Arhangel
03.09.2006., nedjelja
Boris
Amaterski video snimci koje smo prije nekog vremena imali prilike gledati putem naših elektronskih medija ponovnio su otvorili stare nezaliječene rane i potakli pitanje ratnih zločina koji su se nebrojeno puta ponovili na ovim našim područjima u ratovima koji su se ovdje vodili prije više od jednog desetljeća. Bili su to strašni prizori hladnokrvnog ubijanja vojnika i civila, zlostavljanja, pljačke i paleži. Kod nas se uvijek priča o nekim zločinima. Takvi događaji nikada ne bivaju zaboravljeni. To me je podsjetilo na priču koju mi je prije nekog vremena ispričao jedan čudan lik kojeg ni danas ne mogu zaboraviti...Čovjek koji je bio privremeno zaposlen na poslovima iskopa terena i prijevoza materijala u jednom našem selu bio je ogledni primjer predstavnika izgubljene generacije koja u životu nije ostvarila dom, obitelj, posao, karijeru. Izgledao je robusno, u srednjim četrdesetima, nepodšišan, neobrijan, sa viškom težine, lica podbuhlog od litara alkohola, nezdrave boje puti izbrazdane od očito teškog života, tamnih, uplaih očiju, odjeven u prastaru vojnu jaknu maskirne boje koja je odavna trebala završiti u smeću, a ako ne to, onda barem u perilici za rublje. Bio je to čovjek naizgled vesele naravi, vrijedan radnik u zadanom poslu, pomalo drhturavih ruku i oštrih pokreta očiju koje su sijevale svuda uokolo. Govor mu je bilo grub, ulični, pučki, prepun psovki koje su činile najveći dio njegovog vokabulara. Boja glasa bila mu je duboka, pomalo hrapava. Tijekom vremena saznah da živi sa starom majkom, da je neoženjen, čovjek seoske birtije, nezaposleni razvojačeni branitelj, bez srednješkolskog obrazovanja, bez zanata,... bez perspektive. Kao i mnogi u našim selima, koja ostaju pusta i bez nade u bolje sutra. Kako je vrijeme radova odmicalo, komunikacija sa tim čovjekom, nazovimo ga Boris, bijaše sve intenzivnija. Boris ionako nije imao drugog posla niti obveza, pa je na terenu bio i radnik, i vozač i teklič. Sa cigaretom u ustima je i govorio, i jeo, i radio i, vjerojatno spavao. Iz Borisovih stavova jasno se nazirala njegova frustriranost i razočaranost životom. Njegovi su dani bili prazni i prolazili su jedan za drugim bez ikakvog smisla i nade da će sutrašnji dan donijeti promjenu. Život i iskustvo naučili su ga biti ravnodušnim prema životu i smrti, ljude gledati tek kao produkt bioloških zakona prema kojima je sigurno da moraju umrijeti jer su ionako komadi mesa, baš kao i životinje i sva druga priroda koja jednom mora nestati. Kao da je u Borisovim riječima bila neka mračna slutnja koja ga je progonila, sjena koja je na njegov život stavila šapu beznađa. Jednog je dana, onako bezazleno, i progovorio o događaju koje je, a da on to sam u dubini duše zapravo i sluti, bio uzrok njegovome stanju. Naime, za vrijeme rata u bosni, Boris je pripovijedao, upao je sa nekolicinom suboraca u neko selo. Hladno je rekao da je tamo ubio baku u crnini i tijelo joj bacio u bunar, a kuću zapalio. Od sadržaja Borisove priče više me zaprepastila jedino hladnoća i ravnodušnost kojom je to izrekao. Nisam imao riječi. Tuga, pomiješana sa očajem i zebnjom proparala mi je srce i samo mi je jedna misao bila u glavi; on priča kao da je ubio životinju!To je bila starica kakva je i Borisova stara majka o kojoj jedva da se brine! Malo vremena nakon toga radovi su završili i od tada Borisa više nisam vidio. Njegovu priču i ton njegova govora neću nikada zaboraviti. Mislim da Borisu nije potrebna više nikakva kazna za ono što je učinio. Način života na koji provodi svoje dane, njegove sumorne misli, ta pusta besperspektivnost, pa čak i njegov zaista jadan izgled tamo, u zabitnom selu u zaleđu, dovoljna su kazna. Možda je Bog Borisa kaznio upravo; životom! Na taj i takav način. Tu priču on mi ne bi ni bio ispričao da mu slika bake u crnini zapravo nije uvijek u mislima, pred očima. Takvo iskustvo,alkohol i apatija života na selu doveli su ga do stanja u kojem se nalazi. Njegov grijeh odrazio je na njegovo zdravlje, i psihičko, i fizičko i onako izobličena lica zapravo više nalikuje na zvijer, nego na čovjeka. Možda je ta tjelesna metamorfoza zapravo samo odraz nutarnjeg čovjeka kakav je Boris. Koje li kazne Božje; biti kažnjen beznadnim životom. Danas ne znam što je s Borisom. Ali svaka vijest o otkrivanjima ratnih zločina podsjeti me na njega i na ono što mi je ispričao. I uhvati me neka sjeta, tuga duboka kao more. Ljudi tako brzo i tako lako postanu zvijeri. Neki se i tjelesno u njih pretvore. Eto što ti je čovjek... |