Arhangel
29.09.2006., petak
Arhanđeli
Vjerujete li u anđele? Vjerujete!? Ne vjerujete!? Zašto?Danas kršćani Zapadne (Katoličke crkve), koji liturgijsku godinu računaju prema Gregorijanskom kalendaru, slave blagdan svetih arhanđela Mihaela, Gabriela i Rafaela. Zapravo, današnji je blagdan jedan od dva tijekom godine, kada se na poseban način spominjemo ovih dragih nebeskih bića, jer 02. listopada slavimo spomen svetih Anđela Čuvara. Dan 29. rujna tako je dan Arhanđela. Njihova priča je neobična. Oni nikada nisu bili poput nas, u vrijeme i prostor uronjenih ljudi, koji se mučno živeći u ovoj "grebenoj dolini suza", kako reče Kikaš iz "Prosjaka i sinova", probijamo tim putem Prema Nebu. Anđeli i arhanđeli su od trenutka od kada su stvoreni u sam osvit stvaranja, prije početka vremena, svete duše koje nikada nisu okusile težinu tjelesne prolaznosti. O njime je teško konkretno govoriti, jer je to govor o onostranim stvarnostima čije postojanje nam je objavljeno, ali njihova priroda nije do kraja dokučiva našim spoznajama. Anđeli su obavijeni tajanstvenom mističnošću, jednako su nam skriti, koliko i otkriti. I sam Isus, prema svjedočanstvu Evanđelja, na nekoliko mjesta govori o njima, čak Ga u smrtnoj borbi u Getsemaniju jedan od anđela tješi. Njihovo postojanje zapravo je usmjereno jednom cilju; služenju u ljubavi. Tako anđeli postoje kako bi služili, ali ne poput roblja ili poslušne služinčadi, već poput prijatelja koji jedan drugoga služe u bratskoj ljubavi. Njihova služba nije upravljena njima samima, već drugim stvorenjima Bogu jednako dragima; nama, ljudima. Smisao postojanja anđela nije da nam budu sluge ili neki Božji policajci, već da nam primjerom i zagovorom, pa i konkretnom pomoću osvjetljuju staze naših života. Siguran sam da to neprestano i čine, ali na njima svojstven, tajanstven način. Potvrdu njihove upletenosti u naše živote moći ćemo vidjeti jedino iz njihove perspektive, iz perspektive vječnosti. Anđeli su poput zraka; udišeš ga i bez njega ne možeš, a sebi ga posvijestiš tek onda kada ti ga nedostaje! Način njihovog djelovanja govori o njihovoj poniznosti, o skrovitosti iz koje nas prate na našem zemaljskom putovanju. Za razliku od njih, djelovanje palih anđela (demona) uvijek je popraćeno taštinom i željom za vlastitom slavom, što govori o njihovoj vječnoj oholosti. U povijesti spasenja tri su poznata imena arhanđela; Mihaela, Gabriela i Rafaela. Na spomen ovih imena svaki će čovjek iz zapadnog kulturnog kruga pomisliti na anđele. Njihov je kult kršćanstvo preuzelo iz judaizma i prenijelo ga svuda gdje se naviještala Radosna vijest. Njih ne možemo nego opisivati ovim našim, ljudskim kategorijama, budući da opisivanje onostranosti izmiče ovom našem racionalnom pojmovlju. Tako Mihaela, kako ga Sveto Pismo opisuje, držimo za nebeskog ratnika, zaštitnika Raja, vojskovođu nebeskih vojski, branitelja protiv Sotone. Gabrijel je Božji glasnik, objavitelj Božje volje i vodič ljudi putem vjere. Upravo je Gabrijel navijestio Mariji iz Nazareta da će baš ona začeti Sina Božjega. Rafael je Božji liječnik, čuvar vjernih, onih koji hrabro kroče putem vjere, boreći se protiv iskušenja. Što još reći o arhanđelima. Malo toga. Jer o njima se ne da puno govoriti; oni ne dozvoljavaju o njima više znati. Zbog toga su posebni, tako zadivljujući i očaravajući. U anđele i arhanđele valja vjerovati. Njih ne možemo potvrditi ili opovrgnuti rezultatima pozitivnih znanosti. Kad bi tako bilo, oni ne bi bili to što jesu; anđeli, već samo jedna od mnogih vrsta u svemiru. Upravo ova nedodirljivost čini anđele posebnima, ali na jedan topao i tako nekako djetinje ljudski način. Stoga nije ni čudo da su uvijek i angažirani oko djece i njihova dobra. Ne mogu si "pomoći", oni su jednostavno takvi, oni su anđeli. Stoga ih ne tražimo da se potvrđuju pred našom taštinom. Pošaljimo im poljubac pred spavanje, zagrlimo ih ljubavlju i pustimo ih da rade ono za što su stvoreni; da bdiju nad nama i čuvaju nas od naših vlastitih gluposti. Možda, možda ipak, unatoč svojoj skrovitosti, noćas dopuste da ih nakratko vidite; zato ćirnite večeras preko ruba vaše postelje; možda načas ugledate prelijepo i drago biće koje vas čuva i koje vam se smije... Dragi blog prijatelji, vjerujete li u anđele? |
19.09.2006., utorak
Predizborna muljanja
Godina koja je pred nama biti će na društvenom planu duga i zamarajuća, sudeći prema medijskoj kampanji kojom su tri najutjecajnije političke stranke u zemlji započele predizbornu utrku, koja će, sada je već jasno, trajati mjesecima… Jer iduća, 2007. godina je godina općih izbora i politički grabežljivci koji nam već desetljećima zagorčavaju živote već zauzimaju položaje za napad na naše glasove sve kako bi upravo njihovu listu zaokružili na tom nesretnom glasačkom listiću. Ova naša politička garnitura, bilo ona na vlasti ili u opoziciji, nalikuje na niz grotesknih likova tipa onih iz stripa «Alana Forda», koji razinu svoje nesposobnosti, koja je enormno visoka, pokušavaju prekriti jeftinim i nadasve glupavim parolama kako bi u javnosti ostavili dojam ozbiljnih profesionalaca s kojima možemo računati. Zapravo, meni se gade svi ti likovi na našoj političkoj sceni i mislim da je krajnje vrijeme da mjesta prepuste mlađim, nekompromitiranim i visoko obrazovanim ljudima koji imaju volje da ovu našu jadnu zemljicu pokrenu iz sivila u koje je upala prije ni sami ne pamtimo koliko godina.A ovi naši nesretnjaci, nasuprot svim nadanjima i tlapnjama, ostaju nepomični i dugovječni kako kakva sekvoja na političkoj pozornici. Jedni se hvale nekim gospodarskim ili političkim rezultatima koje, valjda, samo oni vide i osjećaju, neprestano nas uvjeravajući kako živimo bolje nego godinu dana ranije; šipak živimo bolje!!! Meni je dosta tih političkih svađa i prepucavanja u kojima se svi nastoje okititi lovorikama koje nisu zaslužili. Svi mašu nekakvim programima za koje nitko ne zna na koji način funkcioniraju i na kojim osnovama; svi se hvale kako su im uspjesi bolji od vladajuće garniture koju su smijenili. Pa kako mi, obični građani ove zemljice, te uspjehe ne vidimo, ne osjećamo!? Ili smo zaista slijepi i taj car zaista ima prelijepo ruho, a onaj dječarac koji uporno viče kako je car gol je tek neki retardirani idiot, neprijatelj nacije koji nas želi vratiti u "balkanske asocijacije". Stvarno mi nije jasno kako itko još može nasijedati na političke parole ovih naših