Arhangel
31.05.2006., srijeda
Nina
Nina je (bila) cura koja se na prvi pogled nije razlikovala od tolikih djevojaka koje susrećemo u našem gradu; studentica koja je ovdje doselila kako bi upisala i završila studij, kao i tolike druge. Nina je jedna od onih savjesnih kojima su se studentski dani sastojali od predavanja na fakultetu, objeda u studentskoj menzi, pokoje kavice u pristojnom kafiću i odlaska u malu podstanarsku sobicu u kojoj je ostatak dana provodila zadubljena u knjige i skripte koje je revo sakupljala i fotokopirala. Takav ritam, popraćen darom inteligencije u visokom stupnju, kao i upornost, doveli su Ninu do diplome u rekordnom roku, čineći je tako uzornom studenticom, ponosom mame koja ju je, kao kćer jedinicu s kojom je živjela nakon muževe smrti, nestrpljivo očekivala svaki put kada je imala doći kući. Nina tako nije bila jedna od onih nebrojenih razmaženih derišta kojima studij u drugom gradu znači tek kliznuti ispod roditeljskih pogleda, kojima studentski dani služe za spavanje, a noći za lude provode, dok im roditelji kod kuće misle da vrijedno studiraju. Takvi se ustaju "ranom zorom" u dva poslijepodne i ispijaju kave i piva do večeri kada se spremaju za noćni pohod, nemilice trošeći novac koji su im naivni roditelji nesebično poslali misleći kako svojim studentima moraju omogućiti bezbrižan život u gradu kako bi se ovi mogli posvetiti studiju. Nakon godina takvog života takve studentice ulovase kojeg naivnog mladića s kojim ostanu trudne, a dečki se nađu u neprilici reći starcima kako će postati djedovi i bake.Nina je bila pravi uzor studentice, i diploma je bila nagrada i za nju, a osobito za njenu mamu, kojoj je do toga komada kartona, kako se čini, bilo više stalo nego samoj Nini. A Nina je pri kraju studija bivala sve šutljivije i uplašenije biće koje je tvrdilo kako je vlasnici sobe u kojoj je živjela maltretiraju, kako joj ne daju mira… Malo poslije diplome Nini su ukaza prilika za rad u struci u jednom gradiću u našoj lijepoj Istri. Svaki bi roditelj bio sretan zbog djeteta koje je u ova teška vremena našlo posao u struci; svaki osim; Ninine mame. Ta žena nije mogla zamisliti niti prihvatiti da njeno dijete živi daleko od nje i da je ona ne drži u vlastitoj šaci, da ju priljubljenu uz njene skute može kontrolirati, mjeriti svaki njezin korak i ispitivati svaku njenu misao. Pritisak na krhku Ninu bio je toliko snažan da je nakon samo tjedan dana sa stvarima stigla kući; pod mamine skute, odustavši od posla koji je bila našla. Nakon samo par dana počela je tvditi da je Mjesec iznad njenog grada svemirski brod iz kojega je kontroliraju, da nju svi mrze, da je vlasnik stana iz susjedstva napastuje… Bila je riječ o nervnom slomu zbog kojeg je Nina završila na Apaurinima i Prozacu. Vremenom se ta djevojka pretvorila u ruševinu vječno u sjeni svoje matere koja joj je cijeli život visjela nad vratom, žene koja joj nije dozvoljavala disati, misliti, govoriti, odlučivati o svojem životu, koja joj nije dozvoljavala izabrati sreću, slobodu, oblikovati vlastiti život, živjeti punim plućima svoje dane u miru i zadovoljstvu u plodovima vlastitoga truda. Danas, nekoliko godina nakon opisanih događaja, kada sam već dobrano bio zaboravio na Ninu i njenu priču, savim slučajno, igrom sudbine, saznam kako je u jednoj bolnici, na psihijatrijskom odjelu, jedna obična cura; Nina. Sada je jasno da se u ovih nekoliko godina nije ništa promijenilo u njenom životu i da je patološki bolesna Ninina mama svoju kćer pretvorila u psihijatrijski slučaj; kao što je i sama. Ninina mama očito tako dobro uspijeva sva pažnju medicinske i socijalne službe usmjeriti na svoju nesretnu kćer i uzroke Nininog stanja tražiti u svemu osim u sebi samoj. Njena psihoza tako neobično podsjeća na lik majke koji je utjelovila Nicole Kidman u filmu «Uljezi», lik psihotične žene koja posesivnost prema vlastitoj djeci iskazuje zatvarajući ih u kuću kao u tamnicu i neprestano ih uvjeravajući kako su upravo ona bolesna. Jedini Ninin spas bio bi maknuti se, doslovno; pobjeći od vlastite matere, ma koliko to bolno bilo i kakve god posljedice izazvalo. Jasno je da bi početna reakcija njene mame bio šok, zaprapaštenje i bijes, čak i očaj, ali Ninino zdravlje zapravo leži u njenim rukama i snazi da ostvari svoju slobodu, a time sačuva svoje ionako narušeno zdravlje. Tu nema kompromisa; vrijeme je pokazalo da se stav Ninine mame ne mijenja i ta je žena vlastitu kćer u stanju zarobiti i duhom, pa i tijelom. Ne bi bilo nikakvo čudo da je po izlasku iz bolnice drži zatvorenu u četiri zida vlastite sobe. Takve psihotične žene u stanju su napraviti takvo nešto, nakljukati je tabletama koje zapravo same trebaju uzimati. Roditelji djecu dok su mala trebaju skloniti pod krila. Kad poodrastu, treba im dati krila da nauče letjeti sami, slobodni. Inače nikad neće vidjeti nebo. P.S. Naravno da su mjesta i imena u odnosu na stvarne osobe izmijenjena! |
30.05.2006., utorak
Poruka za sva vremena
