Arhangel
28.06.2007., četvrtak
Fenomen Međugorje
Navršilo se 26 godina od dana kada je skupina djece u Međugorju, tada gotovo nepoznatom selu kršne Hercegovine, dojurila mjesnom župniku fra Jozi Zovku i javila mu kako su na obližnjem brdu razgovarali s, glavom i bradom, Majkom Božjom, Presvetom Bogorodicom ili, u narodu od milja nazvanom, Gospom.Fenomen Međugorja u zadnja je dva i pol desetljeća postao poznat širom svijeta. Računa se da je to svetište do danas posjetilo preko 25 milijuna hodočasnika. Nekadašnje se siromašno selo pretvorilo u gradić hotela, apartmana, trgovina, suvenirnica i restorana. Posvuda su štandovi s kipićima Bogorodice i pripadajućih svetaca u svim dezenima, veličinama i materijalima. Kič cvijeta. Crkva s dva zvonika na pročelju i silueta Gospinog kipa ispred postali su zaštitni znak ovog mjesta i ovog kraja. Bilo je zapanjujuće primjetiti kako se neki lik u jednoj od desetaka latino-američkih sapunica koje se prikazuju na domaćim televizijskim kanalima moli upravo pred likom Gospe Međugorske, zaogrnute karakterističnim svijetlobijelim velom. Bosna i Hercegovina je na taj način, mogli bismo reći, 's neba' dobila originalan turistički proizvod. Žalosno je da to nije uočeno, kad je već tako, na razini BiH kao države. Vratimo se sada 26 godina u prošlost i promotrimo kako je do svega toga došlo. Ovdje ne želimo prejudicirati niti suditi bilo čije uvjerenje vezano za Međugorje. Obljetnica prvih međugorskih ukazanja prigoda je malo proanalizirati razloge koji su imali udjela u stvaranju ovog fenomena. U godini 1981. Hercegovina je živjela svoj uobičajni život. Većina radno sposobnog stanovništva radila je u Njemačkoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama. Od škrte hercegovačke zemlje bilo je teško, ako ne i nemoguće živjeti. Međugorje je koje desetljeće ranije bilo dobilo novu župnu crkvu posvećenu svetom Jakovu. Bio je to dar brojnih mještana ove župe koji su svoj kruh svagdašnji zarađivali u inozemstvu. Hercegovina je uvijek bila naglašeno kršćanski kraj. Još 1933. na brdu iznad Međugorja podignut je veliki križ koji i danas tamo stoji. Godine 1981. Hercegovina nije bila zaboravila Hrvatsko proljeće koje je komunistički režim bio ugušio samo jedno desetljeće prije. Crkva je čuvala nacionalnu i vjersku svijest: velika su narodno-crkvena slavlja održana 1976. u Solinu i 1979. u Ninu ('Jelenina' i 'Branimirova godina'). Godine 1981. navrila se prva godišnjica od smrti Josipa Broza Tita. Restrikcije, redukcije i sveopća nestašica pritiskale su bivšu Jugoslaviju kojoj su na naplatu bili došli krediti koje je bila dobila 1960.-ih. Narod je jeo crni kruh i stajao u redovima za mlijeko. Hercegovinu je mučio još jedan osobit problem. Dio franjevačkog klera odbijao je dio župa prepustiti mostarskom biskupu, kako je to od njih bio tražio papa Pavao VI. Bio je to problem koji se vukao još od početka XX. stoljeća i odlaska Turaka iz BiH. Hercegovini je prijetio crkveni raskol koji ni do danas nije riješen. Te 1981. u Mostaru se vodi spor bikupa i dvijice franjevaca zbog odbijanja kanonske poslušnosti biskupu. U takvom ambijentu kao grom iz vedra neba odjekuje vijest da se u Međugorju ukazala Gospa. Čovjek je biće željno transcedentnog, mističnog. Čovjek pritisnut svojim problemima rado se obraća Nebu za pomoć. Napaćeni i u komunizmu ponižavani hercegovački čovjek vapio je za pomoć. Nije mu bilo jasno zbog čega su neki «Ujaci», tj. franjevci u sukobu s biskupom koji im treba biti poput oca. Hercegovački čovjek mora stajati u redu za crni kruh, za mlijeko, goriva za automobile nema… U takvoj situaciji kao da je samo Nebo interveniralo. U Međugorju, u srcu katoličke Hercegovine. U očima ljudi bio je to znak. Međugorski franjevci vjeruju djeci: Gospa se ukazala i pozvala na molitvu, post i pokoru. Silan narod, usprkos represiji vlasti, grne u Međugorje. Ukazanja se, djeca tvrde, nastavljaju. Mostarski biskup poziva na red. Vlasti u Sarajevu i Beogradu oštrim okom motre Međugorje i reakciju biskupa u Mostaru. Činilo se da je plimni val koji je iz Međugorja krenuo nemoguće