glavešina; plavih, bijelih, crvenih, crnih, plavo-žutih… Pa to su odreda ljudi koji lažu i mažu kako bi se održali na svojim foteljama, dodvoravali zapadnom svijetu i uživali blagodati vlasti. Mađarski je premijer barem izjavio da je lagao i pričao gluposti kako bi na izborima dospio na vlast; ja bih ga tamo ostavio ako ne radi nečeg drugog, ono barem, radi tog priznanja, pa makar ono ne bilo planirano za objavu u javnosti, kako se kasnije ipak dogodilo! Ne želim generalizirati, ali političari su lažljivci. Možda se među njima i nađe koji pošten čovjek, ali takav mora šutjeti radi poluga sustava koji ga uvjetuje, i takav nikada ne dođe do izražaja. Ona glasna većina političke elite je ta koja bere slavu, uživa moć i kupi lovu. Ne znam je li to slučajnost, ali svi su naši političari više nego dobrog imovinskog stanja. Pitam se kad su sve to zaradili. Nema više pokojnog Pankretića koji je lokalnim vlakom, sa torbom punom špeka u rukama, putovao na saborske sjednice u Zagreb. Vrijeme poštenih političara, ako ga je ikada i bilo, davno je iza nas. Nego, jedino mi je žao što ovi naši glavonje, kad su već takvi kakvi jesu, barem ne učine nešto korisnog za ovu zemlju i njene građane, pa da bar možemo reći kako nam se isplatilo trpjeti ih sve ove godine. Ni zapadni političari nisu sveci; i jedan Helmut Khol je optuživan za sukob interesa i primanje mita, ali je za njegovog premijerstva Njemačka postigla do sada neviđene političke i gospodarske uspjehe! A ovi naši tukci (purani, ćurke, tcshiurkius vulgaris tremens) nisu učinili ama baš ništa! Eno jadne je Požežane bivši im župan ogulio do kože; pronevjereni su milijuni kuna koje sada moraju nadoknađivati porezni obveznici! A čim im (političkim budžama) zagusti jer se nađe neki dovoljno hrabri tužitelj, ovi naši glavonje se odjednom nađu na «liječenju» u Švicarskoj! (Crkli dabogda!ups...) Dragi prijatelji, želim vam puno živaca gledajući i slušajući političare po medijima, čitajući u novinama njihova baljezganja, gledajući njihove njuške na jumbo plakatima i brošurama… U predizbornom vremenu koje je pred nama od njih nećemo moći pobjeći; zavirili bi nam u krevete kad bi samo mogli; sve, sve, ama baš sve za taj vaš mali glas na izborima. Obaćavati će nam brda i doline, radna mjesta, med i mlijeko (neki kajmak i sir), integracije sa Zapadom, kako se izbori budu približavali gledat ćemo sve više otvorenja fiktivnih gradilišta (koja nikad neće biti stvarno izgrađena), pred izbore će sva djeca dobiti besplatne školske knjige, umirovljenicima zamazane oči mizernim povišicama, vlast će štimati da sva otvorenja objekata koji se budu izgradili padnu netom pred izbore… He-he… Al' ja im ništa ne vjerujem. Moj glas neće dobiti. Jer su lažljivci. Odreda. Svi. Generaliziram; znam, ali ne mogu si pomoći. Idu mi na živce. |
18.09.2006., ponedjeljak
"Jer ionako svi tako rade!"
U parku ispred Tehničke škole u Splitu potukli su se, a zatim noževima izboli dvojica učenika. Događaj se zbio u sred bijela dana, pred očima desetak, pa i više drugih učenika iste i susjedne škole. Jedina više zastrašujuća činjenica od ove da je jedan mladić nožem probo drugoga jest ta da nitko od prisutnih ništa nije napravio da ih spriječi. I ne samo to, već su ih ostali učenici još snimali mobitelom. Kako je nešto takvo moguće!?Događaj koji upravo opisah ne možemo gledati izvan konteksta cjelokupne slike stanja društva u Hrvatskoj, slike koja je više nego poražavajuća. Razmatrajući ovaj i slične događaje ne može a ne pomisliti kako je divlji zapad bio uvelike civilizirano mjesto u odnosu na naše prostore. Društvena klima, obilato potencirana utjecajem medija, sugerira kako je ključ uspjeha u bilo kojoj sferi života, privatnog ili javnog, muljanje, prijevara, krađa, podmićivanje, prijetnje ili, ako ne ide, nasilje. Kao da je iz društvene svijesti potpuno isključena mogućnost da bi se neki uspjeh uopće mogao postići poštenim radom i zalaganjem, da bi se neki problem mogao riješiti uz pomoć društvenih mehanizama primjerenih razvijenoj zapadnoj demokraciji i kršćanskoj uljudbi. Kako je uopće došlo do toga da se kod nas gaze sve moguće norme, kako bi se došlo do željenog cilja; u splitskom slučaju do izravnavanja računa zbog djevojke jednog od dvojice mladića!? Probem je slojevit i vrlo dubok, i jedna čitava rasprava na stotinama stranica teksta ne bi bila dovoljna da ga dobro analizira, a kamo li jedan običan post na blogu koji tu i tamo poneko pročita. Surovi život i još surovija politika koja nam ga kroji na ovim stranama učinili su nas neosjetljivima za probleme drugih, kao i za norme koje su sastavni dio civiliziranog načina rada, poslovanja, školovanja, gradnje karijere, a napose riješavanja sporova. Ratovi koji su prohujali nad našim glavama i u našim životima, kao i represivni režimi pod čijim smo stegama živjeli učinili su nas ljudima kojima je najveća životna preokupacija vlastito preživljavanje. Jednako tako su i primjeri pljačkaški nastrojenih grešnih struktura unutar sustava vlasti koje su se kod nas mijenjale kao na traci zamaglili nadu u ljudsko poštenje i dolazak vremena u kojemu bi svatko bio vrednovan prema vlastitim zaslugama. Uvijek su među nama bili oni «podobni», čiji su primjeri nepoštenog napredovanja i zgrtanja materijalnog blagostanja na naš račun sablažnjavali svo naše nastojanje da preživimo na pošten i ujedno čovjeka dostojan način. Negdje u čitavom tome kontekstu izgubili smo kompas norme dobra i zla, te vremenom postali neosjetljivi na zlo koje je postalo prihvatljivom normom življenja. Kao da je postalo normalnim da netko tko radi ujedno i krade, tko se bavi politikom da neprestano mulja i vara, tko se ženi ili udaje da ujedno ima ljubavnika ili ljubavnicu, tko želi neki cilj da ga može lako postići nasiljem, iznudom, ubojstvom… Jer ionako «svi tako rade!» Došli smo do takvog stanja (ne)svijesti u kojem budalom smatramo onoga tko je mogao mutnim poslovima dobro zaraditi, a to nije iskoristio nego je radio pošteno, smatramo jadnikom onoga tko živi od svoga rada, idiotom onoga tko je vjeran svojoj ženi, a mogao je imati ljubavnicu… Jer «ionako tako svi rade!» U tom smislu je u očima promatrača spomenutog splitskog slučaja momak koji je nožem probo ovog drugog samo učinio ono što i kako «ionako svi drugi rade» kada rješavaju međusobne probleme; učenicima koji su sukob promatrali to nije bilo ništa novo, jer kod nas uspjeh ionako ostvaruju samo oni koji su jači, u bilo kojem slučaju, bilo da su jači u doslovnom smislu (tjelesno), ili imaju bolje veze, položaj, ili su tek «jači» debljinom novčanika. Ta djeca ionako svuda oko sebe gledaju nepoštenje, krađu i nasilje, pa im sukob dvojice vršnjaka u parku ispred škole ionako nije bio ništa novo niti čudno. Zašto nisu reagirali ili pozvali policiju!? Ti momci su dobro znali da je policija korumpirana kao i krajnje nesposobna i da policajci, kad su u civilu, probleme rješavaju kao dvojica mladića koje su upravo promatrali jer "svi tako rade!". Zato ih nisu ni alarmirali već su pasivno promatrali. Jer ionako svi tako rade. |
