo vrijeme u koje je Gospa rekla da će se ukazati. Kad se Gospa "nije držala" dogovorene ure ukazanja i kardinal Kuharić pitao vidjelicu kako je to moguće, odgovor je bio: „Sad će ona!“ Primjere poput spomenutih mogli bismo nabrajati do u nedogled. Tko želi znati više neka pročita knjigu Nikole Bulata, člana crkvenog povjerenstva za ispitivanje autentičnosti međugorskog fenomena. Čovjek je tamo izložio niz činjenica bez suvišnih komentara. A Gospa?! Majka je Božja svugdje ista, i u maloj seoakoj crkvici i u velikom i popularnom svetištu. Ona djeluje samozatajno, našem pogledu i dokazivanju skriveno, uvijek upućujući na svoga Sina. Zbog toga pitanje Gospe uvijek ostaje pitanje vjere, ne znanosti i dokazivanja. Upravo je manipuliranje Bogorodičinim likom Gospino degradiranje. A čovjek u svojoj potrebi za zdravljem, mirom i smislom spreman je sve učiniti, svuda poći. To je fenomen Međugorja. |
07.03.2010., nedjelja
Fenomen Međugorje 1
U gotovo svim domaćim medijima ovih je dana prenesena vijest o odluci pape Benedikta XVI da osnuje međunarodnu komisiju koja bi pokušala utvrditi činjenice vezane uz fenomen Međugorja. Na čelu komisije bio bi kardinal Camillo Ruini. Pitanje međugorkih događaja vezanih uz navodno ukazanje Blažene Djevice Marije (BDM - Gospe) već gotovo puna tri desetljeća ne prestaje intrigirati domaću i svjetsku javnost, jednako i vjernike i nevjernike. Biskupska konferencija bivše Jugoslavije je na zasjedanju u Zadru 1991. zaključila kako se na temelju dotadašnjih istraživanja ne može utvrditi nadnaravnost događanja u Međugorju, istaknuvši da se slučaj treba nastaviti motriti. Mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić na tragu je službenog stava Crkve. Javnost je, generalno gledano, podjeljena s obzirom na navodna Gospina ukazanja; ljudi takvu ideju ili beskompromisno prihvaćaju ili kategorički odbijaju. Podsjetimo; šestero djece iz Međugorja ustvrdilo je da im se Gospa prvi put ukazala 24. lipnja 1981. Pojedine od vidjelica i danas, skoro trideset godina kasnije, tvrde da im se ukazuje Gospa. Do sada se, prema njihovim tvrdnjama, Gospa ukazala preko 30 000 puta! Što je u svemu tome istina?! Procjenjuje se da je Međugorje do sada pohodilo više od 30 milijuna hodočasnika. Za ispravno vrjednovanje međugorskog fenomena potrebno je dobro poznavati povijesnu društvenu, političku, vjersku, crkvenu, teološku, socijalnu i psihološku pozadinu događaja, vremena i prostora o kojima je ovdje riječ. Zapadna Hercegovine od pamtivijeka je bila vjernički, katolički kraj. Tamošnji je čovjek, posebno u socijalističkoj Jugoslaviji, bio prisiljen iseljavati u potrazi za poslom i sigurnošću kojeg mu je komunistički sustav uskraćivao zbog izražene nacionalne i vjerničke svijesti. S druge strane, hercegovački je čovjek duboko povezan sa svojom vjerom i Crkvom koju na tom prostoru još od srednjeg vijeka i predturskog vremena vode svećenici-franjevci. Franjevci su za hercegovačkog vjernika simbol Crkve kojoj pripada. Na neki način franjevci podrazumjevaju kako imaju povijesno i moralno pravo isključivo voditi pastoralnu skrb za tamošnje vjernike. Kada je Austro-Ugarsko Carstvo 1878. godine okupiralo i 1908. godine anektiralo Bosnu i Hercegovinu, u tu je zemlju uvedena redovita crkvena uprava (podjela na biskupije) koja je pod turskom vlašću stoljećima bila