Arhangel
17.11.2009., utorak
Mali veliki patrijarh
Srpska Pravoslavna Crkva ostala je ovih dana bez svojega vrhovnog poglavara, metropolita beogradsko-karlovačkog i arhiepiskopa pećkog, patrijarha srpskog Pavla (Gojka Stojčevića). Patrijarh je preminuo u Beogradu u 95. godini života i 19. godini patrijaršijske službe.Patrijarh Pavle po mnogo čemu je bio iznimna ličnost svojega vremena. Poštivali su ga i pravoslavni i katolici jer je taj čovjek tjelesno malog rasta zaista zračio posebnim duhom koji je odavao lik velikog molitelja i osobe duboko ukorijenjene u tradiciju svojega naroda i svoje Crkve. I iz perspektive nas katolika i Hrvata patrijarh Pavle ostaje u sjećanju kao osoba koja je bila ispred svojeg vremena. Premda još svi osjećamo posljedice rata duboko utkane u našu (pod)svijest te ulogu dijela SPC-a koji je svesredno podržavao velikosrpsku ideju (npr. vladike dalmatinski Longin i gornjokarlovački Nikanor), valja nam se kloniti generalizacije krivnje i svrstavanja svih članova jednog naroda ili jedne Crkve, u ovom kontekstu, u isti koš. Primjer patrijarha Pavla svjedoči nam o tome. Kad je Gojko Stojčević položio redovničke zavjete u jednom od srpskih manastira i postao monah Pavle, bio je to jedan od trenutaka događajima bogatog života kasnijeg srpskog Patrijarha. Bilo je to davnih 1950-ih godina dok je bivša Jugoslavija bila u čvrstom zagrljaju komunizma. Kad je postao raško-prizrenski vladika (episkop, tj. biskup), Pavle se našao u kosovskoj sredini koja je već bila gotovo pola stoljeća poprište sukoba većinskog albanskog i manjinskog srpskog etnikuma. Dok je to u srednjem vijeku bio kraj s pravoslavnim življem, nakon stoljeća turske vladavine Kosovo je postalo većinski albanski kraj dominantno islamske vjere. U skladu s tim, u dvadesetom stoljeću, stoljeću stvaranja mnogih nacionalnih država, kosovskim je Albancima ideja vlastite države bila rješenje koje nije imalo rezervnu varijantu. U takvoj je sredini kasniji patrijarh SPC-a Pavle 35 godina bio biskup dok u prosincu 1990. nije izabran za srpskog patrijarha, naslijedivši onemoćalog patrijarha Germana. Bio je to vrijeme početka velikih previranja na ovim prostorima, vrijeme ratova i raspada bivše Jugoslavije. Mnogi kritičari zamjeraju patrijarhu Pavlu da je u tom vremenu bio previše šutljivi vjerski poglavar koj nije obuzdavao ekstremne struje unutar klera i vjernika Crkve kojoj je bio na čelu. Također mu mnogi zamjeraju da je bio prediše okrenut unutarcrkvenim pitanjima, premalo vodeći računa o vjernicima koji su kroz 45 godina komunističke vlasti u Jugioslaviji bili prepušteni ateizaciji koja je u srpskom narodu ostavila stravične duhovne posljedice koje se, među ostalim, ogledaju u činjenici da je 1990. od 10 milijuna Srba bilo tek oko 20 % krštenih. Također valja računati na utjecaj koji Ruska Pravoslavna Crkva ima na SPC. U tom kontekstu treba promatrati i činjenicu da rimski pape Ivan Pavao II i Benedikt XVI nisu uspjeli pohoditi Srbiju i SPC, upravo iz obzira SPC prema državnoj i crkvenoj politici Moskve. Sam patrijarh Pavle tu je sam malo mogao učiniti. Jednako tako, mnogi kritičari zamjeraju patrijarhu Pavlu nacionalnu obojenost crkvene službe. Da bismo to razumjeli, moramo znati da su pravoslavne crkve ustrojene po nacionalnoj osnovi s jedne, i da patrijarh sam nema apsolutnu, nego relativnu izvršnu vlast u svojoj Crkvi. To znači da ni jednu važniju odluku ne može donijeti bez suglasnosti, barem načelne, ostalih biskupa svoje Crkve. Da je patrijarh Pavle u svoje vrijeme pokušao voditi politiku ili imati retoriku koja bi odstupala od raspoloženja u Crkvi i narodu kojem je pripadao, vjerojatno bi u vlastitoj Crkvi bio izazvao podjele i uskoro bio smijenjen. Zato djelovanje patrijarha Pavla možemo ispravno vrjednovati samo iu kontekstu Crkve, naroda i vremena u kojem je živio. Neosporna je činjenica da je preminuli srpski Patrijarh bio čovjek iznimne duhovne dubine, čovjek velikog obrazovanja i širine pogleda. Ipak, bio je ograničen vremenom u kojem je živio, mentalitetom kojem je pripadao, politikom koja je ovim stranama dominirala i povijesnim trenutkom u kojem ga je zapala dužnost voditi Crkvu specifičnu po svojoj povijesti, kulturi, misli i djelu. Zaista, Pavle je tu zadaću odradio najbolje kako je znao i umio. Neka mu Gospod bude vječna nagrada. |