Arhangel
27.01.2006., petak
Škola
U vremenu u kojem živimo na ovako surov način; uvijek u utrci za zaradom, usporedo sa kroničnim nedostatkom vremena, frustracije bilo koje vrste nisu rijetka pojava. Htjeli mi ili ne, kapitalistički način funkcioniranja ekonomije, i to ovako primitivan i divlji kakav je kod nas u Hrvatskoj u zadnjih petnaestak godina, pretvara nas u strojeve. Rad bez nade u plaću razmjernu uloženom radu i vremenu, trud i zalaganje na poslu, ili kroz školovanje, bez nade u pravedno vrednovanje uloženog truda, čini ljude nervoznima, tjeskobnima, frustriranima; jednostavno rečeno; agresivnima. Mobbing, tj. podmetanje i loši međuljudski odnosi na radnom mjestu, koji su dijelom posljedica svega prije navedenoga, a dijelom posljedica ljudske zloće i ljubomore, opisanoj situaciji daju još gorči okus. U kontekstu prije rečenog treba promatrati i sve veću pojavu agresije u različitim oblicima, situacijama i intenzitetu, o čijim posljedicama svakodnevno možemo čitati na stranicama crne kronike u dnevnim tiskovinama, ili gledati i slušati putem elektronskih medija. Rat kroz koji smo prošli, ekonomska kriza koja nagriza državu i društvo, pritisak globalizacijskih trendova koji od nas traže sve veće izdatke u svakodnevnom životu kako bismo i mi bili u «trendu», licemjerje političara, neučinkovitost pravne države; jednostavno; borba za preživljavanje i kakav-takav uspjeh u životu, čine ljude, a osobito mlade, vrlo frustriranima. Stoga nije nikakvo čudo da nam se događa to što se događa; nasilje, pljačke, silovanja, ubojstva. Frustriranosti mladih, osobito adolescenata, neizmjerno puno pridonose i rupe u školskom sustavu. Naime, školstvo u Hrvatskoj još uvijek funkcionira, u većini, na principu pressinga na učenike; gomilom suvišne nastavne materije koju moraju svladati, neprestanim pritiskom nastavnika i profesora oko provjere znanja (usmena i pismena ispitivanja; najavljena i nenejavljena), nesposobnošću dijela nastavničkog kadra da učinkovito prenese znanje djeci, psihičke neuravnoteženosti dijela nastavnog kadra (maltretiranje djece), emocionalno zlostavljanje djece prokazivanjem učeničkih neuspjeha, gušenje dječje kreativnosti, protežiranjem djece dobrostojećih i utjecajnih roditelja, zapostavljanjem nadarenih učenika iz ruralnih sredina, nepravednim odnosom prema sportski nadarenoj djeci od one koja to nisu niti imaju prilike razviti svoje potencijale itd. Sve ovo navedeno čini jedan veliki pritisak na djecu i mlade, koji sve to manje nalaze načina i snage da sa postavljenim zadacima i pred nastalim problemima nađu pravo rješenje i da ga provedu. Ne zaboravimo da je upravo doba odrastanja iz dječje u odraslu dob; pubertet i adolescencija, vrijeme intenzivne emocionalne osjetljivosti čovjeka, doba u kojem on traži sebe i svoj položaj u društvu, redovito uz nestalnosti vlastitih uvjerenja, uzora i nadanja. Zbog toga je čovjek u ovom razdoblju života osobito podložan stresu i frustriranosti, a kada se tome pridruže kriteriji podobnosti, a ne sposobnosti, koji kod nas uglavnom još uvijek vladaju, razmjer stresa i frustriranosti djece i mladih biva još dublji i pogubniji. Postoji u ovoj našoj presmiješnoj zemljici zoran primjer škole koja je zadovoljavala sve prije nevedene kriterije da od učenika napravi psihički bolesne ljude. Ta škola je (bila) mjesto svega samo ne odgoja. Talentirani učenici u njoj nisu mogli doći do izražaja, predmete su predavali za to stručno neosposobljeni (ne)ljudi, učenike se tuklo i maltertiralo, ponižavalo pred drugima, toleriralo se agresivnost i pred takvim problemima zatvaralo oči, sustavno se obezvrijeđivalo i ismijavalo zrelost i istinski rad, trud oko učenja na kraju školske godine pokazivao se uzaludnim, vidjevši kako učenici pod protekcijom, koji se ni oko čega tijekom godine trudili nisu, dobivaju dobre ocjene na dar. Većina je profesora u tom malom gradu bila nesposobna prenijeti znanje, netolerantna prema problemima učenika, dvostrukih mjerila kojima je norma bila debljina novčanika roditelja njihovih učenika… Jedan je profesor istovremeno predavao i imao problema s policijom… Bili ste sretni ako vas takav nije dohvatio svojim ogromnim dlanom zadajući vam pljuščetinu od koje ste sve zvijezde na nebu prebrojati mogli. Svakako, trebalo je puno emocionalne, a i fizičke snage, da iz te škole iziđete psihički zdravi i da nešto naučite. Izgleda da se tijekom godina ništa nije promijenilo. I tada, kao i sada, iz te su škole izlazili pojedinci koji su se ubrzo pretvarali u najgore; u ubojice. Jedan se slučaj dogodio 1993. O drugom slučaju ovih smo dana imali prilike saznati iz svih tiskanih i elektronskih medija. Ubojice iz oba slučaja bili su, kad su zločine počinili, učenici te škole… Neka se nalickani ministar Primorac manje razbacuje riječima i novcem poreznih obveznika; školska djeca u Hrvatskoj nisu mu zamorci u laboratoriju da svaki mjesec izmišlja s njima nove pokuse sa školskim sustavom! Ko da mu je to ćaćina «prćija» (=miraz, dota)! Neka se radije prihvati rješavanja gorućeg pitanja školstkog sustava u Hrvatskoj; frustracije i nasilja u školama, a osobito u onima u kojima se to prešutno; tolerira! |