15.09.2006., petak
Big Brother - Part III
Medijsko smeće zvano «Big Brother» ponovno je zaokupilo pažnju djece i teenagera, ali i onih malo starijih, kojima se kao na dlanu daje mogućnost da barem na trenutak zavire u privatnost tuđih života i intimu ljudi koji su medijima to dozvolili. Tužno. Ponovno se pred kamerama razmeću mahom dobrostojeći mlađi ljudi, koji u životu očito nemaju nikakvih obveza kad si već mogu priuštiti tromjesečni boravak u jednoj izoliranoj i kamerama opsjedanoj kući. Svi odreda su dobro situirani, novčano i vezama potkovani, suvremeno odjeveni i prema najnovijim trendovima ošišani. Ništa im nije važno, a još manje sveto, oni su potrošnja roba velikog show buisnessa u kojem se nadaju postići uspjeh ovjenčan lovorikama slave. Kao toliki prije njih.Zašto je BB show toliko popularan? U tom smislu mediji su ponajmanje krivi; projekt poput ovog opstaje zapravo zahvaljujući interesu publike. Što tržište traži, to mu se omogućuje. To je prastaro pravilo svake ekonomije. Recept je vrlo jednostavan i jasan; stavi pred kamere grupu ljudi i snimaj ih dvadeset tri sata na dan; zatim to prikaži gledateljima frustriranima vlastitim životima i stoga gladnima tuđih osobnosti, razmišljanja, strahova i dilema, a ponajviše gladnima tuđih pogrešaka gledajući koje se sami osjećamo više vrijednima, boljima od onih koji pred kamerama te pogreške čine. Zadovoljština koju pri tom osjećamo zamagljivanje je vlastitog pogleda i zatupljivanje vlastite savjesti; gledajući u tuđe živote iz emocionalne sigurnosti naših fotelja, bez straha se prepuštamo tričarijama drugih. Vlastite pogreške, mane i perverzje zatomljujemo u podsvijest motreći Big Brother zamorce koji se koprcaju u smradu vlastitih pogreški, mana i perverzija, sve to a da i ne želimo priznati sebi kako od ekipe koju na tv ekranima gledamo zapravo nismo ništa bolji. Samo smo u toj prednosti što nas kamere ne snimaju i što naše opačine (ne)uspješno skrivamo ovom maskom protagonista javnog ćudoređa i lažnom slikom na koju smo nalijepili etiketu hrvatstva i katoličanstva. Pakiranje naše osobnosti zaštićeno je privatnošću našeg doma, čega su se BB zamorčići odrekli, ali sadržaj naše i njihove osobe je zapravo isti, sa blagim nijansama u začinima mržnje, pohlepe, zavisti, ljubomore, pakosti, oholosti, zajedljivosti, nesnošljivosti, bahatosti, opačine svake vrste… Prateći BB projekt već treću godinu imamo priliku otvoriti taj ispušni ventil vlastite taštine, i barem sat vremena dnevno se osjećati «boljima» od drugih, od onih koje gledamo na tv ekranima, zavaravajući sami sebe. U preostalom dijelu dana možemo provoditi naš vlastiti BB projekt, koji većina nas ostvaruje najveći dio života prisluškujući susjede, ogovarajući rođake, podmećući kolegama na poslu, ulagujući se šefu, smišljajući spletke kako od najbližih oteti najveći dio baštine u nekoj ostavinskoj parnici… Nije li naše življenje jedanveliki Big Brother show u kojemu ipak nema milijunske nagrade i u kojemu oni izbačeni ne idu kućama sa nagradama u rukama, već sa gorčinom u srcu proklinju i život i nas koji smo im ga zagorčali. Možda je ovo previše pesimistična slika jedne zabavve kao što je Big Brother. Možda ovdje nema mjesta podizanju tenzija i možda je sve ovo samo jedna nepotrebna panika. No, tko mi može reći da tolika djeca i teenageri diljem zemlje neće sebi za uzore ponašanja izabrati upravo ljude koji su se dali snimati dvadeset i tri sata na dan!? A ponašanje tih ljudi, čast časnim iznimkama, zaista nije nešto što bi moglo biti uzor bilo kome, a ponajmanje djeci i teenagerima. Sve je prepuno licemjerja, podmetanja i glume; malo tko je na Big Brotheru prirodan, i malo kome nije stalo, zaista stalo, da dobije milijun i pol kuna ili da se barem medijski probije. Za tu cijenu ti su ljudi spremni na sve; oni bi izdali i vlastitu mater, samo ako bi im to zajamčilo pobjedu i ostanak do kraja. Ne znam kako se itko zdrave pameti sa takvima može poistovjetiti. Bilo kako bilo, sve tamo do Božića svakodnevno ćemo se nagledati, naslušati ili načitati priča iz kuće u čiju unutrašnjost bulji cijela nacija. Biti će ovo duga jesen, u kojoj će mnogi među nama, glumeći potajne voajere, priželjkivati da se u kući čije stanare gledaju dogodi sve ono što bi bilo predmet njihovih najskrovitijih maštarija. U to slučaju će ti i takvi, sa satisfakcijom na licu moći reći: «Ja to ne bih nikad napravio/la!» |
13.09.2006., srijeda
Uz jedan odlazak
U ključnim trenucima u kojima ostajemo nijemi pred misterijem života i smrti, bolno uzdižući oči k Nebu, pitamo se zašto baš uvijek oni najbolji među nama prvi na tako nenadan način prijeđu na drugu stranu Rijeke Života i u našim dušama ostave onaj neizbrisivi trag vlastitog postojanja. Razmišljajući o pitanjima poput ovih na nekom racionalnom nivou, nekako nam biva lakše posložiti kockice ovog uzročno-posljedičnog mozaika; zakoni koji vladaju materijalnim svijetom, od kojeg je sazdano i ovo naše krhko tijelo, jasni su i nemilosrdni; svemu donesu kraj, prije ili kasnije. Međutim, kockice logike na emocionalnoj razini nikako nam se ne uklapaju u tu šablonu neumoljivosti života, te stalno preispitujemo i sebe, i život i samo Nebo, upravo poput nekih zbunjenih dječaraca, pitajući; zašto? I na izostanak odgovora ostajemo bez riječi, nijemi, sa onom neugodnom knedlom u grlu i suzom u oku, pogleda uprtih tamo negdje daleko, preko granica koje naše misli ne mogu prijeći, sve u nadi kako će nam nekim čudom od tamo daleko stići priželjkivani odgovor. A njega nema. Kao ni odgovora. Ni onoga radi koga pitanje uopće postavljamo.Bože, što želiš da mi, Tvoja djeca, prognanici iz Raja, naučimo, da poosobimo dok prolazimo kroz to more suza!? Gledajući odlazak najboljih među nama, pitamo se zar je moguće da svoje putovanje moramo nastaviti u