Papa Benedikt XVI. pohodio je proteklih dana Poljsku, rodnu zemlju svojega velikog prethodnika pape Ivana Pavla II. Tom je prilikom papa Benedikt posjetio i memorijalni centar Auschwitz, nacistički logor smrti iz Drugoga svjetskog rata. Na tom mjestu stradanja nebrojenih nevinih ljudi papa je molio i istaknuo kako je holokaust zlo koje se nikada ne smije zaboraviti i koje ni u kojem slučaju ne može i ne smije biti relativizirano. Tako je papa Benedikt; Nijemac, tako zorno vlastitim primjerom pokazao kako svako zlo iz prošlosti i sadašnjosti zavrijeđuje osudu i potrebno je neprestano ukazivanje na njegove pogubne posljedice po čovjeka i društvo u cjelini. Papa Poljak svete uspomene Ivan Pavao II je također bio posjetio nacističke logore Auschwitz i Birkenau i cijelim svojim bićem se zauzimao za toleranciju i suživot među narodima, vjerama, rasama i kulturama. Papa Benedikt posebno je istaknuo patnje Židova jasno nazvavši nacistički program njihovog istrebljenja zločinom bez presedana u ljudskoj povijesti. U tom smislu je svaki antisemitizam vrijedan osude kao i svaka nostalgija koja na neki nazovi-romantičan način gleda na ideologije iz prošlosti koje su ga promicale. Nije li krajnje licemjerno i osude dostojno dijeliti ljude na osnovu nacionalne ili rasne pripadnosti!? I uz to se nazivati kršćaninom! Osim toga, i naš utjelovljeni Bog; Isus Krist, ostavši Bogom postao je čovjekom koji je imao svoj narod, vjeru, jezik, kulturu, mentalitet; Isus je upravo – Izraelac; Židov. On, koji je pravi Bog i pravi čovjek u punom smislu ima sve elemente svojeg božanstva i svoje čovječnosti, sve osim grijeha. To podrazumijeva da je Isus Bog postavši čovjekom ostao čovjekom; uskrsnulim čovjekom sve do danas; i uvijek će tako biti. Jasno je tko mu je bila majka na zemlji; Miriam iz Nazareta, rođena Židovka. Budući da Židovi nacionalnu pripadnost računaju po majčinoj lozi, naš je Spasitelj pravi pravcati Izraelac; Židov! Napomenimo samo da su gotovo sve osobe iz Njegovog ovozemaljskog hoda Židovi; sv. Josip, svi apostoli i ostali učenici, svete žene koje su ga pratile na putu do smrti na križu…Nije li to divna poruka nama kršćanima! Bog se utjelovio u jednom malom i tako progonjenom narodu, a u svoje je srce stavio ljude iz svih naroda, vjera, rasa i jezika, svih mentaliteta i kultura. A mi ljudi, pokvarljiva roba takvi kakvi jesmo, tako rado i bez razloga dijelimo ljude od ljudi samo zato što su neke druge nacije ili vjere različite od naše. Pozivamo se na ideologije koje su ljude dijelile po broju krvnih zrnaca, tražimo «razloge» kako bismo opravdali zlo i podjele u svijetu. Tko ne poštuje drugog, različitog od sebe taj ne može ljubiti Boga! Tko ne prihvaća različitosti među ljudima, taj ne prihvaća ni Boga koji je različit od svega što možemo zamisliti; radikalno različit! Kakvo li je onda tek licemjerje antisemitizam ili slične ideologije koje potiču na rasnu mržnju! Jedan kršćanin ne može to biti (kršćanin) jer bilo kakva mržnja upravo tog i takvog kršćanina drastično i duboko odvaja od Boga i, recimo to i ovako; odvaja kršćanina od Isusa koji je, kao čovjek; i Židov!!! U tom je smislu molitva pape Benedikta XVI u Auschwitzu za stradale Židove i pripadnike drugih naroda tijekom holokausta, molitva jednog pape koji je rođeni Nijemac, veliki znak našega vremena u svijetu koji lako i brzo zaboravlja zlo i njegove žrtve. Biti član neke rase, nacije ili kulture određeno je čovjeku rođenjem. Nitko to nije osobno zaslužio; odakle onda bilo kome pravo da se, kiteći se nezasluženim, izdiže iznad bilo kojeg brata čovjeka? |
24.05.2006., srijeda
Eurošund
Pusta očekivanja o grandioznom međunarodnom uspjehu ovogodišnje hrvatske uzdanice na Eurosongu; Severine i njezine «Štikle» pokazala su se kao najobičnija tlapnja, budući da je naša «pevaljka» na tom natjecanju zauzela «visoko» trinaesto mjesto, i to zahvaljujući glasovima stanovnika bivših jugoslavenskih zemalja. Tako se na neki čudan i ironičan način nikad postojeće «bratstvo i jedinstvo» očitovalo desetljeće i pol nakon raspada države i sustava koji su ga promovirali, poput prozirne karikature duha davno umrlog i brzo zaboravljenog pokojnika. Od spomenutog pjesmuljka nije bilo ništa više ni očekivati, s obzirom na njegove glazbene i literarne "kvalitete" od kojih su daleko izvrsnije pučkoškolske recitacije iz vremena nekadašnjeg primanja u pionire. Zapravo se i to trinaesto mjesto, s obzirom na sve, još čini dobrim uspjehom.Za nas koji ne pratimo manifestacije tipa Eurosonga bila su dovoljna medijska izviješća o tom događanju, iz kojih se jasno vidi da je taj tzv. spektakl postao nešto što prije pola stoljeća, kada je zamišljen i pokrenut, nije nikada trebao postati. Glazba, taj univerzalni svjetski medij, radi koje je taj projekt i moguć, postala je drugotna karakteristika Eurosonga. U tom smislu je suvišno govoriti o glazbenoj kvaliteti na tom događanju, a presmiješno je čuti izvođače koji se tamo pojavljuju i koji za sebe tako često u medijima vole reći kako su oni «umjetnici». Ako je Severina glazbena umjetnica, ili ovogodišnji pobjednici Eurosonga, onda, dopustite; klasični skladatelji ili svjetski poznati glazbeni izvođači poput Bona Voxa ili Pavarottija to nisu i u tom je smislu dobro što to nisu. Sasvim je jasno da je taj nekad famozni Eurosong odavno izgubio svoju glazbenu fizionomiju, kakvu je imao do nazad dvadesetak godina dok je na njemu nastupala, primjerice jedna «Abba». Nije li simptomatično da na tome «derneku» odavna već ne nastupaju vrhunski glazbenici poput recimo Talijana! I nije li tako znakovito da se na izbor za nastup i predstavljanje svojih zemalja na tom događanju nikada ne natječu eminentni glazbenici, već uglavnom poluamateri na početku nekakve glazbene