Arhangel

24.11.2009., utorak

Ideali

Ideali. Riječ toliko bremenita značenjem. Riječ toliko bogata sadržajem da bi trebalo napisati metre i metre knjiga da bi se pokušalo opisati što ideali sve znače i što predstavljaju. Možda ne razmišljamo o tome, ali životi su nam duboko protkani idealima, a da toga i nismo uvijek svjesni. Životi nam protječu u sjeni ideala premda prohodimo zemljom ne njih se osobito ne osvrćući.
Kranjčević je svu tu silnu misao o idealima najbolje opjevao u „Mojsiju“ kad ono reče kako ćemo umrijeti onda kad u ideale svoje počnemo sumnjati. Osvrnemo li se barem na trenutak na značenje ideala u našim životima, kako osobnim i obiteljskim, tako i društvenim, uočit ćemo da su ideali snažna pokretačka sila koja naše živote neprestano tjera da idu dalje, za novim, nepoznatim, svježim, za sadržajima koji naše dane čine plemenitijima, vrjednijima, osmišljenijima, svježijima i punima energije za uvijek neko novo i bolje sutra.
Teško je i zamisliti kakva bi ustajala baruština bio život, svijet i povijest kad ideala ne bi bilo, kad ne bi bilo vizija koje potiču ljudsko srce da uvijek kreće u nove pustolovine i svijet i život učine ovom loptom šarenom kakva zaista i jest. Među nama, djecom Adamovom, teško je naći onog ili onu koja ama baš nikad u životu nije sanjario i zanosio se nekim idealom, možda realno ne tako značajnim niti velikim, ali da pojedinoj osobi tako ključnim za daljni tijek života. I premda mnogi od njih nikad nisu ostvareni, ideali čine važan dio naših života i teško bi bilo život zamisliti bez njih. Druga bi tema bila razmišljati o idealima s obzirom na sadržaj; kakvi su i jesu li moralno prihvatljivi ili ne. Mi ćemo ostati skloni mišljenju da ideal uvijek podrazumijeva ono što je u sebi zaista dobrao, dapače, najbolje. Razuman čovjek na takav način ideale shvaća.
Ideali su uvijek povezani s nadom. Premda ih je teško provesti u djelo, ostvariti ih, nada je ona snaga koja ih uvijek odražava živima, poput topline koje našoj duši osigurava da svoje ideale uvijek održi živima. Zato je život bez ideala život bez nade. Teško je i zamisliti, a kamo li u riječi staviti kakav bi to bio život; život bez ideala, život bez nade. Možda nešto poput pustoši arktičkih ledenih površina koje ne odaju ni traga života, već samo sablasna tišina govori o surovosti kraja kojeg pokriva.
U ovom kontekstu valja progovoriti o današnjoj mladeži i njihovom stavu prema idealima. Ne možemo pobjeći od činjenice da je današnje vrijeme jedno doba besmisla u kojemu se mladi čovjek utapa. Kao da je nastupilo doba u kojemu mladi nemaju nikavih ideala. Tko iole ima doticaja s njima, kao što ima Arhangel, vrlo brzo uočava da je današnja mladež izgubljena u potpunom tupilu, da živi život lišen svakog interesa, svakog ideala, a time i nade koja bi njihove živote pokrenula u pozitivnom smjeru, prema nekom boljem sutra. Ovdje, dakako, izostavljamo malu manjinu onih koji zaista pokušavaju nešto učiniti i trgnuti se iz letagrije u koju ih gura ovo vrijeme i ovo društvo koje je i samo izgubljeno u čudnoj mješavini zarobljenosti u vlastitu prošlost, vlastite demone sebeljublja i uskogrudnih shvaćanja koja mu ne dozvoljavaju gledati izvan granica vlastitog miljea.
Živjeti u tom i takvom ambijentu za mladog čovjeka znači izlaz tražiti u neprestanoj zabavi, nerijetko potaknutoj opijatima, kako bi se što više i što dulje zaboravilo na sav besmisao koji ga okružuje. To je kontekst koji ne pruža ništa novo, ništa hvale vrijedno, ništa što bi nas trgnulo iz letargije u kojoj se utapamo već tako dugo. Mladež i mladost uvijek su bili sloj društva i razdoblje života protkano visokim idealima. Danas kao da je tih ideala iz svijesti mladog čovjeka nestalo. Njega je teško zainteresirati za bilo što što nije beskrajna zabava, što nije zaborav koji ga „otkači“ od mučne stvarnosti. Totalni besmisao u kojemu živi postao je životna stvarnost. Škola je gnjavaža bez perspektive jer kod nas dobro žive kriminalci i političari, a ne dobro obrazovani, posla nema, a ne isplati ga se tražiti jer plaća ili nema ili su premale za dostojan život, a ionako se mutnim poslovima bolje može zaraditi. Ne vrijedi sklapati brak i zasnivati obitelj jer to znači obvezu koju nije moguće obdržati jer nema sredstava za život, a biti slobodan bolje je nego biti „vezan“ obitelji. Bolje je ne imati inicijative ili ideala jer su takvi u našem društu ismijani, ponižavani i izolirani na rub društva. Ne vrijedi truditi se ni oko čega jer u našem društvu najbolje prolaze oni koji nisu ni prstom makli, a imaju sve.
Sve je to čudan konglomerat ideja koje nas okružuju, ideja koje su zapravo zaključci koje mladi čovjek izvlači iz naše stvarnosti. Ako se u njegovoj svijesti pojavi neki idel za koji bi bilo vrijedno boriti se, surova stvarnost vrlo ga brzo odgovori od takve ideje. I on se za tren oka vraća u svoje beznađe, u život koji predstavlja životarenje i neprestanu potragu za zabavom koja bi ga barem na trenutak otrgnula iz ralja ovoga učmalog društva i odvela u neki svijet koji pršti optimizmom, koji odiše nadom, u svijet koji ima svoje ideale. Jer u ovom svijetu, čovjek bez ideala ionako umire.

