Poneki znak prepoznatljivo smeđe podloge i napisa skromnih dimenzija uz cestu preplavljenu prometnom gužvom trebao je posjetitelja upućivati kako doći do ruševina stare Salone, današnjeg Solina. Naravno, ovaj kraj dobro poznajem, ali me je zanimalo biti u koži turista koji je voljan upustiti se u avanturu zvanu; nađi Salonu! Vjerujte mi, stranac koji takvo nešto individualno poduzme neće se proslaviti jer su spomenuti putokazi na zapadnom izlazu iz Splita rijetki, a prigradski autobusi i njihov vozni red ni po čemu ne upućuju da bi se njima moglo doći do ruševina antičkog velegrada Salone.
Čovjek se uvijek iznenadi u koliko kulturnom baštinom prebogatoj zemlji živimo. Naravno, tu baštinu, kao pravi Hrvati, sustavno uništavamo i rasprodajemo, a ono što ne uništimo prepuštamo zaboravu i raslinju koje vrlo brzo prekrije ono što su nam prohujale generacije ostavile u nasljeđe.
Salona, glavni grad rimske provincije Dalmacije danas leži najvećim dijelom neistražen, ispod gustog raslinja i šikare. Dobar dio grada uništen je gradnjom tvornice cementa, grada Solina, skladišta za naftu i Jadranske magistrale. Ono malo što je istraženo otužno stoji na ledini do koje nije lako naći put, a o popratnim sadržajima da i ne govorimo. oni jednostavno ne postoje.
Na položaju Manastirine posjetitelje čekaju ruševine bazilike svetog Dujma mučenika, unutar i oko kojih je niz sarkofaga u kojima bijahu pokopani članovi imućnijih rimskih salonitanskih obitelji. Kao nijemi svjedoci jednog vremena i civilizacije koja je zauvijek nestala stoje epitafi (nadgrobni napisi) na grčkom i latinskom jeziku, urezani u natpisna polja sa trapezastim proširenjima, tako tipičnim proizvodom nekadašnjih lokalnih radionica Salone. Mnogobrojni štovatelji svetoga Dujma htjeli su posljednje počivalište naći upravo što bliže Svečevom grobu, pa je u svetištu nekadašnje crkve, i okolo njega gusto složeno niz sarkofaga od kojih svaki priča svoju priču. Tko i malo poznaje latinski i starogrčki jezik te način pisanja grobnih epitafa može iščitavati imena, zanimanja i rodbinske odnose onih koji su nekoć davno bili oplakani i položeni u te kamene škrinje koje ipak nisu bile dovoljna zaštita zemnih ostataka koji su u njih bili položeni, jer su odreda svi, vjerojatno u doba seobe naroda, bili nasilno razbijani u potrazi za plijenom. U svetištu nekadašnje bazilike iz V. stoljeća niz je sarkofaga, među kojima su dva salonitanskih biskupa, od kojih jedan bijaše Primus, upravo nećak znamenitog svetog Dujma. Sam Svečev grob je mala kamena komora unutar svetišta, sa južne strane. Ima naznaka da su upravo u tom grobu barem neko vrijeme bile pohranjene i kosti ostalih salonitanskih mučenika.
U obilasku Salone prolazimo pored Tusculuma, kamene zgrade sagrađene početkom XX. stoljeća za potrebe Arheološkog muzeja, i spuštamo se prema nekadašnjem velegradu Saloni. Manastirine koje ostavljamo iza sebe bijahu van zidina grada, uz cestu koja je vodila od sjevernih gradskih vrata. Tek na par mjesta su vidljivi ostaci gradskih zidina sa jakim kulama peterokutnog tlocrta.
