Arhangel
30.04.2010., petak
Opomena
Kad smo prije nekog vremena, potaknuti svojevrsnom medijskom euforijom, bili pohrili u kino dvorane pogledati „Avatar“ Jamesa Cameroona, ostali smo zadivljeni prizorima veličanstvene prirode imaginarnog planeta Pandore, kao i odnosom tamošnjeg čovjekolikog naroda Nav'i prema svojemu okolišu. Vidjevši sve to, čovjeku jednostavno biva žao što je riječ o filmu, o izmišljenom planetu i prizorima prirode koji u plod 3D animacije.Pri samom kraju filma, koji završava (za one koji ne znaju) porazom ljudi i pobjedom Nav'ija (premda je Arhangel čovjek – drago mu je da film tako završava), možda nam je promaknuo komentar pripovjedača prilikom odlaska preživjelih ljudi s Pandore. Taj komentar, među ostalim, kaže kako su se ljudi uputili natrag na svoj „umirući planet“. Naš planet umire?! Izjava iz navedenog komentara za one koji malo bolje prate ekološke probleme našega planeta zvuči više nego istinito. Naš planet zaista umire. Umire priroda, umire zelenilo. Umiru stabla. Ovaj post nije još jedan od onih koji bi se htjeli predstaviti kao promotori new age životne filozofije koja bi i čovjeka i prirodu i sam svemir svrstala u jedno jedinstveno nadkozmičko biće. Ali činjenica da naš planet polako ali sigurno umire više je nego sigurna. Kako je to moguće?! Nije li ova izjava pretjerana?! Nipošto. O našem planetu Zemlji i životu na njemu valja nam razmišljati dugoročno. Treba misliti na generacije koje dolaze, izići iz naše uskogrudnosti i razmišljanja kako je nama danas.Osloboditi se naučenih okova kratkoročnog razmišljanja i prihvatiti činjenicu da će i za 100 i 200, pa i 1000 godina naši potomci htjeti živjeti na planetu koji smo i mi nasljedili od naših predaka. Kakav ćemo im planet ostaviti?! I djeca u osnovnoj školi već znaju da je biljni svijet osnov održavanja naše atmosfere, jednako kao i ozonski omotač. Zapravo, priroda je poput divovskog organizma čije su bezbrojne niti tako isprepletene i međusobno ovisne da opstanak čitavog organizma ovisi tek i o jednoj od njih. Ono što je biljni svijet za naš planet možemo usporediti s plućima u čovjeka. Jasno je da, kad pluća izgube svoju funkciju – čovjek umire. Jednako je i s našim planetom; kad do kraja uništimo biljni svijet – šume, naš će planet umrijeti. U samo pet godina, od 2000. do 2005., uništeno je 3% svjetskih šuma. Ako znamo da je tijekom 19. i 20. stoljeća uništeno 2/3 svjetskih šuma, rapidno uništavanje onoga što je preostalo govori nam da će za otprilike pola stoljeća svjetske šume potpuno nestati. Kad se to dogodi pitanje je – što ćemo disati?! Amazonska prašuma, pluća svijeta, svake se godine zbog krčenja šume smanjuje za veličinu Luxemburga. Ne treba ni spominjati što to znači za krhku ekološku ravnotežu tamošnjeg ekološkog sustava. Zaista, svijet kao da zatvara oči pred golemom prijetnjom uništenja života na Zemlji ukoliko dođe do uništenja svjetskih šuma. Velike svjetske korporacije, ponajprije one iz sfere naftne i drvne industrije, vrlo uspješno pažnju svjetskih medija usmjeravaju na različite probleme (koji, dakako, zaslužuju pažnju), ali o pitanju očuvanja svjetskih šumskih površina, o kojima ovisi svatko od nas, malo tko govori. Možda nam ovo sve zvuči pretjeranim, ali nad svima nama stoji lik indijanskog poglavice Seattlea koji je u znamenitom pismu bijelcima „Ako vam prodamo zemlju“, među ostalim, rekao da ćemo kad posječemo posljednje stablo i ubijemo zadnju životinju postati svjesni da novac ne možemo jesti. Zbog svakog od nas, zbog budućnosti naše djece i djece njihove djece valja si posvijestiti koliko nam je šuma dragoscjena, koliko nam je dragocjeno svako stablo, koliko nam je, zapravo, svako stablo sveto. Mi ovisimo o prirodi! Zavaravamo se ako mislimo da će nas svjetska znanstvena i tehnička dostignuća spasiti u trenutku kad priroda i atmosfera budu toliko uništene da životni uvjeti na našem umirućem planetu budu takvi da više ne mogu održavati život ne samo nas ljudi, nego svakog bića pod kapom nebeskom. Potonuće naftne platforme i divovska naftna mrlja koja ovih dana prijeti obalama Sjedinjenih Američkih Država oko ušća rijeke Mississipi prijeti da postane najveća ekološka katastrofa u povijesti SAD-a. Ostaje vidjeti kako će se ova situacija razvijati, ali samo čudo može spasiti američku obalu Meksičkog zaljeva da ne bude zarobljena i onečišćena tisućama barela sirove nafte. U filmu „Avatar“ ljudi su se s Pandore vratili na njihov „umirući planet“. Hoće li naš planet zaista umrijeti?! Kako sada stvari stoje to ćemo ubrzo osjetiti. Ako ne mi, naša djeca ili generacija poslije njih hoće. I proklinjat će nam mrtve kosti zbog toga što smo im učinili. |