onemogućavana. Tako su 1881. osnovane Vrhbosanska, Mostarsko-Duvanjska i Banjolučka biskupija, uz Trebinjsko-Mrkansku koja je nekako preživjela stoljeća osmanlijske vlasti. Tada je određeno da polovicu župa u Mostarsko-Duvanjskoj biskupiji franjevci prepuste biskupskim svećenicima. To se u toj biskupiji ni do danas nije dogodilo premda godine 1976. papa Pavao VI obnavlja dekret pape Lava XIII iz 1881. o prepuštanju polovice hercegovačkih župa biskupskim svećenicima. U međuvremenu dio franjevačkih župnika odbija poslušnost mostarskom biskupu. Do danas devetorica njih upravljaju odmetnutim hercegovačkim župama, premda su izbačeni iz franjevačkog reda i kažnjeni obustavom (zabranom) služenja svetih sakramenta od strane Svete Stolice. Oni funkcioniraju kao zasebna religijska zajednica bez zajedništva s Katoličkom Crkvom. Čak su prije desetak godina bili doveli lažnog biskupa koji je mladima podijelio sakrament Krizme (Potvrde)! Nevaljano, dakako. Tijekom 1970-ih u bivšoj Jugoslaviji dolazi do ublažavanja rigidnog stava komunističkih vlasti prema Crkvi. Tito posjećuje papu Pavla VI 1974. godine. Velika vjersko-narodna slavlja održana su 1976. u Solinu i 1979. u Ninu. Crkva doživljava nutarnju obnovu ponesena reformama Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.). Za papu 1978. biva izabran Ivan Pavao II. U rano proljeće 1980. umire Tito. Bio je to početak kraja Jugoslavije i komunizma. Samo godinu dana kasnije (1981.) na Kosovu izbijaju nemiri, a upravo te godine, na stogodišnicu uspostave BiH biskupija i naloga da se polovica hercegovačkih župa prepusti biskupskim svećenicima (1881. - 1981.) dolazi vijest da se ukazala Blažena Djevica Marija (Gospa). Gdje? Nigdje drugdje nego u srcu Hercegovine: u Međugorju. (nastavlja se) |
06.03.2010., subota
Igara, kad kruha već nema!
U trenucima nacionalnog očaja i nevjerice, zapravo; potpunog društvenog šoka pomalo zaglupljene nacije, u času kada je postalo jasno da se Hrvatska nogometna reprezentacija nije plasirala na Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoafričkoj Republici, nekolicina nas, valjda naivnih, ipak se razveselila pokušavajući u cijeloj priči vidjeti i nešto dobro. Razlog tihom veselju bila je nada da nas naši novinari, osobito oni s državne televizije (HRT), neće mjesecima prije Prvenstva gnjaviti analizama, a reklame usiljenim tempom podizati domoljubno-navijačku atmosferu tjednima prije ljeta 2010. za kada je spomenuto natjecanje zakazano. „Volim nogomet“, naziv je televizijske sportske emisije koji tako groteskno zvuči upravo u ovim okolnostima.Ipak, sva su naše nade potonule u dubine bezdana, baš poput Titanica, uočivši kako ovdašnji medijski (polu)svijet pokušava i od zadnjeg seoskog derneka napraviti razlog zbog kojeg bi nacija trebala biti u zanosnom deliriju sve dok se na pozornici ne pojavi nova mrkva za kojom bismo onda hlepili. Budući da nam je nogomet kao žrtva medijskog iživljavanja izmaknuo, a domaće prvenstvo i kup nitko ne prati niti ta tragikomedija zanima ikog zdrave pameti, naši su novinari najprije otkrili Zimske olimpijske igre u dalekoj Kanadi. No, kako Janica više ne skija, niti svi hvalospjevi Ivici i Faku, pa čak ni simpatičnoj bob ekipi, nisu uspjeli probuditi naciju iz učmalosti uzrokovanoj sveopćom bijedom u kojoj se nalazi. Tako su ZOI prošle prilično nezapaženo, bez obzira