Arhangel

30.04.2010., petak

Opomena

Kad smo prije nekog vremena, potaknuti svojevrsnom medijskom euforijom, bili pohrili u kino dvorane pogledati „Avatar“ Jamesa Cameroona, ostali smo zadivljeni prizorima veličanstvene prirode imaginarnog planeta Pandore, kao i odnosom tamošnjeg čovjekolikog naroda Nav'i prema svojemu okolišu. Vidjevši sve to, čovjeku jednostavno biva žao što je riječ o filmu, o izmišljenom planetu i prizorima prirode koji u plod 3D animacije.
Pri samom kraju filma, koji završava (za one koji ne znaju) porazom ljudi i pobjedom Nav'ija (premda je Arhangel čovjek – drago mu je da film tako završava), možda nam je promaknuo komentar pripovjedača prilikom odlaska preživjelih ljudi s Pandore. Taj komentar, među ostalim, kaže kako su se ljudi uputili natrag na svoj „umirući planet“. Naš planet umire?!
Izjava iz navedenog komentara za one koji malo bolje prate ekološke probleme našega planeta zvuči više nego istinito. Naš planet zaista umire. Umire priroda, umire zelenilo. Umiru stabla. Ovaj post nije još jedan od onih koji bi se htjeli predstaviti kao promotori new age životne filozofije koja bi i čovjeka i prirodu i sam svemir svrstala u jedno jedinstveno nadkozmičko biće. Ali činjenica da naš planet polako ali sigurno umire više je nego sigurna. Kako je to moguće?! Nije li ova izjava pretjerana?! Nipošto.
O našem planetu Zemlji i životu na njemu valja nam razmišljati dugoročno. Treba misliti na generacije koje dolaze, izići iz naše uskogrudnosti i razmišljanja kako je nama danas.Osloboditi se naučenih okova kratkoročnog razmišljanja i prihvatiti činjenicu da će i za 100 i 200, pa i 1000 godina naši potomci htjeti živjeti na planetu koji smo i mi nasljedili od naših predaka. Kakav ćemo im planet ostaviti?!
I djeca u osnovnoj školi već znaju da je biljni svijet osnov održavanja naše atmosfere, jednako kao i ozonski omotač. Zapravo, priroda je poput divovskog organizma čije su bezbrojne niti tako isprepletene i međusobno ovisne da opstanak čitavog organizma ovisi tek i o jednoj od njih. Ono što je biljni svijet za naš planet možemo usporediti s plućima u čovjeka. Jasno je da, kad pluća izgube svoju funkciju – čovjek umire. Jednako je i s našim planetom; kad do kraja uništimo biljni svijet – šume, naš će planet umrijeti.
U samo pet godina, od 2000. do 2005., uništeno je 3% svjetskih šuma. Ako znamo da je tijekom 19. i 20. stoljeća uništeno 2/3 svjetskih šuma, rapidno uništavanje onoga što je preostalo govori nam da će za otprilike pola stoljeća svjetske šume potpuno nestati. Kad se to dogodi pitanje je – što ćemo disati?!
Amazonska prašuma, pluća svijeta, svake se godine zbog krčenja šume smanjuje za veličinu Luxemburga. Ne treba ni spominjati što to znači za krhku ekološku ravnotežu tamošnjeg ekološkog sustava. Zaista, svijet kao da zatvara oči pred golemom prijetnjom uništenja života na Zemlji ukoliko dođe do uništenja svjetskih šuma. Velike svjetske korporacije, ponajprije one iz sfere naftne i drvne industrije, vrlo uspješno pažnju svjetskih medija usmjeravaju na različite probleme (koji, dakako, zaslužuju pažnju), ali o pitanju očuvanja svjetskih šumskih površina, o kojima ovisi svatko od nas, malo tko govori.
Možda nam ovo sve zvuči pretjeranim, ali nad svima nama stoji lik indijanskog poglavice Seattlea koji je u znamenitom pismu bijelcima „Ako vam prodamo zemlju“, među ostalim, rekao da ćemo kad posječemo posljednje stablo i ubijemo zadnju životinju postati svjesni da novac ne možemo jesti. Zbog svakog od nas, zbog budućnosti naše djece i djece njihove djece valja si posvijestiti koliko nam je šuma dragoscjena, koliko nam je dragocjeno svako stablo, koliko nam je, zapravo, svako stablo sveto. Mi ovisimo o prirodi!
Zavaravamo se ako mislimo da će nas svjetska znanstvena i tehnička dostignuća spasiti u trenutku kad priroda i atmosfera budu toliko uništene da životni uvjeti na našem umirućem planetu budu takvi da više ne mogu održavati život ne samo nas ljudi, nego svakog bića pod kapom nebeskom.
Potonuće naftne platforme i divovska naftna mrlja koja ovih dana prijeti obalama Sjedinjenih Američkih Država oko ušća rijeke Mississipi prijeti da postane najveća ekološka katastrofa u povijesti SAD-a. Ostaje vidjeti kako će se ova situacija razvijati, ali samo čudo može spasiti američku obalu Meksičkog zaljeva da ne bude zarobljena i onečišćena tisućama barela sirove nafte.
U filmu „Avatar“ ljudi su se s Pandore vratili na njihov „umirući planet“. Hoće li naš planet zaista umrijeti?! Kako sada stvari stoje to ćemo ubrzo osjetiti. Ako ne mi, naša djeca ili generacija poslije njih hoće. I proklinjat će nam mrtve kosti zbog toga što smo im učinili.