- 09:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.11.2009., ponedjeljak

Zašto smo religiozni?

Čovjek je jedino biće na Zemlji koje je svjesno samoga sebe. U toj svijesti o sebi on uočava da nije savršeno biće, uočava svoje nedostatke koji mu onemogućuju postići potpunu sreću. Sve i kad bi te nedostatke uklonio, čovjek opet osjeća da ne bi bio ostvaren do kraja, da bi opet bio manjkavo, biće s nekim nedostatkom. Pored toga, čovjek uočava najveći nedostatak od svih koji ga neprestano prati. To je svijest koja se povećava što čovjek više stari. Riječ je o strahu od smrti.
Pod religijom se obično misli na vjerovanje u postojanje osobnog božanstva izvan ovog vidljivog svijeta. Čovjek je došao do vjere u nevidljivo božanstvo jer ga postojanje svijeta oko njega potiče da protumači njegovo porijeklo. Također svijest o sebi samom čovjeka potiče da protumači vlastito postojanje i njegov smisao, osobito u svjetlu svoje nesavršenosti i čežnje za potpunom srećom. Sve ga to upućuje na vjeru u božansko, na ono što je od njega moćnije i u što se može pouzdati tražeći pomoć i ostvarenje želje da se oslobodi straha od smrti vjerujući u trajni život.
Kao što je govor nastao iz čovjekove potrebe za drugome priopći svoju misao, tako je i religija nastala iz potrebe da čovjek objasni sebe i svijet. Ta je potreba duboko zasađena u ljudsko srce. Tamo ju je upisao sam Bog želeći da njega samog čovjek započne tražiti. Ova potreba za religijom, istina, prenosi se odgojem, ali sve ako bi čovjek bio i odgajan u potpuno ateističkom ambijentu, on bi se ipak, prije ili kasnije, počeo pitati o smislu života i postojanja, što bi ga opet dovelo do ideje o božanskom biću.
Ova nam činjenica odgovara na pitanje zbog čega je religija svuda raširena. Jednako tako, ovo nam daje odgovor zbog čega na svijetu ima mnogo religija budući da je ova čovjekova potreba za božanskim postigla mnogo odgovora, kao što je čovjekova potreba za priopćiti misao drugome rodila mnoštvo riječi i jezika.
Ovu čovjekovu potrebu za odgovorima na ključna životna pitanja (Tko sam ja? Odakle dolazim? Što je sreća? Zašto zlo na svijetu? Zašto smrt? Koji je smisao mojeg života?...) jednostavno nije moguće ukloniti iz ljudskoga srca i svijesti. Zbog toga potpuni ateizam ne može postojati. Sve ako bi se netko izjašnjavao da nije pripadnik ni jedne religije i da ne vjeruje ni u kakvo duhovno, božansko biće, takav bi ipak u sebi nosio sumnju u svoje stavove koje deklarira, budući da bi, kao čovjek, u svojemu srcu postavljao spomenuta ključna životna pitanja, makar nikad nikome ne rekao da si ih postavlja. Čovjek je, jednostavno rečeno, religiozno biće.