25.01.2006., srijeda
Krepost vjernosti
Ako je i jedan grijeh obilježio ljudsku povijest u svim vremenima, a poglavito u suvremeno doba, onda je to raskorak između proklamiranih načela i prakse. To je grijeh licemjerja, sablazni, prijetvornosti. Dobro nam je poznato da Isus nikada nikog osudio nije, pa niti onu preljubnicu koju htjedoše kamenovati, ali ako je Isus za svojeg ovozemaljskog hoda nešto prokazivao i u nešto prst upirao, onda je to zasigurno bilo krajnje licemjerje; život dijametralno različit od stavova koji se proklamiraju. Licemjerje je bilo ono za što je Isus, koji bijaše i jest sama Dobrota, s punim pravom mogao uzviknuti:»Optužujem!»Nikada nije bilo lako postati dosljedan, a još je teže uvijek bivalo ostati dosljedan. Takav životni stav; dosljednost, ište od čovjeka da svaki vid vlastitog života uredi prema načelima koja su mu na usnama, a da bi bila istinska, moraju mu biti i u srcu. Ta načela ogledaju se onda u načinu življenja, stavovima o sebi samom i drugima, u svakom potezu jednog ljudskog vijeka. Naravno, ovdje je jasno da govorimo o načelima koja su moralno prihvatljiva, koja su humana, upravo onakva kakva nam zdrav razum govori da trebaju biti; dobra u sebi. Naše vrijeme i prostor u kojem živimo ogledalo su licmjerja i pod suncem je danas teško, ali ne i nemoguće, naći sinove Adamove koji bi bili životom dosljedni onome što usnama ispovijedaju. Licemjerje se očituje u svijetu politike, gospodarstva, kulture, sporta, znanosti, u životu nacije, užih društvenih zajednica, sve do obitelji i života običnih pojedinaca. Ogroman je raskorak između idela za kojima vrijedi težiti, i koje se proklamira, te životne stvarnosti svih ovih navedenih društvenih skupina. Takvo je stanje jednostavno sablazan za sve one kojima je dobro svijeta i svakog čovjeka na srcu, a poseban je sablazan za najmanje među nama, za djecu; ta mala i nevina bića kojima u nasljeđe ostavljamo svijet prepun licemjerja, svijet u kojega se ta djeca, kad odrastu do doba ranog mladenaštva, prepunog ideala, redovito duboko razočaraju. Takav svijet baštinimo od generacija koje su bile prije nas, i takav svijet, dodatno unakažem našim licemjerjem, ostavljamo onima koji će pod ovom kapom nebeskom živjeti kada i zadnje sjećanje na nas izblijedi. Političari i svjetski moćnici kunu se u mir, dok istovremeno zveckaju oružjem, pa i nuklearnim zadnjih dana. Prividni mir zajamčen je svjetskom hegemonijom najjače ekonomske, vojne i nuklearne sile na svijetu; kakav li je to mir!? Načela bratstva, jednakosti i slobode, koje je zdušno proklamirala Francuska revolucija 1789. nikada kao u zadnja dva stoljeća nisu bila više gažena. Stanje se po tom pitanju ni u stoljeću koje je nastupilo prije nekoliko godina ni najmanje ne popravlja; dapače. Političari i ekonomski lobby pod krinkom slobodne trgovine uništavaju mala gospodarstva, iskorištavaju sirovine siromašnih zemalja i jeftinu radnu snagu, čineći te zemlje još siromašnijima. Političari na ovim našim stranama pod maskom domoljublja popljačkaše vlastite narode, k tome ih huškajući na ratove koji su u crno zavili običan puk; sirotinju, dok su oni koji su nas uvjeravali u neke velike ideale sebe i svoje sklonili na sigurno. I takvi nam se sada rugaju govoreći: «Ko je ćapa, ćapa je!» U zemlji kao što je ova naša jadna Lijepa spadosmo na prosjačke štapove, ali svi imamo po dva-tri mobitela; čak i djeca u vrtićima. U zemlji koja se voli hvaliti tisućgodišnjom kršćanskom i katoličkom tradicijom i vjerskim korijenima raspada se svaki treći brak, deklarirani «vjernici» među glavešinama u vrhu vlasti mijenjaju supruge kao na tvorničkoj traci, javno varaju svoje bračne drugove, u medije plasiraju snimke svojih intimnih odnosa; u zemlji koja se hvali «vjernošću» Bogu u 80-postotnom prosjeku godišnje se ubija na tisuće nerođene djece, svaki se dan pljačkaju banke i pošte, divlja se po cestama bijesnim automobilima zarađenima na grbači radnika-robova koji bez dana odmora rade za minimalnu plaću, ili bez nje, na slobodu se pušta ubojice na cestama i za nagradu ih se šalje na studij u inozemstvo, sudovi sude po kriterijima lokalnih moćnika koji su iznad zakona, novinare se uklanja iz medija, ne vrednuje se talent niti rad, već krvne veze i debljina novčanika; naizgled pristojni obiteljski ljudi kod kuće mlate žene i siluju kćeri, varaju državu ne plaćajući poreze, dok se istovremeno zaklinju u tu istu Domovinu, štiti se pedofile i zataškava njihove zločine; svi koji se trude i čine dobro padaju u sjenu naspram takvih slučajeva za koje novinari jedva čekaju da se pojave kako bi obezvrijedili sve drugo što se dobro čini. «Veliki vjernici i Hrvatine» svoju «vjernost» Bogu i Domovini iskazuju sijanjem mržnje prema svima drugima i drugačijima na