21.04.2010., srijeda

Slovo o Benediktu

Dana 19. travnja tekućeg ljeta Gospodnjeg navršila se peta obljetnica izbora Jozefa kardinala Ratzingera za Rimskog biskupa, papu koji je uzeo ime Benedikt XVI. u čast pape Benedikta XV. (Giacomo della Chiesa, pontifikat 1914. - 1921.), zvanog „Papa Švabo“.
U jednom postu poput ovog bilo bi nemoguće ocijeniti petogodišnji rad jednog prosječnog smetlara, a kamo li jednog pape. No, petogodišnjica Benediktovog pontifikata, kao i aktualna događanja vezana uz pedofilske afere u koja je, kako nam tvrde, bilo upleteno niz katoličkih svećenika, potiče da se barem u nekoliko rečenica osvrnemo na djelovanje Jozefa Ratzingera, dok je bio biskup-kardinal, kao i u vremenu od kada sjedi na stolici svetoga Petra.
Na početku nastojmo biti objektivni, i prema Ratzingeru, ali i prema vlastitim stavovima i reakcijama. To se posebno odnosi na predrasude koje, priznajemo iskreno, čuče u svima nama. Zašto?! Jednostavno zato što su predrasude u nama eruptirale čim je Ratzinger bio izabran za papu. Nakon dugog pontifikata Karola Woytile – Ivana Pavla II, Poljaka, izabran je Nijemac. Htjeli mi li ne, kao Slaveni suosjećali smo s Poljacima zbog njihove bolne povijesti, uvelike slične našoj. Kad je nakon Poljaka izabran Nijemac, u nama su proradile arhetipske predodžbe o Nijemcima kao strogima, krutima, nepopustljivima, radišnima, beskompromisnima, nacistima, ugnjetavačima i sl. Mnogi su u Ratzingeru gledali člana Hitlerove mladeži (što je u nacističko vrijeme u Njemačkoj bilo obvezno, kao i biti pionir u Jugoslaviji).
Papa Ivan Pavao II za života je bio filozof, etičar, i k tome - Poljak, pripadnik naroda široke slavenske duše. To mu je davalo pečat čovjeka sklonom sklonom dubokom razumijevanju patnje, koju je za vrijeme Drugog svjetskog rata i sam iskusio. S druge strane, Jozef Ratzinger je uvijek bio teolog i sveučilišni profesor. U tom smo ga kontekstu odmah počeli doživljavati kao strogog obrazovatelja za fakultetskom katedrom koji jedva čeka kod studenta naići na šutnju na postavljeno pitanje kako bi imao razloga ne dati mu prolaznu ocjenu.
Jozef Ratzinger je također dvadeset i četiri godine bio na čelu Kongregacije za nauk vjere. Nitko ne krije da je ta institucija, na neki način, nasljednica nekadašnje Svete inkvizicije. Čim je Ratzinger izabran za papu, mnogi su ga odmah proglasili Velikim inkvizitorom, poput lika iz romana Dostojevskog, i ne pitajući se što je novoizabrani papa kao predstojnik spomenute Kongregacije, zapravo, radio. U isto vrijeme do nebesa se uzdiže ulogu jednog Hrvata, zagrebačkog nadbiskupa Franju Šepera koji je bio Ratzingerov neposredni prethodnik na čeku Kongregacije za nauk vjere. Različiti kriteriji za istu funkciju.