koliko se naši novinari potrudili. Tek nekoliko dana nakon njihovog zatvaranja, gotovo ih više nitko ne spominje. Izuzev Olimpijade, naši su se medijski mesije dosjetili još jednog zimskog sporta; hokeja na ledu. Zagrebački je Medveščak godinama mukotrpno i u gotovo potpunoj medijskoj izolaciji strpljivo gradio momčad kojom se danas ponosimo. Upravo su ti momci sada postali novinarima zanimljivi, ali ne samo zato što bi bili uspješni, nego i stoga što su izostale nogometne lovorike pa je trebalo naći novi opijum kojeg bi se publika nauživala zaboravivši, barem nakratko, sav jad koji ju mori godinama i desetljećima već. Kad je narod gladan, daj mu da se zabavlja. I ne samo u sportu! Naciji kojoj ne ide ni u politici, a pogotovo ne u gospodarstvu, a o pravu, pravnoj državi i pravdi da ne govorimo, pod svaku cijenu treba kruha i igara. Što više! Kako kruha nema, potrebno je igre stvoriti pod svaku cijenu. Zbog toga je u našoj medijskoj branši zadnjih godina popraćeno svako društveno događanje, od izbora hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije (tog omiljenog istočnoeuropskog kiča), do izbora misice Bedaka Gornjih i Bedaka Donjih, sve sa žirijem lokalnih vlasnika kafića namještenih i glupavih izraza lica. Zajednički je višekratnik ovih medijskih projekata naš neuništivi i svehrvatski Branko Uvodić i njegov leteći cirkus nazvan „Lijepom Našom“ što je dao sada priredio pregršt trash „zabave“ iz najvećeg dijela hrvatskih i bosansko-hercegovačkih zaselaka (iz nekih i više puta). Ono što je za zdravu pamet u svim ovim projektima najpogubnije jest predstavljanje čitavog ovog sajma taštine kao vrhunske glazbeno-scenske zabave za široke slojeve publike. Na taj se način stanje društvene svijesti i stanja društva u Hrvatskoj uopće oslikava u javnoj pseudozabavi koja je sve osim ono što treba biti – ukusna i zabavna. Pa kad već nema kruha, zbog čega barem igre nisu to što bi trebale biti... |
04.03.2010., četvrtak
Isprika
Srida je prijepodne. Arhangel (alias Arhangel) zaputio se u grad poslom. Nakon riješenih obveza bijaše vrime za pauzu. Najprije svratih Preuzvišenome odnit čoviku knjigu i čestitat mu imendan.Arhangel: Sritan imendan! Puno zdravlja i srce da kuca ka švicarski sat! (Kes od uha do uha – glumac!) Preuzvišeni: Fala Arhangele, aj oš popit štogod? Arhangel: Ne bi, fala, drugom zgodom. (Arhangel se pravi pristojan) Preuzvišeni: Ajde neka. (Ova mu je uobičajna poštapalica). Riva. Zove Mate (alias Milutin Iskušenik) da se nađemo učinit kavu. Ćakula se razduljila. A je moremo lajat. Konačno se uputimo natrag kad Mate tapše po ramenu da eno Damira (alias o. Serafim), maje nan iz štekata s nekon ekipon. Prilazimo javit se. Damir: Šta s vas dvojica ne biste javili svitu?! I popili kavu? Arhangel: Ne sidan s ridikulima! Neman vrimena. Damir: A ovo su Stipe i XY (zaboravih ime!) Stipe (pomalo rezervirano): Stipe Božić Arhangel: Arhangel. POUKA: STIPE, OPROSTI – MISLI SAN DA JE DAMIR RIDIKUL, KA ŠTA I JE! |
Lešinari