karijerice, djeca bogatih tajkuna i lokalnih moćnika željna slave, olinjale glazbene zvijezdice čija je slava odavno minula, nazovi-umjetnici koji nekavom «avangardom» pokušavaju prikriti očiti nedostatak glazbenog talenta i svi njima slični likovi koji se pošto-poto pokušavaju probiti u svijet slavnih i, naravno; bogatih. Stoga nije ni malo čudno da se na hrvatskom natjecanju za našu predstavnicu na tom festivalu glazbenog i scenskog kiča pojavljuju idioti tipa Jacqesa Houdeka (valjda se taj lika tako zove!), frustrirani kantautori poput Borisa Novkovića ili željna slave tajkunska djeca poput nekih kojima nitko nikada nije zapamtio ime. Pojava Paris Hilton na nekom takvom natjecanju ne bi bilo nikakvo iznenađenje! Naravno, žuti tisak i trgovci drogom zadovoljno bi trljali ruke, kao i uvijek gdje se okuplja «zlatna» mladež džepova punih novaca koji su im roditelji zaradili. Izuzev glazbenog smeća, Eurosong je očito postao i sajam modnog i scenskog kiča. Tu gledamo voditelje odjevene u zlatna odijela sa košuljom raskopčanom toliko da se čim više istaknu prsna muskulatura (kao da ga je oblačio Neven Ciganović!), voditeljice koje se u svim pauzama za reklame sjure u garderobu odjenuti novu kreaciju, izvođače među kojima je teško zapaziti ikog iole normalno i ukusno odjevenog; ili su polugoli ili odjeveni u čudne kostime da čovjeku više nije jasno gleda li karneval ili glazbeni festival. Sve je opet začinjeno scenskim izvedbama prepunima lascivnih pokreta, glupavih izraza lica premazanih kojekakvim šminkama za koje nas uvjeravaju da su hit u tzv. ravijenim zemljama zapada. Na koncu dođe i to famozno glasovanje koje, naravno, sa glazbenom kvalitetom nema ništa zajedničnog. Svi bodove poklanjaju svojim susjedima ili onima s kojima su u tradicionalno dobrim povijesni, političkim, etničkim ili kulturnim vezama. Sve je začinjeno nastojanjem za što boljom turističkom promidžbom svake od zemalja. Naravno, najbolju reklamu uvijek ostavi zemlja u kojoj se natjecanje odražava. A ovogodišnji pobjedici tog natjecanja u svemu osim u dobroj glazbi ostvarili su pobjedu jer su se na neki nevjerojatan način narugali svemu tome. Finci odjeveni u maske očito inspirirane nordijskom mitologijom i Predatorom iz svemira iz istoimenog filma bili su slika i prilika Eurosonga, ali i cijele Europe s početka XXI. stoljeća. Njihova provokacija zorna je slika stanja svijesti starog kontinenta koja se ubrzanim koracima vraća poganstvu, i koji sa idealima ljepote, pravednosti, dobrote i kršćanskim temeljima na kojima je Europa izrasla danas ima tako malo zajedničkog. Njihova "pjesma" znakovitog je naslova: "Hard rock Halleluyah", u kojem se očituje sve ono prije rečeno. |
23.05.2006., utorak
(Ne)svijest
Jedan narod u Europi je konačno, nakon gotovo čitavog jednog stoljeća, okrenuo novu stranicu u svojoj povijesti i okrenuo se samom sebi. Naime, Crnogorci su na referendumu konačno izglasovali nezavisnost svoje zemlje i tako nakon 1918. godine obnovili svoju državnost i nezavisnost. Za vjerovati je i nadati se da se Balkan, nakon krvavih ratova i nestabilnosti koje su ga obilježavale u proteklih sto i više godina, konačno pacifizira i da su napokon i na ovim stranama zapuhali neki novi društveni i politički povjetarci koji najavljuju neka nova vremena u kojima će se više cijeniti mir, sloboda i ljudska prava. Nadajmo se da će tako i biti. Ili će sve možda ostati po starom, a samo će metode i protagonisti biti novi!?Crna Gora, mala zemlja sa oko šest stotina tisuća stanovnika bila je najmanja republika bivše Jugoslavije. Pod gospodarskim, političkim, vjerskim, kulturnim i medijskim pritiskom Srbije čitavo stoljeće pokušavalo ju se pretvoriti tek u južnu, primorsku velikosrpsku zemlju. Treba naglasiti da je to bio plod megalomanske imperijalne srpske politike, a ne rezultat htjenja običnog puka u Srbiji ili u Crnoj Gori kojeg ionako nikada nitko nije ništa pitao, i koji je u pustim ratovima koji su prohujali ovim krajevima bio samo sredstvo kojim se manipuliralo, obično topovsko meso. Mala Crna Gora, koja je tako dugo odolijevala osmanlijskom jarmu, i sama je baštinila balkanski stočarsko-ratnički mentalitet, koji ju je činio zatvorenom, konzervativnom, despotskom zemljom, čiji je politički vrh, nakon konačnog oslobođenja od Turaka 1878. godine, gajio imperijalne ambicije, ostvarene dijelom u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu. Pod pritiskom velikosrpske politike sami su Crnogorci tijekom XX. stoljeća pomalo pretvarani u Velikosrbe, pod krinkom borbe za slobodu, za pravoslavlje. U isto vrijeme Crnogorcima je 1918. državnim udarom oduzeta državnost, kralj Aleksandar Karađorđević ukinuo je Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu, u Crnu Goru naseljavani su etnički Srbi, Crnogorce se pokušavalo svim silama asimilirati u srpski nacionalni korpus. Povijest, politika i mentalitet učinili su tako Crnogorce slugama velikosrpske politike, što su na posebno brutalan način osjetili bokeljski Hrvati koji su višekratno nemilice zatirani u Boki Kotorskoj, koja je do 1923. bila dio Hrvatske. Još su gore stradali stanovnici Konavala i Dubrovačkog primorja koji su u Domovinskom ratu pobijeni i protjerani, a kuće i imanja su im spaljeni upravo od Crnogoraca koji su se borili za interese; Velike Srbije. Kada je Srbija osnutkom Albanije 1912. godine izgubila i zadnju