grču i boli zbog odlaska onih koji su zauzeli velik dio naših srdaca, a sada ostavili prazninu, rupu u tom vrelu ljubavi. Ne znamo. Što nas to tako tjera grobu, osobito one među nama koji su tek pokucali i odškrinuli ta divna i veličanstvena vrata života… Što želiš da naučimo, Čuvaru Ljudski!? Što nas to zapravo tjera naprijed, sve više i dalje, dalje… Možda smo zaboravili živjeti. Svoje dane živimo kao žedni na izvoru vode koji se ne usuđuju vidjeti ju, koju ne žele okusiti taj spasonosni dar. Živimo bez svijesti o životu, životareći od danas do sutra. Dani naši kao sjena nestaju, i nema toga među nama tko bi u to more ljeta mogao baciti sidro bar na čas. To more vremena neprestano nas šiba i tjera dalje, preko granica vlastitog postojanja. A mi se činimo kao slijepi, ne želeći vidjeti ljepotu svakog trenutka koji nam je darovan; i tako dragocjen, beskrajno dragocjen. Provodimo život polusvjesni da ga živimo, čekajući ono neko sutra, ovo naše lijepo danas izmigolji nam iz ruku i ode u nedohvatljivu prošlost. Kako li je dragocjeno ovo danas… Ne dam da mi izmakne iz ruku, iz svijesti… Ja živim moje danas! A sutra!? Ako dođe… Ja nisam vlasnik mojega sutra. Niti mojega jučer koje nije ništa nego sjećanje koje blijedi. Kako li je dragocjena svijest o važnosti svakog trenutka, svakog dana. Neizmjerno dragocjena. Kako samo život čini velikim, bogatim, ispunjenim, dobrim. Proživjeti život svjestan svakog trenutka koji nam je darovan! Koji i koliki je to dar! A na kraju!? Ostaje nada. To je jedino što nam ostaje. Znanje i mudrost će uminuti; nada i ljubav jedine ostaju. Jer Nebo je ipak jedini pravi dom Hrabrih. |
12.09.2006., utorak
Sjećanje
|
MARKO MARKOTA 1985. - 2006. Dragi prijatelju, sjećamo te se s ljubavlju i poštovanjem. Dok nas na zemlji bude bilo, tvoje ime ćemo izgovarati sa ponosom i tugom. U kući Nebeskog Oca pripremi mjesto i za naš dolazak kad bude Njegova volja... Do tada nas prati svojom molitvom. Arhangel |
07.09.2006., četvrtak
Prosjaci i sinovi
Hrvatski književnik Ivan Raos bio je, uz novinara i publicistu Miljenka Smoju, među ljudima od pera jedan od ponajboljih poznavatelja mentaliteta čovjeka Dalmacije, osobito onog poniklog u krševitoj Zagori. Ta činjenica je sasvim razumljiva, budući da i sam Raos potječe iz tog kraja. Okolnosti ili sama Providnost ostvarile su sretan susret književnosti i filma kada se prije trideset i više godina Antun Vrdoljak uhvatio ekranizacije Raosovih «Prosjaka i sinova», što je postalo antologijskim filmskim uratkom hrvatske kinematografije (bila je to zapravo televizijska serija). Tko bolje pronikne u karakterizaciju likova tog djela, njihove dijaloge i monologe, probleme s kojima se susreću, pomno oslikani način života tog kraja u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, ostati će zatečen pronicljivošću, duhovnošću, pa čak i lucidnošću Raosovog genija koji je u pisanu riječ uspio pretočiti neiscrpnu životnu mudrost čovjeka dalmatinskog podneblja. Djelo «Prosjaci i sinovi» treba otkrivati. Ono je višeslojan prikaz života i pojedinca i naroda, prikaz jednako duhovit koliko i groteskan, mudar i sirov, priprost i profinjen; to je preobilje misli koju je Raos sakupio iz riznice vlastitog iskustva, kao i iz poklada prebogate predaje koju su mu namjerili njegovi preci. Raos je čovjek koji je znao ispravno vrednovati poruke predaka, kao i osluškivati vjetrove suvremenosti koji su u njegovo vrijeme već bili načeli i počeli rastakati tkivo tradicionalnog sela dalmatinske Zagore. Svojim je genijem Raos na neki način napravio kompendij mudrosti čovjeka vlastitog zavičaja, ali i dragocjen prikaz vremena koje je zauvijek prošlo i u ropotarnicu povijesti odnijelo čitav jedan svijet malog čovjeka Imotske krajine od prije više od pola stoljeća, svijet kakvog više nema jer na tom svijetu mijena je jedina stalna. I opet je možda sama Providnost dala da su glumački geniji Fabijana Šovagovića i Rade Šerbedžije, kao i čitavog postava spomenutog Vrdoljakova serijala, širokoj publici približila osobnosti Matana, Kikaša, don Pavla, babe Anđuke, Nuše, Škilje iz Zagvozda, Poprde i niza drugih nezaboravnih likova. Tako su «Prosjaci i sinovi», upravo u ekraniziranom obliku, među ostalima, pronijeli slavu snalažljivog i nepokolebljivog čovjeka sa dalmatinskog kamena, jednako kao što je «Velo misto» na svoj način ovjekovječilo splitske težake, brijače ili škovacine, a nezaboravno «Malo misto» liječnike, poštare, konobare i ribare iz mjesta na našim otocima.Spominjući se sa radošću ovih naslova, za kraj se prisjetimo nezaboravne molitve-razgovora don Pavla iz «Prosjaka i sinova» u trenutku kad treba potajno «vjenčati» trudnu Zlatku (Vrtirepku) sa pokojnikom iz sela (što zapravo, ni prema crkvenom, niti prema građanskom pravu nije moguće učiniti), kako bi kao «udovica» izbjegla sramotu vanbračnog materinstva. Don Pavao, već kao starac, zagledan u daljinu, otprilike ovako «moli», odnosno sebi predočava «pregovore» sa samim Bogom: Don Pavao: »A ja ću Tebi, Gospodine, ovako – Dozvoljavaš li vjenčati ovdje nazočnu Vrtirepku sa ovim pokojnikom; ti ga pitaj u Kraljevstvu Nebeskom uzima li je za ženu, a ja ću je pitati ovdje sada? I nastavi (don Pavao) - A Ti (Bog) ćeš meni - Znaš da majka Crkva to zabranjuje! A ja (don Pavao) ću opet Tebi – Znam, ali trudna je, i prema zakonu mora se, jer je bez muža, u bunar baciti! A Ti (Bog) ćeš meni – U nečistu se je kaljala, u nečistu neka se i uguši! A ja (don Pavao) ću opet Tebi Gospodine – Ti (Bog) kazni onog njenog mlatimudana što joj silu učini; u pakao ga baci ako treba; tri je (pakla) zaslužio! A ako već ne njoj, Gospodine, onda se barem smiluj onome nevinome čedu u njezinoj utrobi; jer mogao si se smilovati majci dječaka iz Naina kad si ga ono milostivo uskrisio majci pred očima! Ti (Bog) ćeš meni na ovo Gospodine – Vraže repati i rogati, ne lovi me za srce! A ja (don Pavao) ću na to Tebi (Bogu) – A na što ću Te drugo loviti, kad si Ti sama dobrota!?» P.S. Ulomak don Pavlova monologa donosim prema vlastitom sjećanju. |
06.09.2006., srijeda
Razmišljanje 2
