Svi mi želi o biti prihvaćeni i priznati u sredini u kojoj živimo, u kojoj se školujemo, radimo. Neizmjerno nam je važna ova društvena dimenzija prihvaćanja u kojoj se osjećamo sigurnima, vrijednima, jednakima drugima, voljenima. Zato se trudimo ostaviti dobar dojam, znati, znati učiniti, imati, biti u skladu sa društvenim normama, učiniti sve ono što se od nas kao članova zajednice očekuje. Istovremeno se ostvaruje jedna razmjena iskustava na relaciji pojedinac – zajednica – pojedinac u kojoj usvajamo vještine i znanja kako ostvarivati svoju ulogu u društvu, a i u kojoj drugi uče od nas. Jer svijet u kojemu živimo nije samo moj svijet, to je i naš svijet, svijet nekog drugog ja. Naznačeni proces nazivamo socijalizacijom.
Danas je, možda više nego ikada prije, teško u tom i takvom društvu ustrajati u dosljednosti normama koje smo usvojili kao vlastite. Okolina nas na različite načine uvjetuje i jedan od ključnih čimbenika zbog kojih smo prihvaćeni u društvu je i prilagođavanje; od onoga biti isti kao svi drugi; isto misliti, imati iste stavove tj. iste norme o ključnim životnim pitanjima, pa sve do istih životnih navika, način odijevanja, ponašanja… To je prevažan čimbeniok naše (ne)prihvaćenosti u društvu; prilagođavanje. Što je u evoluciji prirode prilagodi se ili izumri, to je u društvu aksiom prilagodi se normama ili budi neprihvaćen, izopćen. U suvremenom svijetu to je temeljni stav društva, osobito u procesu globalizacije koja nesmiljenom žestinom gazi sve posebnosti; pojedinca, zajednice, naroda i svijet modelira prema potrebama ekonomski, politički i medijski bogatih zemalja zapadnoga svijeta.
U tom i takvom kontekstu postavljamo si pitanje o temeljnim vrednotama koje baštinimo; ljubavi, obitelji, slobodi, vjeri… Podrazumjeva li «sloboda» kakvu nam globalizacija donosi čuvanje i ispravno vrednovanje ovih ključnih momenata čovjekova života. Ili se i u njihovom poimanju moramo prilagoditi kako bismo bili prihvaćeni u suvremenom svijetu; kao pojedinci, nacija, religija...? Kako je moguće da su danas mediji ti koji, pored čovjekovog zdravog razuma, kreiraju neke nove verzije ideja o tome što je ljubav, dobrota, istina ili pravednost? Kako pored toga silnog pritiska ostati svoj, biti dosljedan normama koje baštinimo iz prošlosti, a koje na prijestolje našega života stavljaju ljubav između muža i žene, obitelj roditelja i djece, otvorenost supružnika životu te ljubav prema domovini i Bogu, uz poštivanje svih drugih naroda, rasa i vjera? Ne kažemo ovdje da su se te norme u prošlosti uvijek i dosljedno provodile i poštivale, dapače; ali barem ih nitko kao norme nije dovodio u pitanje. Nikad se nije relativizirao pojam ljubavi kao što se to čini dans, obitelj je bila svetinja u svim vremenima i kulturama, djeca su uvijek bila prihvaćana kao dar Stvoritelja Života, a ne kao teret sa kojim se treba nositi najveći dio svojega vijeka.
Blaženi su oni koji ostaju dosljedni normama koje su usvojili u zdravoj obitelji. Takvi neće zastraniti i prilagođavati se drugima po bilo koju cijenu, samo kako bi bili prihvaćeni, omiljeni, glavni likovi u toj sapunici suvremenog načina življenja. Oni neće posegnuti za ponuđenom drogom samo zato što "svi tako čine", neće tulumarti po cijele noći i kući dolaziti alkoholizirani, neće obeščastiti djevičanstvo svoje djevojke jer je to "ionako suvremena praksa", neće povlađivati ideji pobačaja jer znaju da je čovjek čovjek, a ne stvar u trenutku začeća, neće se praviti slijepi vidjevši zlo korupcije jer "svi čine tako", neće ostvarivati veze sa tuđim bračnim drugom jer zna da je brak svetinja itd.
Kako je teško biti i ostati svoj; cijena toga u suvremenom globaliziranom svijetu je izolacija, osamljenost, izopćenje, kako pojedinca, tako i nacije. Nikada zapravo nije bilo lako biti svoj, ali ovo su vremenima u kojima se lome koplja između stila života i razmišljanja koje nam nameću mediji, i stila koji nam sugerira zdrav razum i dobra savjest. Neizmjeran je blagoslov mira ostati svoj, biti dijete svoje zdrave slobode koja ne ide za ispunjavanjem svega što se čovjeku prohtije, već kultivira svoje čežnje i svoja razmišljanja temelji na svijesti o temeljima života koji su u ljubavi, istini i obitelji. Takav netko nije izvanvremenski čovjek prošlosti, već osoba koja živi svoje sada i u svoj svijet i misao skladno uklapa sve što ne gazi temeljna načela o kojima govorimo. To su slobodomisleći ljudi koji nisu tek jedna od šest milijardi ovaca koje u stadu Adamovu bezglavo jure tamo gdje ih globalizacija vodi. Ovdje govorimo o ljudima sa stavom koji pritisak ni jednog medija ne može pokolebati, koji su spremni glavu pod giljotinu staviti za vrednote u koje vjeruju, za koje znaju da su ispravne i za koje je vrijedno položiti i vlastiti život. U svim su se vremenima ljudi dijelili na dvije skupine; enormnu većinu koja je slijedila trend vremena i hrabru, dostojanstvenu manjinu koja je svjedočila istinu bez obzira na stav većine. Ove druge povijest pamti; mučenike za istinu i ljubav, kojima su imena samo Bogu znana. U svim ih je vremenima bilo, ima ih i danas i oni nam osvjetljuju put u ovoj bujici globalizacije koja mete sve pred sobom.
Post je objavljen 06.06.2006. u 14:27 sati.