Tek u novije doba imamo veće skupine ljudi koji se deklariraju ateistima. Međutim, njihov ateizam nije uvijek stav vlastitog uvjerenja, već društvenih prilika koje ateizam nameću kao poželjan svjetonazor. Promjenom takvih društenih prilika, ljudi se opet vraćaju religiji.
Tražeći odgovore na spomenuta i mnoga druga životna pitanja, čovjek otkriva da te odgovore ne može dobiti od drugih ljudi. On uočava da su drugi, ma koliko savršeni ili pametni djelovali, ipak ljudi kao i on, ljudi koji postavljaju ista pitanja.
Jednako tako, čovjek u sebi i u drugima uočava moralni zakon koji ga neprevarljivo potiče da bira dobro, a izbjegava zlo. On uočava da sam nije izvor toga zakona jer mu je, jednostavno rečeno, urođen, upisan u njegovo biće. Tu je i savjest koja ga prekorava zbog zla koje čini, a potvrđuje kada čini dobro. Čovjek također shvaća da taj glas savjesti nema porijeko u njemu, nije dio njegove volje, već da je, kao i moralni zakon, u njega upisan.
Sve to, kao i prije spomenuto, vodi čovjeka dubokoj spoznaji da je biće koje bitno ovisi o Nekom daleko većem i moćnijem od njega samog, o Nekom tko na njega mora blagonaklono gledati budući da čovjek sebe ne može stvoriti sam i budući da ga taj Netko potiče da izabire dobro. U tom smislu taj Netko mora biti Onaj kojem čovjek ide jer bi to bio jedini smisleni odgovor na vječno pitanje o životu nakon smrti. Budući da je tako, taj Netko mora biti božansko biće, a ne čovjek, jer da je čovjek, ne bi mogao dati odgovore na postavljena pitanja već bi ih i sam postavljao.
Ovo razmišljanje vodi čovjeka zaključku da je taj Netko, to božansko biće (Bog), odgovor na pitanje o ispunjenju svega onoga što čovjek osjeća da u njemu samom nedostaje, da je uzrok, sadržaj i cilj istinske ljudske sreće i zadovoljstva ispunjenog života, života koji s tim božanskim bićem jedino ima smisao i duboko ostvarenje čovjeka. Čovjek uočava da to Biće mora biti uzrok stvaranja i čovjeka i svijeta, kao i njihova svrha. To božansko Biće (Bog) mora imati i odgovor na pitanje o vječnom životu nakon smrti. Zbog svega navedenog, zaključak koji se nameće jest da to Biće mora biti dobro, i to savršeno dobro, apsolutno dobro.
Iskustvo i pojedinca i društva pokazuje da ovo mora biti točno i opravdano jer svi ljudi o ovom pitanju neprevarljivo osjećaju isto i donose isti zaključak u svim vremenima i krajevima svijeta, u svim kulturama i civilizacijama. Čovjek je, kako vidimo, duboko religiozno biće i to je obilježje dio svih nas.
- 17:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.11.2009., subota

