U trenucima nacionalnog očaja i nevjerice, zapravo; potpunog društvenog šoka pomalo zaglupljene nacije, u času kada je postalo jasno da se Hrvatska nogometna reprezentacija nije plasirala na Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoafričkoj Republici, nekolicina nas, valjda naivnih, ipak se razveselila pokušavajući u cijeloj priči vidjeti i nešto dobro. Razlog tihom veselju bila je nada da nas naši novinari, osobito oni s državne televizije (HRT), neće mjesecima prije Prvenstva gnjaviti analizama, a reklame usiljenim tempom podizati domoljubno-navijačku atmosferu tjednima prije ljeta 2010. za kada je spomenuto natjecanje zakazano. „Volim nogomet“, naziv je televizijske sportske emisije koji tako groteskno zvuči upravo u ovim okolnostima.
Ipak, sva su naše nade potonule u dubine bezdana, baš poput Titanica, uočivši kako ovdašnji medijski (polu)svijet pokušava i od zadnjeg seoskog derneka napraviti razlog zbog kojeg bi nacija trebala biti u zanosnom deliriju sve dok se na pozornici ne pojavi nova mrkva za kojom bismo onda hlepili.
Budući da nam je nogomet kao žrtva medijskog iživljavanja izmaknuo, a domaće prvenstvo i kup nitko ne prati niti ta tragikomedija zanima ikog zdrave pameti, naši su novinari najprije otkrili Zimske olimpijske igre u dalekoj Kanadi. No, kako Janica više ne skija, niti svi hvalospjevi Ivici i Faku, pa čak ni simpatičnoj bob ekipi, nisu uspjeli probuditi naciju iz učmalosti uzrokovanoj sveopćom bijedom u kojoj se nalazi. Tako su ZOI prošle prilično nezapaženo, bez obzira koliko se naši novinari potrudili. Tek nekoliko dana nakon njihovog zatvaranja, gotovo ih više nitko ne spominje.
Izuzev Olimpijade, naši su se medijski mesije dosjetili još jednog zimskog sporta; hokeja na ledu. Zagrebački je Medveščak godinama mukotrpno i u gotovo potpunoj medijskoj izolaciji strpljivo gradio momčad kojom se danas ponosimo. Upravo su ti momci sada postali novinarima zanimljivi, ali ne samo zato što bi bili uspješni, nego i stoga što su izostale nogometne lovorike pa je trebalo naći novi opijum kojeg bi se publika nauživala zaboravivši, barem nakratko, sav jad koji ju mori godinama i desetljećima već. Kad je narod gladan, daj mu da se zabavlja.
I ne samo u sportu! Naciji kojoj ne ide ni u politici, a pogotovo ne u gospodarstvu, a o pravu, pravnoj državi i pravdi da ne govorimo, pod svaku cijenu treba kruha i igara. Što više! Kako kruha nema, potrebno je igre stvoriti pod svaku cijenu. Zbog toga je u našoj medijskoj branši zadnjih godina popraćeno svako društveno događanje, od izbora hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije (tog omiljenog istočnoeuropskog kiča), do izbora misice Bedaka Gornjih i Bedaka Donjih, sve sa žirijem lokalnih vlasnika kafića namještenih i glupavih izraza lica. Zajednički je višekratnik ovih medijskih projekata naš neuništivi i svehrvatski Branko Uvodić i njegov leteći cirkus nazvan „Lijepom Našom“ što je dao sada priredio pregršt trash „zabave“ iz najvećeg dijela hrvatskih i bosansko-hercegovačkih zaselaka (iz nekih i više puta).
Ono što je za zdravu pamet u svim ovim projektima najpogubnije jest predstavljanje čitavog ovog sajma taštine kao vrhunske glazbeno-scenske zabave za široke slojeve publike. Na taj se način stanje društvene svijesti i stanja društva u Hrvatskoj uopće oslikava u javnoj pseudozabavi koja je sve osim ono što treba biti – ukusna i zabavna. Pa kad već nema kruha, zbog čega barem igre nisu to što bi trebale biti...
Post je objavljen 06.03.2010. u 18:05 sati.