Arhangel
30.05.2007., srijeda
Zločin, kazna i generaliziranje
Prije nekoliko dana pojavile su se u nekim domaćim medijima vijesti kako je engleska televizijska kuća BBC prikazala, a talijanska medijska kuća RAI otkupila dokumentarni film koji govori o katoličkim svećenicima-pedofilima, prikazujući Katoličku crkvu institucijom koja takve zločine zataškava. Tema je vrijedna za osvrnuti se na nju... Najprije treba reći kako svaki zločin zaslužuje suđenje i kaznu primjerenu veličini zla koje je zločinom prouzrokovano. Ima zločina čije su posljedice nesagledive i za koje je teško odrediti dovoljno velike kaznene mjere. U tu kategoriju ubrajamo i zločin pedofilije čiji počinitelji, dakako, zaslužuju jasnu osudu i najtežu moguću kaznu. Tu ne smije biti olakšavajućih čimbenika niti pomilovanja, bez obzira o kojem je profilu ili društvenom statusu zločinca riječ. Sljedeće što u ovom kontekstu valja spomenuti je medijski tretman pedofilije. Uz osudu, treba voditi računa o objektivnom izvještavanju o takvim slučajevima. Nužno je zaštititi sigurnost i dostojanstvo žrtve, njezine obitelji kao i dostojanstvo ambijenta iz kojeg zločinac dolazi. Zbog čega? Zbog jednostavnog razloga što smo mi, potrošači medijskih usluga, skloni površnim procjenama i generaliziranju krivnje. Također smo skloni donositi sudove u stvarimo o kojima malo ili ništa ne znamo. Zbog toga naše prosudbe postaju predrasude koje mnogim nedužnim ljudima zagorčavaju živote. Zbog toga je uloga medija prevažna. Jednako kao što mogu puno učiniti u razvoju društva i dobru svih, mediji mogu društvo pretvoriti u krvoločnu hordu primitivaca željnih odmazde, a pojedincima ili skupinama uništiti živote pretvarajući ih u nedužnu lovinu. Zamislimo sljedeću situaciju; zbog zločina pedofilije zatvoren je i osuđen neki obiteljski čovjek. Postavljamo pitanje: mora li zbog njegovog grijeha biti medijski razapeta cijela njegova obitelj? Ili njegovo susjedstvo? Ili cijela njegova rodbina? Ako je taj zločinac bio npr. odvjetnik, moraju li medijski linč proživljavati svi odvjetnici, ako je bio konobar, moraju li se crveniti svi konobari…? Ovdje je ključno pitanje generaliziranja krivnje. Jesu li svi Nijemci bili nacisti, svi Talijani fašisti, svi Indijanci divljaci, svi Srbi četnici, svi svećenici pedofili…!? Ne želeći ni jednog krivca braniti, ne možemo se oteti dojmu da je u spomenutim medijima na djelu upravo generaliziranje krivnje, i to ciljano. Kao da se želi reći da je Katolička crkva leglo pedofilije i da je svaki svećenik zlostavljač djece. Čudi nas da isti mediji nisu naručili istraživanje koliki je postotak pedofila u svim oblicima životnog poziva: koliko je pedofila među oženjenim ljudima, koliko ih je među samcima, koliko ih je među pripadnicima drugih religija i njihovim (oženjenim) vjerskim službenicima, ima li ih i koliko među pravoslavnim (oženjenim) svećenicima…? Zbog čega novinare nikad ne zanima koliko je pedofila među samim novinarima (kojih je u svijetu na milijune), koliko ih je među raznim drugim zvanjima i zanimanjima: među liječnicima, nastavnicima, odgojiteljima, sportašima, glumcima, pjevačima, ekonomistima, burzovnim mešetarima, odvjetnicima, poštarima, zidarima, farmerima, službenicima, vojnicima… Ili mediji izdvajanjem Crkve žele diskreditirati samo one koji imaju ikakve veze s njom!? Ponavljamo; ne želimo braniti ni jedan zločin, ali isticati samo zla djela pripadnika samo jednog zvanja praktički ih pripisujući svima koji s tim zvanjem i Crkvom kao institucijom imaju ikakve veze, medijski ih ističući tako da se dobije dojam stihije koja, kao, prijeti svakom