Misli

Bez Boga sve je uistinu laž. Molitva i žrtva koja je Bogu draga jest ona očitovana u ljubavi prema bratu čovjeku. Stoga nema istinske molitve niti prinosa Bogu koji ne uključuje odnos prema drugome; jedino se zajedno s drugim čovjekom dolazi do Boga, koji je Ljubav. Dakle, jedino se ljubavlju dolazi do Ljubavi, do Ljubljenoga koji čini da ljubimo, koji nas otvara ovoj dimenziji ljubavi. To nas uči Krist. To nas uči Njegov križni put. Na putu trpljenja suobličiti se s Kristom koji je Ljubav.
To nije neka apstraktna, nego konkretna ljubav, kršćanska, trpeća, utjelovljena ljubav, ljubav koja se daruje u svakodnevlju, i to do kraja, ljubav koja dolazi od Krista da bi se susrela s našom ljubavlju. To je ljubav koja je bez zadrške, bez vlastite računice, bez rezerve, bez interesa, bez probitka. Ona se ostvaruje u odnosu prema svakom čovjeku, kao i odnosu prema svakoj vrijednosti koja je drugom sveta. U njoj se očituje Bog kao Trojstvo.
Ljubav je ponizna i skromna, ona se ne nameće. Ona je poput Krista na križnom putu – ponizna. U svakom vidu ljubavi izbija njezina zajedničarska osobina, pa je jasno da ljubavi ni ne može biti tamo gdje od vlastitog Ja ne vidim drugog Ti. Zato ljubav pretpostavlja drugoga. Zato Krist nije ponio križ za sebe.
Prave vjere nema bez ljubavi. Tko kaže da je vjernik, a ne ljubi svakog brata čovjeka u svojoj konkretnoj stvarnosti, taj nema istine u sebi. Samo se s bratom čovjekom može u budućnost, koja je, u konačnici, u Bogu. Samo u odnosu prema bližnjemu mogu graditi svoju vjeru. Zato je ljubav ključ našega spasenja. I ovdje na zemlji, i u vječnosti. Zato ljubav nikada ne umire. Ona nam je jamstvo neprolaznosti. Zbog ljubavi prema nama Krist ponese svoj križ.
- 22:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.11.2009., utorak