zaustaviti… Tako se i dogodilo. Međugorje je fenomen koji i danas privlači nebrojene hodočasnike, turiste, znatiželjnike… Crkva je u Međugorju pokrenula niz istraživanja u kojima su sudjelovali brojni domaći i strani teolozi, psiholozi, psihijatri, sociolozi, religiolozi, stručnjaci za razna nadnaravna pitanja. Zaključak svih je bio da su djeca-vidioci zdrava, ali da se u Međugorju ne može ustanoviti ništa nesvakidašnje. Takav stav je zauzela i Crkva: u Međugorju je štovanje Bogorodice jednako štovanju u bilo kojoj crkvi ili kapelici u svijetu.Do danas ovaj misterij nije riješen. Vjerojatno nikad neće ni biti. Majka Božja – Gospa čuje molitve vjernika bilo gdje u svijetu. U tom smislu Međugorje nije privilegirano mjesto. Kad bi bilo tako, onda Bog ne bi bio pravedan. Gospa se, kako vidioci tvrde, do danas u Međugorju ukazala preko 20 000 puta. Ovaj broj neka svatko protumači kako želi. Toliki broj ukazanja na vidioce u Međugorju očito nije ostavio dubljeg traga. Svi su zasnovali obitelji (neki žive u inozemstvu), razvili posao… «Ekskluziva» dvo i pol desetljetnog kontakta s onostranim, s Majkom Božjom, nikome od njih nije bila poticaj, čini se, da se odluče na posvećeni život. Moramo priznatio da je to malo čudno, osobito ako znamo da su vidjelice Bernardica iz Lourdesa i Lucija iz Fatime postale redovnice u redovima strogih pravila. Bernardica je proglašena svetom. Još je čudnije da Gospa vidiocima nije naložila da prenesu nepokornim franjevcima poruku da se moraju pokoriti biskupu, u poslušnosti budući da je poslušnost jedna od kreposti koje trebaju resiti redovnike i na koju se svečano zavjetuju. Tamo gdje je mir, sloga i poslušnost u Crkvi, tamo se može govoriti o djelovanju Duha Svetoga. Nečeg takvog u Crkvi u Hercegovini još nismo vidjeli. Čudno je to, prečudno, s obzirom da se Gospa tamo često ukazuje. Barem tako kažu… Bilo kako bilo, Bogorodica treba ostati izvan naših ljudskih intriga. Ona nema što raditi među našim «uzvišenim» glavama. Ona je ista svugdje, i u običnoj seoskoj kapeli i u grandioznoj katedrali. Vjera u njezinog sina Isusa Krista važnija je od svih naših prepucavanja je li se Gospa ukazala ovdje ili ondje, je li se pojavila jednom ili 20 000 puta. Gospa se ne bavi našim ljudskim tričarijama. Ali se zato mi bavimo Gospom u tolikoj mjeri da njeno ime i lik uprežemo u naša interesna kola. A to je tragično i tužno. To nema veze s vjerom. |
22.06.2007., petak
Komunizam i antifašizam
Kao vrlo malu djecu učili su nas u školi kako je bio jedan veliki rat u kojemu su se borili Nijemci i partizani. Partizani su bili dobri, a Nijemci zli. Nama kao djeci ti odnosi nisu bili nikada do kraja jasni jer u tu priču nikako nismo mogli smjestiti niz drugih skupina koje su poput nekakvih začina u jelo stavljane u tu priču: Talijani, fašisti, nacisti, gestapovci, ustaše, četnici… Osim toga, Nijemci su bili brojni i česti gosti naših obala u ljetnim mjesecima pa nam bijaše teško pojmiti kako su se nekadašnji zločesti Nijemci iz rata tako promijenili u dobre goste koji se kupaju po okolnim plažama. Nama je kao djeci sve to izgledalo poput bajke koju su «drugarice» (učiteljice) u školama prepričavale i o kojoj smo morali nešto znati. Najveći je doživljaj bio kad su na televiziji prikazivani ratni filmovi u kojima su Bata Živojinović, Boris Dvornik, Pavle Vujisić i niz drugih glumili požrtvovne partizane koji su nemilice tamanili zle Nijemce i njihove pomagače. Bilo kako bilo, nama je to bila priča ili tek malo više od tog, budući da su sela i gradovi bili nakićeni spomenicima «palim borcima», kako smo ih zvali. Na koncu, u cijeloj je toj priči iz nama nepoznatih razloga važan bio i Tito o kojem smo morali čim više znati i čiji nas je pogled pratio sa slike okačene iznad školske ploče. Bio je to lik čovjeka ozbiljnih očiju otisnutog sivom jednoličnom bojom na bijeloj podlozi, bez okvira. Istina, toga čovjeka nikad nisam vidio (kasnije mi rekoše da je umro) i prema njemu bijah prilično indiferentan. Stvarni ljudi iz okoline bijahu mi puno zanimljiviji. Simptomatično je bilo, što sam tek