U isto vrijeme zaboravilo se da je Jozef Ratzinger na čelo Kongregacije za nauk vjere došao na poziv pape Ivana Pavla II, da je bio desna ruka istog pape 24 godine, da je Ivanu Pavlu II napisao niz djela i govora, da se Ratzinger svake srijede sastajao s Ivanom Pavlom II na čelu Kongregacije i svakog petka na razgovor „u četiri oka“, da kao predstojnik Kongregacije nije ništa pisao, govorio niti radio bez dozvole Ivana Pavla II.
Benedikta XVI mnogi optužuju da retaurira predkoncilsku Crkvu i da poništava tekovine Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.). Isti kao da namjerno prešućuju da je Jozef Ratzinger, jednako kao i u zadnje vrijeme kritizerima omiljeni Hans Kung, bio službeni koncilski teolog (peritus) imenovan od pape Ivana XXIII., i da je Jozef Ratzinger istu teologiju naučavao i tada kao teolog i danas kao papa.
U trenutku kad je na konklavama tog 19. travnja 2005. Jozef Ratzinger prihvatio izbor kardinalskog zbora, dobro je znao da će biti teško, možda i nemoguće, kao papa izići iz sjene i lika omiljenog Ivana Pavla II. Današnji papini kritizeri upravo zanemaruju činjenicu da su se skandali u Crkvi, o kojima zadnjih mjeseci bruje mediji, dogodili za vrijeme pontifikata Pavla VI i Ivana Pavla II. Zašto o njima nisu govorili i pisali ranije?! Zašto se čekalo vrijeme obilježavanja petogodišnjice Benediktova papinstva?! Zašto se čekalo vrijeme Uskrsa?! Zašto isti kritizeri (ne kritičari!) pape Benedikta pjevaju hvale Hansu Kungu, koji ovih dana u javnom pismu svim biskupima Katoličke crkve te iste biskupe poziva na neposlušnost Petrovom Nasljedniku naših dana? Pitanja poput bismo mogli postavljati do u nedogled.
Benediktu XVI od samog izbora za papu pokušava se prilijepiti etiketa „tradicionaliste“. Tko poznaje teološku misao Jozefa Ratzingera bit će mu jasno da se teologija koju naučava može nazvati „teologijim kontunuiteta“ i da ona savršeno pristaje nauku Katoličke crkve. Ovaj papa Crkvu ne dijeli na „predkoncilsku“ i „postkoncilsku“, kako mu modernisti žele imputirati. Papa Benedikt Crkvu gleda kao cjelinu u vremenskom kontinuitetu, kao Crkvu kojoj je Drugi vatikanski koncil bio jedan od koraka ka nutarnjoj obnovi, a ne raskid s prošlošću ili tradicijom koja ju je izgradila. Papa svojim potezima, kao što je motu proprium „Summorum Pontificium“ gdje ponovno dopušta slobodno slavljenje mise po starom obredniku, pokušava ispraviti poslijekoncilsku implementaciju koncilskih odluka. Ta je implementacija bila dijelom pogrješno provedena, osobito za vrijeme Annibalea Bugninija (za kojeg se kasnije saznalo da je mason), nadbiskupa koji je bio na čelu liturgijske komisije koja je skovala poslijekoncilake obrednike i misal Pavla VI.
