Arhangel
07.05.2007., ponedjeljak
E moj Dujme
Split slavi. Prošle su 1703 godine od kada je ubijen biskup obližnjeg Solina, nekadašnje Salone, Domnio, u ovdašnjoj tradiciji Dujam, odnosno Duje. Od Salone su ostale ruševine. Dujmov grad je od VII. stoljeća Split. Na Manastirinama u Solinu su arheološki ostaci negdašnje slavne Dujmove bazilike, a isti broj godina koliko ih broji Split ima i Dujmova katedrala, nekadašnji Dioklecijanov mauzolej u Splitu. Povijest je ovdje ispričala priču neobičnog sadržaja; progoniteljev mauzolej postao je katedrala s grobom progonjenog. Istina, Dujam naslov katedrale mora dijeliti s Bogorodicom, svetim Anastazijem, Kuzmom i Damjanom, neki kažu i svetim Venancijem, ali to splićane ne smeta tu katedralu nazivati Dujmovom.Istina, sve ovih dana viđeno u Splitu uvelike je folklor. Tradicija je nešto duboko usječeno u svijest i život dalmatinskog čovjeka. Stari gradovi, ponosne katedrale i zvona, dim i miomiris tamjana, procesije s torcima, barjacima i moćnicima s kostima svetaca, narod natiskan duž ulica, prodavači tombole, dernek i kupovina, kafići i štekati… Sve se na neki način stapa u šarenu sliku mediteranskog miljea utjelovljenu pred očima promatrača, sliku u kojoj se na neki neobičan način stapaju vjersko i svjetovno, duhovno i materijalno, staro i novo, ono jučerašnje i ovo današnje. Boje, mirisi, zvukovi, okusi. Zvonjava zvona, zvuci glazbe, klapetanja drvenih rekvizita u obliku leptira kojima se djeca igraju, pištolji na vodu, ćakule kurijoža po prozorima i portunima… Svako naše malo smišno misto … jema uši ča i misli čuju, jema oči ča do srca ruju… Sve se zna i ništa se ne zna. Svi znaju koliko je koštala obnova rive, tko se razvodi i udaje, tko je lopov, a tko nije, igra li bolje Christiano na boku ili centru… Što je pusta CIA ili FBI prema splitskim ulicama gdje se sve tajne ovoga svita znaju, jer Svako naše malo smišno misto ka da je od cakla, sve se čuje, sve se vidi, sakrit se ne može… Matere s djecom, očevi s materama, momci s curama, bake u narodnim nošnjama, prosjaci s otkrivenim deformiranim udovima, dame u šeširima, bake s unucima, svećenici u mantijama, časne sestre, trgovci i konobari, džepari i žicari po kunu ili dvije, turisti s tenisicama na nogama i kamerama u rukama, srednjoškolci koji su pobjegli s nastave… Gužva na ulicama, misli u glavama, praznina u džepovima, pamet na paši… Što sve Sudamja donosi Splitu u riječi jednog posta ne može stati. Treba doći, vidjeti, osjetiti, nasmijati se, naljutiti se, prošetati, upiti mirise, čuti zvukove, biti tu u ovaj dan… Ma ne bi bilo čudno ni da se samog svetog Dujma sretne kako po novoj rivi obilazi štekate tražeći gdje su mu za jutrošnje procesije nakićeni biskupi zaboravili ruku ili nogu, sve gunđajući: «Luda svita, luda svita u ludu gradu…, di san ovo doša…ajme meni di mi je ruka!? Šjor, jeste li vidili moćnik s jednom kosti ruke?» Na dobro vam došao sveti Dujam! |