djetetu koje se nađe u njihovim «raljama» očiti je znak zlonamjerne medijske kampanje. Zamislimo samo kako se osjećaju toliki aktivni članovi Crkve koji na različite načine pomažu u crkvenom radu u obrazovanju, pastoralu, socijali, kulturnim i drugim ustanovama vezanima uz Crkvu! Ili svećenici koji svoj život žrtvuju radeći s bivšim ovisnicima, starcima u zapuštenim zaselcima, s prognanicima i izbjeglicama u bespućima Sudana i Ruande… Kako se oni osjećaju stigmatizirani u medijima zbog zločinaca koji su svoja nedjela prikrivali svećeničkim kolarom!? Pojavu pedofilije među svećenicima treba promatrati u okvirima pojave te nastranosti u kontekstu svih društvenih sfera. Kada BBC ili bilo koja medijska kuća provede i prezentira takvo istraživanje, stručno verificirano od strane sociologa, psihijatara, psihologa, teologa, politologa i sl., moći ćemo donijeti ispravan sud o razmjerima toga zla. Uvjereni smo da bi takvo istraživanje, pod uvjetom da je objektivnoi sveobuhvatno, pokazalo da su moguće pedofilske sklonosti u redovima svećenika jednake takvim sklonostima u bilo kojoj sferi društva, ako ne i manje. Zar je netko toliko naivan (ili zlonamjeran!?) pa da misli da među npr. nastavnicima, pomorcima ili kuharima ima manje osoba pedofilskih sklonosti, ili da ih nema, a da su samo "crnomantijaši" negativci!? Jasno distanciranje od takvih pojedinaca kao i medijska istinoljubivost pokazali bi da je pedofilija zlo koje nije uvjetovano životnim pozivom, institucijom u kojoj se djeluje ili radnim mjestom, već sklonostima takvih pojedinaca kojima je mjesto u prikladnim ustanovama. Ovakav pristup učinio bi svijet boljim mjestom za našu djecu, a Crkvi i svim drugim institucijama omogućio uspješnije i sretnije izvršavanje svoje misije. |
26.05.2007., subota
Prijateljstvo
U mnoštvu mana koje obilježavaju djecu Adamovu jedna je koja je osobito istaknuta kod mnogih od nas. Riječ je o manipulaciji drugima. Valja priznati kao to zapravo u očima mnogih i nije mana, nego prednost koja omogućuje ostvariti svoje ciljeve brzo i učinkovito, ujedno uz najmanji mogući angažman. Pitanje je koja je cijena takvog odnosa.Prijateljstvo. Što je to. U koje kategorije pripada i što je ono što ga čini istinskim, što ga razlikuje od prijetvornih odnosa koji su redovito u službi manipulacije? Koliko uopće prijatelja imamo? Koliko ih je moguće imati? Gdje je granica poznanstva i prijateljstva? Jedna je pjesma donijela stihove u kojima se prijateljstvo izjednačuje s morem. Iako je veliko, nerijetko uzburkano, pa i opasno, more mornara uči da bude jači. Bez mora nema ni mornara. More mornara čini mornarem. Što je prijateljstvo? Prijateljstvo je sebedarna ljubav - agape, ljubav bez zadrške, ljubav koja se daje bez računice, ljubav koja ne traži, ne pita, ne postavlja uvjete, ljubav koja ne traži svoj profit niti računa s dobitkom, prijateljstvo je ljubav koja računa s razlikama, koja daje disati i biti svoj onome koga se ljubi. Prijateljstvo je ljubav koja koja je prokušana, dugotrajna, marljiva, povjerljiva, koja poštuje slobodu i revnuje za istinu. To je ljubav koja se ne ustručava ukoriti, koja gleda širom otvorenih očiju, koja sebe uvijek stavlja na drugo mjesto kako bi prijatelju prepustila ono bolje. Vrhunac prijateljstva je spremnost položiti život za drugoga. Prijateljstvo ne poznaje manipulaciju i računicu, ne priznaje laskanje i lijepe priče, prijateljstvo ne podnosi laži i podmetanja, taštinu i gizdavost. Neprijatelj je onaj od kojeg očekuješ zlo. Držiš ga na oku, leđa mu nikad ne okrećeš jer znaš da će njegov metak doći iz pravca njegova pojavka. Zato