Ne bih htio i ovaj post nastaviti u sumornom tonu, kao što je to bio onaj prošli, ili post prije njega, ali nekako je teško čovjeku ostati imun na događanja ovoga šarenog života koji se odvija u nama i oko nas, života koji nas neprestano iznenađuje, bilo da nas oduševljava ili nam donosi razočaranja. Valjda je to čar življenja i ljepota prolaznosti, da nikada ne znaš što donosi novo sutra i da li je sljedeći dan onaj koji ćeš baštiniti ili je tvojoj egzistenciji, egzistenciji na ovaj i ovakav način, predviđen kraj za koji trenutak koji samo što nije došao. Jasno mi je da nismo svi isti i da među nama preko šest milijardi živućih stanovnika ovoga svijeta iz roda Adamova ima toliko različitosti da smo zapravo svi jedinstveni originali kakvi se nikada nisu niti će se ikada više pojaviti pod nebom. Valjda je i to dio veličanstvenog plana koji život, među ostalim, čini tako šarenim. U te naše različitosti nedvojbeno spada i nošenje sa vlastitom egzistencijom. Naše živote nitko ne može živjeti osim i umjesto nas; to je naša radost, ali i naše prokletstvo. Kako je dobro i nezaboravno uživati u lijepim trenucima koje ti život donese; ni za što ih ne bi mijenjao. Ostaju nam u trajnoj uspomeni i sjećanja nam ih često stavljaju pred oči. Jedanko tako, u trenucima koji nas ispunjaju boli, očajem, nezadovljstvom, tugom ili tjeskobom, ljutnjom ili strahom, rado bismo bili netko drugi i iskočili iz vlastite kože, samo da budemo izbavljeni od takvih trenutaka. Tada nam je potrpjeti, i kada boli do ludila biti hrabar, stisnuti zube i nadati se novom danu koji će nam život donijeti. Mnogi među nama padaju na tom ispitu života. Svaki, pa i mali križ na koji se spotaknu, predstavlja im toliko opterećenje, da ne znajući što bi učinili, padaju u letargiju i očaj, zdvajajući nad vlastitom sudbinom uvjereni kako je kraj svemu čemu su se nadali i u što su vjerovali i da je beznađe jedino što ih čeka i daljenjem životu. Kada o zemlju pitisne breme križeva koji se s pravom mogu nazvati životnima, mnogi među nama jednostavno pognu glavu ili dignu ruke od svega. Pod utjecajem drastično izraženih emocija donose odluke koje nisu plod dugog i pomnog razmišljanja i prosuđivanja, već naprečac doneseni stavovi koji nisu ništa drugo nego plod želje da se u neizgled bezizlaznoj situaciji nađe izlaz, ma kakav god on bio. Takve odluke redovito bivaju pogrešne i situaciju još gore zakompliciraju, te se potpuno negativno, u velikim stvarima, odraze na daljnji životni tijek. Zato je zlatno pravilo da se u trenucima emocionalne uzbuđenosti ne donose odluke, pogotovo ne one koje mogu imati dalekosežne posljedice. Pravilo koje se pokazalo najprimjerenijim je da se u takvim trenucima, koliko je to moguće, ne odlučuje ništa, i pusti da stvari odstoje neko vrijeme, kako bi se sa vremenske distance, pa i one prostorne, a osobito emocionalne, donijelo zdravu prosudbu stanja stvari i u miru odlučilo u daljnjim koracima. Oni hrabriji među nama uhvate se u koštac; suoče se sa problemom. Jedna izreka kaže da onaj tko se ne suoči s problemom biva, prije ili kasnije, prisiljen ponoviti ga. U tim trenucima kada se budućnost čini bezperspektivnom, a sadašnjost neizdrživom, svima nam je stisnuti zube, u trenucima osame pustiti i koju suzu i; krenuti naprijed. Sutrašnjica je ono što nas vuče dalje jer bilo koja situacija, ugodna ili ne, neizbježno prolazi i život nas neprestano valja valovljem nepredvidivosti. U tome i jest njegov čar; to more nas uvijek baca na nove obale i pokušava razbiti o hridi. Na nama je da pokušamo te stijene prihvatiti kao neizostavni dio našega mora, s njima se suživjeti i jednostavno; stisnuti zube kada na njih naletimo. Prije ili kasnije doći će plima koja će nas odsukati i ponijeti dalje na toj pučini života. To je put hrabrih. Takva plovidba ima cilj i ne očajava na prvoj hridi na kojoj zapne. Nije li, u tom smislu, život, ovako šaren i nepredvidiv, zapravo; predivan!? I onda kad zaboli!? |
05.09.2006., utorak
Baka Marija
Baka Marija nije imala lagodan život. Živjela ga je za svoje sinove. Nikad nigdje nije putovala, sebi nikada ništa lijepog nije priuštila, sve što je imala, dala je sinovima, samo da njima bude lakše, samo da njima bude bolje, da budu sretni, sretniji nego što je bila ona. Puno sretniji. Muž bake Marije bio je strog i oštar čovjek lijevih političkih nazora, došljak koji je ostao živjeti u njenoj kući nakon što su se vjenčali. Pod njegovim je utjecajem stariji sin kad je odrastao izabrao vojničko zvanje i završio vojnu akademiju nekadašnje JNA, postavši jedan od «oficira» u vojarni obližnjeg grada. Mlađi sin je otišao «na škole», kako se nekada govorilo, ali nikada nije ništa završio. Naravno da je za vrijeme «školovanja» lagodno živio, jer su roditelji, kao i svaki roditelji, odvajali od usta kako bi sinu osigurali najbolje uvjete ze život i studij. Mlađi sin je nakon dugih godina bezuspješnog školovanja zasnovao obitelj, nikad nigdje nije radio već je živio od suprugina rada i, naravno, daljnjeg iskorištavanja roditelja, budući da je otac uzivao «boračku mirovinu», kako se prije govorilo. Stariji je sin imao svoju obitelj i roditelje je usputno posjećivao.Tako su godine prolazile, ljeto za ljetom, zima za zimom. U životu bake Marije ništa se novog niti velikog nije događalo. Susjedi su vremenom naviknuli da se iz njene kuće povremeno čuje muževljeva vika, Marijin plač i lomljavina. Marija bi se poslije nekog vremena pojavila u trgovini ili u crkvi, pomno skrivajući otekline i modrice. Muž ju je, naime, zlostavljao. Cijeli život. Ona je to strpljivo podnosila. Što su godine više prolazile, situacija je bivala sve gora i Marija je sve više izbivala iz javnosti. Došli su dani starosti i osamljenosti. Marija je oboljela od skleroze; smršavjela je i osušila se; i zaboravljala sadašnjost i imena ljudi, i neprestano se vraćala u prošlost. Možda u neku bolju i za nju sretniju prošlost. Kako sinova nije bilo, nije se o njoj imao tko brinuti; muž ju je i tada zlostavljao; danima je vikala i udarala u zidove sobička u koji ju je zaključavao bez vode, hrane, komunikacije. U trenucima kada bi, onako izgubljena, zalutala u suisjedne kuće, dobre duše bi je barem nahranile i okupale. Sinova i njihovih obitelji nije bilo. Sve do jednog dana kada se na vratima bake Marije nije pojavio mlađi sin sa obitelji, nakon dugih godina. Pokazalo se da je upravo bio prodao jedan od niza stanova u kojima je živio, da je i dalje bez posla (ili volje za radom). Koji je bio pravi razlog njegovog dolaska, uskoro se pokazalo. Od tada baku Mariju više nisu vidjeli. Neprestano je bila zaključana u sobičku kuće, ili je ležala na krevetu ošamućena nebrojenim sedativima kojima su je nemilice kljukali. Sin je zabranio bilo kakav kontakt susjeda i rodbine sa