Navršilo se 26 godina od dana kada je skupina djece u Međugorju, tada gotovo nepoznatom selu kršne Hercegovine, dojurila mjesnom župniku fra Jozi Zovku i javila mu kako su na obližnjem brdu razgovarali s, glavom i bradom, Majkom Božjom, Presvetom Bogorodicom ili, u narodu od milja nazvanom, Gospom.
Fenomen Međugorja u zadnja je dva i pol desetljeća postao poznat širom svijeta. Računa se da je to svetište do danas posjetilo preko 25 milijuna hodočasnika. Nekadašnje se siromašno selo pretvorilo u gradić hotela, apartmana, trgovina, suvenirnica i restorana. Posvuda su štandovi s kipićima Bogorodice i pripadajućih svetaca u svim dezenima, veličinama i materijalima. Kič cvijeta. Crkva s dva zvonika na pročelju i silueta Gospinog kipa ispred postali su zaštitni znak ovog mjesta i ovog kraja. Bilo je zapanjujuće primjetiti kako se neki lik u jednoj od desetaka latino-američkih sapunica koje se prikazuju na domaćim televizijskim kanalima moli upravo pred likom Gospe Međugorske, zaogrnute karakterističnim svijetlobijelim velom. Bosna i Hercegovina je na taj način, mogli bismo reći, 's neba' dobila originalan turistički proizvod. Žalosno je da to nije uočeno, kad je već tako, na razini BiH kao države.
Vratimo se sada 26 godina u prošlost i promotrimo kako je do svega toga došlo. Ovdje ne želimo prejudicirati niti suditi bilo čije uvjerenje vezano za Međugorje. Obljetnica prvih međugorskih ukazanja prigoda je malo proanalizirati razloge koji su imali udjela u stvaranju ovog fenomena.
U godini 1981. Hercegovina je živjela svoj uobičajni život. Većina radno sposobnog stanovništva radila je u Njemačkoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama. Od škrte hercegovačke zemlje bilo je teško, ako ne i nemoguće živjeti. Međugorje je koje desetljeće ranije bilo dobilo novu župnu crkvu posvećenu svetom Jakovu. Bio je to dar brojnih mještana ove župe koji su svoj kruh svagdašnji zarađivali u inozemstvu. Hercegovina je uvijek bila naglašeno kršćanski kraj. Još 1933. na brdu iznad Međugorja podignut je veliki križ koji i danas tamo stoji.
Godine 1981. Hercegovina nije bila zaboravila Hrvatsko proljeće koje je komunistički režim bio ugušio samo jedno desetljeće prije. Crkva je čuvala nacionalnu i vjersku svijest: velika su narodno-crkvena slavlja održana 1976. u Solinu i 1979. u Ninu ('Jelenina' i 'Branimirova godina').
Godine 1981. navrila se prva godišnjica od smrti Josipa Broza Tita. Restrikcije, redukcije i sveopća nestašica pritiskale su bivšu Jugoslaviju kojoj su na naplatu bili došli krediti koje je bila dobila 1960.-ih. Narod je jeo crni kruh i stajao u redovima za mlijeko.
Hercegovinu je mučio još jedan osobit problem. Dio franjevačkog klera odbijao je dio župa prepustiti mostarskom biskupu, kako je to od njih bio tražio papa Pavao VI. Bio je to problem koji se vukao još od početka XX. stoljeća i odlaska Turaka iz BiH. Hercegovini je prijetio crkveni raskol koji ni do danas nije riješen. Te 1981. u Mostaru se vodi spor bikupa i dvijice franjevaca zbog odbijanja kanonske poslušnosti biskupu. U takvom ambijentu kao grom iz vedra neba odjekuje vijest da se u Međugorju ukazala Gospa.