kasnije shvatio, da smo o tom Titu morali znati sve nakon 1943. godine. Prije toga perioda samo su nas učili gdje se i kada taj čovjek rodio i kako je kao dvanaestogodišnji dječak mnogobrojnoj braći i sestrama kuhao svinjsku glavu. Nisu nas učili gdje je taj Tito bio od početka rata do 1943. (Bio je u SSSR-u!) Nikad nam ništa nisu rekli o tolikoj rodbini toga Tita, što je s njima kasnije bilo i gdje su danas. Iz današnje perspektive stvari bivaju jasnije. Tada smo bili djeca koja su bila upregnuta u školski sustav jednog totalitarizma. Možda je bolje što smo bili djeca jer smo takve prilike uzimali «zdravo za gotovo». Doista, nismo vidjeli ništa kontradiktorno u tome da nakon primanja u pionire idemo u crkvu na vjeronauk. Na neki nam je način sve to bilo jednako dobro. Samo nam je smetalo što na Božić moramo ići u školu. Doma su nam uvijek govorili da pazimo kome ćemo u školi čestitati Božić, a kome ne. I da se u školi ne trebamo križati kad se sa crkve oglasi zvono točno u podne. Bilo je to vrijeme u kojemu je stari zvonar svaki dan išao do zvonika ručno vući konopac od zvona. Kad bi prošao, znali smo da je podne blizu. Taj je jadničak u ono vrijeme i ujutro u pet išao zvoniti 'Zdravomariju', kao i navečer, u sumrak. Mora da je uvijek bio nenaspavan. Danas njegov posao 'odrađuje' računalo i memorirani motor koji pokreće zvona. Neka su druga vremena. Spomenika 'Palim borcima' uglavnom više nema. Većina ih je odletjela u zrak početkom devedesetih. I dalje slavimo 'Dan antifašističke borbe'. Nekad se to valjda zvalo 'Dan ustanka'.U prošlom sustavu komunističke su vlasti hrvatske antifašiste prekrili plaštem komunizma. Na taj su način njihove zasluge pripisivali sebi i komunističke zločine kamuflirali tekovinama antifašizma. Zbog toga su mnogi spomenici istinskim palim borcima pogrešno identificirani sa spomenicima komunizmu. To je razlog zbog kojega su mnogi od njih nestali. Naši susjedi Mađari bili su mudriji od nas. Spomenike svojim antifašističkim borcima ostavili su netaknute. Uklonili su spomenike komunizmu i od njih stvorili muzej na otvorenom pored Budimpešte. Danas je to turistička atrakcija u kojom se možete upoznati s nakaradnom propagandom propalog komunizma utjelovljenoj u bezbrojnim kipovima Lenjinu, Staljinu i njima sličnima. Na taj su način Mađari sačuvali dostojanstvo poginulim borcima za slobodu iz Drugog svjetskog rata, jasno ih razlučivši od komunista. Kod nas još uvujek vladaju predrasude. Mnogi ne znaju da su među partizanima uglavnom bili ljudi koji s komunizmom nisu imali ništa zajedničkog. Predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor nije bio komunist. Mnogi su tek 1943. čuli za nekog Josipa Broza Tita. Tog je lika na to mjesto, to je potpuno jasno, instalirao Staljin da za njega odradi posao koji je bio odradio u Španjolskom građanskom ratu (1936. - 1939.). Zadatak mu je bio: ukloniti istaknute antikomuniste iz redova antifašista i pripremiti partizanski pokret za upliv sovjetskog utjecaja. Zbog toga su stradali mnogi partizani - antifašisti (A. Hebrang i sl.). Bio je to plan uvlačenja zemalja bivše Jugoslavije u sovjetski blok. Hrvati nisu imali izbora. Ustaški pokret, za koji se činilo da će napokon ostvariti san hrvatske nezavisnosti pokazao se promašajem: Dalmacija, otoci i Međimurje prodani su tek mjesec dana nakon uspostave NDH, doneseni su rasni zakoni, otvoreni konc-logori, ugušen svaki trag demokracije i NDH je postala igračka Mussolinija koji je vojvodu od Spoletta instalirao za hrvatskog kralja (koje li ironije!), kao i Pavelića na vlast u Zagrebu… Kad su Lorković i Vokić pokušali okrenuti NDH na stranu zapadnih saveznika kako bi opstala, Pavelić ih je dao pogubiti jer je znao da tim mogućim zaokretom on gubi vlast, a možda i život… Jesu li Hrvati, posebno u Dalmaciji, imali izbora nego opredijeliti se za antifašizam?! Ne komunizam, nego antifašizam!Antifašizam, u svom izvornom obliku, antifašizam u kojem nema mjesta komunizmu, tekovina je koju baštini Hrvatski narod. Arhangel se time ponosi. |
18.06.2007., ponedjeljak
Dobar mali, dobar!