priliku da bude država sa izlazom na more, bilo je jasno da je Crna Gora sljedeći plijen njihovih aspiracija za priobalnim teritorijem. Rezultat takve politike i povijesti podjeljenost je crnogorske svijesti na suverenističku (crnogorsku) i unionističku (prosrpsku) koja Crnogorce gleda tek kao ogranak Srpskog naroda. Vjerojatno je to jedini narod koji nakon pada komunizma u Europi nije želio svoju državu već je ostao u nakaradnoj federaciji sa Srbijom, ratujući za interese Slobodana Miloševića i prastarog projekta Velike Srbije. Crnogorski predsjednik Đukanović hvali se ovih dana kako je Crna Gora otvorila put prema nezavisnosti bez rata i nasilja. Đukanović kao da zaboravlja da su Crnogorci bili agresori na tuđe zemlje (Hrvatsku) i da su platili nebrojenim životima račun za tuđe (velikosrpske) interese, što je poražavajuća činjenica i duboko poniženje jednoga naroda koji je takvom politikom izdao svoje pradjedove i njihovu borbu za slobodu, namjesto da se borio braneći svoju nezavisnost i nacionalni ponos od presizanja iz Beograda. Vjerujemo da će Crna Gora pametnije graditi svoju budućnost kao samostalna i demokratska zemlja. A ne vjerujemo da im Beograd neće i dalje zagočavati život. Jer ipak je Crna Gora u očima Beograda srpski izlaz na more. Srbija je izgubila Kosovo i hrvatske krajeve sa srpskom manjinom; ona neće sebi dopustiti da tako lako digne ruke od Crne Gore i; Bosne u kojoj je legalizirana fašistička tvorevina nastala na krvi nebrojenih ubijenih neSrba; tzv. Republika Srpska. |
18.05.2006., četvrtak
Štekeri
Teško je prepoznati onu tanku granicu između ponosa i gluposti, između onoga stava ostati svoj ili povinuti se pred zahtjevima koji se postavljaju, a koji su nerijetko suprotni idejama koje proklamiramo. A ako se nađemo u situaciji koja je ključna u našem nekakvom društvenom usponu, kojem svi, ruku na srce; težimo, prelako nam se dogodi da prijeđemo u područje potpunog poltronizma, podilaženja, laskanja, prijetvornosti, licemjerja i glume. Postanemo zapravo negacija samih sebe, pogazivši potpuno stavove koje smo bili prihvatili i proklamirali kao svoje vlastite. Takve ljude nazivamo uvlakačima, štekerima, ulizicama i nazivima koji nisu prikladni da se njima izražavamo na svakom mjestu i u bilo kojem trenutku.Štekeri su ljudi koji bi i vlastitu mater prodali za svoj probitak u situaciji za koju im se čini da bi im mogla biti od koristi. To su ljudi beskičmenjaci koji koriste svaki trenutak "slabosti" onih koji u njihovim očima nešto znače, sve kako bi ostvarili još jedan mali korak u vlastom društvenom usponu. Za nevjerovati je na što su ljudi sve spremni kako bi ostvarili svoje ciljeve; od sitnih laži do zabijanja noža u leđa onima koji su ih smatrali prijateljima. U njihovom je sustavu društvenog uspona dozvoljeno gotovo sve, kako bi ostvarili vlastite ciljeve. Oni su uvijek u društvu moćnika bilo kojeg tipa, uvijek im se glupavo smješkaju, usiljeno se smiju na bilo koju šalu onih za koje računaju da će im biti od koristi, tapšu ih po ramenima, sliježu ramenima glumeći skromnost, uvijek su pomno odjeveni, vole glumiti visoko obrazovane ljude, nastoje ostaviti dojam da ih zanima sve što njihovi mogući mecene govore ili čime se bave, pretjerano susretljivo nude pomoć, čak i onda kada znaju da je ne mogu ili ne žele stvarno pužiti, za sebe misle da su duhoviti, uvijek se nastoje prikloniti većini, reći koju pametnu… Štekeri su zapravo pijavice i priljepci koji većinu vremena samo glume nastojeći prekriti interes koji ih veže uz osobe u čijem su se društvu tobože slučajno zatekli, a zapravo su pomno planirali kako dospjeti u to i takvo okružje. Najveći problem sa štekerima je što sve druge oko sebe promatraju kao potencijalnu konkurenciju. U dnu toga stava leži ljubomora i uvjerenje o nekakvoj vlastitoj ovozemaljskoj "slavi" koju bi drugi svojim sposobnostima lako mogli ugasiti. Zato štekeri glumeći prijatelje; kolegama na poslu, u školu, studiju, u životu uopće zapravo potajno žele da se svi ti drugi u svojim nastojanjima sapletu i njima samima se maknu s puta. Ako se to ne dogodi, oni sami će im nastojati odmenoći, opravdavajući se tobožnjim nezanjenjem, nemogućnošću ili jednostavno; šutnjom; u ključnom trenutku će im tobože zaboraviti reći da ih je šef pozvao na sastanak, ili će im prešutjeti kakvu važnu poslovnu ili profesionalnu informaciju. Važno je da štekerska ovozemaljska «slava», koja zapravo postoji samo u njihovim fikcijama, ostane neokrnjena i pod cijenu da svi tobožnji konkurenti budu onemogućeni. Zato štekeri nikada ne dijele informacije, već ih zadržavaju za sebe planirajući kako će im prije ili kasnije dobro doći. Zato se nemojte čuditi ako slučajno otkrijete kako vam je kolega na poslu, kojeg ste do tada smatrali čovjekom od riječi, preoteo projekt koji ste trebali upravo vi dobiti; taj će se pred vama kasnije ili praviti glup, ili će vam prodavati priču kako se sve to dogodilo tako brzo da nije imao izbora nego se «žrtvovati» i prihvatiti taj projekt koji će mu, kao; sasvim slučajno, omogućiti napredak u karijeri, bolje radno mjesto i veću plaću. Nakon malo vremena vaš kolega će sebi naći novo društvo, jer vi više niste njegov rang. To je jednostavno šteker koji se šefu uvlačio u jedan od tjelesnih otvora laskanjem i glupavim smijuljenjem na glupave šefove viceve, dok ste vi rintali odrađujući i svoj