Svijet se promijenio. Pod kapom nebeskom samo je činjenica promjene stalna, sve drugo se mijenja, teče, prolazi, uronjeno u ovu protežnost prostora i vremena. Danas ništa nije kao prije, niti će sutra biti kao što je ovo danas, ovo sada. Teško da smo gospodari ovoga sada, a ono jučer ili tek ono sutra sigurno nam je izmaklo iz ruku.
Najpromjenjivija roba u svemiru u svakom su slučaju ljudi. Jedva su popravljivog srca, prevrtljive naravi, nepredvidivi i nepouzdani; ološ u svijetu materijalno-duhovnog postojanja. Možda generaliziram, možda previše banaliziram ili dajem paušalne ocjene, olako prelazeći preko bogatstva osobina koje nas čine tako raznolikima i originalnima. Možda je iskustvo učinilo svoje i dalo pečat emocijama koje su nadvladale razumsko prosuđivanje. Ali to su činjenice koje stoje. Nismo li baš mi ubili Boga koji je došao među nas kao jedan od nas, čineći samo dobro, osudismo ga na sramotnu smrt!? Treba li nam veće samooptužbe!? Ili možda zavaravamo sami sebe, naivno vjerujući kako onaj trag božanske dobrote još u nama plamti!
Kakva smo mi to stvorenja, kad smo toliko puni samodopadnosti, uljuljkani u opsjenu o vlastitoj veličini, izdajući se plemenitim gospodarima našeg kutka svemira i svih stvorova koji pored nas žive na ovom planetu koji zovemo domom; jedinim domom u ovom prostranstvu koje nazivamo nebom!?
Je li ovo emocionalno samooptuživanje rase kojoj pripadamo, očajavanje nad ranama koje nam nanose oni u koje smo do jučer slijepo vjerovali!? Možda tek ispušni ventil za frustracije koje nam život svaki dan priređuje!? Trenutak zdvajanja nad križevima koji nas pritisnu o prašinu ove znojem i suzama natopljene grude koju nazivamo domom!?
Je li nada i dobrota minula zauvijek, istopila se poput snijega sa planina u prvim zrakama sunca, ili nestala zauvijek poput vjetra na prostranstvima za kojeg ne znaš odakle je došao niti kamo je nestao, a samo znaš da ga više nema!? Kako je do toga došlo!? Gdje je nada i radost života koju prepoznaješ na licu djeteta koje se raduje majčinom dolasku i zagrljaju, ljubav kojom se krijese oči zaljubljenih, gdje su veliki snovi iz dana odrastanja, planovi za još veću budućnost!? Zar je ovaj život samo besciljno putovanje, ili prilika za nezaboravan san pretvoriti u stvarnost koja ne zavarava, pa i onda kada valovi bjesomučnoga mora tuku tvoje obale!
Gdje uprijeti pogled u vremenu koje ne obećava ništa dobroga? Gdje naći Čuvara Ljudi da se skriješ u sigurnost Njegovih skuta? To je tajna koja je jednako neizvjesna, koliko i fanscinantna, očaravajuća; misterij koji obuzima i tjera naprijed.
Ne znam. Treba potrpjeti. I ne bojati se. Ići dalje i stisnuti zube kada boli do iznemoglosti, do granica ludila, do samog praga odustajanja, gotovo do gubitka svake nade, podizanja ruku, do ruba razočaranja. To je polje junaka, ring za hrabre, mjesto i stanje koje ne trpi licemjere. To je granica koja razdjeljuje očaj od vjere, ludost od ljubavi, postojanje od nestajanja. To je granica koju valja prijeći. Usprkos svakom razočaranju.