Arhangel
22.06.2006., četvrtak
Mi i naš nogomet
U ove vruće ljetne dane teško je sabrati misli i na papir staviti nekoliko suvislih rečenica koje bi o svijetu koji nas okružuje i tom budalastom rodu Adamovu koji ga nastanjuje rekli nešto pametno i korisno. Čovjeka nekako obuzme ona ljetna fjaka, što u kombinaciji sa nogometnom groznicom koja potresa ovaj premili nam planet čini idealnu kombinaciju za tupost duha i površnost misli. U takvim trenucima čovjeku se ništa ne da nego baciti sa strane sve dnevne obveze, mozganja i nadmudrivanja sa životom, uzeti neki hladan napitak ili pivo i baciti se u prvu fotelju pred televizijskim ekranom pa do iznemoglosti promatrati dvadeset dvojicu ljudi u čudnoj odjeći zvanoj dres kako bjesomučno sat i pol vremena pokušavaju loptu uputiti u prostor zatvoren mrežom zvani gol. A prava je stvar sve to gledati u klimatiziranom prostoru, bez zanovijetanja ukućana, osobito ženskog dijela populacije kojima su na srcu televizijske sapunice s beskonačnim brojem epizoda. Sve to, u kombinaciji s uspjehom projekta «Ubaci loptu u tu mrežu već jednom» svoje omiljene reprezentacije dovodi do ekstaze svakog stanovnika našeg dijelića svemira koji se, onako patrijahalno, smatra pravim članom muškoga roda.Pratimo li Svjetsko nogometno prvenstvo iz silne ljubavi prema nogometu, ili je to tek plod globalizacije na medijskom planu koja nam je nametnula ovaj sajam sporta, prestiža i slave; pitanje je sad. Jednako tako je naša zaokupljenost nogometom znak silne želje za pozitivnim trendom i duhom u društvu, izraz volje za bilo kakvim bijegom od ove naše sive svakodnevice u ambijent koji će našim emocijama omogućiti pravu eksploziju; kad već nema kruha, neka barem igara bude na pretek, pa će euforija nogometne groznice i snaga mase koja daje krila barem malo razveseliti našega maloga čovjeka. Kad je već želudac prazan, neka barem srce bude puno! Nebrojena zla i nesreće koja su nas snalazila u bližoj i daljoj prošlosti, i kao pojedince i kao naciju, kao i turobno stanje duha koji nam je nametnula ni malo ružičasta sadašnjost, plodno su tlo za traženje alternativne sredine koja će terapijski djelovati na stanje naše svijesti i našeg duha. Ta sredina, taj ambijent mora biti nečim potaknut, imati upaljač koji će pokrenuti emocije. Svjetsko nogometno prvenstvo prava je prilika za to. Tu se lako identificiramo sa vlastitom reprezentacijom, ili nekom koja nam je simpatična kad naši ispadnu iz natjecanja, mozgamo o igračkoj strategiji, psujemo izbornika, divljamo od sreće kad padne gol, smijemo se neuspjesima drugih ekipa, omalovažavamo uspjehe konkurencije, vičemo na igrače (naivno računajući, valjda, ili ignorijajući činjenicu da nas oni ne čuju kroz naše televizijske prijamnike!), prisjećamo se prošlih nogometnih prvenstava… Ima tu «razloga» za dati fore emocijama koliko god hoćeš. A tek sretnici koji su se dočepali karata i otputovali u Njemačku izravno bodriti naše igrače! Psihologija mase čini da se pojedinac ponaša onako kako se u redovitim uvjetima nikada ne bi postavio; prepune tribine mase koja urla daju čovjeku krila da se izviče, pjeva, dere se iz petnih žila, psuje sudca i igrače, stekne nova poznanstva i prijatelje… Masa na tribinama je pravi raj za popustiti ventil nagomilanih emocija; pa udri u dernjavu. Ma sve je to zapravo jako simpatično, ukoliko ne preraste u divljanje koje ponekad zna imati kobne posljedice i sve je to