bilo kojem polju; nacionalnom, vjerskom, kulturnom, političkom… Govorimo o demokraciji i poštivanju ljudskih prava dok istovremeno veličamo crne ili crvene ideologije iz prošlosti koje ništa zajedničkog nemaju sa dostojanstvom ljudske osobe… U dan kada se pojavimo pred Sudcem sviju; Isusom Kristom; reći će nam; «Odlazite od mene zlotvori; jer bijah siromašan, i gladan, i žedan, i bolestan, i bez posla, i druge vjere, nacije, jezika, kulture, bijah potreban utjehe i tople riječi, bijah potreban ljubavi, razgovora, bijah u pretučenoj ženi, bijah u silovanoj djevojci, bijah u strancu kojeg protjerste, u baki koju prognaste u starački dom radi vlastitog komfora, u starcu na kojeg ste se izderali jer mu je korak na ulici pred vama bio prespor i nije vas razumio, bijah u siromahu u vašem susjedstvu, u vašem ukućanu za kojeg nikada niste imali lijepe riječi, ja; Isus Bog, bijah u svakom čovjeku na tom čemernom svijetu; a vi, zlotvori, ne iskazaste mi ljubav, dok ste usnama svojim ispovijedali kako ste vjerni, dobri i čestiti! Zato; odlazite od mene licemjeri u propast vječnu, bez ljubavi u koju ste se tako silno zaklinjali!» Bože, kako li je nebeski blaženo biti vjeran i dosljedan; tako neka bude, tako neka bude! |
23.01.2006., ponedjeljak
Ekumenski dijalog
Ovih je dana i u našem gradu održana zajednička molitva u kontekstu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, koja se u ove dane obilježava diljem svijeta među onima koji vjeruju u Trojedinoga Boga i Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, te se smatraju nasljedovateljima Kristovog navještaja Kraljevstva Božjega te istinski teže jedinstvu svih kršćana. Znak je to vremena u kojem nakon tolikih stoljeća podjela ponovno živi i nada i nastojanje da se podjeljena braća u vjeri; kršćani, ponovno nađu u jednoj svetoj i apostolskoj Crkvi. Duboke podjele među crkvama, koje su posljedica međusobnog nepoznavanja, nerazumijevanja, samodopadnosti, oholosti, pa i borbi za vlast, zlosretna su baština kršćanstva koje u svojoj biti ne poznaje podjela. Stoga je ekumenska molitva u našem gradu, kojoj su u starodrevnoj katedrali nazočili kršćani; katolici i pravoslavni (predstavnici Srpske i Makedonske Pravoslavne Crkve) bila divan znak da se braća u vjeri mogu i moraju susretati i zajednički moliti istoga Boga kojega ispovijedaju.Ekumenizam; nastojanje oko zbližavanja kršćanskih crkava, valja prihvaćati trezvenog duha. Ekumenizam nije irenizam, tj. nastojanje da se i pod cijenu odustajanja od pojedinih sadržaja vjere i crkvenosti, postigne religijsko jedinstvo, jer bi se u tom slučaju ljudsku volju stavilo iznad poklada vjere, tj. iznad onih sadržaja koje vjerujemo i koji su nam objavljeni kroz Sveto Pismo i crkvenu predaju. Ekumenizam ide prvenstveno za tim da se kršćani različitih crkava, kultura i mentaliteta bolje međusobno upoznaju, da zajednički mole (iako ne mogu zajednički slaviti sakramente, npr. euharistiju), da se pomažu i da tako vjerom i životom svjedoče živu želju da se ostvari Kristova molitva da svi budemo jedno; da Crkva bude jedna, i sveta. Osobiti vid ekumenskih nastojanja jest rad mješovitih teoloških komisija kojima je zadatak ispitati eventualne različitosti u teološkim tumačenjima i u tom kontekstu pokušatui pronaći ona riješenja koja bi zadovoljila sve strane, ne dirajući u samu srž vjerskog naučavanja o pojedinim temama, kako se čovjek ne bi stavio iznad Objave vjerskih istina. U tom smislu je katoličko-pravoslavni dijalog najizgledniji, jer se među ovih crkvama teološke razlike svode na izričaje i finese koji ne zadiru u samu bit vjere i svega što iz nje proizilazi. U tom nastojanju važno je razlikovati ključna od perifernih pitanja; ne zadržavati se i ne problematizirati različita izvanjska očitovanja religioznosti, kao npr. obredne geste, sa bitnim sadržajem vjere, kao što je npr. vjera u Kristovo bogočovještvo. Dijalog sa protestantima morati će se zaustaviti na kulturnoj i međuljudskoj dimenziji jer su vjerske razlike između protestanata s jedne, te katolika i pravoslavnih s druge strane, toliko duboke da bi pokušaj bilo kakvog kompromisa po tim pitanjima bio kobno manipuliranje i preinačivanje sadržaja vjere, u što je svojedobno bio upao i sam Marthin Luther. U ekumenskom je dijalogu na ovim našim stranama bilo dosta poteškoća. Njih treba razumijeti u kontekstu nesretnih povijesnih događanja koja su se odigravala na ovom tlu. Ne treba gubiti iz vida činjenicu da su upravo ovi naši prostori od davnina bili granica različitih kultura, mentaliteta, načina življenja, jezika, državnih tvorevina, nacija, privreda, interesa svjetskih sila i moćnika i, naravno, vjera. Jasno je, kako to već biva, da su sve politike koje su svoje prečeste krvave pireve vodile na ovom tlu, u ta svoja kola redovito ujarmljivale i religiju, vjeru, i crkve koje su je promicale. Oduprijeti se ovom nastojanju politike i ideologija nije bilo lako i mnogi su poklekli, ali su mnogi ostali čvrsti