starom majkom. To je vrijedilo i za starijeg sina. Nakon svega nekoliko dana od sinovljeva dolaska, umro je muž bake Marije. Bilo je to čudno za starca koji se do prije koji dan dobro držao; išao je do trgovine, do pekarnice, po novine, do pošte. Za vrijeme sprovoda, baka Marija je očajnički vapila iz sobe da ju se pusti. Bio je to vapaj očajnika. Za vrijeme sprovoda muža bake Marije, neke žene iz susjedstva prikrale su se u kuću bake Marije. Zatekle su je u krevetu, u stanju polusvijesti, izranjenu i izmrcvarenu. Uskoro se u kuću sa očevog sprovoda vratio mlađi sin i divljački istjerao susjede koje je zetekao u kući. Nakon par dana umrla je i baka Marija. Tiho je pokopana u obiteljskoj grobnici. Na sprovodu su Marijini susjedi bili sretni; ona je bila spašena od muka koje je čitav život trpjela, osobito zadnjih godina i mjeseci života. Neka joj je vječni mir tamo gdje je radost neizmjerna. Nekoliko mjeseci nakon smrti (nagle!) roditelja mlađi je sin bake Marije prodao roditeljsku kuću i ponovno odselio. Jasno je da je s tom nakanom prvotno i došao. Sada je ponovno bio otišao; valjda u potrazi za novim žrtvama. Teško onome na koga padnu roditeljske suze. Tako barem narod kaže. Takve stigne identična sudbina kakvu su priredili vlastitim roditeljima. |
04.09.2006., ponedjeljak
Oni drugi
Zašto su nam uvijek i za najmanje neuspjehe krivi oni neki «drugi»? Zašto je uvijek u našim očima razlog vlastitog nezadovoljstva negdje izvan nas, u drugima, drugačijima, ponajprije u onima koji nas okružuju, u bližnjima? Je li to razlog zašto su filozofi egzistancijalističke misli ustvrdili onu znamenitu uzrečicu:»Pakao? To je moj bližnji!» Uvijek su nekako drugi krivci u tom kolu života koje se okreće od sretnih visina do turobnih dubina tog vječnog okretanja od kojeg nas, kako se čini, samo smrt može osloboditi.Na tom polju života na kojem nas uvijek novi vjetrovi tuku i mlate s nama od jednog obzorja do drugog, pokušavamo naći razloge zbog kojih i naši najbezazleniji snovi ne bivaju ostvareni i zbog kojih se ljudi jedan u odnosu na drugoga pretvaraju u vuka. I zapravo je nevjerojatno koliko je među nama malo hrabrih koji su kadri objektivno promišljati i reći i sebi i drugia: Ja sam kriv! Ah, ne; za većinu nas vrijedi onaj prokleti aksiom kako su krivi drugi, kako nam drugi život čine nemogućim i mučnim, kako su drugi ti koji nas guše, koji nam ne daju doći do daha, do izražaja, koji su krivci svih pogrešaka i propusta, kako su drugi razlog neše zle sudbine, neostvarenih snova, propalih želja, nepostignutih ciljeva… Drugi, drugi, drugi, uvijek su drugi krivci, i ako ih nema, rado ćemo ih stvoriti, izmisliti kako bi postojali smo kako bi nosili neku «krivicu» koje zapravo na njima i nema. Vrlo lako će nam krivac uvijek biti žena ili muž, dijete, brat ili sestra, otac ili majka, baka, djed, unuk, rođak, ujak, stric, susjed, prijatelj, poznanik, suradnik, kolega, sumještanin… Bez problema će se krivcem naći netko; samo je bitno da je različit od mene; da nije «Ja», da ne dijeli moju egzisteniciju. Još je bolje što je različitiji od mene, meni nepoznat ili dalek, s kojim ništa ne dijelim, koji mi je stranac, na kome neću imati prilike gledati posljedice svojeg optuživanja; barem n'mi je važno da je taj, ako ništa drugo, pristalica druge stranke, ili vjere, kulture, nacije; da je barem Rom ili Židov, Srbin ili Kurd, Kinez ili neki nesretni ilegalni doseljenik. Takvi su uvijek «krivi», oni su, uz naše najbliže ukućane na osobnoj razini, uvijek «krivci» na široj, društvenoj razini; oni su uvijek oni neki famozni «drugi», od njih tako lako u našim očima dolaze zla koja su kao kriva za našu nesreću. Važno je da to nismo mi, ja, da je svaka odgovornost u ovome vremenu neodgovornosti od mene uklonjena, udaljena i da lako opravdanje za sve propuste mogu naći u tome nekome drugome. Tada ću ga bez grižnje savjesti prezirati i gaziti, jer u njemu zapravo preslikavam sebe u najgorem mogućem izdanju, on je ta negativna strana mene koju prezirem, koju mrzim, koja mi se gadi, koju ne mogu smisliti, kojoj zapravo negiram postojanje u meni samome, taj drugi je poput mr. Hydea u meni; dr. Jackillu. Tako su nam ti nesretni drugi uvijek krivi, uvijek zatiremo te oko sebe, redovito svoje bližnje, na njih svaljujući krivicu zbog vlastitih pogrešaka, zbog svojih mana. Oni su žrtveno janje naših vlastitih promašaja i ispušni ventil naših frustracija. Zbog svega toga postajemo fanatici i licemjeri, sebeljupci koji uživaju u lažnoj slici vlastite nepogrešivosti i beskprijekornosti. U nama nestaje čovječnosti u onom omjeru koliko nismo u stanju preuzeti odgovornost za vlastite propuste i nedjela, odgovornost za vlastite neuspjehe. Jednako tako, koliko u nama raste hrabrost za suočavanje sa samima sobom i stupanj iskrenosti prema sebi, toliko u nama jače sija ona iskra istine i pravednosti, toliko smo više ljudi. Zato ne onečišćuje čovjeka ono što dolazi izvana, obredno ili na koji drugi način nečisti svijet, već nečistoća čovjeku dolazi iznutra, iz dubine vlastitoga srca onda kada tvrdokorno i oholo ustraje u egoizmu vlastite zaljubljenosti u samoga sebe, svog jedinog sebe. Upravo taj istup, izlazak iz sebe samoga u iskrenosti prema vlastitom životu, manama i grijesima vlastite nutrine, omogućuje iskreno čišćenje i suživot u konstruktivnoj ljubavi s bližnjima. To se zove hrabrost. Polje junaka ovdje je vlastito srce, to je jedina borba u kojoj krivnja za neuspjeh neće biti svaljena na onog vječnog drugog. |
03.09.2006., nedjelja
Boris