zapravo jedna mala, prolazna epizoda koja donosi samo privremene užitke koji ne ostavljaju dubljega traga na našu egistenciju, jer se poslije svake utakmice treba vratiti kući i; nastaviti živjeti. Naravno, naši glavonje iz svijeta politike nipošto nisu propustili priliku da se pojave u Njmačkoj, tobože po službenoj državnoj dužnosti, a onda su, ono kao usput, svratili i na utakmice naše reprezentacije. Licemjeri. Zapravo nam donose nesreću gdje se god pojave. Papci. U našim medijima nikog ne zanima svakodnevni život, politički ili gospodarski problemi, socijala ili, nedajbože kultura; sve je podređeno nogometu. Istina je da je mnogima nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali je to ipak sporedna stvar, ma koliko nam draga bila. Ta sporednost nogometa ipak mnoge nije spriječila da uzmu godišnje odmore, iznude bolovanja ili potroše zadnju kunu kako bi si priuštili biti na tribinama jednog od njemačkih stadiona na kojima je igrala naša izabrana vrsta. Kad nema kruha, neka barem igara bude; u izobilju neka ih bude! Samo da nam krila ne otpadnu ako se naša crveno-bijela vrsta kući vrati prije nego smo svi priželjkivali… Jer nas u stvarnosti čeka naša dobra, stara, siva svakodnevnica. |
20.06.2006., utorak
Isprika
|
Velika isprika svima koji su dovoljno ludi, očajni ili što već pa ponekad bace oko na sadržaje ovoga bloga; zbog obveza i gledanja nogometa (da; i ja sam pao kao žrtva te epidemije) jednostavno se ne stigne sabrati misli, sjesti za kompjutor i napisati par rečenica za jedan dobar post. To je razlog ove neobično duge pauze u obnavljanju ove stranice, pa vas, dragi blog prijatelji, molim za malo strpljenja... Valjda će biti štogod umotvorina za koji dan... Hvala! Arhangel |
09.06.2006., petak
Nacisti
Sve garniture koje su se u zadnjih petanaestak godina izmijenile za kormilom vlasti u ovoj našoj dragoj zemljici nisu propustile istaknuti već odavna izlizanu parolu o srednjoeuropskoj i trinaeststoljetnoj kršćanskoj uljudbi koju naša domovina i narod baštine. U posljednje vrijeme, u kontekstu, za sada neuspješnih, pokušaja priključenja Hrvatske Europskoj Uniji, političarima su puna usta govora o demokratskim načelima i standardima koji, kao, svaki dan sve to više zaživljavaju u našem društvu, kako na državnoj, tako i na lokalnim razinama. Neupućeni u stvarno stanje stvari na terenu pomislili bi kako je u tom smislu Hrvatska idealna sredina za sveopći gospodarski, društveni i kulturni napredak i da će za koju godinu dosegnuti standarde jedne Finske ili Švedske koje su postale sinonim demokracije i poštivanja ljudskih prava.I ptice na ovdašnjim granama već pjevaju o tome kako smo imali tešku i krvavu prošlost u kojoj nam je bilo onemogućivano biti svoji na svome. Zatirana nam je sloboda i kao narodu, i kao pojedincima, zabranjivane su nam slobode na svim razinama; pravo na državu, jezik, kulturu, slobodu vjeroispovijesti, bile su nam zabranjivane knjige, pjesme, sve ono što jedan narod njeguje kao sastavne elemente vlastitog identiteta. S druge nam je strane nametano što moramo misliti, govoriti, kako djelovati. Ne treba ni spominjati koliki su branitelji, osobito u posljednjem ratu, dali svoje živote da bismo uživali današnju slobodu; mišljenja, izražavanja, djelovanja. Njima dugujemo vječnu zahvalnost. S druge pak strane, u zadnjih petnaestak godina se događa jedan obrnut proces koji zabrinjava sve demokratski raspoložene i