Benediktu XVI zamjeraju izostanak ekumenkog dijaloga s reformiranim kršćanima (protestantima). Isti kritizeri zaboravljaju da je sadašnji Papa čovjek dijaloga čitav svoj život, ali dijaloga u istini (upravo njegova zadnja enciklika govori o ljubavi u istini) bez koje nema prave ljubavi. A istina je da reformirane crkve nisu Crkva u pravom smislu već crkvene zajednice, što je potvrdio i omiljeni papa Ivan Pavao II 2000. godine u dokumentu „Dominus Iesus“. Ako bismo pogledali samo jedan kriterij da jedna zajednica bude prava Crkva, a to je valjanost sakramenata i biskupskog reda, onda protestanti ne mogu dobiti prolaznu ocjenu jer i sami kažu da nemaju biskupskog reda niti sakramenata. I usprkos tome, kritizeri pape tuže se da ih on ne smatra pravim crkvama.
Pedofilija. Problem o kojem bruje svi svjetski mediji. Kao da se na Crkvu i svećenike priprema linč. Odjednom je papa Benedikt kriv za sve. Zlo je zlo i zločin je zločin. Svaki zločinac ima ime i prezime, kao i onaj/oni koji su zločine zataškavali. Zbog toga ne moraju na stup srama svi biti pribijeni. Zbog toga nauk Crkve ne dolazi u pitanje. Upravo se čini to; pedofilski skandali trojanski je konj da se diskreditira cijelu Crkvu na čelu s papom. Lukavo smišljeno. Nitko nije spomenuo imena pedofila kojima su zločini dokazani. Niti koliko ih je. Lovi se u mutnome. Nitko nikog ne opravdava, ali npr. nigdje nije spomenuto da je broj nastavnika tjelesnog odgoja u SAD-u koji su osuđeni zbog pedofilije daleko veći od broja svećenika koji su osuđeni zbog istog zločina. Nitko ne proziva takve niti npr. tvrdi da treba zbog njih ukinuti nastavu tjelesnog odgoja u školama.
Uostalom, tko ima hrabrosti prozvati ili optužiti bilo koga za pedofiliju bez jasnih dokaza. Zamislimo samo kako se osjeća nevin čovjek na kojeg je bačena sumnja zbog pedofilije. Takvom je čovjeku uništen život bez obzira na nevinost.
Jesu li svi svećenici i biskupi pedofili?! Jesu li svi Nijemci nacisti?! Jesu li svi Talijani fašisti?! Svi Srbi četnici?! Svi Hrvati ustaše?! Ako postoji generalna krivnja i izjednačavanje krivnje za zločine, onda nema čovjeka pod kapom nebeskom koji nije „krivac“ za nešto. Hoćemo li doživjeti vrijeme u kojemu će katolici nositi odjeći prišivene žute križeve, kao što su to morali Židovi u okupiranoj Europi za vrijeme Drugoga svjetskog rata?!
Protestanske crkvene zajednice pale su već u XX. stoljeću. Pravoslavne crkve razjedinjene su i vezane uza svoje nacionalne države. Oni će biti lak plijen. Katolička crkva mora pasti. Da bi pala ona, mora pasti papa Benedikt XVI. barem moralno. A onda će sve biti lako. Bog nas sačuvao takvog scenarija.