Mali veliki patrijarh

Srpska Pravoslavna Crkva ostala je ovih dana bez svojega vrhovnog poglavara, metropolita beogradsko-karlovačkog i arhiepiskopa pećkog, patrijarha srpskog Pavla (Gojka Stojčevića). Patrijarh je preminuo u Beogradu u 95. godini života i 19. godini patrijaršijske službe.
Patrijarh Pavle po mnogo čemu je bio iznimna ličnost svojega vremena. Poštivali su ga i pravoslavni i katolici jer je taj čovjek tjelesno malog rasta zaista zračio posebnim duhom koji je odavao lik velikog molitelja i osobe duboko ukorijenjene u tradiciju svojega naroda i svoje Crkve.
I iz perspektive nas katolika i Hrvata patrijarh Pavle ostaje u sjećanju kao osoba koja je bila ispred svojeg vremena. Premda još svi osjećamo posljedice rata duboko utkane u našu (pod)svijest te ulogu dijela SPC-a koji je svesredno podržavao velikosrpsku ideju (npr. vladike dalmatinski Longin i gornjokarlovački Nikanor), valja nam se kloniti generalizacije krivnje i svrstavanja svih članova jednog naroda ili jedne Crkve, u ovom kontekstu, u isti koš. Primjer patrijarha Pavla svjedoči nam o tome.
Kad je Gojko Stojčević položio redovničke zavjete u jednom od srpskih manastira i postao monah Pavle, bio je to jedan od trenutaka događajima bogatog života kasnijeg srpskog Patrijarha.
Bilo je to davnih 1950-ih godina dok je bivša Jugoslavija bila u čvrstom zagrljaju komunizma. Kad je postao raško-prizrenski vladika (episkop, tj. biskup), Pavle se našao u kosovskoj sredini koja je već bila gotovo pola stoljeća poprište sukoba većinskog albanskog i manjinskog srpskog etnikuma. Dok je to u srednjem vijeku bio kraj s pravoslavnim življem, nakon stoljeća turske vladavine Kosovo je postalo većinski albanski kraj dominantno islamske vjere. U skladu s tim, u dvadesetom stoljeću, stoljeću stvaranja mnogih nacionalnih država, kosovskim je Albancima ideja vlastite države bila rješenje koje nije imalo rezervnu varijantu. U takvoj je sredini kasniji patrijarh SPC-a Pavle 35 godina bio biskup dok u prosincu 1990. nije izabran za srpskog patrijarha, naslijedivši onemoćalog patrijarha Germana. Bio je to vrijeme početka velikih previranja na ovim prostorima, vrijeme ratova i raspada bivše Jugoslavije.
Mnogi kritičari zamjeraju patrijarhu Pavlu da je u tom vremenu bio previše šutljivi vjerski poglavar koj nije obuzdavao ekstremne struje unutar klera i vjernika Crkve kojoj je bio na čelu. Također mu mnogi zamjeraju da je bio prediše okrenut unutarcrkvenim pitanjima, premalo vodeći računa o vjernicima koji su kroz 45 godina komunističke vlasti u Jugioslaviji bili prepušteni ateizaciji koja je u srpskom narodu ostavila stravične duhovne posljedice koje se, među ostalim, ogledaju u činjenici da je 1990. od 10 milijuna Srba bilo tek oko 20 % krštenih.
Također valja računati na utjecaj koji Ruska Pravoslavna Crkva ima na SPC. U tom kontekstu treba promatrati i činjenicu da rimski pape Ivan Pavao II i Benedikt XVI nisu uspjeli pohoditi Srbiju i SPC, upravo iz obzira SPC prema državnoj i crkvenoj politici Moskve. Sam patrijarh Pavle tu je sam malo mogao učiniti.
Jednako tako, mnogi kritičari zamjeraju patrijarhu Pavlu nacionalnu obojenost crkvene službe. Da bismo to razumjeli, moramo znati da su pravoslavne crkve ustrojene po nacionalnoj osnovi s jedne, i da patrijarh sam nema apsolutnu, nego relativnu izvršnu vlast u svojoj Crkvi. To znači da ni jednu važniju odluku ne može donijeti bez suglasnosti, barem načelne, ostalih biskupa svoje Crkve. Da je patrijarh Pavle u svoje vrijeme pokušao voditi politiku ili imati retoriku koja bi odstupala od raspoloženja u Crkvi i narodu kojem je pripadao, vjerojatno bi u vlastitoj Crkvi bio izazvao podjele i uskoro bio smijenjen. Zato djelovanje patrijarha Pavla možemo ispravno vrjednovati samo iu kontekstu Crkve, naroda i vremena u kojem je živio.
Neosporna je činjenica da je preminuli srpski Patrijarh bio čovjek iznimne duhovne dubine, čovjek velikog obrazovanja i širine pogleda. Ipak, bio je ograničen vremenom u kojem je živio, mentalitetom kojem je pripadao, politikom koja je ovim stranama dominirala i povijesnim trenutkom u kojem ga je zapala dužnost voditi Crkvu specifičnu po svojoj povijesti, kulturi, misli i djelu. Zaista, Pavle je tu zadaću odradio najbolje kako je znao i umio. Neka mu Gospod bude vječna nagrada.
- 18:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.11.2009., četvrtak