Predizborna je godina. Stranka na vlasti koja zemlju vodi zadnje četiri godine nastoji na svaki mogući način pokazati građanima kako je odlučna u provedbi obećanja koja je dala biračima prije četiri godine. Tih je obećanja, kao i pred svake izbore bilo toliko da ih se malo tko još sjeća. Zbog toga aktualna vlast nastoji pokazati, među ostalim, kako je učinkovita i u izgradnji zemlje. Tako nas za desetak dana očekuje otvaranje dionice autoceste Split - Dubrovnik na relaciji od Dugopolja do Šestanovca. Dionica je duga 36 km. Valjda će to biti dovoljno za koji postotak više glasova na izborima. Što bi tek bilo da je tempo gradnje autocesta u Hrvatskoj na razini na kojoj je bio prije nekoliko godina!? Vlast se nastoji obračunati i s korupcijom, koja je jedan od gorućih problema hrvatskog društva. Akcijom «Maestro» razotkriveni su ogromni razmjeri korupcije u Fondu za privatizaciju. Riječ je bila o tisućama, vjerojatno i o milijunima eura koji su isplaćeni u plavim kovertama kako bi državno vlasništvo mukom stjecano generacijama postalo imovina kriminalaca. Vlast se sada hvali. Ipak je predizborna godina. Što bi bilo da nije predizborna godina!? Bi li slučaj «Maestro» uopće bio pokretan!? Ovo podsjeća na medijski propagiranu akciju uhićenja zagrebačkih mafijaških šefova u jesen 1999., netom prije izbora kojima je HDZ izgubio vlast. I tada se nastojalo kupiti koji postotak glasova na izborima predstavom o epohalnim uhićenjima. Jesmo li spomenuli da je suđenje tada uhićenima pokazalo da od kazne za njihove prljave rabote neće biti ništa!? Takvi i dalje šetaju Zagrebom. Premijer i dalje obilazi vrata svjetskih moćnika prikazujući javnosti sliku uspješnosti vanjske politike koju je zapravo sve ove godine upravo od vodio. Ministrica Grabar-Kitarović je plaću primala valjda samo po službenoj dužnosti jer ionako nije imala što raditi. Naš Drivo je nedavno otputovao u jednu svjetsku prijestolnicu: Tiranu. Tamo je išao na rukoljub (dupeljub?) predsjedniku Georgeu Bushu. Ovaj mu je rekao da je dobar mali. Tako se Hrvatska u Tirani pokazala ključnim čimbenikom međunarodne politike. Jer je i poltronski rukoljub nešto. A što je Bush tamo ostao bez sata nemojte pitati našega Premijera. On, jadan, ništa ne zna. |
14.06.2007., četvrtak
Kazna i katarza
Prije nekoliko dana, na Arhangelovom blogu mogli ste pročitati post kojemu je tema bila slučajevi pedofilije među katoličkim svećenicima. Taj je post bio potaknut medijskim vijestima o slučajevima koji su bili razotkriveni u SAD-u i u nekim europskim zemljama. Postom se htjelo zauzeti ispravan stav glede tog problema: individualizirati krivnju i osloboditi se predrasuda kojima smo toliko skloni, a koje nam u takvim slučajevima nameću misao kako su svi svećenici ili časne sestre isti tj. seksualni prijestupnici, zlostavljači ili netko tko je na putu to postati. Taj se post na neki način sada pokazao uvodom u ovaj post, a u kojem se osvrćemo na slučaj koji je jučer izišao na svjetlo dana i to kod nas, ovdje u Hrvatskoj. Policija je, kako mediji prenose, na otoku Rabu uhitila katoličkog svećenika, župnika Banjola, zbog osnovane sumnje da je počinio teško kazneno djelo spolnog iskorištavanja petorice maloljetnika između deset i dvanaest godina starosti! Riječ je o stanovitom Dragi Ljubičiću starom 63 godine, svećeniku Krčke biskupije. Zapanjujuća je činjenica da je taj čovjek prije desetak godina zbog sličnih sumnji premješten iz jedne krčke župe na otok Pag, a potom na Rab! Vijest se munjevito proširila našim medijskim prostorom. U trenutku pisanja ovog posta vijest je vjerojatno već i na naslovnicama svih tiskanih medija. Kao da se otvorila Pandorina kutija iz koje sada sva zla svijeta bivaju vidljiva svima nama. Kao da je sam Nečastivi zavladao svijetom, a mi smo toga tek sada postali svjesni - ideje su to koje se roje u glavi običnog građanina do kojeg dopiru spomenute informacije. Riječka se Nadbiskupija, koja je kao metropolija nadležna Krčkoj biskupiji, na usta svojega glasnogovornika smjesta izjasnila o slučaju Ljubičić osuđujući nedjela za koja je taj svećenik optužen. Do krčkog se biskupa, koji je Ljubičiću nadležan, nije moglo doći. Navodno je na službenom putu. Bit će zanimljivo čuti njegov stav, posebno kako će opravdati Ljubičićevo premještanje kada se zbog sličnih optužbi prije desetak godina spominjalo njegovo ime. Naravno, nitko