05.04.2010., ponedjeljak

Razmišljanja o Uskrsu

Razmišljanje iz noći vazmenog bdjenja, misli priklupkjene odasvud, iz raznih prikrajaka duše... Dragi čitatelju, shvati ovo kako želiš...
„Što tražite Živoga među mrtvima?“ bijaše pitanje anđela začuđenim ženama koje dođoše do Kristova groba, u ulomku iz Lukinog evanđelja koje nam još odzvanja u srcima.
Sveti crkveni oci iz prvih stoljeća kršćanstva zabilježili su da je ova noć različita od svih drugih noći. U ovoj su se tvrdnji oslanjali na starozavjetno iskustvo Izabranog naroda (Izraela), iskustvo izlaska iz Egipta, iskustvo izlaska iz ropstva koje ih je do tada satiralo. I dan danas svaki pobožni Izrealac u ovoj svetoj noći uči svoju djecu i ukućane o Božjoj intervenciji u povijest, u život Izraelaca, zapravo; u život svakog čovjeka kako bi ga spasio iz lanaca koji ga sapinju i dao mu slobodu, vrjednotu za kojim su čeznule generacije robova egipatskih. U toj pouci pobožni Izraelac posebno napominje da Bog nije izveo djelo Izlaska samo njihovim ocima, nego da je taj čin Božje dobrote Gospodin učinio i sada, danas, i njima samima. Isto djelo Božjeg ulaska u povijest događa se i sada i to po Njegovom uskrsnuću.
Zbog toga je ova noć posebna. Ovo je bdjenje majka svih bdjenja, noć koja postaje danom, noć u kojoj nam je zasjalo svjetlo koje je jednom zauvijek započelo razgoniti svaku tamu. U ovoj noći ne samo da se sjećamo Božjih djela dobrote prema čovjeku, nego slavimo ponovno ostvarenje, na stvaran način prisutnost Boga među nama ljudima. Zato je ova noć - noć našega izlaska iz ropstva, izlazak iz tame u svjetlo, iz grijeha u milost, iz smrti u život. Punina života za kojom naše srce cijeli život čezne, noćas nam je zasjala u čudesnom djelu neshvatljive Božje dobrote pred kojom ostajemo zapanjeni, pred kojom se u našim dušama budi ushit i klicanje Stvoritelju svega dobra.
Noćas slavimo otajstvo Božje dobrote koje ni jedna riječ ne može do kraja opisati. Kristovo uskrsnuće toliko nadilazi naše poimanje da nam uvijek ostaje u dimenziji vjere – ono je nadpovijesni događaj koji se ponovno ostvaruje sada, ovdje, u ovoj i svakoj drugoj svetoj misi. Ono jest događaj koji jest nadpovijesan, ali duboko zadire u našu stvarnost, moju i tvoju, i temeljito je mijenja, preobražava. Uskrs je zato ulazak Boga u tvoj život, u tvoju povijest, djelo Boga koji postaje tvoj životni suputnik. Jednako kao i Izlazak, Kristovo uskrsnuće je događaj koji nije bio tek nekad u prošlosti – to je stvarnost koja se događa sada, danas, ovdje pred nama i za nas, na stvaran, našim očima čudesan i time mističan, otajstven način.
Mi vjernici, kršćani, danas radosno slavimo Isusovo uskrsnuće, njegovu pobjedu nad zlom i Zlim, nad grijehom, nad našom i ljudskom nedostatnošću, nad samom smrću. Tu radost želimo doživjeti, od nje želimo živjeti i drugima je donositi. Ako igdje, onda se u pitanju vjere u uskrsnuće Isusovo očituje naša vjera.
Je li Isusov grob na uskrsno jutro zaista bio prazan? O odgovoru na to pitanje ovisi puno toga: naša kršćanska vjera, ali i sudbina cijeloga čovječanstva. Jer, ako Krist nije uskrsnuo, onda je Nebo još uvijek, i to zauvijek, zatvoreno. Mi smo duboko zapleteni u svoju krivnju i grijeh. Onda je zemlja carstvo tame i smrti. Onda smrt ima posljednju riječ. Nakon nje je tama i praznina. Sav naš život postaje besmislen, bljutava kaša koja ne vrijedi ništa. Ako Krist nije uskrsnuo, onda su svi mučenici, koji su svoj život dali za Isusa, uzalud umrli, a njihovi krvnici su pobjednici i imaju posljednju riječ. Ako Krist nije uskrsnuo, onda su u pravu oni koji svoju djecu i mladež odgajaju bez Boga. Treba ih pustiti da uživaju to malo životnih radosti i ne kvariti im veselje, jer nakon smrti i tako je sve zauvijek završeno.