neprijatelj nikad nije izdajnik. On je neprijatelj i nema što izdati u tom odnosu neprijateljstva. Manipulator, prijetvorni prijatelj je onaj od kojeg očekuj metak. I to u potiljak. Kad se ne nadaš i od koga se ne nadaš. Zato je izdajnik onaj koga si smatrao prijateljem, za kojeg si bio spreman položiti svoj život. Njegovo nedjelo govori da osjećaj sebedarne ljubav on nije dijelio. Zabio ti je nož u leđa jer je njegovo prijateljstvo bilo lažno, računica, obmana. Zato izdajnik može biti samo onaj kojeg si smatrao prijateljem. Isus je u Getsemanskom vrtu Judu nazvao prijateljem. Ovaj ga je sljedeći trenutak izdao poljupcem. Koliko imamo prijatelja. Malo. Onih pravih. Blagoslovljen je onaj tko ih ima jednog ili dvojicu u životu. Ostalo su prijatelji samo zato jer ih tako nazivamo. Zapravo su poznanici. Je li moguće imati pravog prijatelja? Da. Ako hoćeš biti mornar: plovi! Uživaj u suncu, povjetarcu i svježini mora. U drugom trenutku se bori s olujom, pjenom i valovima koji prijete povući te u dubine iz kojih nema povratka. Gdje je granica prijateljstva i poznanstva? U međusobnom povjerenju. Poznanici nemaju povjerenja jedni u druge. Njihovo je poznanstvo igrokaz, predstava koju jedni za druge pripremaju i glume je cijelo vrijeme poznanstva. To je jedan veliki Big Brother života u kojemu neprestano natupamo. Pred prijateljem, za razliku od poznanika, ne trebamo glumiti. Jer prijatelj je prijatelj, more koje dobro poznajemo. Blagoslovljen čovjek koji ima prijatelje. Na koje se može osloniti, osobito onda kad prijati opasnost da se sruši u bezdan. Oni koji nisu manipulatori neća ga gurnuti, pružit će mu ruku spasa radujući se u njegovu dobru. Prijateljstvo je odsjaj slave Svevišnjega na zemlji, ostvarenje naše bogolikosti. |
24.05.2007., četvrtak
Prebrzo zaboravljeni
U zadnje vrijeme mediji su intenzivnije počeli obrađivati temu nasilja nad djecom. Nije jasno je li se to u novinarskim i uredničkim glavama konačno pojavio tračak odgovorne društvene svijesti ili medijski djelatnici tek žele imati dobru priču koja bi i osigurala dobru nakladu odnosno veliki postotak gledanosti. Kad se stvari malo bolje sagledaju biva jasno da je upravo život taj koji je ovu temu donio na naslovnice dnevnih novina i udarne vijesti televizijskih postaja. Svakodnevno slušamo i čitamo o djeci koja su stradala, zaključana u požaru koji je zahvatio stan ili obiteljsku kuću, o djeci koja su se utopila u rijeci jer su bila ostavljena bez nadzora odraslih, o djeci koja su pretučena u tolikoj mjeri da je bilo potrebno pružiti im liječničku pomoć… Najnovije vijesti govore o djevojčici od svega pet godina koju je vlastiat mater objesila, a onda presudila samoj sebi u napadu rastrojstva.U naznačenim pričama novinari redovito nađu socijalne službe kojima kojima je posao nadzirati obitelji s problemima u odgoju djece. Takve se službe najčešće pojave kad je sve gotovo, pravdajući se kako su oni tobože korektno odradili svoj dio posla tijekom čega nisu promjetili ništa neobično u funkcioniranju obitelji koje su im bile povjerene. To što iz njima povjerenih obitelji djeca završavaju na hitnom bolničkom prijemu zbog višestrukih ozljeda ili što ona manje sretna djeca završe u grobu u bijelom lijesu na kraju ne biva ničija krivica!? Svi se političari zaklinju u socijalnu i pravnu državu koja bi tobože trebala profunkcionirati kada upravo oni dođu na vlast. Mi im na izborima koji potkraj godine slijede samo trebamo dati svoj glas. Kada se dokopaju vlasti, socijala, u tom kontekstu i djeca, bivaju zaboravljeni. Kako je moguće da u npr. splitskom području postoje samo dva