Kada bi kletve bile učinkovite po principu nekakvog automatizma, urednicima naših televizijskih programa budućnost ne bi bila vesela; zapravo, ti isti urednici bi već trebali biti mrtvi, spaljeni gromom, zakopani duboko pod zemljom, odnosno trpjeti poljedice tolikih kletvi kojima su ih tijekom minulog ljeta obasipali gledatelji programa koje uređuju. No, Bogu hvala što nije tako i što su psovke ili kletve prosječnog hrvatskog gledatelja zapravo bezazlena reakcija na frustriranost ljetnom televizijskom shemom koja je sve samo nije logična i kvalitetna. Valja napomenuti kako u sveopćoj besparici koja kod nas vlada većini građana ove zemljice nije moguće ići na ljetovanje ili si priuštiti svakovečernje izlaske, pa su primorani kakvu-takvu zabavu potražiti na našim malim ekranima. Kad tamo…
Nama ljedima prosječnog kvocijenta inteligencije i prosječnog obrazovanja nikako ne može biti jasna nelogičnost uređivačke sheme televizijskih programa u ljetnim mjesecima. Zar se tv urednicima nikako ne može dokazati da onaj tko se ujutro u 6:00 ustaje na posao ne može gledati film koji počinje u 23: 30 i završava u gluho doba noći. Jednako tako, besmisleno je reprizirati dobre noir filmove u prijepodnevnim terminima u kojima ljudi ili rade ili su zauzeti kojim drugim obvezama dok ljetna vrućina u to doba dana još nije dosegla svoj vrhunac. Nikako se ne može razumijeti ni opravdati beskrajno repriziranje već toliko puta repriziranih repriza, dok, primjerice, neke tako kvalitetne filmove ili serijale nikada nismo imali prilike ponovno vidjeti na domaćim tv postajama. S druge strane, prisiljeni smo ionako mnogobrojne telenovele trpjeti u prijepodnevnim reprizama, dok nekih dobrih filmova ili serijala koji se prikazuju u neku kasniju uru nikada ne možemo pogledati u nekoj sutrašnjoj reprizi. Tako je onaj tko si ne može priuštiti ljetovanje ili izlaske, prisiljen očajavati nad satima i satima glupavih i infantilnih telenovela koje se, uz to što su mnogobrojne, još i repriziraju. Kad god čovjek uključi tv program, na nekom od kanala je redovito uplakana latino – ljepotica ili latino – ljepotan koji ni u jednoj sceni ne propušta pokazati pomno nabildan i k tome depiliran torzo. Koji domaćice onda mogu beskrajno gledati na naslovnicama ili duplericama «Glorije», «Moje tajne» i sličnog tiskanog smeća. Zamislite samo razinu intelektualne protkanosti i umjetničke vrijednosti telenovele koja nosi naziv tipa "Macho muškarci"! Za poludjeti od profinjenosti misli, glume i ideja koje se nude!
Kad smo već kod telenovela, nikako mi nije jasno kako bilo tko može gledati takvo smeće od scenarija, režije i glume. Može se razumjeti da netko želi u takvoj seriji vidjeti lijepu ženu ili lijepog muškarca, no, gospodo draga, to je ipak nestvarno, gluma. Radije se okrenite svijetu oko sebe; barem kod nas ima i lijepih žena i lijepih muškaraca. I ne zovu se, Bogu hvala, Eduardo, Sebastian, Marisol i nemaju iskarikirane pokrete tijela kojima na neverbalan način žele prikazati što u kojem trenutku osjećaju. Zaista je degutantno da se 45 minuta jedne epizode latinoameričke telenovele svede na 10 minuta umjetnih i namještenih dijaloga i 35 minuta uplakanih očiju, razmišljanja naglas i ljubljenja svih sa svima. Ako netko nakon 10 takvih epizoda neke telenovele nije zaključio tko koga voli ili mrzi i nagledao se ljubavnih nježnosti, neće doći do tih zaključaka niti nakon 50 ili 100 epizoda iste serije, jer je ili malouman ili totalni idiot.
Još mi stvarno nije jasno zbog čega među likovima takvih serijala nema onih likova koji su moralnim kvalitetama prosječni; malo dobri i malo zli; naime, svi su ili beskrajno dobri, ili beskrajno zli u tolikim mjerama da to postaju groteskni likovi kojih se ne bi postidio niti igrokaz o Crkevkapici i vuku koji se daje u dječjim vrtićima. Na takav način svijet u telenovelama postaje crno-bijel, borba dobrih protiv zlih i jasno je da će nakon desetaka i stotina epizoda dobri na kraju pobijediti i sve će završiti romantičnim vjenčanjem omiljenih pozitivaca, tako da oni zločesti jadničci uopće nemaju šansi da kraj bude u njihovu korist. Pozitivci su ujedno uvijek jadni siromašci, a zli su bogatuni i onda se neki dobri bogatun zaljubi u siromašnu ljepoticu, ali ipak ženi zlu bogatunku iz razloga koji ni scenaristu nisu jasni. A jadna siromašna djevojka je u jedom serijalu k tome slijepa, u drugom je serijalu sa strašnim ožiljcima na licu (koje, naravno, na happy endu ukloni operacijom), obično su joj roditelji mrtvi i živi sa dobricom od bakice koja samo plače, plete čarapice i moli Boga za svoju unučicu… Valjda je to način da se ženski svijet, koji mahom sapunice i gleda, što više poistovjeti sa tim likovima. Stoga nije ni čudo da su neke bake u našim mjestima svojedobno htjele naručivati svete mise za onu tupastu plavušu Eden iz Santa Barbare da ozdravi ili su nazivale policiju da jave liku iz serije da mu je žena živa.
Osim toga, uvijek je za očekivati najnevjerojatnije razvoje međuljudskih odnosa među tim likovima, tako da je već djetetu u prvom razredu osnovne škole jasno da do takvog zapleta u stvarnom životu nikada ne bi došlo. A što ćeš, valjda se scenaristi takvih serijala natječu da zadrže gledatelje konstruiranjem nevjerojatnih odnosa među likovima, odnosa kakvih ima samo u bajkama.
A tek događaji; u tim serijama svi likovi prije ili kasnije prolupaju, pa ozdrave, za sve se u jednom trenutku vjeruje da su mrtvi, a oni budu živi, svi završe u kolicima, pa ozdrave «snagom volje», svi se prije ili kasnije u sve zaljube i svi sa svima završe u krevetu, svi se uglavnom vjenčavaju sa svima i imaju djecu a da ni sami više nisu sigurni s kime, uvijek se pojave neki novi likovi za koje se ispostavi da su nekome od likova izvanbračna djeca, svi imaju novaca a nitko ništa ne radi, idu na teške operacije koje brzo i sretno završe, imaju amnezije, budu oteti, pa vraćeni, pa oteti, pa vraćeni… Nekada se čini da su glumci i glumice u tim serijalima angažirani samo na osnovu izgleda, a da u onim lijepim glavama u stvarno životu malo toga ima korisnog. A neš ti scenarija… I ljetnog tv programa. Žalosno.
Post je objavljen 01.09.2006. u 20:02 sati.