Ušavši u grad sa sjevera posjetitelj se odmah nađe u nekadašnjem sjedištu biskupa, u sklopu kojeg je dvojna bazilika (Basilica urbana), krstionica (baptisterium) sa krsnim zdencem i oratorij. Ove ruševine i danas izgledaju veličanstveno; ostaci zidova i moćnih stupova svjedoče o vremenu u kojem je Salona bila ravna bilo kojem drugom velegradu Rimskog Imperija. Možemo samo zamišljati sjaj salonitanske katedrale iz V. stoljeća sa pozlaćenim mozaicima na apsidi svetišta i zidovima, sa mramornim oltarnim pregradama, ciborijima i ambonima, oltarom i biskupskim sjedištem. Ako je Italija imala sjajnu Ravennu, Dalmacija je imala još sjajniju Salonu! Čovjek se s pravom pita kako je moguće da je jedan ovakav grad završio u ruševinama i dugi niz stoljeća prepušten zaboravu. Ne treba ni spominjati da je i salonitanska katedrala u prilično zapuštenom stanju. Sve uokolo bijaše pusto. U svakoj normalnoj zemlji stotine bi turista u svakom trenutku uživale u ovim ljepotama!
Idući u pravcu zapada prolazi se kroz Cezarova vrata (Porta Cesarea), koja su dijelila salonitanski Zapadni od Starog grada. Moćni trostruki ulaz štitile su dvije osmerokutne kule čiji se ostaci još jasno vide. Pločnik unutar ulaza sačuvao se na izvornom mjestu i na njemu su još vidljivi tragovi (spurille) koje su urezali kotači nebrojenih kola koja su ovuda stoljećima prolazila. Očito je dio bedema uz vrata služio kao vodovod (akvedukt), iz kojega je poslije uništenja grada još stoljećima tekla voda i slijevala se niz bedem, ostavivši sedreni trag debljine nekoliko desetaka centimetara.
Još dalje prema zapadu, probijajući se makadamskim putem, prolazimo pored Nekropole šesnaest sarkofaga. Očito je ovdje riječ o groblju koje je započinjalo tik do gradskih bedema, kako je bio običaj kod Rimljana da pokapaju. Idući dalje dolazi se do ostataka bazilike na Kapljuču, položaju nazvanom po obližnjem potočiću. Ostaci su to trobrodne bazilike monumentalnih dimenzija, koja se također nalazila sjeverno od gradskih zidina. Sigurno je da je bila povećena svetim solinskim mučenicima koji su stradali kad i sveti Dujam; Asteriju, Paulinijanu, Antiohijanu, Gajanu i Teliju. Njihove su kosti poslije bile prebačene u Rim, gdje se i danas nalaze.
Još sjevernije je lokalitet Marusinac, na kojemu vas zadive impozantni ostaci dviju velikih bazilika; crkava posvećenih svetom mučeniku Anastaziju, čije kosti danas počivaju u splitskoj katedrali, kao i kosti svetoga Dujma. Monolitni stupovi tih crkava, od kojih neki još stoje na svom mjestu, visoki su šest metara. Možemo tek zamišljati o kojim je grandioznim građevninskim zahvatima ovdje bila riječ! To je nešto veličanstveno! Ne treba ni spominjati da je i ovdje sve prepuno sarkofaga onih stanovnika Salone koji su bili dovoljno imućni da su si mogli priuštiti ukop u sarkofagu, i to u jednoj ovakvoj bazilici.
Na koncu se dolazi do ostataka velikog amfiteatra koji se nekoć nalazio na samom sjeverozapadnom uglu grada, naslanjajući se na gradske zidine. Vjerojatno je bio veći od onog pulskog. Prava je šteta što je taj amfiteatar srušen u XVI. stoljeću kada je zaprijetila opasnost da ga Turci pretvore u utvrdu. Sada stoji u veličanstvenim ruševinama, čekajući arheologe da ga do kraja istraže.
Zapravo, cijela Salona, odnosno ono što je od nje ostalo, vapi za vremenom u kojemu će sve blago koje nam je sačuvala kroz stoljeća biti istraženo i prezentirano onako kako zaslužuje – vrhunski. Do tada će stanovnici Solina i okolice i dalje jedva spajati kraj s krajem, a žive iznad hrvatskih Pompeja od kojih bi mogla prosperirati cijela regija.
Post je objavljen 11.05.2006. u 11:51 sati.