slobodoljubive stanovnike ovog našeg mjesta pod suncem zvanog Hrvatska. Stvarnost nekakvog demokratskog razvoja i podizanja društvene svijesti u cilju poštivanja sloboda i prava čovjeka na vrlo je niskoj razini koja pokazuje da se u odnosu na totalitarne načine razmišljanja nekada u prošlosti i nije ostvario napredak niti katarza koja bi tu društvenu svijest pročistila od natruha mržnje i nesnošljivosti. Što je najgore, takav se proces pasivnim stavom vlasti i medija pothranjuje i potiče na sve drastičnije očitovanje jednog pravog nacističkog stava očitovanog u niz slučajeva koji obilježavaju ovu našu zbilju. Štoviše, na stavove koje se hrane idejama totalitarizma gleda se gotovo blagonaklono, budući da su redovito zakamuflirani maskom domoljublja. Krajnje je licemjerje da se u jednoj zemlji u dvadeset prvom stoljeću prešutno odobravaju ideje koje svoje korijene vuku iz fašizma ili nacizma i ideologija koje su ovi sustavi stvorili kako bi lakše vladali porobljenom Europom. Podsjetimo da su i ti sustavi kao masku za svoje zločine, koristili ideju domoljublja. Nije li u tom smislu društvena klima u našoj zemlji katastrofalna kada tiha većina dozvoljava da joj sliku u svijetu kroji glasna nazi-manjina i da vlast sve to prešutno odobrava! A maska svega je Dan antifašističke borbe, koji kao da izvučemo iz naftalina kada nam svijet zamjeri opisanu društvenu klimu. Kojeg li licemjerja! Takav stav doveo je do sve češćih pojava u kojima spomenuta glasna manjina provodi teror na lokalnoj razini i kojoj nitko ne može, ili ne želi, stati na kraj. Tako su nekoliko puta u jednom našem gradu devastirane prostorije srpskog kulturnog društva «Prosvjeta». Prije nekoliko dana je Židovskoj općini u Zagrebu nadobudni student uputio prijeteću poruku u kojoj tvrdi kako bi, kad bi mogao, novac uputio teroristima koji bi napravili atomsku bombu i bacili je na Izrael. Na kraju se taj idiot izvukao tako što je ustvrdio da se «samo šalio». Pitao bih ga ja bi li mu ta «šala» bila smiješna da mu je pola obitelji stradalo u Jasenovcu ili Auschwitzu, ili da su mu najmiliji poginuli u autobusu u Tel Avivu koji je raznio bombaš-samoubojica! Svega nekoliko dana nakon toga je u središtu Zagreba verbalno i fizički napadnut zagrebački nadrabin od skupine mladića odjevenih u majice sa nacističkim znakovljem! U svakoj normalnoj zemlji nitko se ne bi smio pojaviti na ulici sa takvim obilježjima, a kamo li da mu padne na pamet nekoga verbalno vrijeđati ili čak fizički napasti. U isto vrijeme se Hrvatskoj na svakom seoskom sajmu mogu vidjeti štandovi na kojima se bez problema prodaju nacističke ili oznake totalitarnih sustava koji su nastali pod okriljem toga zla, kao i plakati sa njihovim vođama ili compact discovi sa pjesmama koji veličaju klanje i rijeke koje nose ljudska trupla. Vrhunac nazi-događanja dogodio se u Kaštelima u kojima je svoj nastup imao Halid Bešlić, pjevač narodne zabavne glazbe iz Bosne i Hercegovine, poznat još iz estradnih voda bivše zajedničke državne zajednice. Ne zalazeći u pitanje glazbenog (ne)ukusa, jasno je da svatko ima pravo slušati vrstu glazbe koju želi. Jedini je kriterij da takva glazba svojim tekstovima ne vrijeđa tuđe nacionalne, vjerske, rasne osjećaje ili uvjerenja. U tom smislu glazba Halida Bešlića je besprijekorna. U tom kontekstu treba naglasiti da je Hrvatska preplavljena narodnom glazbom, osobito iz Srbije. To je činjenica koja ulazi u kontekst