nikom ne može «držati svijeću» ili ga uhoditi 24 sada na dan, ali ipak postoje policijske službe koje diskretno mogu obaviti obradu slučaja ukoliko postoji opravdana sumnja. Ostaje pitanje krčkomu bikupu: zašto nije primjereno i na vrijeme reagirao? Ovaj je slučaj veliki ispit za građanske vlasti i za strukturu Crkve u Hrvata. Iako je riječ o jednom slučaju, njegova je pojava vrlo bolna za svakog kršćanina. Dobra je stvar što se slučaj medijski obrađuje, jer od problema ne valja bježati niti ga "mesti pod tepih"! Tu stvari moraju biti transparentne. Pitanje je sada kako će mediji slučaj tretirati tj. hoće li, nedajbože, stvarati sliku Crkve kao institucije koja tobože štiti pedofile ili kao institucije unutar koje su svi isti, tj. zločinci. Bude li se medijska priča tako razvijala, bit će to promašaj i smrtni udarac novinarskoj profesionalnosti, a navući se nevolje na vrat mnogim nevinim ljudima koji pošteno rade svoj posao. Važno je krivnju individualizirati, kako u svakom slučaju zločina bilo koje vrste, tako i u slučaju o kojem je ovdje riječ. Crkva je sada na tapetu, pod povećalom javnosti. Nisu dovoljne samo verbalne osude. Ne bude li primjerenih sankcija unutar crkvenih redova, medijska će se buka stišati, istina, ali će u srcima vjernika ostati gorak osjećaj razočaranosti svojim duhovnim pastirima. Naravno, crkvene vlasti nemaju svoju policiju koja može silom provesti neke odredbe, ali poluge odgovornosti sustava starog dvije tisuće godina mogu i moraju profunkcionirati u trenucima kad je to nužno. Možda će netko reći kako je riječ o jednom slučaju, ali i jedna dlaka čini zdjelu juhe nejestivom! Tu se dlaku mora ukloniti da bi juha ponovno postala jestiva. Toliki požrtvovni i sveti svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici ne smiju biti na udaru medija i javnosti zbog onih koji kaljaju svećenički kolar svojim zločinima. Zadatak je to Crkve, građanskih vlasti i medija. Krivci moraju biti otkriveni i strogo kažnjeni, ali ne na račun dobrog glasa i poslanja tolikih koji unutar Crkve predano i s ljubavlju prema Bogu i bratu čovjeku odgovorno ostvaruju svoju misiju. Vrijeme je katarze. I za društvo jednako kao i za Crkvu. To je bolno i teško, ali plodonosno vrijeme, to je milosni trenutak - kairos. To je vrijeme u kojemu je teško prognozirati budućnost, ali jednako tako, to je vrijeme nade. Grijesi s kojima se danas suočimo i kajanje koje danas pokažemo omogućit će ostvarenje te nade. Samo će nas istina osloboditi, i to u suočavanju sa samima sobom. Za tu istinu, istinu koja oslobađa, potrebno je najprije trpjeti. |
11.06.2007., ponedjeljak
174
Stravične podatke donose ovih dana neki naši tiskani mediji. Od početka ove kalendarske godine na hrvatskim su cestama poginule 174 osobe! A jedva da smo na polovici ljeta Gospodnjeg 2007. Taj broj već sada uvelike nadmašuje broj poginulih na našim cestama u isto vrijeme 2006. godine. Sjetimo se samo da smo na početku turističke sezone i da se najveće prometne gužve tek očekuju! Tom podatku dodajmo činjenicu da će pojačani promet također uslijediti za božićnih i novogodišnjih blagdana. Kad se računi malo zbroje, ne piše nam se dobro!Ne trebamo ni spominjati da je broj teško ozlijeđenih u prometnim nesrećama u ovoj godini također višestruko veći nego što je to bio slučaj u protekloj godini. Broj lakše ozijeđenih veći je od obje cifre koje smo iznijeli zajedno. O materijalnoj šteti ne treba ni govoriti. Što se ovo događa na našim cestama? Kako je moguće da na kraju svakog vikenda tražimo stranice s crnom kronikom i prebrojavamo izvješća o prometnim nesrećama i broju stradalih? I onda okrećemo stranice s osmrtnicama na kojima tražimo lica mahom mlađih ljudi za koje piše kratka obavijest:»Tragično preminuo/la». Tužno. Svaki normalan čovjek trebao bi se zabrinuti nad ovakvom statistikom. Zar je moguće da se već pomalo navikavamo na činjenicu da će i vikend koji dolazi donijeti nove žrtve i da ćemo u ponedjeljak ujutro uz jutarnju kavu ponovno prelistavati stranice crne kronike ili stranice s osmrtnicama tražeći lica onih koji su zauvijek i iznenada napustili naš svijet!? Njihova imena i lica brzo zaboravljamo jer ima mjesta u novinama zauzmau drugi tragično stradali već u roku od nekoliko dana. I tako svaki tjedan. Krajnje je licemjerno i tragično da ni jedan od političara ili načelnika iz domene