Arhangel
07.09.2006., četvrtak
Prosjaci i sinovi
Hrvatski književnik Ivan Raos bio je, uz novinara i publicistu Miljenka Smoju, među ljudima od pera jedan od ponajboljih poznavatelja mentaliteta čovjeka Dalmacije, osobito onog poniklog u krševitoj Zagori. Ta činjenica je sasvim razumljiva, budući da i sam Raos potječe iz tog kraja. Okolnosti ili sama Providnost ostvarile su sretan susret književnosti i filma kada se prije trideset i više godina Antun Vrdoljak uhvatio ekranizacije Raosovih «Prosjaka i sinova», što je postalo antologijskim filmskim uratkom hrvatske kinematografije (bila je to zapravo televizijska serija). Tko bolje pronikne u karakterizaciju likova tog djela, njihove dijaloge i monologe, probleme s kojima se susreću, pomno oslikani način života tog kraja u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, ostati će zatečen pronicljivošću, duhovnošću, pa čak i lucidnošću Raosovog genija koji je u pisanu riječ uspio pretočiti neiscrpnu životnu mudrost čovjeka dalmatinskog podneblja. Djelo «Prosjaci i sinovi» treba otkrivati. Ono je višeslojan prikaz života i pojedinca i naroda, prikaz jednako duhovit koliko i groteskan, mudar i sirov, priprost i profinjen; to je preobilje misli koju je Raos sakupio iz riznice vlastitog iskustva, kao i iz poklada prebogate predaje koju su mu namjerili njegovi preci. Raos je čovjek koji je znao ispravno vrednovati poruke predaka, kao i osluškivati vjetrove suvremenosti koji su u njegovo vrijeme već bili načeli i počeli rastakati tkivo tradicionalnog sela dalmatinske Zagore. Svojim je genijem Raos na neki način napravio kompendij mudrosti čovjeka vlastitog zavičaja, ali i dragocjen prikaz vremena koje je zauvijek prošlo i u ropotarnicu povijesti odnijelo čitav jedan svijet malog čovjeka Imotske krajine od prije više od pola stoljeća, svijet kakvog više nema jer na tom svijetu mijena je jedina stalna. I opet je možda sama Providnost dala da su glumački geniji Fabijana Šovagovića i Rade Šerbedžije, kao i čitavog postava spomenutog Vrdoljakova serijala, širokoj publici približila osobnosti Matana, Kikaša, don Pavla, babe Anđuke, Nuše, Škilje iz Zagvozda, Poprde i niza drugih nezaboravnih likova. Tako su «Prosjaci i sinovi», upravo u ekraniziranom obliku, među ostalima, pronijeli slavu snalažljivog i nepokolebljivog čovjeka sa dalmatinskog kamena, jednako kao što je «Velo misto» na svoj način ovjekovječilo splitske težake, brijače ili škovacine, a nezaboravno «Malo misto» liječnike, poštare, konobare i ribare iz mjesta na našim otocima.Spominjući se sa radošću ovih naslova, za kraj se prisjetimo nezaboravne molitve-razgovora don Pavla iz «Prosjaka i sinova» u trenutku kad treba potajno «vjenčati» trudnu Zlatku (Vrtirepku) sa pokojnikom iz sela (što zapravo, ni prema crkvenom, niti prema građanskom pravu nije moguće učiniti), kako bi kao «udovica» izbjegla sramotu vanbračnog materinstva. Don Pavao, već kao starac, zagledan u daljinu, otprilike ovako «moli», odnosno sebi predočava «pregovore» sa samim Bogom: Don Pavao: »A ja ću Tebi, Gospodine, ovako – Dozvoljavaš li vjenčati ovdje nazočnu Vrtirepku sa ovim pokojnikom; ti ga pitaj u Kraljevstvu Nebeskom uzima li je za ženu, a ja ću je pitati ovdje sada? I nastavi (don Pavao) - A Ti (Bog) ćeš meni - Znaš da majka Crkva to zabranjuje! A ja (don Pavao) ću opet Tebi – Znam, ali trudna je, i prema zakonu mora se, jer je bez muža, u bunar baciti! A Ti (Bog) ćeš meni – U nečistu se je kaljala, u nečistu neka se i uguši! A ja (don Pavao) ću opet Tebi Gospodine – Ti (Bog) kazni onog njenog mlatimudana što joj silu učini; u pakao ga baci ako treba; tri je (pakla) zaslužio! A ako već ne njoj, Gospodine, onda se barem smiluj onome nevinome čedu u njezinoj utrobi; jer mogao si se smilovati majci dječaka iz Naina kad si ga ono milostivo uskrisio majci pred očima! Ti (Bog) ćeš meni na ovo Gospodine – Vraže repati i rogati, ne lovi me za srce! A ja (don Pavao) ću na to Tebi (Bogu) – A na što ću Te drugo loviti, kad si Ti sama dobrota!?» P.S. Ulomak don Pavlova monologa donosim prema vlastitom sjećanju. |