Ovaj post nastavak je prethodnog koji je, kako se vidi, zainteresirao mnoge čitatelje blog.hr portala. U prethodnom postu nije bilo napisano bog-zna-što, niti je išta od napisanog bio zaključak kojeg već prije ne bismo bili znali, ali zanimanje za post očigledno je bilo potaknuto temom kojom se isti bavio – krahom hrvatskog gospodarstva. To je tema koja, htjeli mi li ne, ima dubok učinak u životu većine nas; običnih, malih ljudi koji pokušavaju preživjeti. I ne samo to, trenutačno kaotično i bijedno stanje našega gospodarstva još će se osjećati dugi niz godina i ne smijemo se varati pričama o „svjetlu na kraju tunela“ ili „perpektivnom turističkom sezonom“, koje nam plasira aktualna državna vlast. Pribrojimo li tome enormno velik vanjski dug zemlje, ni generacije koje dolaze iza nas, koje će biti prisiljene taj dug vraćati, neće se moći iskoprcati iz blata u koje nas je gurnula vrhuška koja nas već dva desetljeća sustavno pljačka. Važan vid naše sveukupne gospodarske i društvene situacije je i privatizacija. S jedne strane, riječ je o sveobuhvatnoj pljački o čemu smo iznijeli stav u prošlom postu. S druge strane, jeste li se ikad zapitali zbog čega je jedan od preduvjeta za pristupanje Hrvatske Europskoj Uniji bio i taj da stranci smiju kupovati nekretnine u Hrvatskoj pod istim uvjetima kao hrvatski državljani?! Razlog je jasan; kako bi stranci na vrijeme mogli kupiti još uvijek relativno jeftine nekretnine, čija će cijena naglo skočiti ulaskom Hrvatske u EU! A naš mali i osiromašeni čovjek prisiljen je prodavati svoju djedovinu kako bi opstao i djeci osigurao školovanje i kakvu-takvu budućnost. Osim toga, sve druge zemlje imaju pravo na gospodarski pojas. Sve; osim Hrvatske! Zašto?! Kako bi talijanska ribarska flota mogla nesmetano izlovljavati riblji fond na ľ površine Jadrana! Sve su banke u Hrvatskoj u rukama stranaca. Time je Hrvatska postala financijski ovisna o svjetskim financijskim središtima. Svo hrvatsko nacionalno blago je rasprodano. Dok su lukavi Francuzi i Talijani brodogradilišta zadržai u državnom vlasništvu, od Hrvatske se gotovo ultimativno traži privatizacija brodogradilišta. S njima će se dogoditi kao sa sinjskom „Dalmatinkom“ koju su za mali novac kupili talijanski prevaranti – kako bi je uništili. Mutnim poslovima i transakcijama mađarski (čitaj: ruski!) suvlasnici praktički su postali jedini vlasnici INA-e i time monopolisti hrvatskog naftnog tržišta. Tako je Lijepa Naša osim financijska, postal i naftna ovisnica. Na redu je rasprodaja HEP-a. Sva je prilika da će Hrvatska i energetski postati strana kolonija. Na koncu će biti prodani i izvori vode, tog blaga sutrašnjice. Dogodit će nam se što se već dogodilo u Meksiku. Meksikanci su vlastite izvore pitke vode prodali Amerikancima. Sada su Meksikanci žedni pored vlastite vode koju moraju kupovati od američkih (robo)vlasnika. Čeka li i nas slična sudbina?! Domaće pijavice isisale su krv ovoga naroda. Po leš dolaze svjetske grabljivice. |
03.03.2010., srijeda
Krah
Velika gospodarska kriza koja se zadnjih mjeseci svom silinom obrušila na Hrvatsku i čije posljedice osjećaju milijuni naših građana samo je dio sveobuhvatne društvene krize koja već dva desetljeća ključa našim podnebljem.Gotovo da nema dana kad se diljem Lijepe Naše ne štrajka zbog propalih tvornica, otkrivenih štetnih ugovora dojučerašnjih slavom ovjenčanih menagera; prosvjeduje se zbog teških posljedica sveukupne otimačine, gramzivosti i beskrupuloznog lopovluka, umrežene korupcije i posvemašnje obespravljenosti našeg malog čovjeka koji si svaki dan postavlja jedno te isto pitanje:„Kako preživjeti?!