i njegov dio posla. Još ako je takav tip imao kakvu vezu među stričevima, kumovima ili prijateljima, onda zaista niste imali nikave šanse dobiti projekt za koji ste bili objektivno sigurni da biste ga najbolje realizirali. Tako funkcioniraju štekeri. Oni prije ili kasnije uglavnom postanu aparatčiki ili činovnici u nekoj državnoj službi gdje po cijele dane ne rade ama baš ništa za poprilično visoku plaću koju ste im omogućili vi plaćanjem poreza. Štekeri su uglavnom nesposobni išta korisno ili konkretno napraviti, oni su uglavnom paraziti koji samo traže gdje bi se uhljebili i dobro naplatili svoje dane provedene u foteljama. Radi li se o nježnijem spolu, takve završe za šalterima državnih službi gdje po cijele dane uređuju nokte, prezrivo gledaju na građane-priproste pučane i sjede raskravljujući se, osobito kada dođu u godine kada tjelesna težina u kilogramima višestruko prestigne starosnu dob u godinama. Takvi će se zarana uključiti u mladeži stranaka na državnom vrhu, motati se oko prestižnih društvenih događanja, biti u prvim redovima modnih ili koncertnih događanja, sjediti u publici za vrijeme snimanja idiotskih zabavnih emisija, sve ne bi li ih kamera barem na trenutak uhvatila… Oni jednostavno žele biti viđeni i vrebati priliku za uvaliti se u društveno probitačnu ekipu. Što na kraju posta još reći o štekerima?! Malo toga, jer sve ovo ionako znate iz vlastitog iskustva; nebrojeno puta ste u bijesu otpuhivali i kolutali očnim zjenicama dok su takvi u vašoj okolini neumorno lizali stražnjice potencijalnim mentorima njihovog društvenog uspona. I pitali ste se pri tom gdje je pravda i čemu sav vaš pošteni i samozatajni trud koji nije, kako vam se čini, ni od koga vrednovan. Ali samo hrabro; ne dajte se; oboružajte se strpljivošću i ljubavlju; i štekerima barem ponekad priklještite vratima prste. Ono, kao; ups, slučajno se dogodilo… |
16.05.2006., utorak
Bleiburg
Punih 45 godina bilo je na ovim našim prostorima zabranjeno javno izgovoriti puno toga. Komunistički režim ,koji je vladao milijunima ljudi, nametao je «istinu» koja je odgovarala ciljevima njegovih ideologa i vlastodržaca. U tom sustavu bilo je strogo zabranjeno, među ostalim, izgovoriti ime jednog mjesta u Austriji; Bleiburg.Svibanj je godine 1945. Većina Hrvatskog naroda odavno je pristala uz antifašistički pokret, strogo ga razlikujući od Komunističke partije i Tita, koji su se nametnuli na njegovo čelo. Domobranske i preostale ustaške snage, zajedno sa desecima, pa i stotinama tisuća hrvatskih civila povlače se prema Sloveniji i Austriji, u strahu od osvete i terora komunističke čizme koja je već pri kraju rata ugušila svaki trag demokracije u okviru antifašističkog pokreta. Ante Pavelić i njegova klika prvi su kidnuli iz Zagreba, ne zaboravivši ponijeti opljačkane sanduke zlata. Njega očito nije bilo briga za vlastiti narod i vojsku; neka se snađe kako tko može. Njemu je vlast bila previše draga da bi, kako su bili predlagali Lorković i Vokić, Nezavisna Država Hrvatska promijenila politički oslonac i nakon kapitulacije Italije i iskrcavanja Saveznika u Normandiji stala na stranu antifašističke koalicije. Takav zaokret značio bi da Pavelić i njegova vrhuška moraju odstupiti s vlasti i vjerojatno bi, prije ili kasnije bili i suđeni, što se Anti nije ni najmanje dopalo, pa je dao smaknuti Lorkovića i Vokića, a NDH čvrsto vezati uz sudbinu Hitlerove Njemačke, čiji se slom tako jasno približavao, a time i slom satelitskih država koje je bila stvorila na okupiranim područjima, među njima i slom NDH. Obezglavljena vojska i Hrvatski civili jedini su spas vidjeli u predaji savezničkim snagama; Englezima, koji su bili oslobodili Austriju. Mnoštvo dojučerašnjih vojnika, a ponajviše civila, u nepreglednim se kolonama kretalo prema slovenskom Dravogradu, austrijskoj granici i dalje prema Klagenfurtu (Celovcu). Na Bleiburškom polju ostaci ostataka oružanih snaga propale NDH i nebrojeni civili predali su se Englezima, kojih su ih razoružali. Bilo je jasno, nakon krvavog iskustva koje je iza sebe ostavio komunizam u tadašnjem SSSR-u, te nakon zvjerstava koje su na tlu bivše NDH tijekom rata bili počinili politički odredi partizanskih snaga, da je predaja njima u ruke ravna potpisivanju smrtne presude. Zato su se hrvatski vojnici i civili, među kojima je najvećim dijelom bio nevini svijet; obični, mali ljudi (glavešine su na vrijeme kidnuli!), htjeli bezrezervno predati savezničkim trupama, kako bi dobili status ratnih zarobljenika i time zaštitu Ženevske konvencije. Engleska je politika tijekom prve polovice rata bila sklona, naravno, politici izbjegličke jugoslavenske vlade u Londonu i kralju Petru II Karađorđeviću, za čije su se interese na tlu bivše Jugoslavije borile četničke postrojbe. Engleska je politika priomijenila kurs kada je postalo jasno da je glavnu vojnu i političku ulogu na tom prostoru preuzeo sovjetski povjerenik Josip Broz Tito i Komunistička Partija. Kako bi spriječili sovjetski utjecaj na Tita i spriječili moguće sukobe, Englezi su odlučili zaigrati na njegovu kartu, jer na Dražu Mihajlovića i kralja Petra više nisu mogli računati. Zbog toga su primili predaju Hrvata na Bleiburgu, a onda su ih, kako perfidno; predali partizanskim snagama. Tada je počeo masakr o kojem se nije smjelo javno progovoriti skoro pola stoljeća. Dio predanih vojnika i civila odmah je