Ako Krist nije uskrsnuo, onda smo uzalud častili i slavili njegov križ, onda smo ga zapravo trebali proklinjati, jer je na njemu završio jedan dobar, nevin čovjek, a s njime sve njegove ideje i planovi. Onda je i ovo naše slavlje isprazno i uzaludno, lažna utjeha, besmislena svečanost. Onda je i naš život besmislen.
Ali, Krist je uskrsnuo i dokazao da je život jači od smrti, ljubav od mržnje, vječnost od vremena, pravda od nepravde, svjetlost od tame.
O tome svjedoče njegovi učenici. O tome svjedoče žene. O tome svjedoči anđeo u bjelini. O tome svjedoči sam prazan grob i platno savijeno na svome mjestu, gdje je zamotano ležalo Isusovo tijelo. O tome konačno svjedoče Isusove riječi koje je svojim učenicima unaprijed više puta jasno izrekao i svoje uskrsnuće najavio. Učenici Petar i Ivan, koji nam sve to točno opisuje jer je sve osobno vidio, imali su muke da to shvate i prihvate „jer još ne upoznaše Pisma: da Isus treba da uskrsne od mrtvih“. Ali kada su vidjeli, sjetili su se što je Isus o tome govorio i povjerovali su.
Uskrsnuće nije iluzija, to svjedoče oni koji su „s njime zajedno jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih“. Apostoli će to svjedočanstvo ne samo hrabro izlagati, oni će za to uvjerenje cijeli svoj budući život živjeti i za njega umrijeti. Za iluzije se ne umire, nego za Osobu koja oduševljava, privlači i primjerom pokazuje, za vjernost vjernome prijatelju Isusu. On je život kršćanina i njegova sudbina. Nama nema života bez Boga, nema nam života bez Isusa, mi kršćani, ja i ti ne želimo živjeti bez Uskrsnuloga!
Isusova sudbina, križ, smrt i uskrsnuće, budućnost je svakoga kršćanina. Nećemo završiti u tami, nego s Isusom u svjetlu. Zato je križ koji nosiš, križ koji te možda i ovih dana i mjeseci satire, i tvoj križ i tvoj blagoslov, tvoja ulaznica za Nebo, tvoj most do uskrsnuća.
Ovo naše razmišljanje neka bude i ohrabrenje i čestitka svima koji vjeruju, svima koji u srcima nose sjeme nade da se za dobro vrijedi boriti i u dobrotu vjerovati, Boga Dobroga ljubiti i Njega radi svoj križ nositi kako bismo zoru i uskrsa svojega dočekali.


03.04.2010., subota

Nada za svakog čovjeka

Isusova sudbina, križ, smrt i uskrsnuće, budućnost je svakoga kršćanina. Nećemo završiti u tami, nego s Isusom u svjetlu. Zato je križ koji nosiš, križ koji te satire, i tvoj križ i tvoj blagoslov, tvoja ulaznica za Nebo, tvoj most do uskrsnuća.
Misli pjesme našeg Tina Ujevića neka nam budu i ohrabrenje, čestitka svima koji vjeruju, svima koji u srcima nose sjeme nade da se za dobro vrijedi boriti i u dobrotu vjerovati, Boga Dobroga ljubiti i Njega radi svoj križ nositi kako bismo zoru uskrsa svojega dočekali:

Gledajući kaplju rujnu
što iz Tvojeg oka kaplje,
o Gospode, oprost čujem
što ga Tvoja usna šaplje.

I sad slušam što mi zbori
od očiju suza vruća;
da ne može nikad biti
bez Golgote – uskrsnuća.

SRETAN VAM USKRS!
HRISTOS VASKRSE!


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>