i čvrsto ucijepljeni u Krista, što nam zorno svjedoči primjer bl. Alojzija Stepinca. Zbog svega toga su rane razdora, osobito među kršćanima na ovim prostorima, posebno duboke i bolne. Oba svjetska i ratovi na tlu bivše Jugoslavije ostavili su rijeke krvi, smrti i razaranja u područjima koja su bili zahvatili i realno je očekivati da će posljedice tih zlosretnih događanja trebati dugo liječiti. Problem je i u tome što ratovi u glavama mnogih još nisu završili te je ideja bilo kakvog dijaloga ili suživota u misli takvih nemoguća. Oni koji su u ratu izgubili svoje najmilije trebaju nadljudske napore kako mržnja prema bivšim neprijateljima ne bi prevladala u njihovim srcima i životima. Ne smijemo smetnuti s uma da je identificiranje vjere i nacije u zadnjem stoljeću na ovim stranama bilo osobito izraženo, kao i izjednačavanje vjere kao duhovne stvarnosti sa crkvama gledano isključivo kao ljudskim institucijama. Nerijetko se djelovanje jedne crkve, isključivo pravoslavnih, promatralo kao neodvojivi dio politike koju provode lideri naroda i država kojima te crkve pripadaju. Nerijetko su u ovim našim dijelovima Europe neke crkve služile ne samo za slavljenje Boga i promicanje ljubavi prema bratu čovjeku, a njihovi pastiri se pretvarali u grabežljive vukove, u čobane stada kojeg su huškali protiv dojučerašnjih susjeda, sve u ime uvijek nekog fiktivnog «nebeskog» naroda i njegovih velikih državnih ciljeva koji su u svojoj ideologiji gazili sve druge i drugačije. To je poseban teret sa kojim se kršćani u ovom dijelu Europe moraju suočiti. Svi ti silni događaji stvorili su klimu nepovjerenja među crkvama i ekumenska nastojanja nikada nisu zaživjela u praksi. Tužno je i tragično, prava je pljuska Kristu Bogu, pisanje nekih službenih stranica dijela eparhija pravoslavnih crkava koje i dan danas ekumenizam nazivaju krivovjerjem koje prijeti uništenju pravoslavlja! Poštivanje i promicanje nacionalnog i kulturnog identiteta svake nacije jest jedan od poziva kršćanina i poziva Crkve u cjelini, ali jahanje na krilima nacije, pod krinkom vjere, licemjerje je koje se kao bumerang uvijek vraća u lice Crkve koja na taj način lice Kristovo više skriva nego li otkriva svijetu, kako se proročanski izjasnio Drugi vatikanski sabor. Poziv na ekumenski dijalog i promicanje dostojanstva svake ljudske osobe temeljni je poziv u globaliziranom i pluralističkom svijetu u kojem je tržište vrijednosti zasjenjeno tržištem ideja koje čovjeka pokušavaju pretvoriti u pukog konzumenta. Svi navedeni problemi ekumenskog dijaloga nipošto nisi niti smiju biti motiv za apatiju i obeshrabrenje već, dapače, poziv svima na zauzetiju suradnju u ostvarenju jedne vjere u jednoj Crkvi Kristovoj. Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće, Njemu koji i iz kamenja može podići djecu Abrahamovu. Nadići kušnje ekumenizma u povjerenju u Boga Moćnoga i Dobroga, radeći najprije na obraćenju vlastitog srca i promišljanja, siguran je kamen temeljac prema ostvarenju jedinstva kršćana. Ne mjeri se dobrota ljudi po broju misa kojima su godišnje nazočili ili po visini milodara koje su u crkvi ostavili, već prema ljubavi prema svakom čovjeku i promicanju dostojanstva svakog ljudskog bića, osobito siromašnih i prezrenih, onih koje ne poznajemo, koji su nam daleki i ne baš uvijek dragi. Po tome se kršćanin prepoznaje kao dijete Božje. U tome je i nada ekumenskih nastojanja. |
20.01.2006., petak
Trideset škuda
Dnevne novine izvijestile su nas kako će naša aktualna Vlada izdvojiti dio novca za plaću odvjetnicima u Haagu zatočenog hrvatskog generala Ante Gotovine. Te su tiskovine donijele iznose koji su se kretali do 40 000 eura. Točan iznos u ovome kontekstu nije važan, jer je jasno da je naša Vlada još jedan put pokazala enormnu količinu licemjerja koje obilježava njezin mandat.Nakon tolikih godina muka sa Antom Gotovinom, prenemaganja oko (ne)otvaranja pregovora Hrvatske oko pristupanja Europskoj Uniji te svojevrsne nacionalne histerije koja se bila podigla oko uhićenja spomenutog generala, mediji su o toj temi najdnom zašutjeli. Čini se da će Gotovina doživjeti medijsku sudbinu jednog drugog generala; Mirka Norca, oko čijeg s uhićenja bila digla silna prašina i slična nacionalna histerija, da bi taj čovjek naskoro nestao iz naših medija. Njegova priča jednostavno nije više predstavljala plodno tlo za manipulacije nazovipolitičara oko vlastite promidžbe, niti su mediji u tom slučaju više vidjeli mogućnost za zaradu na priči tog uhićenog, suđenog i zatvorenog čovjeka. Sva je prilika da se i Gotovini sprema slična medijska sudbina; zaborav. Aktualna Vlada pokušava amortizirati i neutralizirati negativan imagge koji je u dijelu domaće javnosti stekla akcijom uhićenja Ante Gotovine. Zbog toga pokušava plasiranjem (dez)informacija o izdašnom financiranju njegove obrane popraviti lošu sliku o sebi u očima svojih birača, a riječ je o biračkom tijelu porijeklom uglavnom iz ruralnih područja juga i istoka