Punih 45 godina bilo je na ovim našim prostorima zabranjeno javno izgovoriti puno toga. Komunistički režim ,koji je vladao milijunima ljudi, nametao je «istinu» koja je odgovarala ciljevima njegovih ideologa i vlastodržaca. U tom sustavu bilo je strogo zabranjeno, među ostalim, izgovoriti ime jednog mjesta u Austriji; Bleiburg.
Svibanj je godine 1945. Većina Hrvatskog naroda odavno je pristala uz antifašistički pokret, strogo ga razlikujući od Komunističke partije i Tita, koji su se nametnuli na njegovo čelo. Domobranske i preostale ustaške snage, zajedno sa desecima, pa i stotinama tisuća hrvatskih civila povlače se prema Sloveniji i Austriji, u strahu od osvete i terora komunističke čizme koja je već pri kraju rata ugušila svaki trag demokracije u okviru antifašističkog pokreta. Ante Pavelić i njegova klika prvi su kidnuli iz Zagreba, ne zaboravivši ponijeti opljačkane sanduke zlata. Njega očito nije bilo briga za vlastiti narod i vojsku; neka se snađe kako tko može. Njemu je vlast bila previše draga da bi, kako su bili predlagali Lorković i Vokić, Nezavisna Država Hrvatska promijenila politički oslonac i nakon kapitulacije Italije i iskrcavanja Saveznika u Normandiji stala na stranu antifašističke koalicije. Takav zaokret značio bi da Pavelić i njegova vrhuška moraju odstupiti s vlasti i vjerojatno bi, prije ili kasnije bili i suđeni, što se Anti nije ni najmanje dopalo, pa je dao smaknuti Lorkovića i Vokića, a NDH čvrsto vezati uz sudbinu Hitlerove Njemačke, čiji se slom tako jasno približavao, a time i slom satelitskih država koje je bila stvorila na okupiranim područjima, među njima i slom NDH.
Obezglavljena vojska i Hrvatski civili jedini su spas vidjeli u predaji savezničkim snagama; Englezima, koji su bili oslobodili Austriju. Mnoštvo dojučerašnjih vojnika, a ponajviše civila, u nepreglednim se kolonama kretalo prema slovenskom Dravogradu, austrijskoj granici i dalje prema Klagenfurtu (Celovcu). Na Bleiburškom polju ostaci ostataka oružanih snaga propale NDH i nebrojeni civili predali su se Englezima, kojih su ih razoružali. Bilo je jasno, nakon krvavog iskustva koje je iza sebe ostavio komunizam u tadašnjem SSSR-u, te nakon zvjerstava koje su na tlu bivše NDH tijekom rata bili počinili politički odredi partizanskih snaga, da je predaja njima u ruke ravna potpisivanju smrtne presude. Zato su se hrvatski vojnici i civili, među kojima je najvećim dijelom bio nevini svijet; obični, mali ljudi (glavešine su na vrijeme kidnuli!), htjeli bezrezervno predati savezničkim trupama, kako bi dobili status ratnih zarobljenika i time zaštitu Ženevske konvencije.
Engleska je politika tijekom prve polovice rata bila sklona, naravno, politici izbjegličke jugoslavenske vlade u Londonu i kralju Petru II Karađorđeviću, za čije su se interese na tlu bivše Jugoslavije borile četničke postrojbe. Engleska je politika priomijenila kurs kada je postalo jasno da je glavnu vojnu i političku ulogu na tom prostoru preuzeo sovjetski povjerenik Josip Broz Tito i Komunistička Partija. Kako bi spriječili sovjetski utjecaj na Tita i spriječili moguće sukobe, Englezi su odlučili zaigrati na njegovu kartu, jer na Dražu Mihajlovića i kralja Petra više nisu mogli računati. Zbog toga su primili predaju Hrvata na Bleiburgu, a onda su ih, kako perfidno; predali partizanskim snagama.
Tada je počeo masakr o kojem se nije smjelo javno progovoriti skoro pola stoljeća. Dio predanih vojnika i civila odmah je pobijen, a drugi su u kolonama pod partizanskim strojnicama natjerani na iscrpljujući put nazad u novostvorenu komunističku Jugoslaviju (Križni put). Putem su odvajane kolone koje su strijeljane po slovenskim i hrvatskim šumama; nebrojena tijela bacana su u jame i rovove. U novije vrijeme na niz je položaja u Hrvatskoj, a osobito u Sloveniji tijekom izgradnje tamošnjih cesta nađeno na desetke masovnih grobnica, u kojima su završili vojnici i civili kojima je jedini «grijeh» bio što su se našli na poraženoj strani u Drugom svjetskom ratu. Kao da strahote rata nisu bile dovoljno zlo; još jedno zlo i u Nebo vapijući grijeh dogodio se netom nakon što je taj rat završio; došlo je do stradanja novih žrtava; ti ljudi su preživjeli stravični rat; i bili ubijeni po njegovom završetku. Komunizam se na ovim stranama pokazao zlom jednako izopačenog lica kao što je to bio i nacizam.
Danas, u uvjetima rastuće demokracije došlo je vrijeme da se konačno sazna puna istina o svim stradanjima. Desetljećima su nam crveni vlastodršci punili glave Jasenovcem nabijajući nama Hrvatima nekakav kompleks krivnje; ganeralizirajući tu krivnju i sustavno preuveličavajući broj žrtava. Da se razumijemo; da je tamo stradao i jedan jedini čovjek, bilo bi to neizmjerno zlo! S druge je strane bilo zabranjeno spominjati Bleiburg. Nije li konačno došlo vrijeme da se pomirimo sa prošlošću i prihvatimo je onakvom kakva je bila, još živuće krivce za ta događanja kaznimo, zlo i svaku ideologiju javno osudimo?! Predugo je politika bila ta koja je istinu zamagljivala lažima i poluistinama onako kako je u pojedinom povijesnom trenutku vrhuškama na vlasti odgovaralo. Nije li konačno vrijeme da istinom i samo istinom odamo priznanje i Jasenovcu i Bleiburgu i da mi; generacije koje baštinimo XXI. stoljeće, koji za te krvave pirove iz prošlosti nikakve krivnje ne nosimo, okrenemo novu stranicu knjige vremena i bez ideoloških ili bilo kojih drugih interesa osim istine pružimo dostojan mir kostima poginulih.
I među ustašama i među partizanima najveći je dio ljudstva bio pošteni, mali čovjek koji je samo htio slobodu i pravicu. Krvnici među jednima i među drugima uvijek su se izvlačili, i živote provodili u blagostanju na opljačkanom zlatu ili u foteljama visokih državnih činovnika koji su živjeli na grbači poštenoga naroda. Ideologije zla koje su takvi zastupali stvar su prošlosti, nečega što se neće i ne smije oživjeti; samo će nas istina osloboditi. Istinu dugujemo stradalima i u Jasenovcu, i na Bleiburgu. Istinu dugujemo i sebi i generacijama koje dolaze iza nas kako bi konačno baštinili prošlost izmirenu sa samima sobom.
Post je objavljen 16.05.2006. u 14:32 sati.