Poruka

Gospod govori čovjeku:
„Jesi li ikad razmišljao, sine, da se sve što se tiče tebe istovremeno dotiče i mene, jer sve što te se dotiče, dotiče se i zjenice mojega oka. Ti si meni drag, neprocjenjiv si, ja sam te zavolio, neizmjerno si vrijedan u mojim očima. Zato mi je posebno zadovoljstvo da te odgajam.
Kad te snađu iskušenja i neprijatelj navali kao rijeka; znaj da to od mene dolazi da tvoja nemoć osjeća potrebu za mojom snagom i da si siguran samo kad se ja borim za tebe.
Ako se nađeš u teškim prilikama, među ljudima koji te ne razumiju, koji ne vode računa o tome što je drago duši tvojoj: koji te jednostavno odbacuju; i to od mene dolazi. Jer, ja sam Bog koji upravljam prilikama; ti se nisi slučajno našao na tom mjestu, to je upravo ono mjesto koje sam ti ja odredio. Molio si me da te naučim poniznosti: evo vidi; stavio sam te u onu sredinu i u onu školu gdje se ta lekcija uči. Tvoja sredina i ljudi s kojima živiš samo ispunjavaju moju volju.
Ako se nalaziš u oskudici i teško spajaš kraj s krajem; znaj da sam ja to dopustio jer ja upravljam materijalnim sredstvima i hoću da mi se obraćaš da spoznaš da o meni ovisi tvoj život. Rezerve moje dobrote su neiscrpne.
Ja hoću da se uvjeriš u moju vjernost i istinitost mojih obećanja da se ne dogodi da ti mogu reću u tvojoj nevolji: 'Nisi vjerovao Gospodu, Bogu svojemu!'
Ako proživljavaš noć bola, ako si odvojen od svojih bližnjih, i to od mene dolazi. Ja sam tvoj Utješitelj i Iscjeljitelj u bolesti, ja sam to dopustio da bi mi se ti obratio i da bi u meni našao vječnu utjehu. Ako si se razočarao u svojemu prijatelju, u onome kome si otvorio svoje srce – i to od mene dolazi – ja sam dopustio da se razočaraš kako bih ti pokazao da je Gospod Bog tvoj najbolji prijatelj. Nekome moramo pokloniti srce svoje, ali ako to srce poklonimo nekome na zemlji, znaj da te svi mogu povrijediti.
Ja hoću da mi ti sve prinosiš i sve povjeravaš. Netko te je oklevetao – prepusti tu stvar meni i prikloni mi se, meni, pribježištu svome, da bi te izbavio od zlog jezika. Ja ću iznijeti tvoju istinu na svjetlost dana i dokazat ću tvoju nevinost.
Ako su se svi tvoji planovi srušili i ako si klonuo dušom i tijelom, znaj da sam ja to dopustio. Ti si pravio planove i iznosio ih meni da ih ja blagoslovim, ali ja hoću da ti prepustiš da ja upravljam prilikama tvojega života. Tada će sva odgovornost pasti na mene jer je ona previše teška za tebe i ti sam ne možeš izići na kraj s njom.
Ako su te neočekivano snašle životne nevolje i tuga ispunila srce tvoje znaj; ja sam to dopustio. Ja hoću da tvoje srce i tvoja duša uvijek budu vatreni pred očima mojim i da Imenom mojim pobjeđuješ svaku malodušnost.
Ako već dugo ne dobivaš vijesti od onih koje voliš i u svojoj malodušnosti padaš u očaj; i to od mene dolazi. Kroz patnju tvoje duše ja ispitujem snagu tvoje vjere u moja obećanja te silu i snagu tvoje molitve za tvoje bližnje. Prepusti brigu o njima pokrovu moje Božanske Majke i mojoj očinskoj ljubavi.
Ako te je snašla bolest, znaj da sam ja i to dopustio. Ja hoću da me ti u svojoj tjelesnoj nemoći još dublje upoznaš. Hoću da ne mrmljaš u kušnjama i da ne ispituješ moje nepronicljive planove za spasenje ljudskih duša, nego da se s povjerenjem prepustiš meni i dođeš pod moje okrilje.
