Medijsko smeće zvano «Big Brother» ponovno je zaokupilo pažnju djece i teenagera, ali i onih malo starijih, kojima se kao na dlanu daje mogućnost da barem na trenutak zavire u privatnost tuđih života i intimu ljudi koji su medijima to dozvolili. Tužno. Ponovno se pred kamerama razmeću mahom dobrostojeći mlađi ljudi, koji u životu očito nemaju nikakvih obveza kad si već mogu priuštiti tromjesečni boravak u jednoj izoliranoj i kamerama opsjedanoj kući. Svi odreda su dobro situirani, novčano i vezama potkovani, suvremeno odjeveni i prema najnovijim trendovima ošišani. Ništa im nije važno, a još manje sveto, oni su potrošnja roba velikog show buisnessa u kojem se nadaju postići uspjeh ovjenčan lovorikama slave. Kao toliki prije njih.
Zašto je BB show toliko popularan? U tom smislu mediji su ponajmanje krivi; projekt poput ovog opstaje zapravo zahvaljujući interesu publike. Što tržište traži, to mu se omogućuje. To je prastaro pravilo svake ekonomije. Recept je vrlo jednostavan i jasan; stavi pred kamere grupu ljudi i snimaj ih dvadeset tri sata na dan; zatim to prikaži gledateljima frustriranima vlastitim životima i stoga gladnima tuđih osobnosti, razmišljanja, strahova i dilema, a ponajviše gladnima tuđih pogrešaka gledajući koje se sami osjećamo više vrijednima, boljima od onih koji pred kamerama te pogreške čine. Zadovoljština koju pri tom osjećamo zamagljivanje je vlastitog pogleda i zatupljivanje vlastite savjesti; gledajući u tuđe živote iz emocionalne sigurnosti naših fotelja, bez straha se prepuštamo tričarijama drugih. Vlastite pogreške, mane i perverzje zatomljujemo u podsvijest motreći Big Brother zamorce koji se koprcaju u smradu vlastitih pogreški, mana i perverzija, sve to a da i ne želimo priznati sebi kako od ekipe koju na tv ekranima gledamo zapravo nismo ništa bolji. Samo smo u toj prednosti što nas kamere ne snimaju i što naše opačine (ne)uspješno skrivamo ovom maskom protagonista javnog ćudoređa i lažnom slikom na koju smo nalijepili etiketu hrvatstva i katoličanstva. Pakiranje naše osobnosti zaštićeno je privatnošću našeg doma, čega su se BB zamorčići odrekli, ali sadržaj naše i njihove osobe je zapravo isti, sa blagim nijansama u začinima mržnje, pohlepe, zavisti, ljubomore, pakosti, oholosti, zajedljivosti, nesnošljivosti, bahatosti, opačine svake vrste… Prateći BB projekt već treću godinu imamo priliku otvoriti taj ispušni ventil vlastite taštine, i barem sat vremena dnevno se osjećati «boljima» od drugih, od onih koje gledamo na tv ekranima, zavaravajući sami sebe. U preostalom dijelu dana možemo provoditi naš vlastiti BB projekt, koji većina nas ostvaruje najveći dio života prisluškujući susjede, ogovarajući rođake, podmećući kolegama na poslu, ulagujući se šefu, smišljajući spletke kako od najbližih oteti najveći dio baštine u nekoj ostavinskoj parnici… Nije li naše življenje jedanveliki Big Brother show u kojemu ipak nema milijunske nagrade i u kojemu oni izbačeni ne idu kućama sa nagradama u rukama, već sa gorčinom u srcu proklinju i život i nas koji smo im ga zagorčali.
Možda je ovo previše pesimistična slika jedne zabavve kao što je Big Brother. Možda ovdje nema mjesta podizanju tenzija i možda je sve ovo samo jedna nepotrebna panika. No, tko mi može reći da tolika djeca i teenageri diljem zemlje neće sebi za uzore ponašanja izabrati upravo ljude koji su se dali snimati dvadeset i tri sata na dan!? A ponašanje tih ljudi, čast časnim iznimkama, zaista nije nešto što bi moglo biti uzor bilo kome, a ponajmanje djeci i teenagerima. Sve je prepuno licemjerja, podmetanja i glume; malo tko je na Big Brotheru prirodan, i malo kome nije stalo, zaista stalo, da dobije milijun i pol kuna ili da se barem medijski probije. Za tu cijenu ti su ljudi spremni na sve; oni bi izdali i vlastitu mater, samo ako bi im to zajamčilo pobjedu i ostanak do kraja. Ne znam kako se itko zdrave pameti sa takvima može poistovjetiti.
Bilo kako bilo, sve tamo do Božića svakodnevno ćemo se nagledati, naslušati ili načitati priča iz kuće u čiju unutrašnjost bulji cijela nacija. Biti će ovo duga jesen, u kojoj će mnogi među nama, glumeći potajne voajere, priželjkivati da se u kući čije stanare gledaju dogodi sve ono što bi bilo predmet njihovih najskrovitijih maštarija. U to slučaju će ti i takvi, sa satisfakcijom na licu moći reći: «Ja to ne bih nikad napravio/la!»
Post je objavljen 15.09.2006. u 13:30 sati.