pobijen, a drugi su u kolonama pod partizanskim strojnicama natjerani na iscrpljujući put nazad u novostvorenu komunističku Jugoslaviju (Križni put). Putem su odvajane kolone koje su strijeljane po slovenskim i hrvatskim šumama; nebrojena tijela bacana su u jame i rovove. U novije vrijeme na niz je položaja u Hrvatskoj, a osobito u Sloveniji tijekom izgradnje tamošnjih cesta nađeno na desetke masovnih grobnica, u kojima su završili vojnici i civili kojima je jedini «grijeh» bio što su se našli na poraženoj strani u Drugom svjetskom ratu. Kao da strahote rata nisu bile dovoljno zlo; još jedno zlo i u Nebo vapijući grijeh dogodio se netom nakon što je taj rat završio; došlo je do stradanja novih žrtava; ti ljudi su preživjeli stravični rat; i bili ubijeni po njegovom završetku. Komunizam se na ovim stranama pokazao zlom jednako izopačenog lica kao što je to bio i nacizam. Danas, u uvjetima rastuće demokracije došlo je vrijeme da se konačno sazna puna istina o svim stradanjima. Desetljećima su nam crveni vlastodršci punili glave Jasenovcem nabijajući nama Hrvatima nekakav kompleks krivnje; ganeralizirajući tu krivnju i sustavno preuveličavajući broj žrtava. Da se razumijemo; da je tamo stradao i jedan jedini čovjek, bilo bi to neizmjerno zlo! S druge je strane bilo zabranjeno spominjati Bleiburg. Nije li konačno došlo vrijeme da se pomirimo sa prošlošću i prihvatimo je onakvom kakva je bila, još živuće krivce za ta događanja kaznimo, zlo i svaku ideologiju javno osudimo?! Predugo je politika bila ta koja je istinu zamagljivala lažima i poluistinama onako kako je u pojedinom povijesnom trenutku vrhuškama na vlasti odgovaralo. Nije li konačno vrijeme da istinom i samo istinom odamo priznanje i Jasenovcu i Bleiburgu i da mi; generacije koje baštinimo XXI. stoljeće, koji za te krvave pirove iz prošlosti nikakve krivnje ne nosimo, okrenemo novu stranicu knjige vremena i bez ideoloških ili bilo kojih drugih interesa osim istine pružimo dostojan mir kostima poginulih. I među ustašama i među partizanima najveći je dio ljudstva bio pošteni, mali čovjek koji je samo htio slobodu i pravicu. Krvnici među jednima i među drugima uvijek su se izvlačili, i živote provodili u blagostanju na opljačkanom zlatu ili u foteljama visokih državnih činovnika koji su živjeli na grbači poštenoga naroda. Ideologije zla koje su takvi zastupali stvar su prošlosti, nečega što se neće i ne smije oživjeti; samo će nas istina osloboditi. Istinu dugujemo stradalima i u Jasenovcu, i na Bleiburgu. Istinu dugujemo i sebi i generacijama koje dolaze iza nas kako bi konačno baštinili prošlost izmirenu sa samima sobom. |
11.05.2006., četvrtak
Hrvatski Pompeji
Poneki znak prepoznatljivo smeđe podloge i napisa skromnih dimenzija uz cestu preplavljenu prometnom gužvom trebao je posjetitelja upućivati kako doći do ruševina stare Salone, današnjeg Solina. Naravno, ovaj kraj dobro poznajem, ali me je zanimalo biti u koži turista koji je voljan upustiti se u avanturu zvanu; nađi Salonu! Vjerujte mi, stranac koji takvo nešto individualno poduzme neće se proslaviti jer su spomenuti putokazi na zapadnom izlazu iz Splita rijetki, a prigradski autobusi i njihov vozni red ni po čemu ne upućuju da bi se njima moglo doći do ruševina antičkog velegrada Salone. Čovjek se uvijek iznenadi u koliko kulturnom baštinom prebogatoj zemlji živimo. Naravno, tu baštinu, kao pravi Hrvati, sustavno uništavamo i rasprodajemo, a ono što ne uništimo prepuštamo zaboravu i raslinju koje vrlo brzo prekrije ono što su nam prohujale generacije ostavile u nasljeđe. Salona, glavni grad rimske provincije Dalmacije danas leži najvećim dijelom neistražen, ispod gustog raslinja i šikare. Dobar dio grada uništen je gradnjom tvornice cementa, grada Solina, skladišta za naftu i Jadranske magistrale. Ono malo što je istraženo otužno stoji na ledini do koje nije lako naći put, a o popratnim sadržajima da i ne govorimo. oni jednostavno ne postoje. Na položaju Manastirine posjetitelje čekaju ruševine bazilike svetog Dujma mučenika, unutar i oko kojih je niz sarkofaga u kojima bijahu pokopani članovi imućnijih rimskih salonitanskih obitelji. Kao nijemi svjedoci jednog vremena i civilizacije koja je zauvijek nestala stoje epitafi (nadgrobni napisi) na grčkom i latinskom jeziku, urezani u natpisna polja sa trapezastim proširenjima, tako tipičnim proizvodom nekadašnjih lokalnih radionica Salone. Mnogobrojni štovatelji svetoga Dujma htjeli su posljednje počivalište naći upravo što bliže Svečevom grobu, pa je u svetištu nekadašnje crkve, i okolo njega gusto složeno niz sarkofaga od kojih svaki priča svoju priču. Tko i malo poznaje latinski i starogrčki jezik te način pisanja grobnih epitafa može iščitavati imena, zanimanja i rodbinske odnose onih koji su nekoć davno bili oplakani i položeni u te kamene škrinje koje ipak nisu bile dovoljna zaštita zemnih ostataka koji su u njih bili položeni, jer su odreda svi, vjerojatno u doba seobe naroda, bili nasilno razbijani u potrazi za plijenom. U svetištu nekadašnje bazilike iz V. stoljeća niz je sarkofaga, među kojima su dva salonitanskih biskupa, od kojih jedan bijaše Primus, upravo nećak znamenitog svetog Dujma. Sam Svečev grob je mala kamena komora unutar svetišta, sa južne strane. Ima naznaka da su upravo u tom grobu barem neko vrijeme bile pohranjene i kosti ostalih salonitanskih mučenika. U