Hrvatske. To je sasvim očekivan potez, jer je prošlo više od pola mandata aktualne Vlade i preostalo vrijeme do novih parlamentarnih izbora brzo će proći. Stoga financiranjem Gotovinine obrane iz državnih sredstava Vlada zapravo brine o političkoj budućnosti vlastitih članova. Ne zaboravimo da o pitanju političke budućnosti članova aktualne vlasti na svim razinama ovisi i ekonomsko blagostanje u kojem isti uživaju. Osim toga, slučaj Norac i Gotovina je poslužio vrlom nam Premijeru i njegovoj stranci da u vrijeme koalicijske vlasti, poznatim skupom ("mitingom istine" na splitskoj rivi) stvori plodno tlo za izbore na kojima su odnijeli tanahnu pobjedu. Tako je u jednom trenutku za dokopati se vlasti poslužio Norac, a sada se od slučaja Gotovina pokušava maksimalno iskoristiti sve političko-manevarske «resurse» kako bi se osiguralo ostanak u foteljama i nakon sljedećih parlamentarnih izbora, ma koliko se ta situacija trenutno lošom činila. Uzme li se u obzir da će u vrijeme idućih izbora biti pri kraju pristupni pregovori o priključivanju naše zemlje EU, da će se otvoriti još koji kilometar autoceste, da će proći još dvije, nadajmo se uspješne, turističke sezone, slika (ne)uspješnosti aktualne Vlade i neće biti tako crna, čemu će obilato pridonijeti najmoćniji elektronski mediji u zemlji, koji su uvijek, priznajmo to, bili skloni vladajućima, ma tko oni bili. U takvim će okolnostima slučaj Gotovina, ma kako se god on razvijao, sustavno biti prekriven debelim slojem prašine zaborava. Vrijeme i (ne)prilike će, uz vješto manipuliranje, jednostavno učiniti svoje. Bilo kako bilo, ceh će, kao i uvijek, platiti obični, mali ljudi; platiti će ga, ovaj put; doslovno; novcem koji su izdvajali za enormno visoke poreze, osobito PDV. S druge strane, ceh političkih igara na temu kako se domoći vlasti i na njoj ostati platili su i Norac i Gotovina, svaki na svoj način; na kraju će, na žalost, biti jasno da su oni u određenom trenutku, bilo ratnih bilo političkih igara, odigrali rolu za druge, da su bili pijuni kojima je jedina svrha bila; biti žrtvom koja nestaje pod nesmiljenim pritiskom najmoćnijih figura toga šaha koji se zove spoj politike, rata i bogaćenja. U cijelom ovom slučaju pitanje nevinosti, odnosno krivnje optuženih generala, pasti će u drugi, pa i u treći plan. Da je vlastima u Hrvatskoj, bilo ovima sadašnjima, ili onima u vrijeme rata poraća ui Hrvatskoj, bilo stalo do tih ljudi, kao i do drugih branitelja, na vrijeme bi im bili omogućili dokaze koji bi potkrijepili tvrdnje o njihovoj istinskoj ulozi u ratu. Ovako će ti ljudi trunuti u zatvorima dok se neki drugi glavešine i dalje budu igrali njihovim sudbinama koristeći ih u vlastite političko-promidžbene svrhe i obračune. Nesmiljeno koristeći pri tom naš novac; nas; poreznih obveznika. |
18.01.2006., srijeda
Baba Kata
Kata je rođena na Dušni dan; 02. studenog davne 1900.-te godine, kao četvrto od osmero djece u malom dalmatinskom mjestu. Roditelji je nisu slali u Pučku školu naučiti osnove čitanja, pisanja i računanja, već je mala Kata sve to svladala sama dok je čuvala ovce po obroncima obližnjih brda. U maloj kamenoj obiteljskoj kućici nije bilo ni mjesta ni vremena za čitanje i pisanje, jer je trebalo brinuti o četvero mlađe braće i sestara. Kada je Kati bilo samo 13 godina, majka joj je umrla nakon poroda osmog djeteta; sinčića koji je dobio ime Mirko. Nesretna je žena nedugo nakon porođaja izišla na otvoreno; jak vjetar i hladnoća prouzrokovali su infekciju ionako iznemoglog tijela. Tako je Kata ostala sama s ocem, braćom i sestrama.U dobi od 20 godina udala je Kata za mladića iz istoga mjesta; Antu. Sirotinja je našla drugu sirotinju; kako u kućici Antinih roditelja, koja se sastojala od samo jedne prostorije, jednostavno nije bilo mjesta za sve, bijaše mladi bračni par prisiljen zajednički život započeti u običnoj maloj kamenoj prizemnoj konobi, među bačvama vina. Ante je uskoro bio prisiljen trbuhom za kruhom; nakon manje od godinu dana braka otišao je na rad u daleku Argentinu. Kata je u kući-konobi ostala sama, u blagoslovljenom stanju, s namjerom da se nakon par mjeseci pridruži svojemu mužu. Zov rodne grude bio je od Kate jači, i ona se, došavši do parobroda u splitskoj luci, suznih očiju vratila kući. Jednostavno, nije mogla poći, nije imala srca ostaviti sve što voli. Kad je bilo vrijeme rodila je zdravu curicu, kojoj je dala ime Darinka. U dobi od jedne godine djevojčica je umrla od obične gripe. Bilo je to 1923. godine. Razdiran od tuge i bijesan na život u jadu i tuđini, Kati se nakon ovoga tužnog događaja muž iz Argentine nije javljao više od dvije godine. Ne treba ni spominjati da čitavo vrijeme svojega boravka u tuđini svojoj ženi nije nikada poslao ni novčića. Naši su ljudi tamo živjeli u krajnjem siromaštvu, radeći u rudnicima salitre. Kata je tako ostala sama, slomljena srca, s mužem u tuđini i kćerkicom u grobu. Ipak nije dala da je život slomi. Prihvatila se njegovanja