dječja psihijatra? Kako je moguće da na stotine djece u školama dolazi samo jedan pedagog? Kako je moguće da lokalne vlasti sliježu ramenima na činjenicu da se droga dila u školskim dvorištima? Kako je moguće da u obitelji u kojoj je netko od odraslih registrirani nasilnik i dalje živi dijete koje ovaj sustavno zlostavlja? Kako je moguće da na tisuće obitelji dolazi tek jedan socijalni radnik? Pitanja su ovo koje možemo potavljati do besvijesti. Kao da odgovora nema. Koji je onda rezultat ovakvog stanja? Odgovor na ovo pitanje možemo pročitati na stranicama crne kronike svaki dan. Ne treba ni spominjati kakve rane na duši i u psihi djeteta ostavlja zlostavljanje bilo koje vrste. To su traume koje ta djeca uglavnom nose čitav život zakopane negdje u dubokim slojevima svoje podsvijesti. Rijetki su oni koji su spremni o tome otvoreno govoriti. Ovdje nije riječ o šibi «koja je iz raja izišla», već o tjelesnim i emocionalnim zlostavljanjima svake vrste. Posebno su teška zlostavljanja djece na splonom planu. To su traume koje ne blijede i koje djete čine da se osjeća predmetom, osobom oduzetog dostojanstva, manje vrijednim čovjekom koji se doživljava krivim zbog onoga što mu se događa. A kada naše pravosuđe, trulo i korumpirano kakvo je, i ono malo suđenim zlostavljača oslobodi ili osudi na tragično male kazne, slika ovog problema dobije svoju grotesknu dimenziju. Što se dogodi nakon nekog vremena od kada se vijest o zlostavljanju djece pojavi u medijima, (ako se uopće i pojavi!)? Ništa. Medijska pozornost traje dok je problem zanimljiv. Čim se pojavi neka nova, bolckbuster tema, sve prije rečeno pada u zaborav jer se društvo okreće 'kruhu i igrama', prebrzo zaboravljajući boli i jade svakodnevlja kroz koje prolaze mnogi najmlađi među nama. Oni se vraćaju svojoj anonimnosti, ostaju broj u statistici i članak u novinskom arhivu. Sve dok se ne pojavi vijest u kojoj su ta ista djeca završila svoje ovozemaljsko putovanje u bijelom lijesu u požaru, obješena, utopljena, ugušena, ostavljena u kontejneru… Takvi smo mi ljudi. Brzo zaboravljamo. Prebrzo. |
21.05.2007., ponedjeljak
Capella Sistina u Splitu
U katedrali Uznesenja Marijina i svetog Dujma u Splitu u nedjelju posijepodne svečanu je misu pjevao Papinski zbor «Sikstinska kapela» (Capella Musicale Pontificia Sistina). Riječ je (bila) o duhovnom i kulturnom događaju izuzetne vrijednosti. U XV. Stoljeću papa Siksto IV. reorganizirao je Kolegij papinskih pjevača kojemu je od tada jedina zadaća postala pjevati u papinskoj liturgiji. Tako je nastao zbor poznat pod pojednostavljenim nazivom Sikstinska Kapela (Capella Sistina). To je zbor koji u cjelini pjeva samo one mise koje predvodi papa. U drugim prilikama taj zbor može pjevati mise uz neki drugi zbor, ili samo dijelove mise, a nikada samostalno (ako to nije papinska misa). Zbor se sastoji samo od muških pjevača od kojih je 20 odraslih i tridesetak dječaka uzrasta do 12 godina, tzv. Pueri Cantores. Zbor od 1997. godine vodi msgr. Giuseppe Liberto kojeg je na to mjesto imenovao Ivan Pavao II. Svake godine zbor putuje u neku zemlju održati koncerte. Ove je godine to Hrvatska, zahvaljujući diplomatskoj umješnosti hrvatskog veleposlanika pri Vatikanu dr. Emilija Marina. Sa zborom je u Hrvatsku doputovalo dvadesetak veleposlanika akreditiranih u Rimu pri Svetoj Stolici. Ovo je bila prilika i za hrvatsku kulturnu i turističku promociju jer je Capella Sistina održala koncerte u Zagrebu i Dubrovniku te sudjelovala u pjevanju mise u Splitu. Nekadašnji Diolecijanov mauzolej u Splitu, današnja katedrala, bila je premalena za primiti sve one