obilasku Salone prolazimo pored Tusculuma, kamene zgrade sagrađene početkom XX. stoljeća za potrebe Arheološkog muzeja, i spuštamo se prema nekadašnjem velegradu Saloni. Manastirine koje ostavljamo iza sebe bijahu van zidina grada, uz cestu koja je vodila od sjevernih gradskih vrata. Tek na par mjesta su vidljivi ostaci gradskih zidina sa jakim kulama peterokutnog tlocrta. Ušavši u grad sa sjevera posjetitelj se odmah nađe u nekadašnjem sjedištu biskupa, u sklopu kojeg je dvojna bazilika (Basilica urbana), krstionica (baptisterium) sa krsnim zdencem i oratorij. Ove ruševine i danas izgledaju veličanstveno; ostaci zidova i moćnih stupova svjedoče o vremenu u kojem je Salona bila ravna bilo kojem drugom velegradu Rimskog Imperija. Možemo samo zamišljati sjaj salonitanske katedrale iz V. stoljeća sa pozlaćenim mozaicima na apsidi svetišta i zidovima, sa mramornim oltarnim pregradama, ciborijima i ambonima, oltarom i biskupskim sjedištem. Ako je Italija imala sjajnu Ravennu, Dalmacija je imala još sjajniju Salonu! Čovjek se s pravom pita kako je moguće da je jedan ovakav grad završio u ruševinama i dugi niz stoljeća prepušten zaboravu. Ne treba ni spominjati da je i salonitanska katedrala u prilično zapuštenom stanju. Sve uokolo bijaše pusto. U svakoj normalnoj zemlji stotine bi turista u svakom trenutku uživale u ovim ljepotama! Idući u pravcu zapada prolazi se kroz Cezarova vrata (Porta Cesarea), koja su dijelila salonitanski Zapadni od Starog grada. Moćni trostruki ulaz štitile su dvije osmerokutne kule čiji se ostaci još jasno vide. Pločnik unutar ulaza sačuvao se na izvornom mjestu i na njemu su još vidljivi tragovi (spurille) koje su urezali kotači nebrojenih kola koja su ovuda stoljećima prolazila. Očito je dio bedema uz vrata služio kao vodovod (akvedukt), iz kojega je poslije uništenja grada još stoljećima tekla voda i slijevala se niz bedem, ostavivši sedreni trag debljine nekoliko desetaka centimetara. Još dalje prema zapadu, probijajući se makadamskim putem, prolazimo pored Nekropole šesnaest sarkofaga. Očito je ovdje riječ o groblju koje je započinjalo tik do gradskih bedema, kako je bio običaj kod Rimljana da pokapaju. Idući dalje dolazi se do ostataka bazilike na Kapljuču, položaju nazvanom po obližnjem potočiću. Ostaci su to trobrodne bazilike monumentalnih dimenzija, koja se također nalazila sjeverno od gradskih zidina. Sigurno je da je bila povećena svetim solinskim mučenicima koji su stradali kad i sveti Dujam; Asteriju, Paulinijanu, Antiohijanu, Gajanu i Teliju. Njihove su kosti poslije bile prebačene u Rim, gdje se i danas nalaze. Još sjevernije je lokalitet Marusinac, na kojemu vas zadive impozantni ostaci dviju velikih bazilika; crkava posvećenih svetom mučeniku Anastaziju, čije kosti danas počivaju u splitskoj katedrali, kao i kosti svetoga Dujma. Monolitni stupovi tih crkava, od kojih neki još stoje na svom mjestu, visoki su šest metara. Možemo tek zamišljati o kojim je grandioznim građevninskim zahvatima ovdje bila riječ! To je nešto veličanstveno! Ne treba ni spominjati da je i ovdje sve prepuno sarkofaga onih stanovnika Salone koji su bili dovoljno imućni da su si mogli priuštiti ukop u sarkofagu, i to u jednoj ovakvoj bazilici. Na koncu se dolazi do ostataka velikog amfiteatra koji se nekoć nalazio na samom sjeverozapadnom uglu grada, naslanjajući se na gradske zidine. Vjerojatno je bio veći od onog pulskog. Prava je šteta što je taj amfiteatar srušen u XVI. stoljeću kada je zaprijetila opasnost da ga Turci pretvore u utvrdu. Sada stoji u veličanstvenim ruševinama, čekajući arheologe da ga do kraja istraže. Zapravo, cijela Salona, odnosno ono što je od nje ostalo, vapi za vremenom u kojemu će sve blago koje nam je sačuvala kroz stoljeća biti istraženo i prezentirano onako kako zaslužuje – vrhunski. Do tada će stanovnici Solina i okolice i dalje jedva spajati kraj s krajem, a žive iznad hrvatskih Pompeja od kojih bi mogla prosperirati cijela regija. |
08.05.2006., ponedjeljak
Sudamja
U našem je gradu održana velika proslava dana grada i nebeskog zaštitnika svetog Dujma. Bila je to prigoda da se čovjek uživi u ozračje mediteranskog mentaliteta u svom njegovom sjaju, živopisnosti i samo ovoj sredini svojstvenom «šušuru», kako onu blagdansku gužvu vole nazivati. Vrijeme je to i prostor u kojem se na neobičan način miješa profano sa sakralnim.Već je večer uoči svetkovina započela svečanom večernjom službom u katedrali, za vrijeme koje je otvoren moćnik sa kostima svetoga Dujma, koje su u VII. stoljeću prenesene iz ruševina obližnje Salone u Dioklecijanov mauzolej, koji je tada pretvoren u kršćansku crkvu. U samoj su katedrali svečeve kosti promijenile nekoliko mijesta, da bi 1780. bile pohranjene u škrinju na vrhu velikog mramornog oltara, gdje se nalaze i danas. Iste je večeri, kad je na grad pod Marjanom pao mrak, njegovu rivu osvijetlio sjaj vatrometa koji je uveseljavao i staro i mlado; fešta je počela... Iako je dan osvanuo sa ponešto oblaka, već izjutra je sunce rastjeralo svaki nagovještaj lošeg vremena. Zvona katedrale neumoljivom su zvonjavom naviještala veliki dan koji ovaj grad slavi više od tisuću godina. Veliki broj ljudi slijevao se prema starom gradu; hodočasnici, turisti sa fotoaparatima, trgovci, svećenici, redovnice, djeca… Grad je bio nakićen zastavama, trgovci su već zarana postavili uzduž