Ministarstva prometa, policije ili Hrvatskih cesta ne nalazi potrebnim nešto učiniti ili barem povući znakovit potez pa ponuditi ostavku. Ni sam ministar Kirin, izuzev gluposti koje uokolo valja, ne smatra potrebnim išta poduzeti. Cinično je kad se na televizijskim ekranima pojavi nekakav načelničić koji govori o statistici koja, kao, pokazuje da je broj prometnih nesreća u opadanju u odnosu ne neko ranije razdoblje na nekon određenom prostoru. Ma ja bi ih pitao bi li tako govorili da, nedajbože, njihovo dijete strada u prometu! Zar su ljudi i njihovo zdravlje samo statistika u nečijim izvješćima, samo broj i ništa više!? Ne mogu vijesti o zapljenama marihuane zahvaljujući psu tragaču biti važnije od naših života! I priča o psu koji nanjuši svaki trag opojnih sredstava popularnija od sigurnosti u prometu! Već se odavna vidi da zakon od 0 promila alkohola u krvi nije postigao željene rezultate. Korupcija u policiji javna je tajna o kojoj i ptice na granama pjevaju. Zna se da se s gotovo svakim prometnim policajcem može «dogovoriti», samo je važno imati novaca. U jeku najvećih prometnih gužvi teško ćete vidjeti policajce da reguliraju i nadziru promet. U takvim (ne)prilikama policajci obično u hladovini nekog caffe bara ispijaju hladno pivo čekajući da im stigne plaća koju su im omogućili porezni obveznici. Na kritičnim mjestima na cestama nema niti znakova, a kamo li semafora, ležećih policajaca, uspornika ili bilo čega što bi povećalo sigurnost vožnje. Primjerice, u jednom malom dalmatinskom selu, na mjestu gdje je nužno prijeći magistralu, nema niti pješačke zebre. A to je mjesto do sada odnijelo nekoliko života u naletima automobila na pješake! Koliko još ljudi mora platiti glavom da bi se na cesti nacrtalo nekoliko bijelih pruga ili da bi se, nedajbože, postavilo semafore!? Čija to djeca još moraju stradati da bi se nešto promijenilo!? Divljanje po cestama česta je pojava u našem prometu. Nije čudo vidjeti pretjecanja u zavojima ili tunelima (Arhangel vidio!) Tko takvo nedjelo čini zna da, ako i bude uhvaćen, zbog neučinkovitosti policije i sudstva neće biti ozbiljnije kažnjen. A još ako potječe iz politički utjecajne ili financijski moćne obitelji, može raditi što god hoće. Sjetimo se samo da je maloljetnik koji je prije nekoliko godina automobilom ubio dvije djevojke u Makarskoj za «nagradu» poslan na studij u Austriju jer mu je otac politički i financijski vrlo utjecajan! I kakvu onda poruku sve to šalje mladim vozačima na našim cestama!? Zaključite sami. Naravno da ni svi policajci nisu isti i da nisu svi krivi. Ali, dok ne budu korektno i odgovorno obavljali svoj posao broj prometnih nesreća neće se smanjiti. To je zadatak u koji moraju biti svi uključeni, od političara, ministarstava, policajaca na terenu do nas vozača. Kritično vrijeme su vikendi, godišnji odmori i blagdani, a ključ sigurnosti odgovorno ponašanje u prometu. To je zadatak koji dugujemo svima, a osobito najmlađima među nama kako bismo u novinskim osmrtnicama gledati staračka lica i obavijesti:»Preminuo/la tiho u dubokoj starosti». |
10.06.2007., nedjelja
Post broj 300
Tekst za koji ste se ohrabrili pročitati post je broj 300 na Arhangelovom blogu. U 300 postova u ovih dvije i pol godine razglabalo se o svemu i svačemu, više ili manje (ne)uspješno. Nisamo savršeni ljudi, dapače, pa se ta naša nesavršenost itekako ogleda i u stvarima kao što su blog postovi. Ali, usprkos manama, vrijedilo je; svakog slova, misli, rečenice, posta. Stoga u prvom redu hvala svima koji su imali dovoljno ludosti, hrabrosti i strpljenja čitati Arhangelova naklapanja, hvala do Neba svima koji su ostavljali svoje komentare, ma kakvi god oni bili, hvala svima koji su i hvalili i kritizirali, hvala i onima koji nisu komentirali, hvala i onima koji su stranicu zatvorili čim su je i pogledali i nikad kasnije nisu svratili na nju. Neka dobri Gospod svojom milošću nagradi sve Vas, dragi blog prijatelji, koji ste imali ljubavi i dovoljno jake živce s Arhangelom promišljati sve one stvarnosti o kojima smo pisali tijekom prohujale dvije i pol godine. Činiti iz uvjerenja! Iz dubokog uvjerenja! To bi mogla biti misao vodilja ovih postova. Zatim iskustva i zaključke prenositi na ove blog stranice. To je cilj ovih tekstova, kako ga Arhangel vidi. Možda će se ovo činiti nekom previše samodopadno ili presamouvjereno; svima prepuštamo vlastiti sud; a ovo je Autorov; Istina iznad svega!!! Za vlastito uvjerenje, ako je zaista usidreno u dobru, vrijedno je sve učiniti, do kraja, do posljednjeg daha. Jedino ćemo tako, uz taj posljednji dah, osvrnuvši se na svoje dane, moći zadovoljno reći; «Vrijedilo je!» Arhangel |
