Arhangel
22.06.2007., petak
Komunizam i antifašizam
Kao vrlo malu djecu učili su nas u školi kako je bio jedan veliki rat u kojemu su se borili Nijemci i partizani. Partizani su bili dobri, a Nijemci zli. Nama kao djeci ti odnosi nisu bili nikada do kraja jasni jer u tu priču nikako nismo mogli smjestiti niz drugih skupina koje su poput nekakvih začina u jelo stavljane u tu priču: Talijani, fašisti, nacisti, gestapovci, ustaše, četnici… Osim toga, Nijemci su bili brojni i česti gosti naših obala u ljetnim mjesecima pa nam bijaše teško pojmiti kako su se nekadašnji zločesti Nijemci iz rata tako promijenili u dobre goste koji se kupaju po okolnim plažama. Nama je kao djeci sve to izgledalo poput bajke koju su «drugarice» (učiteljice) u školama prepričavale i o kojoj smo morali nešto znati. Najveći je doživljaj bio kad su na televiziji prikazivani ratni filmovi u kojima su Bata Živojinović, Boris Dvornik, Pavle Vujisić i niz drugih glumili požrtvovne partizane koji su nemilice tamanili zle Nijemce i njihove pomagače. Bilo kako bilo, nama je to bila priča ili tek malo više od tog, budući da su sela i gradovi bili nakićeni spomenicima «palim borcima», kako smo ih zvali. Na koncu, u cijeloj je toj priči iz nama nepoznatih razloga važan bio i Tito o kojem smo morali čim više znati i čiji nas je pogled pratio sa slike okačene iznad školske ploče. Bio je to lik čovjeka ozbiljnih očiju otisnutog sivom jednoličnom bojom na bijeloj podlozi, bez okvira. Istina, toga čovjeka nikad nisam vidio (kasnije mi rekoše da je umro) i prema njemu bijah prilično indiferentan. Stvarni ljudi iz okoline bijahu mi puno zanimljiviji. Simptomatično je bilo, što sam tek kasnije shvatio, da smo o tom Titu morali znati sve nakon 1943. godine. Prije toga perioda samo su nas učili gdje se i kada taj čovjek rodio i kako je kao dvanaestogodišnji dječak mnogobrojnoj braći i sestrama kuhao svinjsku glavu. Nisu nas učili gdje je taj Tito bio od početka rata do 1943. (Bio je u SSSR-u!) Nikad nam ništa nisu rekli o tolikoj rodbini toga Tita, što je s njima kasnije bilo i gdje su danas. Iz današnje perspektive stvari bivaju jasnije. Tada smo bili djeca koja su bila upregnuta u školski sustav jednog totalitarizma. Možda je bolje što smo bili djeca jer smo takve prilike uzimali «zdravo za gotovo». Doista, nismo vidjeli ništa kontradiktorno u tome da nakon primanja u pionire idemo u crkvu na vjeronauk. Na neki nam je način sve to bilo jednako dobro. Samo nam je smetalo što na Božić moramo ići u školu. Doma su nam uvijek govorili da pazimo kome ćemo u školi čestitati Božić, a kome ne. I da se u školi ne trebamo križati kad se sa crkve oglasi zvono točno u podne. Bilo je to vrijeme u kojemu je stari zvonar svaki dan išao do zvonika ručno vući konopac od zvona. Kad bi prošao, znali smo da je podne blizu. Taj je jadničak u ono vrijeme i ujutro u pet išao zvoniti 'Zdravomariju', kao i navečer, u sumrak. Mora da je uvijek bio nenaspavan. Danas njegov posao 'odrađuje' računalo i memorirani motor koji pokreće zvona. Neka su druga vremena. Spomenika 'Palim borcima' uglavnom više nema. Većina ih je odletjela u zrak početkom devedesetih. I dalje slavimo 'Dan antifašističke borbe'. Nekad se to valjda zvalo 'Dan ustanka'.U prošlom sustavu komunističke su vlasti hrvatske antifašiste prekrili plaštem komunizma. Na taj su način njihove zasluge pripisivali sebi i komunističke zločine kamuflirali tekovinama antifašizma. Zbog toga su mnogi spomenici istinskim palim borcima pogrešno identificirani sa spomenicima komunizmu. To je razlog zbog kojega su mnogi od njih nestali. Naši susjedi Mađari bili su mudriji od nas. Spomenike svojim antifašističkim borcima ostavili su netaknute. Uklonili su spomenike komunizmu i od njih stvorili muzej na otvorenom pored Budimpešte. Danas je to turistička atrakcija u kojom se možete upoznati s nakaradnom propagandom propalog komunizma utjelovljenoj u bezbrojnim kipovima Lenjinu, Staljinu i njima sličnima. Na taj su način Mađari sačuvali dostojanstvo poginulim borcima za slobodu iz Drugog svjetskog rata, jasno ih razlučivši od komunista. Kod nas još uvujek vladaju predrasude. Mnogi ne znaju da su među partizanima uglavnom bili ljudi koji s komunizmom nisu imali ništa zajedničkog. Predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor nije bio komunist. Mnogi su tek 1943. čuli za nekog Josipa Broza Tita. Tog je lika na to mjesto, to je potpuno jasno, instalirao Staljin da za njega odradi posao koji je bio odradio u Španjolskom građanskom ratu (1936. - 1939.). Zadatak mu je bio: ukloniti istaknute antikomuniste iz redova antifašista i pripremiti partizanski pokret za upliv sovjetskog utjecaja. Zbog toga su stradali mnogi partizani - antifašisti (A. Hebrang i sl.). Bio je to plan uvlačenja zemalja bivše Jugoslavije u sovjetski blok. Hrvati nisu imali izbora. Ustaški pokret, za koji se činilo da će napokon ostvariti san hrvatske nezavisnosti pokazao se promašajem: Dalmacija, otoci i Međimurje prodani su tek mjesec dana nakon uspostave NDH, doneseni su rasni zakoni, otvoreni konc-logori, ugušen svaki trag demokracije i NDH je postala igračka Mussolinija koji je vojvodu od Spoletta instalirao za hrvatskog kralja (koje li ironije!), kao i Pavelića na vlast u Zagrebu… Kad su Lorković i Vokić pokušali okrenuti NDH na stranu zapadnih saveznika kako bi opstala, Pavelić ih je dao pogubiti jer je znao da tim mogućim zaokretom on gubi vlast, a možda i život… Jesu li Hrvati, posebno u Dalmaciji, imali izbora nego opredijeliti se za antifašizam?! Ne komunizam, nego antifašizam!Antifašizam, u svom izvornom obliku, antifašizam u kojem nema mjesta komunizmu, tekovina je koju baštini Hrvatski narod. Arhangel se time ponosi. |