“ Zaista, kako preživjeti u društvu u kojemu su krađa, prijevara i laž postale neprijeporna norma življenja?! Dok se u zemljama razvijene demokracije i tržišnog natjecanja prosvjedi poduzimaju radi boljih plaća ili radničkih beneficija, hrvatski radnik prosvjeduje jer je – očajan. Naš mali čovjek prosvjeduje, nerijetko i glađu, kako tvornice u kojima je proveo svoj radni vijek, po dvadeset i trideset godina, ne bi bile uništene, a s njima i radna mjesta i egzistencija i radnika i njihovih obitelji. Čovjek se osjeća i tužno i ponosno kad vidi da se jedan običan, mali čovjek, od svojih četrdesetak, pedeset godina starosti, bori protiv moćnih kriminalno-pseudogospodarskih klika koje su različitim malverzacijama isisale novac iz tvrtke koja je desetljećima našem malom čovjeku, uz njegov pošten i požrtvovan rad, osiguravala ne bogat, ali ipak pristojan život. Znajući da sada ostaje bez posla, a da se nalasku drugog ne treba ni nadati, taj naš mali čovjek biva spreman na sve kako bi sačuvao ono u čijem je stvaranju svojim požrtvovnim radom sam sudjelovao tolika desetljeća i što, na neki način, smatra i svojim vlasništvom na što, ako ne po ljudskom, onda sigurno po Božjem pravu ima pravo. I da nije velike svjetske gospodarske krize, hrvatsko bi se gospodarstvo vjerojatno bilo urušilo. Od nas bi bilo nepošteno i neistinito za takvo stanje u gospodarstvu optužiti samo ratove na ovim prostorima i raspad bivše Jugoslavije. Istina je u tome da su divlji kapitalizam, legalizirana pljačka i rasprodaja nacionalnog dobra u zadnjih dva desetljeća uzrokom onoga što nam se sada događa, bila riječ o svjetskoj gospodarskoj krizi ili ne. Svi smo svjedoci tvornica koje su devedesetih preko noći postale privatno vlasništvo tko zna kojih hoštaplera koji su ih se dokopali, stavili ih pod hipoteku i na njihov račun zgrnuli ogroman novac koji je zatvršio na stranim bankama. Dakako, tu od samog početka i nije bilo namjere raditi i unaprijediti proizvodnju, već domoći se nekretnina i novca znajući da će radna mjesta biti uništena, a radnička egzistencija ugrožena. Na taj su način u Hrvatskoj uništene stotine tvornica i ostalih tvrtki. Neke regije u Hrvatskoj danas uopće ništa ne proizvode, a poznato je da je gospodarstvo koje ne proizvodi osuđeno na propast. Ni jedna se ekonomija na svijetu ne može zasnivati samo na trgovini i turizmu! No, koga je tu bilo briga; važno je bilo deklarirati se Hrvatom i katolikom, zaklinjati se u generale i Domovinski rat i pripadati trenutno vladajućoj stranci. U slučaju opasnosti, uvijek je pri ruci bila BiH putovnica. Kad je o seljacima riječ, Država je krupnim ribama dala odriješene ruke za uvoz jeftinih poljoprivrednih proizvoda iz Makedonije i ostalih istočnoeuropskih zemalja, što je uništilo domaću proizvodnju. Tako se dogodilo da slavonski seljak nije mogao prodati domaću pšenicu, a proizvođač voća i povrća plod svojih ruku. Ono malo otkupljene pšenice prodano je u arapske zemlje po maloj cijeni, a u papirima je pisalo da su silosi puni. Ogledan primjer ovakog lopovluka nedavni je slučaj u Đakovu. Seljacima, dakako, ništa nije plaćeno. Dakako, ne treba ni spominjati da nitko ništa nije odgovarao za svoja nedjela. Ceh su, u rijetkim slučajevima, platile "sitne ribe". Na koncu, kome treba svjetska gospodarska kriza kad je već godinama bilo potpuno jasno da će truli brod hrvatskog gospodarstva potonuti i bez da se digne i sasvim mala oluja. |