Arhangel
18.05.2006., četvrtak
Štekeri
Teško je prepoznati onu tanku granicu između ponosa i gluposti, između onoga stava ostati svoj ili povinuti se pred zahtjevima koji se postavljaju, a koji su nerijetko suprotni idejama koje proklamiramo. A ako se nađemo u situaciji koja je ključna u našem nekakvom društvenom usponu, kojem svi, ruku na srce; težimo, prelako nam se dogodi da prijeđemo u područje potpunog poltronizma, podilaženja, laskanja, prijetvornosti, licemjerja i glume. Postanemo zapravo negacija samih sebe, pogazivši potpuno stavove koje smo bili prihvatili i proklamirali kao svoje vlastite. Takve ljude nazivamo uvlakačima, štekerima, ulizicama i nazivima koji nisu prikladni da se njima izražavamo na svakom mjestu i u bilo kojem trenutku.Štekeri su ljudi koji bi i vlastitu mater prodali za svoj probitak u situaciji za koju im se čini da bi im mogla biti od koristi. To su ljudi beskičmenjaci koji koriste svaki trenutak "slabosti" onih koji u njihovim očima nešto znače, sve kako bi ostvarili još jedan mali korak u vlastom društvenom usponu. Za nevjerovati je na što su ljudi sve spremni kako bi ostvarili svoje ciljeve; od sitnih laži do zabijanja noža u leđa onima koji su ih smatrali prijateljima. U njihovom je sustavu društvenog uspona dozvoljeno gotovo sve, kako bi ostvarili vlastite ciljeve. Oni su uvijek u društvu moćnika bilo kojeg tipa, uvijek im se glupavo smješkaju, usiljeno se smiju na bilo koju šalu onih za koje računaju da će im biti od koristi, tapšu ih po ramenima, sliježu ramenima glumeći skromnost, uvijek su pomno odjeveni, vole glumiti visoko obrazovane ljude, nastoje ostaviti dojam da ih zanima sve što njihovi mogući mecene govore ili čime se bave, pretjerano susretljivo nude pomoć, čak i onda kada znaju da je ne mogu ili ne žele stvarno pužiti, za sebe misle da su duhoviti, uvijek se nastoje prikloniti većini, reći koju pametnu… Štekeri su zapravo pijavice i priljepci koji većinu vremena samo glume nastojeći prekriti interes koji ih veže uz osobe u čijem su se društvu tobože slučajno zatekli, a zapravo su pomno planirali kako dospjeti u to i takvo okružje. Najveći problem sa štekerima je što sve druge oko sebe promatraju kao potencijalnu konkurenciju. U dnu toga stava leži ljubomora i uvjerenje o nekakvoj vlastitoj ovozemaljskoj "slavi" koju bi drugi svojim sposobnostima lako mogli ugasiti. Zato štekeri glumeći prijatelje; kolegama na poslu, u školu, studiju, u životu uopće zapravo potajno žele da se svi ti drugi u svojim nastojanjima sapletu i njima samima se maknu s puta. Ako se to ne dogodi, oni sami će im nastojati odmenoći, opravdavajući se tobožnjim nezanjenjem, nemogućnošću ili jednostavno; šutnjom; u ključnom trenutku će im tobože zaboraviti reći da ih je šef pozvao na sastanak, ili će im prešutjeti kakvu važnu poslovnu ili profesionalnu informaciju. Važno je da štekerska ovozemaljska «slava», koja zapravo postoji samo u njihovim fikcijama, ostane neokrnjena i pod cijenu da svi tobožnji konkurenti budu onemogućeni. Zato štekeri nikada ne dijele informacije, već ih zadržavaju za sebe planirajući kako će im prije ili kasnije dobro doći. Zato se nemojte čuditi ako slučajno otkrijete kako vam je kolega na poslu, kojeg ste do tada smatrali čovjekom od riječi, preoteo projekt koji ste trebali upravo vi dobiti; taj će se pred vama kasnije ili praviti glup, ili će vam prodavati priču kako se sve to dogodilo tako brzo da nije imao izbora nego se «žrtvovati» i prihvatiti taj projekt koji će mu, kao; sasvim slučajno, omogućiti napredak u karijeri, bolje radno mjesto i veću plaću. Nakon malo vremena vaš kolega će sebi naći novo društvo, jer vi više niste njegov rang. To je jednostavno šteker koji se šefu uvlačio u jedan od tjelesnih otvora laskanjem i glupavim smijuljenjem na glupave šefove viceve, dok ste vi rintali odrađujući i svoj i njegov dio posla. Još ako je takav tip imao kakvu vezu među stričevima, kumovima ili prijateljima, onda zaista niste imali nikave šanse dobiti projekt za koji ste bili objektivno sigurni da biste ga najbolje realizirali. Tako funkcioniraju štekeri. Oni prije ili kasnije uglavnom postanu aparatčiki ili činovnici u nekoj državnoj službi gdje po cijele dane ne rade ama baš ništa za poprilično visoku plaću koju ste im omogućili vi plaćanjem poreza. Štekeri su uglavnom nesposobni išta korisno ili konkretno napraviti, oni su uglavnom paraziti koji samo traže gdje bi se uhljebili i dobro naplatili svoje dane provedene u foteljama. Radi li se o nježnijem spolu, takve završe za šalterima državnih službi gdje po cijele dane uređuju nokte, prezrivo gledaju na građane-priproste pučane i sjede raskravljujući se, osobito kada dođu u godine kada tjelesna težina u kilogramima višestruko prestigne starosnu dob u godinama. Takvi će se zarana uključiti u mladeži stranaka na državnom vrhu, motati se oko prestižnih društvenih događanja, biti u prvim redovima modnih ili koncertnih događanja, sjediti u publici za vrijeme snimanja idiotskih zabavnih emisija, sve ne bi li ih kamera barem na trenutak uhvatila… Oni jednostavno žele biti viđeni i vrebati priliku za uvaliti se u društveno probitačnu ekipu. Što na kraju posta još reći o štekerima?! Malo toga, jer sve ovo ionako znate iz vlastitog iskustva; nebrojeno puta ste u bijesu otpuhivali i kolutali očnim zjenicama dok su takvi u vašoj okolini neumorno lizali stražnjice potencijalnim mentorima njihovog društvenog uspona. I pitali ste se pri tom gdje je pravda i čemu sav vaš pošteni i samozatajni trud koji nije, kako vam se čini, ni od koga vrednovan. Ali samo hrabro; ne dajte se; oboružajte se strpljivošću i ljubavlju; i štekerima barem ponekad priklještite vratima prste. Ono, kao; ups, slučajno se dogodilo… |