Ako si maštao da učiniš neko posebno djelo radi mene, a umjesto toga pao si u bolesničku postelju i onemoćao, znaj da i to od mene dolazi. Kad si bio zdrav bio si prezauzet svojim poslovima i tvoje misli bile su daleko od mene. Sjeti se, dijete moje, da su se mnogi udaljili od velikih svjetskih poslova da bi u miru naučili neprestano se moliti.
Ako si neočekivano pozvan da preuzmeš neki teški i odgovorni položaj, idi i prihvati i osloni se na mene. Ja ti povjeravam taj zadatak jer te je za to blagoslovio Gospod Bog tvoj u svim djelima tvojim i u svemu što svojim rukama budeš radio.
Danas ti dajem ovu posudu svetog ulja, savjet svete i životvorne Trojice. Koristi se njime slobodno, dijete moje. Svaku teškoću koja iskrsne, svaku uvrjedljivu riječ koju primiš, svaku smetnju u tvom radu koja bi te mogla ožalostiti i obeshrabriti, svaku svoju nemoć i nesposobnost; koristi se ovim svetim savjetom.
Jesi li ikad razmišljao, sine, da ja znam sve tvoje nevolje i patnje, sve borbe i slabosti tvoga života. Ja znam tvoj kukavičluk i grijehe tvoje. I usprkos tome kažem ti: dijete moje, daj mi svoje srce i ljubi me takav kakav jesi. U svakom trenutku i u svakoj situaciji u kojoj se nalaziš, od oduševljenja do potištenosti, u vjernosti ili nevjernosti, ljubi me takav kakav jesi. Ja hoću ljubav tvog siromašnog srca. Ako čekaš da budeš savršen, tada me nikad nećeš ljubiti.
Zar ja ne bih mogao iz svakog zrna pijeska stvoriti anđela serafina koji zrači čistoćom, plemenitošću i ljubavlju?! Zar ja nisam svemoguć?! I ako se meni sviđa da namjesto anđelima dam prednost ljubavi tvojega srca; nisam li ja Gospodar svoje ljubavi?!
Dijete moje, dopusti da te volim jer hoću tvoje srce. Ja ću te vremenom preobraziti, ali danas; ljubi me takav kakav jesi. Ja želim da ti ovo činiš, ja želim vidjeti kako iz dubine tvojega bića raste ljubav. Ja u tebi ljubim također i tvoje slabosti, ljubim ljubav u srcima vjernih. Ja želim neprestano iz srca vjernih slušati zov: 'Gospode Isuse, ja te ljubim!'
Ja jedino želim pjesmu tvojeg srca, a ne želim tvoju mudrost i talent. Za mene je jedno važno; da vidim kako radiš s ljubavlju. Kad bih ti sve talente dao ti bi, tako slab, njima hranio svoje sebeljublje. Ja bih te mogao odrediti i za velike stvari, ali ne; ti trebaš biti beskoristan sluga. Štoviše, ja ću ti oduzeti i ono malo što imaš jer ja sam te stvorio samo za ljubav.
Danas stojim pred vratima tvog srca kao prosjak. Ja, car careva, kucam i čekam, požuri otvoriti mi. Ne pozivaj se na svoju bijedu. Kad bi ti potpuno mogao shvatiti svoje siromaštvo, ti bi umro od bola i ono što bi me uistinu zaboljelo bilo bi to kad bih vidio da sumnjaš i gubiš povjerenje u mene. Želim također da misliš na mene svakog trenutka, i danju i noću, a također želim da beznačajne poslove obavljaš iz ljubavi prema meni.
Računam na tebe da mi daruješ radost svojim povjerenjem i ne brini što ne posjeduješ jer ja ću ti darovati, ako mi daruješ ljubav; ja ću ti darovati tako mnogo da ćeš ljubiti više nego što možeš sanjati. Misli na to da me ljubiš takav kakav jesi.
I neka dođe što hoće, ne čekaj da budeš svet da bi me mogao ljubiti jer onda me nikad nećeš ljubiti. A sad, dijete moje, idi – idi – ljubi me takav kakav jesi, svom svojom snagom, svim srcem svojim, cijelim životom svojim.
Sjećaj se da je svaka nevolja Božja pouka, prilika da nešto naučiš. Usadi u srce svoje riječi koje sam ti danas objavio, to od mene dolazi. Jer za tebe ovo nije samo riječ, zapamti; ovo nije samo riječ, već je ovo tvoj život.

Iz djela svetih Otaca
- 21:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>