Međunarodni je Praznik rada. Nekada smo ga zvali Prvi maj, danas ga radije zovemo Prvi svibnja. Za kršćane-katolike danas je Spomendan svetog Josipa Radnika, Marijinog muža i Isusovog zemaljskog oca.
Vremena su se promijenila. Mnogi današnji praznik smatraju ostatkom socijalizma, ne znajući da je to međunarodni praznik koji se obilježava u svim demokratskim zemljama svijeta i da su ga nekadašnji komunistički vlastodršci bili prigrabili prikazujući ga kao tekovinu koju su oni omogućili. Taj im je dan zapravo služio za vlastitu propagandu.
Prvi svibanj valja vratiti onima kojima izvorno i pripada: svima koji žive od svoga rada. To je zapravo obiteljski praznik u kojemu obitelj na poseban način promišlja o plodovima svoga rada i uživa u zajedništvu i druženju. Zato političarima danas nema mjesta na mjestima gdje se ovaj praznik organizirano slavi.
Političari su, čast iznimkama, i zaslužni za loše stanje u koje je doveden hrvatski radnik. Oni žive dobro i na račun poreznih obveznika, a svi mi ostali, «priprosti pučani» prisiljeni smo snalaziti se kako znamo i umijemo kako bismo preživjeli. Istina, neki se posao uvijek može naći, ali ne i posao od kojega se može živjeti, dostojanstveno živjeti. To se posebno odnosi na radnike/radnice koji imaju svoje obitelji, posebno malu djecu. Poražavajuća je činjenica da mnogi poslodavci izbjegavaju zaposliti mlade žene u strahu da će im za neko vrijeme morati plaćati porodiljni dopust i tražiti zamjenu za njih. Neki uopće ne žele zaposliti žene jer se one uglavnom brinu za djecu kad su bolesna pa u te dane moraju na poslu tražiti slobodan dan. Žene koje su u srednjim godinama ostale bez posla ne trebaju ni pomišljati na novo stalno zaposlenje jer ih nitko ne želi zaposliti. One moraju na burzu rada ili u prijevremenu mirovinu s primanjima od 1200 kn mjesečno od kojih jedva mogu pokriti mjesečne režije. S takvim primanjima ne mogu niti računati na umirovljenički dom kada dođu u staračke godine.
Žene koje rade u trgovinama u posebo su teškom položaju. Rad nedjeljama i blagdanima oduzima im i ono malo vremena za odmor i boravak s djecom. Kućni poslovi i rad na radnom mjestu uopće im ne ostavljaju vremena za sebe. Žena koja nema malo vremena za sebe osjeća se poniženom i zapostavljenom. Na poslu su izložene stresu i samovolji poslodavaca koji ih nemilice iskorištavaju. Za 1800 kn mjesečno one su ropkinje na svom radnom mjestu.
Što je s radnicima koji rade a ne primaju plaću!? Njih je nemali broj i jedino od čega žive je nada da će njihov rad konačno biti plaćen. Prisiljeni su podizati kredit za kreditom za podmiriti i najosnovnije troškove života, osobito ako žive u većim gradovima. Takav se život pretvara u životarenje i preživljavanje.
O broju nezaposlenih ne treba ni govoriti. Njih je gotovo 300 000 u Hrvatskoj. Stvarno stanje je daleko veće jer svatko tko ima primanja veća od 900 kn mjesečno se ne vodi kao nezaposlen. A tko može preživjeti s 900 kn mjesečno!? To je život koji frustrira. Tzv. siva ekonomija jest potkradanje države, ali i nužno zlo koje mnogima omogućuje preživljavanje.
Domovinski rat i legalizacija pljačke koji u provedeni tijekom zadnjeg desetljeća minulog stoljeća doveli su hrvatsku radničku obitelj na prosjački štap. Stvoreno je mnoštvo obespravljanih i uski krug enormno bogatih. Nije slučajnost da su ti bogati na ovaj ili na onaj način povezani s garniturom vlasti koja se u Hrvatskoj smijenjivala zadnjih 15 godina… Zbog toga je njihova pljačka i legalizirana. Dok su jedni ginuli za domovinu, drugi su se bogatili pljačkajući tu istu domovinu istovremeno se busajući u prsa tko je veća «Hrvatina».
Neka je blagoslovljen Praznik rada i Spomendan sv. Josipa Radnika svima koji žive od svojega poštenog rada! Trutovi neka crknu.
Post je objavljen 01.05.2007. u 13:24 sati.