Čovjek je jedino biće na Zemlji koje je svjesno samoga sebe. U toj svijesti o sebi on uočava da nije savršeno biće, uočava svoje nedostatke koji mu onemogućuju postići potpunu sreću. Sve i kad bi te nedostatke uklonio, čovjek opet osjeća da ne bi bio ostvaren do kraja, da bi opet bio manjkavo, biće s nekim nedostatkom. Pored toga, čovjek uočava najveći nedostatak od svih koji ga neprestano prati. To je svijest koja se povećava što čovjek više stari. Riječ je o strahu od smrti.
Pod religijom se obično misli na vjerovanje u postojanje osobnog božanstva izvan ovog vidljivog svijeta. Čovjek je došao do vjere u nevidljivo božanstvo jer ga postojanje svijeta oko njega potiče da protumači njegovo porijeklo. Također svijest o sebi samom čovjeka potiče da protumači vlastito postojanje i njegov smisao, osobito u svjetlu svoje nesavršenosti i čežnje za potpunom srećom. Sve ga to upućuje na vjeru u božansko, na ono što je od njega moćnije i u što se može pouzdati tražeći pomoć i ostvarenje želje da se oslobodi straha od smrti vjerujući u trajni život.
Kao što je govor nastao iz čovjekove potrebe za drugome priopći svoju misao, tako je i religija nastala iz potrebe da čovjek objasni sebe i svijet. Ta je potreba duboko zasađena u ljudsko srce. Tamo ju je upisao sam Bog želeći da njega samog čovjek započne tražiti. Ova potreba za religijom, istina, prenosi se odgojem, ali sve ako bi čovjek bio i odgajan u potpuno ateističkom ambijentu, on bi se ipak, prije ili kasnije, počeo pitati o smislu života i postojanja, što bi ga opet dovelo do ideje o božanskom biću.
Ova nam činjenica odgovara na pitanje zbog čega je religija svuda raširena. Jednako tako, ovo nam daje odgovor zbog čega na svijetu ima mnogo religija budući da je ova čovjekova potreba za božanskim postigla mnogo odgovora, kao što je čovjekova potreba za priopćiti misao drugome rodila mnoštvo riječi i jezika.
Ovu čovjekovu potrebu za odgovorima na ključna životna pitanja (Tko sam ja? Odakle dolazim? Što je sreća? Zašto zlo na svijetu? Zašto smrt? Koji je smisao mojeg života?...) jednostavno nije moguće ukloniti iz ljudskoga srca i svijesti. Zbog toga potpuni ateizam ne može postojati. Sve ako bi se netko izjašnjavao da nije pripadnik ni jedne religije i da ne vjeruje ni u kakvo duhovno, božansko biće, takav bi ipak u sebi nosio sumnju u svoje stavove koje deklarira, budući da bi, kao čovjek, u svojemu srcu postavljao spomenuta ključna životna pitanja, makar nikad nikome ne rekao da si ih postavlja. Čovjek je, jednostavno rečeno, religiozno biće.
Tek u novije doba imamo veće skupine ljudi koji se deklariraju ateistima. Međutim, njihov ateizam nije uvijek stav vlastitog uvjerenja, već društvenih prilika koje ateizam nameću kao poželjan svjetonazor. Promjenom takvih društenih prilika, ljudi se opet vraćaju religiji.
Tražeći odgovore na spomenuta i mnoga druga životna pitanja, čovjek otkriva da te odgovore ne može dobiti od drugih ljudi. On uočava da su drugi, ma koliko savršeni ili pametni djelovali, ipak ljudi kao i on, ljudi koji postavljaju ista pitanja.
Jednako tako, čovjek u sebi i u drugima uočava moralni zakon koji ga neprevarljivo potiče da bira dobro, a izbjegava zlo. On uočava da sam nije izvor toga zakona jer mu je, jednostavno rečeno, urođen, upisan u njegovo biće. Tu je i savjest koja ga prekorava zbog zla koje čini, a potvrđuje kada čini dobro. Čovjek također shvaća da taj glas savjesti nema porijeko u njemu, nije dio njegove volje, već da je, kao i moralni zakon, u njega upisan.
Sve to, kao i prije spomenuto, vodi čovjeka dubokoj spoznaji da je biće koje bitno ovisi o Nekom daleko većem i moćnijem od njega samog, o Nekom tko na njega mora blagonaklono gledati budući da čovjek sebe ne može stvoriti sam i budući da ga taj Netko potiče da izabire dobro. U tom smislu taj Netko mora biti Onaj kojem čovjek ide jer bi to bio jedini smisleni odgovor na vječno pitanje o životu nakon smrti. Budući da je tako, taj Netko mora biti božansko biće, a ne čovjek, jer da je čovjek, ne bi mogao dati odgovore na postavljena pitanja već bi ih i sam postavljao.
Ovo razmišljanje vodi čovjeka zaključku da je taj Netko, to božansko biće (Bog), odgovor na pitanje o ispunjenju svega onoga što čovjek osjeća da u njemu samom nedostaje, da je uzrok, sadržaj i cilj istinske ljudske sreće i zadovoljstva ispunjenog života, života koji s tim božanskim bićem jedino ima smisao i duboko ostvarenje čovjeka. Čovjek uočava da to Biće mora biti uzrok stvaranja i čovjeka i svijeta, kao i njihova svrha. To božansko Biće (Bog) mora imati i odgovor na pitanje o vječnom životu nakon smrti. Zbog svega navedenog, zaključak koji se nameće jest da to Biće mora biti dobro, i to savršeno dobro, apsolutno dobro.
Iskustvo i pojedinca i društva pokazuje da ovo mora biti točno i opravdano jer svi ljudi o ovom pitanju neprevarljivo osjećaju isto i donose isti zaključak u svim vremenima i krajevima svijeta, u svim kulturama i civilizacijama. Čovjek je, kako vidimo, duboko religiozno biće i to je obilježje dio svih nas.
Post je objavljen 23.11.2009. u 17:11 sati.