09.06.2007., subota
Mudrost
U suvremenom svijetu dostupnost i protok informacija intenzivniji su i brži nego je to ikada ranije u povijesti bilo moguće zamisliti. Podaci su dostupni na svakom koraku: putem elektroničkih medija, tiskovina, različitih sredstava komunikacije… Nesumnjivo je da je Internet medij koji se u zadnjih desetak godina najbrže razvija. Hrvatsku ubrajamo, i time se ponosimo, među internetski razvijenije zemlje svijeta.Ipak, usprkos takvom razvoju začuđuje i žalosti relativno slaba stopa informiranosti korisnika medijskih usluga. Na neki smo način neinformirani pored tolikih mogućnosti. Zbog čega? Ili smo prezauzeti i nemamo vremena niti energije potražiti informacije, ili smo prelijeni pa nam se to ne da učiti, ili nas informacije jednostavno ne zanimaju. Možda smo u najvećoj opasnosti ako se prepustimo medijima bez zauzimanja kritičke distance pa dopuštamo da nam banalnost i površnost informacija koje su nam servirane kreiraju mišljenje, odnosno da nas zatupljuju. Možda bismo mogli ovakav pristup nazvati ispiranjem mozga. Rezultat takvog pristupa informacijama je podložnost manipulaciji i stvaranje predrasuda. A predrasude su opasno oružje koje upravitelj medijima može lako upotrijebiti kanalizirajući njegovu energiju u smjeru u kojem poželi… Živimo u vremenu zauzimanja kritičkih stavova. Važno je znati da kritičan stav nije kritizerstvo tj. jalovo kritiziranje svega i svačega bez argumenata i bez alternative. Čini nam se da je u našim medijima uglavnom riječ o ovoj pojavi; o kritizerstvu. Ovaj se zaključak može primijeniti i na blogove. Što je danas kriterij samosvijesti!? Kako prepoznati osobu koja zdravo i zrelo prosuđuje sebe i svijet oko sebe? Mnogi za sebe misle kako su zreli i kako pametno promišljaju. Istina je da je takvih jako malo. To se posebno odnosi na mlade, na one u vremenu odrastanja, tjelesnog i emocionalnog. Sudovi su im često površni, zaključci preuranjeni, reakcije prežestoke. Valja puno toga proživjeti da bi se moglo zauzeti ispravan stav. A mladima se žuri odrasti, a kad odrastu ponašaju se kao djeca. Ako nikad ne žive u svojemu vremenu, stalno tragajući za nečim što još nije došlo ili za nečim što je odavna prošlo. «Bojim se čovjeka koji je pročitao jednu knjigu!» - izreka je stara valjda koliko i sama pismenost. Upravo oni koji su pročitali malo i niti malo grade sliku sebe samih kao onih koji imaju što reći. Drugima, ne sebi. To je kao kad dijete koje je vidjelo čašu vode misli da odmah zna kako izgleda more. Površnost, banalnost, brzopletost i nedostatnost bolesti su našeg razmišljanja. Sve hoćemo kao na traci. Biti protiv svih i protiv svega. Sve se hoće na brzinu, odmah i sada. Zaboravljamo da čitav život učimo. Iskustvom ponajviše. Stavovi, kao i čovjek, sazrijevaju. Mijenjaju se. Životna mudrost ne dolazi odjednom. To je zgrada koja je neprestano u izgradnji. Sve do posljednjeg daha. Doslovno. |
07.06.2007., četvrtak
Inkvizicija
U dobrom dijelu blog sfere na internetskim stranicama prevladava kritično raspoloženje prema različitim strukturama i pojavama u našem društvu i u našoj prošlosti. Takav je stav pohvalan jer pokazuje da mnogi pokušavaju razmišljati svojom glavom. Problem se pojavljuje onda kada konstruktivna kritika prepusti mjesto kritizerstvu. To je stav prema kojem ni jedan potez, ni jedna struktura i niti jedan pothvat ne vrijedi i sukladno čemu zaslužuje ismijavanje, omalovažavanje i negiranje. Drugi su problem predrasude kojih su mediji općenito, pa i internetski svijet, prepuni. Barata se neprovjerenim informacijama, koriste se floskule, citati koje se ne razumije, fraze koje se ne uklapaju, pojmovi kojima se ne zna značenje. Najgore je kad se na nakoj tvrdnji bezglavo ustrajava misleći valjda da je netko više u pravu što uporno tvrdi nešto za što nema ni jednog jedinog argumenta. A da ne bismo ostali u neznanju, barem što se nekih pojmova tiče, vaš se Arhangel potrudio doći do nekih informacija kako bi, ako ne poljuljao, onda barem zagrebao neke čvrsto ukorijenjene predrasude koje susreće oko sebe, pa i na