Arhangel
22.06.2006., četvrtak
Mi i naš nogomet
U ove vruće ljetne dane teško je sabrati misli i na papir staviti nekoliko suvislih rečenica koje bi o svijetu koji nas okružuje i tom budalastom rodu Adamovu koji ga nastanjuje rekli nešto pametno i korisno. Čovjeka nekako obuzme ona ljetna fjaka, što u kombinaciji sa nogometnom groznicom koja potresa ovaj premili nam planet čini idealnu kombinaciju za tupost duha i površnost misli. U takvim trenucima čovjeku se ništa ne da nego baciti sa strane sve dnevne obveze, mozganja i nadmudrivanja sa životom, uzeti neki hladan napitak ili pivo i baciti se u prvu fotelju pred televizijskim ekranom pa do iznemoglosti promatrati dvadeset dvojicu ljudi u čudnoj odjeći zvanoj dres kako bjesomučno sat i pol vremena pokušavaju loptu uputiti u prostor zatvoren mrežom zvani gol. A prava je stvar sve to gledati u klimatiziranom prostoru, bez zanovijetanja ukućana, osobito ženskog dijela populacije kojima su na srcu televizijske sapunice s beskonačnim brojem epizoda. Sve to, u kombinaciji s uspjehom projekta «Ubaci loptu u tu mrežu već jednom» svoje omiljene reprezentacije dovodi do ekstaze svakog stanovnika našeg dijelića svemira koji se, onako patrijahalno, smatra pravim članom muškoga roda.Pratimo li Svjetsko nogometno prvenstvo iz silne ljubavi prema nogometu, ili je to tek plod globalizacije na medijskom planu koja nam je nametnula ovaj sajam sporta, prestiža i slave; pitanje je sad. Jednako tako je naša zaokupljenost nogometom znak silne želje za pozitivnim trendom i duhom u društvu, izraz volje za bilo kakvim bijegom od ove naše sive svakodnevice u ambijent koji će našim emocijama omogućiti pravu eksploziju; kad već nema kruha, neka barem igara bude na pretek, pa će euforija nogometne groznice i snaga mase koja daje krila barem malo razveseliti našega maloga čovjeka. Kad je već želudac prazan, neka barem srce bude puno! Nebrojena zla i nesreće koja su nas snalazila u bližoj i daljoj prošlosti, i kao pojedince i kao naciju, kao i turobno stanje duha koji nam je nametnula ni malo ružičasta sadašnjost, plodno su tlo za traženje alternativne sredine koja će terapijski djelovati na stanje naše svijesti i našeg duha. Ta sredina, taj ambijent mora biti nečim potaknut, imati upaljač koji će pokrenuti emocije. Svjetsko nogometno prvenstvo prava je prilika za to. Tu se lako identificiramo sa vlastitom reprezentacijom, ili nekom koja nam je simpatična kad naši ispadnu iz natjecanja, mozgamo o igračkoj strategiji, psujemo izbornika, divljamo od sreće kad padne gol, smijemo se neuspjesima drugih ekipa, omalovažavamo uspjehe konkurencije, vičemo na igrače (naivno računajući, valjda, ili ignorijajući činjenicu da nas oni ne čuju kroz naše televizijske prijamnike!), prisjećamo se prošlih nogometnih prvenstava… Ima tu «razloga» za dati fore emocijama koliko god hoćeš. A tek sretnici koji su se dočepali karata i otputovali u Njemačku izravno bodriti naše igrače! Psihologija mase čini da se pojedinac ponaša onako kako se u redovitim uvjetima nikada ne bi postavio; prepune tribine mase koja urla daju čovjeku krila da se izviče, pjeva, dere se iz petnih žila, psuje sudca i igrače, stekne nova poznanstva i prijatelje… Masa na tribinama je pravi raj za popustiti ventil nagomilanih emocija; pa udri u dernjavu. Ma sve je to zapravo jako simpatično, ukoliko ne preraste u divljanje koje ponekad zna imati kobne posljedice i sve je to zapravo jedna mala, prolazna epizoda koja donosi samo privremene užitke koji ne ostavljaju dubljega traga na našu egistenciju, jer se poslije svake utakmice treba vratiti kući i; nastaviti živjeti. Naravno, naši glavonje iz svijeta politike nipošto nisu propustili priliku da se pojave u Njmačkoj, tobože po službenoj državnoj dužnosti, a onda su, ono kao usput, svratili i na utakmice naše reprezentacije. Licemjeri. Zapravo nam donose nesreću gdje se god pojave. Papci. U našim medijima nikog ne zanima svakodnevni život, politički ili gospodarski problemi, socijala ili, nedajbože kultura; sve je podređeno nogometu. Istina je da je mnogima nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali je to ipak sporedna stvar, ma koliko nam draga bila. Ta sporednost nogometa ipak mnoge nije spriječila da uzmu godišnje odmore, iznude bolovanja ili potroše zadnju kunu kako bi si priuštili biti na tribinama jednog od njemačkih stadiona na kojima je igrala naša izabrana vrsta. Kad nema kruha, neka barem igara bude; u izobilju neka ih bude! Samo da nam krila ne otpadnu ako se naša crveno-bijela vrsta kući vrati prije nego smo svi priželjkivali… Jer nas u stvarnosti čeka naša dobra, stara, siva svakodnevnica. |