bolesnog strica koji je imao krčmu u obližnjem gradiću. Kada je ovaj preminuo, Kata je nasljedila njegovu nekretninu koju je uskoro prodala i dobivenim novcem prizemnu konobu u kojoj je živjela pretvorila u kućicu u kojoj se sada malo dostojanstvenije moglo živjeti. Nakon par godina Katin se muž vratio iz Argentine; bez prebijenog novčića u džepu. Obitelj je nastavila zajednički život, u kojem se rodilo još petero djece; jedna kćer i četiri sina. Onda je došao Drugi svjetski rat. U Katinom i Antinom mjestu bile su stacionirane najprije talijanske, a zatim njemačke jedinice.U dva bombardiranja mjesta 1944. godine, od strane patrizana, a zatim saveznika, poginulo je nekoliko mještana. U prvom bombardiranju smrtno je stradao mlađi Katin sin; Stipe, a u drugom stariji; osamnaestogodišnji Ivan. Ne treba ni govoriti što je to značilo za majku koja je u devet mjeseci razlike izgubila dva sina, nakon tako tegobnog života. Koja li joj je tek nepravda nanesena kada je na spomen ploči poginulima iz 1964. napisano da su bili žrtve fašističkog terora. Kata je bila u polusvjesnom stanju danima nakon smrti svakog od sinova. Dobra se duša našla u njemačkog vojnog liječnika koji je imao srca pa je ucviljenoj majci dao sredstva za smirenje. Danima su Katu nalazili gdje prostrta leži na seoskom groblju i cjeliva hladan kamen. Bila je to tragedija od koje s ta mala i hrabra ženica nikada do kraja nije oporavila. Sjećam se te moje prabake, dok sam bio vrlo malen; uvijek je bila zavijena u crninu, koštunjavog i naboranog lica, dubokih, crnih tužnih očiju i pognutog stasa pod teretom života. Godine 1954. umro je Katin muž od posljedica infekcije pluća. Preostala dva sina su joj se oženila, a kćer udala. Koncem šezdesetih mlađi joj je sin bio prisiljen sa obitelji emigrirati u Australiju. Baba Kata ga do svoje smrti više nikada nije vidjela, kao ni svoje unuke, njegove sinove. Ni kad je umrla, jednog hladnog dana u prosincu 1979., sin joj nije smio doći na ispraćaj zbog priosmotre tadašnjih sigurnosnih službi bivše države. Baba Kata je posljednje godine svojega života provela sa obitelji starijeg sina. Dane je provodila u sobičku na katu kuće koju je sama nadogradila; sin joj se propio, snaha ju je prezirala. Umrla je tiho, od posljedica karcinomna jetre. I tu je bolest, tu zadnju kušnju, s nadom u Nebo podnosila. Njena patnička duša preselila se Vječnom Ocu u kojega nikada nije posumnjala, niti onda klada su je nateži životni križevi slamali. Danas, toliko godina nakon njezinog odlaska, njezine tužne oči motre me sa prelijepe crno-bijele fotografije. Njezin grob malo tko posjećuje; nitko ne mari za uspomenu na zgurenu staricu zavijenu u crnu maramu koja je bila toliko hrabra. Nitko, osim njenog praunuka koji joj posvećuje ovaj post. |
16.01.2006., ponedjeljak
Zaselak
Ovo je priča o Anti. Imena i događaji dio su jednog životopisa koji zavrijeđuje da ne bude nikada zaboravljen…Ante je bio dječak iz jednog zaselka dalmatinske zagore, najmlađe dijete među njih četvero u vrijedne i radišne majke i postarijeg oca. Rođen je prije više od pola stoljeća, tamo početkom pedesetih, kao zdravo dijete obitelji koja je u ono teško i sumorno doba u tom dalmatinskom kamenjaru jedva spajala kraj s krajem. Obitelj je živjela u rubnoj četvrtini stare kamene kuće, u kojoj je prizemlje služilo i kao dnevna soba i kao konoba i kao ostava za alat, a na katu, do kojega su vodile obične drvene skale, bijaše jedna soba za sve ukućane; njih šest. Roditelji se nisu mogli pouzdati u pomoć baka i djedova u odgoju i podizanju djece, jer su ovi već davno prije bili umrli. I sam je Antin otac čudom preživio strijeljanje 36 mještana koje su u jednu kuću bili zatvorili njemački vojnici tijekom Drugog svjetskog rata i pogubili ih, među njima muža i sina jedinca sestre Antinog oca. Obitelj je živjela od ono malo vinove loze i smokava koje su uspijevale u tom submediteranskom kraju, te od koze Snige, koja je bila jedini dragocjeni izvor mlijeka za četvera gladna usta. Od pustih obećanja partijskih komesara kako će svi u zaselku uskoro dobiti posao nikada nije bilo ništa. Vrijeme je prolazilo, i djeca su rasla i stasavala, najprije u dva mladića i djevojke, potom u dva odrasla čovjeka i žene. Ante je imao dvanaestak godina kada se to do tada zdravo dijete razboljelo. Visoko tjelesna temperatura nije padala i dijete je haluciniralo, naglo je izgubilo na težini i neprestano se žalilo na glavobolju. Majka ga je nakon nekoliko dana uzela u naručje i po brdskim stazama ga noseći donijela u gradić na obali, liječniku. Bio je to jedini način prijevoza u ono vrijeme kada se u zaleđu Dalmacije živjelo kao i tisućama godina prije. Liječnička dijagnoza bila je zaprepašćujuća; Ante je obolio od meningitisa, tj. upale moždane ovojnice u uznapredovaloj fazi, što, ako dječak i preživi, ostavlja trajne posljedice. Ante je preživio, ali je do kraja ovozemaljskog putovanja ostao mrštav, blijed, mentalno retardiran, sa