Ne bih htio i ovaj post nastaviti u sumornom tonu, kao što je to bio onaj prošli, ili post prije njega, ali nekako je teško čovjeku ostati imun na događanja ovoga šarenog života koji se odvija u nama i oko nas, života koji nas neprestano iznenađuje, bilo da nas oduševljava ili nam donosi razočaranja. Valjda je to čar življenja i ljepota prolaznosti, da nikada ne znaš što donosi novo sutra i da li je sljedeći dan onaj koji ćeš baštiniti ili je tvojoj egzistenciji, egzistenciji na ovaj i ovakav način, predviđen kraj za koji trenutak koji samo što nije došao.
Jasno mi je da nismo svi isti i da među nama preko šest milijardi živućih stanovnika ovoga svijeta iz roda Adamova ima toliko različitosti da smo zapravo svi jedinstveni originali kakvi se nikada nisu niti će se ikada više pojaviti pod nebom. Valjda je i to dio veličanstvenog plana koji život, među ostalim, čini tako šarenim. U te naše različitosti nedvojbeno spada i nošenje sa vlastitom egzistencijom. Naše živote nitko ne može živjeti osim i umjesto nas; to je naša radost, ali i naše prokletstvo. Kako je dobro i nezaboravno uživati u lijepim trenucima koje ti život donese; ni za što ih ne bi mijenjao. Ostaju nam u trajnoj uspomeni i sjećanja nam ih često stavljaju pred oči. Jedanko tako, u trenucima koji nas ispunjaju boli, očajem, nezadovljstvom, tugom ili tjeskobom, ljutnjom ili strahom, rado bismo bili netko drugi i iskočili iz vlastite kože, samo da budemo izbavljeni od takvih trenutaka. Tada nam je potrpjeti, i kada boli do ludila biti hrabar, stisnuti zube i nadati se novom danu koji će nam život donijeti.
Mnogi među nama padaju na tom ispitu života. Svaki, pa i mali križ na koji se spotaknu, predstavlja im toliko opterećenje, da ne znajući što bi učinili, padaju u letargiju i očaj, zdvajajući nad vlastitom sudbinom uvjereni kako je kraj svemu čemu su se nadali i u što su vjerovali i da je beznađe jedino što ih čeka i daljenjem životu.
Kada o zemlju pitisne breme križeva koji se s pravom mogu nazvati životnima, mnogi među nama jednostavno pognu glavu ili dignu ruke od svega. Pod utjecajem drastično izraženih emocija donose odluke koje nisu plod dugog i pomnog razmišljanja i prosuđivanja, već naprečac doneseni stavovi koji nisu ništa drugo nego plod želje da se u neizgled bezizlaznoj situaciji nađe izlaz, ma kakav god on bio. Takve odluke redovito bivaju pogrešne i situaciju još gore zakompliciraju, te se potpuno negativno, u velikim stvarima, odraze na daljnji životni tijek. Zato je zlatno pravilo da se u trenucima emocionalne uzbuđenosti ne donose odluke, pogotovo ne one koje mogu imati dalekosežne posljedice. Pravilo koje se pokazalo najprimjerenijim je da se u takvim trenucima, koliko je to moguće, ne odlučuje ništa, i pusti da stvari odstoje neko vrijeme, kako bi se sa vremenske distance, pa i one prostorne, a osobito emocionalne, donijelo zdravu prosudbu stanja stvari i u miru odlučilo u daljnjim koracima.
Oni hrabriji među nama uhvate se u koštac; suoče se sa problemom. Jedna izreka kaže da onaj tko se ne suoči s problemom biva, prije ili kasnije, prisiljen ponoviti ga. U tim trenucima kada se budućnost čini bezperspektivnom, a sadašnjost neizdrživom, svima nam je stisnuti zube, u trenucima osame pustiti i koju suzu i; krenuti naprijed. Sutrašnjica je ono što nas vuče dalje jer bilo koja situacija, ugodna ili ne, neizbježno prolazi i život nas neprestano valja valovljem nepredvidivosti. U tome i jest njegov čar; to more nas uvijek baca na nove obale i pokušava razbiti o hridi. Na nama je da pokušamo te stijene prihvatiti kao neizostavni dio našega mora, s njima se suživjeti i jednostavno; stisnuti zube kada na njih naletimo. Prije ili kasnije doći će plima koja će nas odsukati i ponijeti dalje na toj pučini života. To je put hrabrih. Takva plovidba ima cilj i ne očajava na prvoj hridi na kojoj zapne. Nije li, u tom smislu, život, ovako šaren i nepredvidiv, zapravo; predivan!? I onda kad zaboli!?
Post je objavljen 06.09.2006. u 20:16 sati.