Amaterski video snimci koje smo prije nekog vremena imali prilike gledati putem naših elektronskih medija ponovnio su otvorili stare nezaliječene rane i potakli pitanje ratnih zločina koji su se nebrojeno puta ponovili na ovim našim područjima u ratovima koji su se ovdje vodili prije više od jednog desetljeća. Bili su to strašni prizori hladnokrvnog ubijanja vojnika i civila, zlostavljanja, pljačke i paleži. Kod nas se uvijek priča o nekim zločinima. Takvi događaji nikada ne bivaju zaboravljeni. To me je podsjetilo na priču koju mi je prije nekog vremena ispričao jedan čudan lik kojeg ni danas ne mogu zaboraviti...Čovjek koji je bio privremeno zaposlen na poslovima iskopa terena i prijevoza materijala u jednom našem selu bio je ogledni primjer predstavnika izgubljene generacije koja u životu nije ostvarila dom, obitelj, posao, karijeru. Izgledao je robusno, u srednjim četrdesetima, nepodšišan, neobrijan, sa viškom težine, lica podbuhlog od litara alkohola, nezdrave boje puti izbrazdane od očito teškog života, tamnih, uplaih očiju, odjeven u prastaru vojnu jaknu maskirne boje koja je odavna trebala završiti u smeću, a ako ne to, onda barem u perilici za rublje. Bio je to čovjek naizgled vesele naravi, vrijedan radnik u zadanom poslu, pomalo drhturavih ruku i oštrih pokreta očiju koje su sijevale svuda uokolo. Govor mu je bilo grub, ulični, pučki, prepun psovki koje su činile najveći dio njegovog vokabulara. Boja glasa bila mu je duboka, pomalo hrapava. Tijekom vremena saznah da živi sa starom majkom, da je neoženjen, čovjek seoske birtije, nezaposleni razvojačeni branitelj, bez srednješkolskog obrazovanja, bez zanata,... bez perspektive. Kao i mnogi u našim selima, koja ostaju pusta i bez nade u bolje sutra. Kako je vrijeme radova odmicalo, komunikacija sa tim čovjekom, nazovimo ga Boris, bijaše sve intenzivnija. Boris ionako nije imao drugog posla niti obveza, pa je na terenu bio i radnik, i vozač i teklič. Sa cigaretom u ustima je i govorio, i jeo, i radio i, vjerojatno spavao. Iz Borisovih stavova jasno se nazirala njegova frustriranost i razočaranost životom. Njegovi su dani bili prazni i prolazili su jedan za drugim bez ikakvog smisla i nade da će sutrašnji dan donijeti promjenu. Život i iskustvo naučili su ga biti ravnodušnim prema životu i smrti, ljude gledati tek kao produkt bioloških zakona prema kojima je sigurno da moraju umrijeti jer su ionako komadi mesa, baš kao i životinje i sva druga priroda koja jednom mora nestati. Kao da je u Borisovim riječima bila neka mračna slutnja koja ga je progonila, sjena koja je na njegov život stavila šapu beznađa. Jednog je dana, onako bezazleno, i progovorio o događaju koje je, a da on to sam u dubini duše zapravo i sluti, bio uzrok njegovome stanju. Naime, za vrijeme rata u bosni, Boris je pripovijedao, upao je sa nekolicinom suboraca u neko selo. Hladno je rekao da je tamo ubio baku u crnini i tijelo joj bacio u bunar, a kuću zapalio. Od sadržaja Borisove priče više me zaprepastila jedino hladnoća i ravnodušnost kojom je to izrekao. Nisam imao riječi. Tuga, pomiješana sa očajem i zebnjom proparala mi je srce i samo mi je jedna misao bila u glavi; on priča kao da je ubio životinju!To je bila starica kakva je i Borisova stara majka o kojoj jedva da se brine! Malo vremena nakon toga radovi su završili i od tada Borisa više nisam vidio. Njegovu priču i ton njegova govora neću nikada zaboraviti. Mislim da Borisu nije potrebna više nikakva kazna za ono što je učinio. Način života na koji provodi svoje dane, njegove sumorne misli, ta pusta besperspektivnost, pa čak i njegov zaista jadan izgled tamo, u zabitnom selu u zaleđu, dovoljna su kazna. Možda je Bog Borisa kaznio upravo; životom! Na taj i takav način. Tu priču on mi ne bi ni bio ispričao da mu slika bake u crnini zapravo nije uvijek u mislima, pred očima. Takvo iskustvo,alkohol i apatija života na selu doveli su ga do stanja u kojem se nalazi. Njegov grijeh odrazio je na njegovo zdravlje, i psihičko, i fizičko i onako izobličena lica zapravo više nalikuje na zvijer, nego na čovjeka. Možda je ta tjelesna metamorfoza zapravo samo odraz nutarnjeg čovjeka kakav je Boris. Koje li kazne Božje; biti kažnjen beznadnim životom. Danas ne znam što je s Borisom. Ali svaka vijest o otkrivanjima ratnih zločina podsjeti me na njega i na ono što mi je ispričao. I uhvati me neka sjeta, tuga duboka kao more. Ljudi tako brzo i tako lako postanu zvijeri. Neki se i tjelesno u njih pretvore. Eto što ti je čovjek... |
02.09.2006., subota
Razmišljanje
Svijet se promijenio. Pod kapom nebeskom samo je činjenica promjene stalna, sve drugo se mijenja, teče, prolazi, uronjeno u ovu protežnost prostora i vremena. Danas ništa nije kao prije, niti će sutra biti kao što je ovo danas, ovo sada. Teško da smo gospodari ovoga sada, a ono jučer ili tek ono sutra sigurno nam je izmaklo iz ruku. Najpromjenjivija roba u svemiru u svakom su slučaju ljudi. Jedva su popravljivog srca, prevrtljive naravi, nepredvidivi i nepouzdani; ološ u svijetu materijalno-duhovnog postojanja. Možda generaliziram, možda previše banaliziram ili dajem paušalne ocjene, olako prelazeći preko bogatstva osobina koje nas čine tako raznolikima i originalnima. Možda je iskustvo učinilo svoje i dalo pečat emocijama koje su nadvladale razumsko prosuđivanje. Ali to su činjenice koje stoje. Nismo li baš mi ubili Boga koji je došao među nas kao jedan od nas, čineći samo dobro, osudismo ga na sramotnu smrt!? Treba li nam veće samooptužbe!? Ili možda zavaravamo sami sebe, naivno vjerujući kako onaj trag božanske dobrote još u nama plamti! Kakva smo mi to stvorenja, kad smo toliko puni samodopadnosti, uljuljkani u opsjenu o vlastitoj veličini, izdajući se plemenitim gospodarima našeg kutka svemira i svih stvorova koji pored nas žive na ovom planetu koji zovemo domom; jedinim domom u ovom prostranstvu koje nazivamo nebom!? Je li ovo emocionalno samooptuživanje rase kojoj pripadamo, očajavanje nad ranama koje nam nanose oni u koje smo do jučer slijepo vjerovali!? Možda tek ispušni ventil za frustracije koje nam život svaki dan priređuje!? Trenutak zdvajanja nad križevima koji nas pritisnu o prašinu ove znojem i suzama natopljene grude koju nazivamo domom!? Je li nada i dobrota minula zauvijek, istopila se poput snijega sa planina u prvim zrakama sunca, ili nestala zauvijek poput vjetra na prostranstvima za kojeg ne znaš odakle je došao niti kamo je nestao, a samo znaš da ga više nema!? Kako je do toga došlo!? Gdje je nada i radost života koju prepoznaješ na licu djeteta koje se raduje majčinom dolasku i zagrljaju, ljubav kojom se krijese oči zaljubljenih, gdje su veliki snovi iz dana odrastanja, planovi za još veću budućnost!? Zar je ovaj život samo besciljno putovanje, ili prilika za nezaboravan san pretvoriti u stvarnost koja ne zavarava, pa i onda kada valovi bjesomučnoga mora tuku tvoje obale! Gdje uprijeti pogled u vremenu koje ne obećava ništa dobroga? Gdje naći Čuvara Ljudi da se skriješ u sigurnost Njegovih skuta? To je tajna koja je jednako neizvjesna, koliko i fanscinantna, očaravajuća; misterij koji obuzima i tjera naprijed. Ne znam. Treba potrpjeti. I ne bojati se. Ići dalje i stisnuti zube kada boli do iznemoglosti, do granica ludila, do samog praga odustajanja, gotovo do gubitka svake nade, podizanja ruku, do ruba razočaranja. To je polje junaka, ring za hrabre, mjesto i stanje koje ne trpi licemjere. To je granica koja razdjeljuje očaj od vjere, ludost od ljubavi, postojanje od nestajanja. To je granica koju valja prijeći. Usprkos svakom razočaranju. |