internetskim stranicama. Riječ je naime, o Inkviziciji. Nekako je postalo popularno na svaku mrlju koja se uoči u životu i djelovanju kršćana (katolika) ili Crkve općenito histerično vikati o Inkviziciji koja je, eto, spalila milijune nevinih za što su, valjda, krivi svi današnji katolici na čelu s papom Benediktom... Na spomen pojma Inkvizicija mnogima će se dići kosa na glavi ili će početi škripati zubima. U glavi će im se pojaviti slike iz nekog hollywoodskog filma u kojemu debeli zli svećenici škiljavih očiju i prepredenog osmjeha na lomači spaljuju nevinu djevojku vičući joj da je vještica. Rijetko tko među nama će priznati da o Inkviziciji zapravo nema pojma i da je sva njegova vika jalov pokušaj da se prilagodi suvremenom miljeu koji tako rado omalovažava i pokušava diskreditirati i Crkvu i kršćane. Nekako je postalo zakonom: Ako hoćeš biti suvremen - budi protiv Crkve! Zato se Arhangel malo potrudio i iz literature iskopao neke podatke koji bacaju tračak svjetla na tu tešku temu… Na temu Inkvizicije. Inkvizicija je utemeljena sredinom XIV. stoljeća (1358. godine). Dakle, sve zločine i progone koji su se u srednjem vijeku događali prije te godine nemamo pravo pripisivati Inkviziciji. Cilj joj je bio borba protiv krivovjerja koja su cvjetala u ondašnjoj Europi. Njezina je organizacija bila povjerena Dominikanskom redu koji je bio omiljen u puku. Inkvizicija nije imala oružanih formacija. Svi su osumnjičenici predavani građanskim vlastima koje su provodile ispitivanja i provodile presude. Presude su donosili građanski sudovi. Inkvizicija je pratila slučaj i suđenje. Većina presuda završavala je pomilovanjem. Pomilovanje je bilo zagarantirano za pokajnike koji su morali izvršiti pokoru. Smrtne presude provodila je građanska vlast. Crkva nije imala krvnike niti pravo provoditi kazne. Godine 1519. započela je reformacija u zapadnoj Europi. Pola Europe je u samo nekoliko desetljeća postalo protestantsko. Bilo je to oko 150 godina nakon osnivanja inkvizicije. Htjeli mi ili ne, Inkvizicija od tog trenutka više nije imala jurisdikciju nad pola Europe. Četvrtina Europe tada je bila pod Turcima. Naravno da tamo nije bilo Inkvizicije. Dakle, ovlasti inkvizicije ograničile su se na manji dio Europe koji je ostao vjeran Katoličkoj Crkvi. Intenzitet djelovanja inkvizicije od sredine XVI. stoljeća naglo slabi. Protestantske su zemlje nemilice progonile «vještice», sve od sredine XVI. te kroz cijelo XVII. stoljeće. U većinski protestantskoj sjevernoj Americi Katolička crkva uopće nije organizirala inkviziciju. Poznati progoni vještica u Salemu 1692. bili su plod protestantkih puritanskih nazora. Ne želimo pravdati ni čije zločine. Samo želimo objektivnu istinu bez predrasuda. Crkva je osuđivala zločine koji su provođeni u ime Crkve. Učinili su to još pape Pio XI i Ivan XXIII. Stav Katoličke Crkve prema inkviziciji najbolje oslikava apostolsko pismo Tertio millenio adveniente pape Ivana Pavla II gdje se, među ostalim, kaže: «Jedno drugo žalosno poglavlje, ne koje se sinovi Crkve ne mogu ne vratiti duhom otvorenog kajanja, sastoji se u očitom prihvaćanju, posebno u nekim stoljećima, metoda netolerancije pa čak i nasilja u služenju istini… Promatranje olakotnih okolnosti ne oslobađa Crkvu dužnosti dubokog žaljenja zbog slabosti tolikih svojih sinova, koji su joj nagrdili lice…» U promemoriji kardinalima iz 1994. Ivan Pavao II kaže: «Kako pak šutjeti o tolikim oblicima nasilja počinjenima u ime vjere? Vjerski ratovi, invizicijski sudovi i drugi oblici kršenja osobnih prava… Potrebno je da i Crkva, u svjetlu onoga što je rekao Drugi vatikanski koncil, vlastitim poticajem preispita tamne strane svoje povijesti, ocjenjujući ih u svjetlu evanđeoskih načela». U znakovitom obredu iz 1997. papa Ivan Pavao II se klečeći pred raspelom javno kajao, u ime Crkve, za sve grijehe koje su katolici počinili kroz povijest protiv Boga i brata čovjeka. Bio je to veliki događaj i za Crkvu i za svijet. Netolerantan je onaj tko zatvara oči pred takvom i tolikom istinom. S druge strane, treba istaknuti da je i jedna jedina žrtva nasilja u povijesti puno, previše. Ipak, valja biti objektivan i fer te ispitati činjenice, doći do informacija i vidjeti da i u nama, barem što se inkvizicije tiče, vladaju predrasude i o broju žrtava i o instituciji koja ih je prouzročila. Samo će nas istina osloboditi. |