Čovjek je biće željno transcedentnog, mističnog. Čovjek pritisnut svojim problemima rado se obraća Nebu za pomoć. Napaćeni i u komunizmu ponižavani hercegovački čovjek vapio je za pomoć. Nije mu bilo jasno zbog čega su neki «Ujaci», tj. franjevci u sukobu s biskupom koji im treba biti poput oca. Hercegovački čovjek mora stajati u redu za crni kruh, za mlijeko, goriva za automobile nema…
U takvoj situaciji kao da je samo Nebo interveniralo. U Međugorju, u srcu katoličke Hercegovine. U očima ljudi bio je to znak. Međugorski franjevci vjeruju djeci: Gospa se ukazala i pozvala na molitvu, post i pokoru. Silan narod, usprkos represiji vlasti, grne u Međugorje. Ukazanja se, djeca tvrde, nastavljaju. Mostarski biskup poziva na red. Vlasti u Sarajevu i Beogradu oštrim okom motre Međugorje i reakciju biskupa u Mostaru. Činilo se da je plimni val koji je iz Međugorja krenuo nemoguće zaustaviti… Tako se i dogodilo. Međugorje je fenomen koji i danas privlači nebrojene hodočasnike, turiste, znatiželjnike…
Crkva je u Međugorju pokrenula niz istraživanja u kojima su sudjelovali brojni domaći i strani teolozi, psiholozi, psihijatri, sociolozi, religiolozi, stručnjaci za razna nadnaravna pitanja. Zaključak svih je bio da su djeca-vidioci zdrava, ali da se u Međugorju ne može ustanoviti ništa nesvakidašnje. Takav stav je zauzela i Crkva: u Međugorju je štovanje Bogorodice jednako štovanju u bilo kojoj crkvi ili kapelici u svijetu.Do danas ovaj misterij nije riješen. Vjerojatno nikad neće ni biti. Majka Božja – Gospa čuje molitve vjernika bilo gdje u svijetu. U tom smislu Međugorje nije privilegirano mjesto. Kad bi bilo tako, onda Bog ne bi bio pravedan.
Gospa se, kako vidioci tvrde, do danas u Međugorju ukazala preko 20 000 puta. Ovaj broj neka svatko protumači kako želi. Toliki broj ukazanja na vidioce u Međugorju očito nije ostavio dubljeg traga. Svi su zasnovali obitelji (neki žive u inozemstvu), razvili posao… «Ekskluziva» dvo i pol desetljetnog kontakta s onostranim, s Majkom Božjom, nikome od njih nije bila poticaj, čini se, da se odluče na posvećeni život. Moramo priznatio da je to malo čudno, osobito ako znamo da su vidjelice Bernardica iz Lourdesa i Lucija iz Fatime postale redovnice u redovima strogih pravila. Bernardica je proglašena svetom.
Još je čudnije da Gospa vidiocima nije naložila da prenesu nepokornim franjevcima poruku da se moraju pokoriti biskupu, u poslušnosti budući da je poslušnost jedna od kreposti koje trebaju resiti redovnike i na koju se svečano zavjetuju. Tamo gdje je mir, sloga i poslušnost u Crkvi, tamo se može govoriti o djelovanju Duha Svetoga. Nečeg takvog u Crkvi u Hercegovini još nismo vidjeli. Čudno je to, prečudno, s obzirom da se Gospa tamo često ukazuje. Barem tako kažu…
Bilo kako bilo, Bogorodica treba ostati izvan naših ljudskih intriga. Ona nema što raditi među našim «uzvišenim» glavama. Ona je ista svugdje, i u običnoj seoskoj kapeli i u grandioznoj katedrali. Vjera u njezinog sina Isusa Krista važnija je od svih naših prepucavanja je li se Gospa ukazala ovdje ili ondje, je li se pojavila jednom ili 20 000 puta. Gospa se ne bavi našim ljudskim tričarijama. Ali se zato mi bavimo Gospom u tolikoj mjeri da njeno ime i lik uprežemo u naša interesna kola. A to je tragično i tužno. To nema veze s vjerom.
Post je objavljen 28.06.2007. u 21:01 sati.