01.09.2006., petak
Telad iz telenovela
Kada bi kletve bile učinkovite po principu nekakvog automatizma, urednicima naših televizijskih programa budućnost ne bi bila vesela; zapravo, ti isti urednici bi već trebali biti mrtvi, spaljeni gromom, zakopani duboko pod zemljom, odnosno trpjeti poljedice tolikih kletvi kojima su ih tijekom minulog ljeta obasipali gledatelji programa koje uređuju. No, Bogu hvala što nije tako i što su psovke ili kletve prosječnog hrvatskog gledatelja zapravo bezazlena reakcija na frustriranost ljetnom televizijskom shemom koja je sve samo nije logična i kvalitetna. Valja napomenuti kako u sveopćoj besparici koja kod nas vlada većini građana ove zemljice nije moguće ići na ljetovanje ili si priuštiti svakovečernje izlaske, pa su primorani kakvu-takvu zabavu potražiti na našim malim ekranima. Kad tamo…Nama ljedima prosječnog kvocijenta inteligencije i prosječnog obrazovanja nikako ne može biti jasna nelogičnost uređivačke sheme televizijskih programa u ljetnim mjesecima. Zar se tv urednicima nikako ne može dokazati da onaj tko se ujutro u 6:00 ustaje na posao ne može gledati film koji počinje u 23: 30 i završava u gluho doba noći. Jednako tako, besmisleno je reprizirati dobre noir filmove u prijepodnevnim terminima u kojima ljudi ili rade ili su zauzeti kojim drugim obvezama dok ljetna vrućina u to doba dana još nije dosegla svoj vrhunac. Nikako se ne može razumijeti ni opravdati beskrajno repriziranje već toliko puta repriziranih repriza, dok, primjerice, neke tako kvalitetne filmove ili serijale nikada nismo imali prilike ponovno vidjeti na domaćim tv postajama. S druge strane, prisiljeni smo ionako mnogobrojne telenovele trpjeti u prijepodnevnim reprizama, dok nekih dobrih filmova ili serijala koji se prikazuju u neku kasniju uru nikada ne možemo pogledati u nekoj sutrašnjoj reprizi. Tako je onaj tko si ne može priuštiti ljetovanje ili izlaske, prisiljen očajavati nad satima i satima glupavih i infantilnih telenovela koje se, uz to što su mnogobrojne, još i repriziraju. Kad god čovjek uključi tv program, na nekom od kanala je redovito uplakana latino – ljepotica ili latino – ljepotan koji ni u jednoj sceni ne propušta pokazati pomno nabildan i k tome depiliran torzo. Koji domaćice onda mogu beskrajno gledati na naslovnicama ili duplericama «Glorije», «Moje tajne» i sličnog tiskanog smeća. Zamislite samo razinu intelektualne protkanosti i umjetničke vrijednosti telenovele koja nosi naziv tipa "Macho muškarci"! Za poludjeti od profinjenosti misli, glume i ideja koje se nude! Kad smo već kod telenovela, nikako mi nije jasno kako bilo tko može gledati takvo smeće od scenarija, režije i glume. Može se razumjeti da netko želi u takvoj seriji vidjeti lijepu ženu ili lijepog muškarca, no, gospodo draga, to je ipak nestvarno, gluma. Radije se okrenite svijetu oko sebe; barem kod nas ima i lijepih žena i lijepih muškaraca. I ne zovu se, Bogu hvala, Eduardo, Sebastian, Marisol i nemaju iskarikirane pokrete tijela kojima na neverbalan način žele prikazati što u kojem trenutku osjećaju. Zaista je degutantno da se 45 minuta jedne epizode latinoameričke telenovele svede na 10 minuta umjetnih i namještenih dijaloga i 35 minuta uplakanih očiju, razmišljanja naglas i ljubljenja svih sa svima. Ako netko nakon 10 takvih epizoda neke telenovele nije zaključio tko koga voli ili mrzi i nagledao se ljubavnih nježnosti, neće doći do tih zaključaka niti nakon 50 ili 100 epizoda iste serije, jer je ili malouman ili totalni idiot. Još mi stvarno nije jasno zbog čega među likovima takvih serijala nema onih likova koji su moralnim kvalitetama prosječni; malo dobri i malo zli; naime, svi su ili beskrajno dobri, ili beskrajno zli u tolikim mjerama da to postaju groteskni likovi kojih se ne bi postidio niti igrokaz o Crkevkapici i vuku koji se daje u dječjim vrtićima. Na takav način svijet u telenovelama postaje crno-bijel, borba dobrih protiv zlih i jasno je da će nakon desetaka i stotina epizoda dobri na kraju pobijediti i sve će završiti romantičnim vjenčanjem omiljenih pozitivaca, tako da oni zločesti jadničci uopće nemaju šansi da kraj bude u njihovu korist. Pozitivci su ujedno uvijek jadni siromašci, a zli su bogatuni i onda se neki dobri bogatun zaljubi u siromašnu ljepoticu, ali ipak ženi zlu bogatunku iz razloga koji ni scenaristu nisu jasni. A jadna siromašna djevojka je u jedom serijalu k tome slijepa, u drugom je serijalu sa strašnim ožiljcima na licu (koje, naravno, na happy endu ukloni operacijom), obično su joj roditelji mrtvi i živi sa dobricom od bakice koja samo plače, plete čarapice i moli Boga za svoju unučicu… Valjda je to način da se ženski svijet, koji mahom sapunice i gleda, što više poistovjeti sa tim likovima. Stoga nije ni čudo da su neke bake u našim mjestima svojedobno htjele naručivati svete mise za onu tupastu plavušu Eden iz Santa Barbare da ozdravi ili su nazivale policiju da jave liku iz serije da mu je žena živa. Osim toga, uvijek je za očekivati najnevjerojatnije razvoje međuljudskih odnosa među tim likovima, tako da je već djetetu u prvom razredu osnovne škole jasno da do takvog zapleta u stvarnom životu nikada ne bi došlo. A što ćeš, valjda se scenaristi takvih serijala natječu da zadrže gledatelje konstruiranjem nevjerojatnih odnosa među likovima, odnosa kakvih ima samo u bajkama. A tek događaji; u tim serijama svi likovi prije ili kasnije prolupaju, pa ozdrave, za sve se u jednom trenutku vjeruje da su mrtvi, a oni budu živi, svi završe u kolicima, pa ozdrave «snagom volje», svi se prije ili kasnije u sve zaljube i svi sa svima završe u krevetu, svi se uglavnom vjenčavaju sa svima i imaju djecu a da ni sami više nisu sigurni s kime, uvijek se pojave neki novi likovi za koje se ispostavi da su nekome od likova izvanbračna djeca, svi imaju novaca a nitko ništa ne radi, idu na teške operacije koje brzo i sretno završe, imaju amnezije, budu oteti, pa vraćeni, pa oteti, pa vraćeni… Nekada se čini da su glumci i glumice u tim serijalima angažirani samo na osnovu izgleda, a da u onim lijepim glavama u stvarno životu malo toga ima korisnog. A neš ti scenarija… I ljetnog tv programa. Žalosno. |