koji su htjeli sudjelovati u ovom duhovno-kulturnom događaju. Narav ovog slavlja zahtjevala je da se ono održi upravo u katedrali, a ne u nekoj velikoj, ali umjetnički ili povijesno manje vrijednoj crkvi. U misi su uz Capellu Sistinu pjevali pjevači Katedralnog zbora, kao i Zbor bogoslova kojima je ravnao katedralni kapelnik mo. Šime Marović. Misu na latinskom jeziku predvodio je nekadašnji ministar vanjskih poslova Svete Stolice kardinal Jean-Louis Tourran uz splitskog nadbiskupa msgr. Marina Barišića. Atmosfera je u toj maloj i drevnoj katedrali bila prekrasna. Iako je čitavi događaj kasnio petnaestak minuta, vrijedilo je čekati. Pjevala se Missa de Angelis, gregorijanskim načinom u dva kora: Capellu Sistina te Katedralni te Zbor bogoslova. Katedralom se razlijegao pjev grla odraslih i djece, u glazbenom «razgovoru» dvaju korova i kardinala na latinskom jeziku. Osjetio se dašak sjajne prošlosti, kulture i profinjenosti. Zvonjava zvona, zvuk orgulja i dim tamjana ambijent su dodatno učinili jednako mističnim koliko i sjajnim. Naravno, domaćini nisu žalili truda pohvaliti se «najstarijom katedralom na svijetu», dok su gosti, diplomatski kako već sami znaju, zahvaljivali na sjajnom gostoprimstvu. Naravno da su se gradski i županijski političari natiskali u prve redove crkve kako bi «vidjeli i bili viđeni», opet kako oni sami već to znaju… Vrijedilo je biti, čuti i doživjeti usprkos sparini i vrućini koja je u «najstarijoj katedrali na svijetu« vladala tog nedjeljnog poslijepodneva. I neka mi sad netko kaže da električne gitare, udaraljke, obične gitare ili bubnjevi mogu biti dostojna zamjena za ljepotu koju sakralnom prostoru donosi gregorijansko ili klasnično polifono pjevanje! |
11.05.2007., petak
Umjetnik živi u svojim djelima
Kada je prije nekoliko tjedana u jednoj zabavnoj emisiji, i to u njezinom posebnom izdanju, gostovao skladatelj popularnih glazbenih nota Đorđe Novković, nitko nije mogao ni slutiti da će to biti njegovo posljednje medijsko pojavljivanje. Čovjek je nakon nekoliko tjedana nađen mrtav u svojemu domu. Preminuo je u snu zbog zatajenja rada srca, u svojoj 65. godini života.Na ispraćaju u krematoriju zagrebačkog groblja Mirogoj okupila se cijela svita iz miljea zabavne glazbe ne samo s područja Hrvatske, nego i šire. Novković je, naime, bio skladatelj koji je surađivao i s brojnim glazbenim zvijezdama nekadašnje Jugoslavije. Tako se na jedan pomalo čudan i bizaran način na jednom mjestu našla pokojna Jugoslavija utjelovljena u nezinim glazbenim predstavnicima. Pokazalo se da su osobne veze i prijateljstva, kao i nekadašnja suradnja jači i od vremena i od svih krvavih ratnih događanja koja su ostala iza nas i koja su nepovratno obilježila naše živote. Đorđe Novković je najveći dio svojega ovozemaljskog života proveo u Zagrebu, gdje je i našao svoje poslčjednje počivalište. Rodio se u Sarajevu. Na neki je način bio i Hrvat i Srbin, sarajlija i zagrepčanin. Nesumnjiva je činjenica da je bio veliki glazbeni stvaratelj koji je iza sebe ostavio oko dvije i pol tisuće pjesama. Od «Starog Pjera» do «Virujen u te» ili «Nada» melodije su koje su poznate svakom uhu ovih naših strana. Dobar skladatelj je jednostavno: dobar skladatelj. To je umjetnik. On ne treba medijsku propagandu ili nametanje vlastite osobnosti kako bi bio prepoznat. Njega prepoznajemo u rukopisu njegove melodije, o njemu govori njegova glazba. Potraje li ta melodija, ostane li u srcu i uhu širokih društvenih krugova, postaje njegov vječni spomenik. Stoga skladatelj čije pjesme postanu evergreeni nije drugo doli genij nota, kao što je kipar čija su djela cijenjena genij dlijeta ili slikar genij kista. O Đorđu Novkoviću jnije potrebno puno govoriti. O njemu pjeva njegova glazba. Stoga se nećemo zamarati silnim riječima. Pustimo glazbi da govori o svojemu tvorcu. Poslušajmo koju Đorđevu pjesmu ili uživajmo načas u stihovima od kojih neke, onako, iz sjećanja donosimo i na ovoj stranici: Nada, kad je zadnji film pri kraju, Nada, kad se gasi televizor, Nada, kad se gosti opraštaju, Nada; ulice kad utonu u san… Sve gasne, samo nada… |