tvrdnje da svi slušaju glazbu koju žele. Međutim, u Kaštelima se na krilima zatvaranja očiju vlasti našla skupina koja se krije iza maske domoljublja i koja, po dobrom starom fašističkom običaju, drugima ograničava slobode i određuje im čak i to koju glazbu slušati. Ti su likovi najprije spriječili održavanje spomenutog koncerta na otvorenom, da bi zatim organizirali okupljanje i dernjavu Škorinih i Thompsonovih melodija sa zvučnika, kako bi omeli Bešlićev koncert u jednom klubu. Glasnogovornik takve skupine, očito uvjeren u svoje «mesijansko» poslanje očuvanja «rasne čistoće» Hrvata, istaknuo je kako muslimanskim i srpskim estradnjacima na ovim prostorima nema mjesta! Naravno, jedan od okupljenih na tom skupu pred televizijskim kamerama se isprsio sa majicom na kojem je bila nacistička zastava i kukasti križ (svastika). Toliko o njihovim «kršćanskim» načelima. Mi stvarno živimo u zemlji sa «visokim» demokratskim standardima i poštivanjima ljudskih prava. Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata ipak nam ne znači ništa. To je za sada samo reklama. Dragi prijatelji. Kada vaše dijete poželi slušati glazbu, nazovite odmah najbližu agenciju «Himmler i Goebbels» i provjerite nije li, nedajbože, izvođač toga što bi ono slušalo Musliman, Srbin, Rumunj, Rom, Kinez ili koji drugi pripadnik nearijske rase, kojoj ne pripadamo mi Hrvati, nebeski narod. Ako vaše dijete to ipak nastavi slušati, nazovite njihovu središnjicu iz Kaštela, oni će razriješiti vaše dvojbe i dijete vam uputiti u «logor za preodgoj» Sobibor, Treblinku, Birkenau, Manjaču ili njima slično (vječno) «odmaralište». Hvala. |
06.06.2006., utorak
Norme i dosljednost
Svi mi želi o biti prihvaćeni i priznati u sredini u kojoj živimo, u kojoj se školujemo, radimo. Neizmjerno nam je važna ova društvena dimenzija prihvaćanja u kojoj se osjećamo sigurnima, vrijednima, jednakima drugima, voljenima. Zato se trudimo ostaviti dobar dojam, znati, znati učiniti, imati, biti u skladu sa društvenim normama, učiniti sve ono što se od nas kao članova zajednice očekuje. Istovremeno se ostvaruje jedna razmjena iskustava na relaciji pojedinac – zajednica – pojedinac u kojoj usvajamo vještine i znanja kako ostvarivati svoju ulogu u društvu, a i u kojoj drugi uče od nas. Jer svijet u kojemu živimo nije samo moj svijet, to je i naš svijet, svijet nekog drugog ja. Naznačeni proces nazivamo socijalizacijom.Danas je, možda više nego ikada prije, teško u tom i takvom društvu ustrajati u dosljednosti normama koje smo usvojili kao vlastite. Okolina nas na različite načine uvjetuje i jedan od ključnih čimbenika zbog kojih smo prihvaćeni u društvu je i prilagođavanje; od onoga biti isti kao svi drugi; isto misliti, imati iste stavove tj. iste norme o ključnim životnim pitanjima, pa sve do istih životnih navika, način odijevanja, ponašanja… To je prevažan čimbeniok naše (ne)prihvaćenosti u društvu; prilagođavanje. Što je u evoluciji prirode prilagodi se ili izumri, to je u društvu aksiom prilagodi se normama ili budi neprihvaćen, izopćen. U suvremenom svijetu to je temeljni stav društva, osobito u procesu globalizacije koja nesmiljenom žestinom gazi sve posebnosti; pojedinca, zajednice, naroda i svijet modelira prema potrebama ekonomski, politički i medijski bogatih zemalja zapadnoga svijeta. U tom i takvom kontekstu postavljamo si pitanje o temeljnim vrednotama koje baštinimo; ljubavi, obitelji, slobodi, vjeri… Podrazumjeva