bolovima u glavi koji su ga izluđivali. Usprkos tom križu, do posljednjeg je dana sačuvao čistoću duše, dobrohotnost i povučenost u svijet samo njemu znan. Nakon nekoliko godina od postavljanja dijagnoze njegove bolesti život obitelji se vratio u uobičajni tijek, iako je Antina bolest i retardiranost uvijek ostala težak križ svim ukućanima, osobito majci i starom, tihom ocu, koji je svojega sina milovao po kosi puštajući suzu za suzom. Jednom drugom prigodom Ante se igrao ispred kuće (cijeli je život ostao na dječjoj fazi razvoja). Poskliznuvši se sa stijene pao je i slomio ruku u laktu, a vid denog oka mu je ostao zauvijek oštećen. Još se sijećam svijetle boje njegove desne očne zjenice… Priča se ponovila; brižna je majka svojega sina ponovno na rukama odnijela preko brdskih puteva, sve do seoskog vidara, a zatim do liječnika. Nakon izvedene operacije Antina ruka nije nikada više bila zdrava. Kao ni njegovo oko. Prolazile su godine i desetljeća. Antine sestre i brat su zasnovali vlastite obitelji. Oca su mu jedno jutro 1972. godine našli beživotnog na podu konobe; njegovo srce nije izdržalo svu gorčinu života. Ante je živio sam sa starom majkom, koja se do kraja života nije predavala, već je strpljivo podnosila svoj križ. Neumorno je obilazila državne ustanove, kako bi svojemu sinu, dok je još odrastao, omogućila barem kakvo-takvo prilagođeno školovanje, ili barem boravak u prikladnoj instituciji, što bi mu omogućilo siguran život nakon što ona napusti ovaj svijet. Majka se brinula za svaki trenutak života njezinoga sina. No, tko je na ovim našim stranama ikada mario za molbe i beskrajna kucanja na vrata jedne stare, u crno zavijene žene iz nekog zaselka u zaleđu!? Tako je došla i devedeseta. Bilo je to vrijeme promjena na društvenom, političkom, gospodarskom i svakom drugom planu. Bili smo djeca, ali se jako dobro sjećam svih tih događaja i rata koji je uslijedio. Ante i majka mu i dalje su živjeli u samoći svojega zaselka, grijući se uz ognjište prastare kamene kuhinje. Insistiranjem starijeg Antinog brata, čija se supruga očito pobojala da će se morati brinuti za muževog bolesnog brata kada svekrva napusti ovaj svijet, Ante je smješten u ustanovu u jednom našem obalnom gradu. Svi su govorili da je Ante tamo sretan i da mu ništa ne fali. Lagali su, zatvarali oči pred istinom; nije bio sretan; falila je njemu njegova majka, njegovo ognjište, njegov zaselak i njegove koze, njegovo životna rutina jer za drugu nije ni znao… Ante je bio prognan u tu ustanovu i razdvojen od svega što je volio; on je bio uplašeno dijete u tijelu odraslog čovjeka. Posjetili smo ga nekoliko puta; prividno je bio veseo; ali njegove su mi oči sve govorile:» Strah me je! Kući, kući me vozite!» vikala je njegova čista duša. Ja sam to znao; osjećao; ali, Bože, kome se dijete iz osnovne škole u tom trenutku smije obratiti sa takvom idejom!!! Bože, kolike li je uplakane noći Ante proveo u tom zavodu, noći pune straha i tjeskobe, sa neutješnom čežnjom za samo jednim; za svojom starom kućom u kojoj ga čeka; majka, njegova uplakana majka. Znao sam da ta priča neće dobro završiti. Mislite li da sam se prevario!? Nakon manje od dvije godine Antinog boravka u zavodu jednom je prilikom njegova majka pošla u posjet svojemu sinu. Našla ga je u krevetu; polumrtvog. O njegovom stanju obitelj nitko iz zavoda nije bio obavijestio. Stara je majka sina odmah vratila kući, u spas; bio je to dan kada sam ga posljednji put vidio. Bio je upravo kao i njegova duša; poput anđela; bijel, tih i miran; u nutrini duše znao je da odlazi zauvijek, ali bio je; sretan; bio je – kući. Nakon dva dana došla je dijagnoza; Ante je bolovao od uznapredovalog karcinoma želuca. Umro je nakon nekoliko dana, jednog hladnog siječanjskog dana 1992. godine. Pokopan je kao što je i živio, tiho i bez pompe, na groblju podno njegovog voljenog zaselka. Svi u obitelji govorili su kako je Ante obolio od karcinoma zbog lijekova, zbog loše hrane, zbog ranijih bolesti, zbog ovoga ili onoga… Ja sam znao tada što znam i sada; Ante je obolio i umro od – tuge. Nakon nekoliko godina od Antine smrti umrla je i njegova majka. Dok je mogla, svaki je dan dolazila sinu na grob. Zadnje je godine provela zatočena u sobičku nove kuće svojeg starijeg sina. Umrla je u noći, sama i tiha, kao što je i živjela. I ona je umrla od karcinoma. Pokopana je u grobnici uz svojega sina, za kojega je i živjela. I ovaj su put u obitelji govorili da je jadnica dobila karcinom zbog ovog ili zbog onog. Opet su muljali. Kao i uvijek. Ja sam znao i tada što znam i sada; i Antina je majka oboljela i umrla od – tuge. I sada znam što sam znao i tada; Ante i njegova majka sada zajedno žive u Gospodinu; u vječnosti gdje me očekuju… Ovaj mali post njima je u spomen... |
12.01.2006., četvrtak
Crno srce u srcu Hrvatske