07.05.2007., ponedjeljak
E moj Dujme
Split slavi. Prošle su 1703 godine od kada je ubijen biskup obližnjeg Solina, nekadašnje Salone, Domnio, u ovdašnjoj tradiciji Dujam, odnosno Duje. Od Salone su ostale ruševine. Dujmov grad je od VII. stoljeća Split. Na Manastirinama u Solinu su arheološki ostaci negdašnje slavne Dujmove bazilike, a isti broj godina koliko ih broji Split ima i Dujmova katedrala, nekadašnji Dioklecijanov mauzolej u Splitu. Povijest je ovdje ispričala priču neobičnog sadržaja; progoniteljev mauzolej postao je katedrala s grobom progonjenog. Istina, Dujam naslov katedrale mora dijeliti s Bogorodicom, svetim Anastazijem, Kuzmom i Damjanom, neki kažu i svetim Venancijem, ali to splićane ne smeta tu katedralu nazivati Dujmovom.Istina, sve ovih dana viđeno u Splitu uvelike je folklor. Tradicija je nešto duboko usječeno u svijest i život dalmatinskog čovjeka. Stari gradovi, ponosne katedrale i zvona, dim i miomiris tamjana, procesije s torcima, barjacima i moćnicima s kostima svetaca, narod natiskan duž ulica, prodavači tombole, dernek i kupovina, kafići i štekati… Sve se na neki način stapa u šarenu sliku mediteranskog miljea utjelovljenu pred očima promatrača, sliku u kojoj se na neki neobičan način stapaju vjersko i svjetovno, duhovno i materijalno, staro i novo, ono jučerašnje i ovo današnje. Boje, mirisi, zvukovi, okusi. Zvonjava zvona, zvuci glazbe, klapetanja drvenih rekvizita u obliku leptira kojima se djeca igraju, pištolji na vodu, ćakule kurijoža po prozorima i portunima… Svako naše malo smišno misto … jema uši ča i misli čuju, jema oči ča do srca ruju… Sve se zna i ništa se ne zna. Svi znaju koliko je koštala obnova rive, tko se razvodi i udaje, tko je lopov, a tko nije, igra li bolje Christiano na boku ili centru… Što je pusta CIA ili FBI prema splitskim ulicama gdje se sve tajne ovoga svita znaju, jer Svako naše malo smišno misto ka da je od cakla, sve se čuje, sve se vidi, sakrit se ne može… Matere s djecom, očevi s materama, momci s curama, bake u narodnim nošnjama, prosjaci s otkrivenim deformiranim udovima, dame u šeširima, bake s unucima, svećenici u mantijama, časne sestre, trgovci i konobari, džepari i žicari po kunu ili dvije, turisti s tenisicama na nogama i kamerama u rukama, srednjoškolci koji su pobjegli s nastave… Gužva na ulicama, misli u glavama, praznina u džepovima, pamet na paši… Što sve Sudamja donosi Splitu u riječi jednog posta ne može stati. Treba doći, vidjeti, osjetiti, nasmijati se, naljutiti se, prošetati, upiti mirise, čuti zvukove, biti tu u ovaj dan… Ma ne bi bilo čudno ni da se samog svetog Dujma sretne kako po novoj rivi obilazi štekate tražeći gdje su mu za jutrošnje procesije nakićeni biskupi zaboravili ruku ili nogu, sve gunđajući: «Luda svita, luda svita u ludu gradu…, di san ovo doša…ajme meni di mi je ruka!? Šjor, jeste li vidili moćnik s jednom kosti ruke?» Na dobro vam došao sveti Dujam! |
01.05.2007., utorak
Pčelice i trutovi