li «sloboda» kakvu nam globalizacija donosi čuvanje i ispravno vrednovanje ovih ključnih momenata čovjekova života. Ili se i u njihovom poimanju moramo prilagoditi kako bismo bili prihvaćeni u suvremenom svijetu; kao pojedinci, nacija, religija...? Kako je moguće da su danas mediji ti koji, pored čovjekovog zdravog razuma, kreiraju neke nove verzije ideja o tome što je ljubav, dobrota, istina ili pravednost? Kako pored toga silnog pritiska ostati svoj, biti dosljedan normama koje baštinimo iz prošlosti, a koje na prijestolje našega života stavljaju ljubav između muža i žene, obitelj roditelja i djece, otvorenost supružnika životu te ljubav prema domovini i Bogu, uz poštivanje svih drugih naroda, rasa i vjera? Ne kažemo ovdje da su se te norme u prošlosti uvijek i dosljedno provodile i poštivale, dapače; ali barem ih nitko kao norme nije dovodio u pitanje. Nikad se nije relativizirao pojam ljubavi kao što se to čini dans, obitelj je bila svetinja u svim vremenima i kulturama, djeca su uvijek bila prihvaćana kao dar Stvoritelja Života, a ne kao teret sa kojim se treba nositi najveći dio svojega vijeka. Blaženi su oni koji ostaju dosljedni normama koje su usvojili u zdravoj obitelji. Takvi neće zastraniti i prilagođavati se drugima po bilo koju cijenu, samo kako bi bili prihvaćeni, omiljeni, glavni likovi u toj sapunici suvremenog načina življenja. Oni neće posegnuti za ponuđenom drogom samo zato što "svi tako čine", neće tulumarti po cijele noći i kući dolaziti alkoholizirani, neće obeščastiti djevičanstvo svoje djevojke jer je to "ionako suvremena praksa", neće povlađivati ideji pobačaja jer znaju da je čovjek čovjek, a ne stvar u trenutku začeća, neće se praviti slijepi vidjevši zlo korupcije jer "svi čine tako", neće ostvarivati veze sa tuđim bračnim drugom jer zna da je brak svetinja itd. Kako je teško biti i ostati svoj; cijena toga u suvremenom globaliziranom svijetu je izolacija, osamljenost, izopćenje, kako pojedinca, tako i nacije. Nikada zapravo nije bilo lako biti svoj, ali ovo su vremenima u kojima se lome koplja između stila života i razmišljanja koje nam nameću mediji, i stila koji nam sugerira zdrav razum i dobra savjest. Neizmjeran je blagoslov mira ostati svoj, biti dijete svoje zdrave slobode koja ne ide za ispunjavanjem svega što se čovjeku prohtije, već kultivira svoje čežnje i svoja razmišljanja temelji na svijesti o temeljima života koji su u ljubavi, istini i obitelji. Takav netko nije izvanvremenski čovjek prošlosti, već osoba koja živi svoje sada i u svoj svijet i misao skladno uklapa sve što ne gazi temeljna načela o kojima govorimo. To su slobodomisleći ljudi koji nisu tek jedna od šest milijardi ovaca koje u stadu Adamovu bezglavo jure tamo gdje ih globalizacija vodi. Ovdje govorimo o ljudima sa stavom koji pritisak ni jednog medija ne može pokolebati, koji su spremni glavu pod giljotinu staviti za vrednote u koje vjeruju, za koje znaju da su ispravne i za koje je vrijedno položiti i vlastiti život. U svim su se vremenima ljudi dijelili na dvije skupine; enormnu većinu koja je slijedila trend vremena i hrabru, dostojanstvenu manjinu koja je svjedočila istinu bez obzira na stav većine. Ove druge povijest pamti; mučenike za istinu i ljubav, kojima su imena samo Bogu znana. U svim ih je vremenima bilo, ima ih i danas i oni nam osvjetljuju put u ovoj bujici globalizacije koja mete sve pred sobom. |