Arhangel
05.09.2006., utorak
Baka Marija
Baka Marija nije imala lagodan život. Živjela ga je za svoje sinove. Nikad nigdje nije putovala, sebi nikada ništa lijepog nije priuštila, sve što je imala, dala je sinovima, samo da njima bude lakše, samo da njima bude bolje, da budu sretni, sretniji nego što je bila ona. Puno sretniji. Muž bake Marije bio je strog i oštar čovjek lijevih političkih nazora, došljak koji je ostao živjeti u njenoj kući nakon što su se vjenčali. Pod njegovim je utjecajem stariji sin kad je odrastao izabrao vojničko zvanje i završio vojnu akademiju nekadašnje JNA, postavši jedan od «oficira» u vojarni obližnjeg grada. Mlađi sin je otišao «na škole», kako se nekada govorilo, ali nikada nije ništa završio. Naravno da je za vrijeme «školovanja» lagodno živio, jer su roditelji, kao i svaki roditelji, odvajali od usta kako bi sinu osigurali najbolje uvjete ze život i studij. Mlađi sin je nakon dugih godina bezuspješnog školovanja zasnovao obitelj, nikad nigdje nije radio već je živio od suprugina rada i, naravno, daljnjeg iskorištavanja roditelja, budući da je otac uzivao «boračku mirovinu», kako se prije govorilo. Stariji je sin imao svoju obitelj i roditelje je usputno posjećivao.Tako su godine prolazile, ljeto za ljetom, zima za zimom. U životu bake Marije ništa se novog niti velikog nije događalo. Susjedi su vremenom naviknuli da se iz njene kuće povremeno čuje muževljeva vika, Marijin plač i lomljavina. Marija bi se poslije nekog vremena pojavila u trgovini ili u crkvi, pomno skrivajući otekline i modrice. Muž ju je, naime, zlostavljao. Cijeli život. Ona je to strpljivo podnosila. Što su godine više prolazile, situacija je bivala sve gora i Marija je sve više izbivala iz javnosti. Došli su dani starosti i osamljenosti. Marija je oboljela od skleroze; smršavjela je i osušila se; i zaboravljala sadašnjost i imena ljudi, i neprestano se vraćala u prošlost. Možda u neku bolju i za nju sretniju prošlost. Kako sinova nije bilo, nije se o njoj imao tko brinuti; muž ju je i tada zlostavljao; danima je vikala i udarala u zidove sobička u koji ju je zaključavao bez vode, hrane, komunikacije. U trenucima kada bi, onako izgubljena, zalutala u suisjedne kuće, dobre duše bi je barem nahranile i okupale. Sinova i njihovih obitelji nije bilo. Sve do jednog dana kada se na vratima bake Marije nije pojavio mlađi sin sa obitelji, nakon dugih godina. Pokazalo se da je upravo bio prodao jedan od niza stanova u kojima je živio, da je i dalje bez posla (ili volje za radom). Koji je bio pravi razlog njegovog dolaska, uskoro se pokazalo. Od tada baku Mariju više nisu vidjeli. Neprestano je bila zaključana u sobičku kuće, ili je ležala na krevetu ošamućena nebrojenim sedativima kojima su je nemilice kljukali. Sin je zabranio bilo kakav kontakt susjeda i rodbine sa starom majkom. To je vrijedilo i za starijeg sina. Nakon svega nekoliko dana od sinovljeva dolaska, umro je muž bake Marije. Bilo je to čudno za starca koji se do prije koji dan dobro držao; išao je do trgovine, do pekarnice, po novine, do pošte. Za vrijeme sprovoda, baka Marija je očajnički vapila iz sobe da ju se pusti. Bio je to vapaj očajnika. Za vrijeme sprovoda muža bake Marije, neke žene iz susjedstva prikrale su se u kuću bake Marije. Zatekle su je u krevetu, u stanju polusvijesti, izranjenu i izmrcvarenu. Uskoro se u kuću sa očevog sprovoda vratio mlađi sin i divljački istjerao susjede koje je zetekao u kući. Nakon par dana umrla je i baka Marija. Tiho je pokopana u obiteljskoj grobnici. Na sprovodu su Marijini susjedi bili sretni; ona je bila spašena od muka koje je čitav život trpjela, osobito zadnjih godina i mjeseci života. Neka joj je vječni mir tamo gdje je radost neizmjerna. Nekoliko mjeseci nakon smrti (nagle!) roditelja mlađi je sin bake Marije prodao roditeljsku kuću i ponovno odselio. Jasno je da je s tom nakanom prvotno i došao. Sada je ponovno bio otišao; valjda u potrazi za novim žrtvama. Teško onome na koga padnu roditeljske suze. Tako barem narod kaže. Takve stigne identična sudbina kakvu su priredili vlastitim roditeljima. |