Međunarodni je Praznik rada. Nekada smo ga zvali Prvi maj, danas ga radije zovemo Prvi svibnja. Za kršćane-katolike danas je Spomendan svetog Josipa Radnika, Marijinog muža i Isusovog zemaljskog oca.Vremena su se promijenila. Mnogi današnji praznik smatraju ostatkom socijalizma, ne znajući da je to međunarodni praznik koji se obilježava u svim demokratskim zemljama svijeta i da su ga nekadašnji komunistički vlastodršci bili prigrabili prikazujući ga kao tekovinu koju su oni omogućili. Taj im je dan zapravo služio za vlastitu propagandu. Prvi svibanj valja vratiti onima kojima izvorno i pripada: svima koji žive od svoga rada. To je zapravo obiteljski praznik u kojemu obitelj na poseban način promišlja o plodovima svoga rada i uživa u zajedništvu i druženju. Zato političarima danas nema mjesta na mjestima gdje se ovaj praznik organizirano slavi. Političari su, čast iznimkama, i zaslužni za loše stanje u koje je doveden hrvatski radnik. Oni žive dobro i na račun poreznih obveznika, a svi mi ostali, «priprosti pučani» prisiljeni smo snalaziti se kako znamo i umijemo kako bismo preživjeli. Istina, neki se posao uvijek može naći, ali ne i posao od kojega se može živjeti, dostojanstveno živjeti. To se posebno odnosi na radnike/radnice koji imaju svoje obitelji, posebno malu djecu. Poražavajuća je činjenica da mnogi poslodavci izbjegavaju zaposliti mlade žene u strahu da će im za neko vrijeme morati plaćati porodiljni dopust i tražiti zamjenu za njih. Neki uopće ne žele zaposliti žene jer se one uglavnom brinu za djecu kad su bolesna pa u te dane moraju na poslu tražiti slobodan dan. Žene koje su u srednjim godinama ostale bez posla ne trebaju ni pomišljati na novo stalno zaposlenje jer ih nitko ne želi zaposliti. One moraju na burzu rada ili u prijevremenu mirovinu s primanjima od 1200 kn mjesečno od kojih jedva mogu pokriti mjesečne režije. S takvim primanjima ne mogu niti računati na umirovljenički dom kada dođu u staračke godine. Žene koje rade u trgovinama u posebo su teškom položaju. Rad nedjeljama i blagdanima oduzima im i ono malo vremena za odmor i boravak s djecom. Kućni poslovi i rad na radnom mjestu uopće im ne ostavljaju vremena za sebe. Žena koja nema malo vremena za sebe osjeća se poniženom i zapostavljenom. Na poslu su izložene stresu i samovolji poslodavaca koji ih nemilice iskorištavaju. Za 1800 kn mjesečno one su ropkinje na svom radnom mjestu. Što je s radnicima koji rade a ne primaju plaću!? Njih je nemali broj i jedino od čega žive je nada da će njihov rad konačno biti plaćen. Prisiljeni su podizati kredit za kreditom za podmiriti i najosnovnije troškove života, osobito ako žive u većim gradovima. Takav se život pretvara u životarenje i preživljavanje. O broju nezaposlenih ne treba ni govoriti. Njih je gotovo 300 000 u Hrvatskoj. Stvarno stanje je daleko veće jer svatko tko ima primanja veća od 900 kn mjesečno se ne vodi kao nezaposlen. A tko može preživjeti s 900 kn mjesečno!? To je život koji frustrira. Tzv. siva ekonomija jest potkradanje države, ali i nužno zlo koje mnogima omogućuje preživljavanje. Domovinski rat i legalizacija pljačke koji u provedeni tijekom zadnjeg desetljeća minulog stoljeća doveli su hrvatsku radničku obitelj na prosjački štap. Stvoreno je mnoštvo obespravljanih i uski krug enormno bogatih. Nije slučajnost da su ti bogati na ovaj ili na onaj način povezani s garniturom vlasti koja se u Hrvatskoj smijenjivala zadnjih 15 godina… Zbog toga je njihova pljačka i legalizirana. Dok su jedni ginuli za domovinu, drugi su se bogatili pljačkajući tu istu domovinu istovremeno se busajući u prsa tko je veća «Hrvatina». Neka je blagoslovljen Praznik rada i Spomendan sv. Josipa Radnika svima koji žive od svojega poštenog rada! Trutovi neka crknu. |