rive svoje štandove, sa zvučnika se čula glazba, kafići su već bili puni jer se ispijala prijepodnevna kava, veliki rižoto koji je na peškariji bio pripremljen već je bio pojeden. Djeca su već vrištala zabavljajući se u luna-parku postavljenom na Prokurativama. Bila je nedjelja, i k tome sveti Duje; koje li kombinacije za đir po gradu, za vidjeti i biti viđen. Iz ormara su izvađene najskuplje krpice, svi bijahu nalickani i besprijekornog izgleda. Prodavači listića za večernju tombolu u simpatičnim crvenim kapama od ranog su jutra izvikivali samo njima znane reklame. U deset sati od katedrale je započela procesija. Alkari, mornari, policajci, djeca i žene u narodnim nošnjama, zastave i liturgijski barjaci, križevi i svijeće, redovnici, bogoslovi, đakoni, svećenici, biskupi, predstavnici vlasti i mnoštvo naroda kretalo se od Peristila, preko pazara i rive do poljane pred sv. Franom gdje je bio podij sa oltarom za misu. Ispod središnjeg baldahina nošen je moćnik-bista sv. Dujma. Sve je odisalo čudesnom mješavinom tradicije i suvremenosti, prošlosti i sadašnjosti. «Zdravo Dujme mučeniče!», pjevao je veliki zbor dok se procesija kretala prema mjestu predviđenom za misu. Nakon što je liturgija na otvorenom završila, procesija se istim putem vratila u katedralu, a narod je nastavio onaj «svijetovni» dio ovogodišnje Sudamje, kako Splićani nazivaju proslavu svetkovine sv. Dujma. Trgovci i ugostitelji nesumnjivo su imali uspješan poslovni dan, a na istom je mjestu gdje je prijepodne bila sv. misa navečer priređen koncert Cesarije Evore. Tako je naš Split uz tople zvuke salse zakoračio u jednu ugodnu proljetnu noć. Na dobro vam došla Sudamja! |
02.05.2006., utorak
Nosač problema
U naš grad je u drugoj polovici tekućeg mjeseca najavljeno pristajanje američkog ratnog broda – nosača aviona, u sklopu sigurnosnih priprema za dolazak potpredsjednika Sjedinjenih Amweričkih Država Dicka Chaynneja. U zadnje je vrijeme o tom događaju na stranicama domaćih tiskovina izišlo niz članaka, a kako se spomenuti posjet bude približavao, mediji će o tome donositi sve više informacija, misleći, naravno, na naše nezasitne radoznale apetite koji bi zavirili i u tuđe krevete, kad bi samo mogli.Ne može se ne primjetiti kako se u našem ambijentu na taj događaj već sada gleda u prvom redu kao na potencijalnu priliku za vlastitu društvenu afirmaciju ili novčani probitak. Političarima rastu ega od silnog razmetanja hranjenog činjenicom da je riječ o ulagivanju najvećoj političkoj, vojnoj i ekonomskoj sili svijeta, tupeći i dalje o Hrvatskoj kao o nekakvoj «regionalnoj velesili», kako vole govoriti, zatvarajući oči pred činjenicom da smo tek jedna mala, u europskim i svjetskim razmjerima beznačajna državica kojoj drugi kroje sudbinu. Gospodarstvenici od tog događaja i nemaju neke koristi, jer je riječ o vojno-političkom posjetu bez dubljeg značaja, gdje neće, a i ne može, biti riječi o poslu niti konkretnih gospodarskih tema. Čini mi se da su za predstojeći posjet Amera našoj Domovini, osim političara i novinara, najzainteresiraniji vlasnici kafića i – kriminalni milje koji vodi poslove vezane uz prostituciju. Naravno; upravo je predstojeći posjet američkog nosača aviona i njegovih nekoliko tisuća članova posade i osoblja, kao i njihovi seksualni apetiti, top tema interesa naših novinara. Žalosno; ali je tako. Mnogima iz kruga spomenutih «djelatnosti» predstojeća «invazija» Amera na naš grad samo jača pohlepu za dolarima koje ti ljudi nose, što će u danima njihovog posjeta uroditi enormnim licemjerjem i cinizmom, osobito što se cijena tiče. Tako će se dogoditi, kao i za posjeta Dubrovniku jednog američkog vojnog broda prije nekoliko godina, da će cijene najobičnije kave u kafićima naglo porasti na 100 i više kuna. O cijenama smještaja i raznih usluga, osobito «usluga» prijateljica noći da i ne govorimo. To je slika koju će jedan «kršćanski» i «katolički» grad pružiti strancima u drugoj polovici svibnja tekuće godine. Velebna procesija za svetoga Dujma zakazana za 7. svibnja biti će jedna, a aktivnosti vezane uz američki posjet Splitu zapravo druga strana medalje našega grada i našega društva. Nije li to evanđeoska slika farizeja koji su poput grobova; izvana izbijeljeni sjajni mramor gobova, a iznutra trulež, smrad i raspadanje! Koji bi normalan grad, a osobito turistički, htio američki nosač aviona na nuklearni pogon u svojoj luci? I nekoliko tisuća stranih vojnika na svojim ulicama usred turističke sezone? Vojnika koji traže zabavu; nakon mjeseci na moru! Vojnika koji donose bijednu zaradu domaćinima, ali daleko veće probleme; sigurnosne, zdravstvene, socijalne… Nije li suludo likovanje nad posjetom tog broda jedne imperijalne velesile koja zvecka oružjem samo znak potpune nemoći i bijede naše politike, gospodarstva, a povrh svega stanja (ne)svijesti našeg moralno izopačenog društva!? Svatko tko iole misli svojom glavom htio bi u svome gradu tisuće američkih turista koji su došli avionima i turističkim brodovima, turista koje očekuje uređen grad sa nizom hotela i ostalog smještaja vrhunske kategorije, grad koji nudi zabavne i kulturne sadržaje svojstvene našoj kulturi i povijesti, mentalitetu i tradiciji. Nitko zdravog razuma ne želi u luci svoga grada američki nosač aviona na nuklearni pogon i tisuće stranih vojnika na njegovim ulicama u potrazi za razuzdanom zabavom. |