Arhangel
03.03.2010., srijeda
Krah
Velika gospodarska kriza koja se zadnjih mjeseci svom silinom obrušila na Hrvatsku i čije posljedice osjećaju milijuni naših građana samo je dio sveobuhvatne društvene krize koja već dva desetljeća ključa našim podnebljem.Gotovo da nema dana kad se diljem Lijepe Naše ne štrajka zbog propalih tvornica, otkrivenih štetnih ugovora dojučerašnjih slavom ovjenčanih menagera; prosvjeduje se zbog teških posljedica sveukupne otimačine, gramzivosti i beskrupuloznog lopovluka, umrežene korupcije i posvemašnje obespravljenosti našeg malog čovjeka koji si svaki dan postavlja jedno te isto pitanje:„Kako preživjeti?!“ Zaista, kako preživjeti u društvu u kojemu su krađa, prijevara i laž postale neprijeporna norma življenja?! Dok se u zemljama razvijene demokracije i tržišnog natjecanja prosvjedi poduzimaju radi boljih plaća ili radničkih beneficija, hrvatski radnik prosvjeduje jer je – očajan. Naš mali čovjek prosvjeduje, nerijetko i glađu, kako tvornice u kojima je proveo svoj radni vijek, po dvadeset i trideset godina, ne bi bile uništene, a s njima i radna mjesta i egzistencija i radnika i njihovih obitelji. Čovjek se osjeća i tužno i ponosno kad vidi da se jedan običan, mali čovjek, od svojih četrdesetak, pedeset godina starosti, bori protiv moćnih kriminalno-pseudogospodarskih klika koje su različitim malverzacijama isisale novac iz tvrtke koja je desetljećima našem malom čovjeku, uz njegov pošten i požrtvovan rad, osiguravala ne bogat, ali ipak pristojan život. Znajući da sada ostaje bez posla, a da se nalasku drugog ne treba ni nadati, taj naš mali čovjek biva spreman na sve kako bi sačuvao ono u čijem je stvaranju svojim požrtvovnim radom sam sudjelovao tolika desetljeća i što, na neki način, smatra i svojim vlasništvom na što, ako ne po ljudskom, onda sigurno po Božjem pravu ima pravo. I da nije velike svjetske gospodarske krize, hrvatsko bi se gospodarstvo vjerojatno bilo urušilo. Od nas bi bilo nepošteno i neistinito za takvo stanje u gospodarstvu optužiti samo ratove na ovim prostorima i raspad bivše Jugoslavije. Istina je u tome da su divlji kapitalizam, legalizirana pljačka i rasprodaja nacionalnog dobra u zadnjih dva desetljeća uzrokom onoga što nam se sada događa, bila riječ o svjetskoj gospodarskoj krizi ili ne. Svi smo svjedoci tvornica koje su devedesetih preko noći postale privatno vlasništvo tko zna kojih hoštaplera koji su ih se dokopali, stavili ih pod hipoteku i na njihov račun zgrnuli ogroman novac koji je zatvršio na stranim bankama. Dakako, tu od samog početka i nije bilo namjere raditi i unaprijediti proizvodnju, već domoći se nekretnina i novca znajući da će radna mjesta biti uništena, a radnička egzistencija ugrožena. Na taj su način u Hrvatskoj uništene stotine tvornica i ostalih tvrtki. Neke regije u Hrvatskoj danas uopće ništa ne proizvode, a poznato je da je gospodarstvo koje ne proizvodi osuđeno na propast. Ni jedna se ekonomija na svijetu ne može zasnivati samo na trgovini i turizmu! No, koga je tu bilo briga; važno je bilo deklarirati se Hrvatom i katolikom, zaklinjati se u generale i Domovinski rat i pripadati trenutno vladajućoj stranci. U slučaju opasnosti, uvijek je pri ruci bila BiH putovnica. Kad je o seljacima riječ, Država je krupnim ribama dala odriješene ruke za uvoz jeftinih poljoprivrednih proizvoda iz Makedonije i ostalih istočnoeuropskih zemalja, što je uništilo domaću proizvodnju. Tako se dogodilo da slavonski seljak nije mogao prodati domaću pšenicu, a proizvođač voća i povrća plod svojih ruku. Ono malo otkupljene pšenice prodano je u arapske zemlje po maloj cijeni, a u papirima je pisalo da su silosi puni. Ogledan primjer ovakog lopovluka nedavni je slučaj u Đakovu. Seljacima, dakako, ništa nije plaćeno. Dakako, ne treba ni spominjati da nitko ništa nije odgovarao za svoja nedjela. Ceh su, u rijetkim slučajevima, platile "sitne ribe". Na koncu, kome treba svjetska gospodarska kriza kad je već godinama bilo potpuno jasno da će truli brod hrvatskog gospodarstva potonuti i bez da se digne i sasvim mala oluja. |