U to prohladno ali sunčano zimsko poslijepodne na splitskom groblju Lovrinac okupilo se mnoštvo ljudi, među kojima je bilo ponajviše časnih sestara i svećenika iz Splita i okolice te iz doline Neretve. Bio je među neretvanima mještana Metkovića sa svojim crkvenim zborom, koji su u rukama držali ruže. Splitsko-makarski nadbiskup msgr. Marin Barišić vodio je misu. Razlog ovog tužnog skupa bio je posljednji oproštaj sa tragično preminulom časnom sestrom Jacqueline Uwanyiligira. Ta tridesetčetverogodišnja sićušna djevojka smrtno je stradala kada se prije nekoliko dana autobus prepun putnika sudario s blindiranim zaštitarskim kombijem i prevrnuo pod cestu kod mjesta Živogošće u makarskom primorju, o čemu su izvijestili svi domaći mediji. Tom prilikom su smrtno stradali sestra Jacqueline i osamnaestgodišnji mladić iz Metkovića Marin Jakić, koji su tom redovitom autobusnom linijom putovali u Split. Dirljiv je bio ispraćaj na splitskom groblju; jedna malena časna sestra pokopana je daleko od svoje rodne Ruande u Africi, okružena svojim sestrama zajednice Služavki malog Isusa i brojnim redovnicama iz drugih zajednica, sedamdesetak svećenika i brojnim roditeljima čiju je dječicu u vrtiću u Metkoviću, gdje je radila kao odgojiteljica, sestra Jacqueline s tolikom ljubavlju čuvala. Njezina obitelj iz Ruande zbog dugotrajnog putovanja i loših prometnih veza Hrvatske s Afrikom nije mogla biti nazočna sprovodu. Snimka posljednjeg ispraćaja VHS kamerom možda će biti barem mala utjeha njihovoj boli što se nisu imali prilike oprostiti sa njihovom dragom kćeri i sestrom. Na odru u sredini tužne kapele stajao je lijes te male ženice, ispred kojeg se sa fotografije smiješilo njezino crno, veselo lice. Fotografija je bila položena na stoliću prekrivenom tipičnom afričkom šarenom tkaninom. Njezine sestre; Služavke malog Isusa iz Splita, Zagreba i Metkovića, neutješno su plakale. Dirljiv je bio taj prizor i spoznaja koliko ljubav i vjera mogu povezati ljude različitih rasa, naroda, kultura, mentaliteta, iz različitih krajeva svijeta, ljude različitih životnih sudbina. Mnogima su se zakrijesile oči od suza kada su se na kraju sprovodne mise od sestre Jacqueline opraštale njezine sestre; iz samostana u Metkoviću i u Splitu, sestra provincijalka (koja je upoznala Jacquelinu sa zajednicom Služavki malog Isusa dok je bila misionarka u Ruandi) te svećenik-misionar koji ju je i krstio. I samim govornicima riječi su se u grlu gušile i ruke drhtale dok su izgovarali riječi oproštaja: «Volimo te!» Zbor časnih sestara otpjevao je omiljenu marijansku pjesmu sestre Jacqueline, i to na njezinom materinskom jeziku. Njezino je tijelo potom položeno u grobnicu Služavki malog Isusa na Splitskom groblju. Duboko emocionalan je bio posljednji poljubac kojim je pred ukop provincijalka Služavki cjelivala lijes sestre koja je napustila naš ovozemaljski svijet, a nebrojene ruže prekrile su njezin grob. A priča sestre Jacqueline zaista je osobita i bilo je vrijedno omogućiti da je barem netko na ovim stranicama pročita. Godine 1972. u centralnoj Africi, u Ruandi rodila se mala Jacquelina, u siromašnoj crnačkoj seoskoj obitelji Uwanyiligra. Tu ju je krstio jedan hrvatski misionar, koji joj je, kako spomenusmo, bio i na posljednjem ispraćaju. Jacquelina je početkom devedesetih godina minulog stoljeća upoznala hrvatske redovnice Služavke malog Isusa koje su djelovale u Ruandi gdje su imale misiju. Godine 1993. u toj se afričkoj zemlji, kao što je svima poznato, dogodio stravičan pokolj u kojemu su pripadnici naroda Hutu izvršili genocid nad desecima i stotinama tisuća pripadnika naroda Tutsi. Kako Ruanda nema nafte niti zlata, nitko od svjetskih moćnika nije ni prstom maknuo kako bi se taj pokolj spriječio. Kao ni onaj u Srebrenici dvije godine kasnije. Obitelj s. Jacqueline jedva je preživjela, a hrvatske misionarke Služavke malog Isusa bile su protjerane iz zemlje, pa su se morale vratiti u Hrvatsku. Jacquelina je kao mlada djevojka osjetila poziv kojim ju je Bog zvao da nasljeduje njegovu čistoću i predanost u služenju siromašnima kao redovnica, i to upavo kao Služavka malog Isusa. Ali nakon što su hrvatske redovnice protjerane iz Ruande, Jacqueline je s njima izgubila svaku mogućnost kontakta, što zbog zemljopisne udaljenosti, što zbog sukoba u Ruandi. Nakon što je nakon nekoliko godina taj kontakt ponovno uspostavljen, ali na daljinu, Služavke su Jacquelini savjetovale da ne odgađa sa ulaskom u redovničku zajednicu njihov eventualni povratak u Ruandu, jer se nije znalo hoće li se one i kada tamo vratiti, već su joj preporučile zajednicu Sestara Dobrog Pastira, koje su bile ostale u Ruandi. Upravo na dan kada je s. Jacquelina doputovala do Sestara Dobrog Pastira, sa namjerom da uđe u novicijat, iz Kanade je stigla uputa vrhovne poglavarice spomenutog reda da se Sestre Dobroga Pastira povuku iz Ruande radi opasnosti po njihove živote i da zbog toga u Africi ne primaju novakinje u zajednicu. Tako se ruka Božja očitovala u namjeri da s. Jacquelina ipak ne uđe u taj red. Teško je i zamisliti kako se ta djevojka tada osjećala, ali imala je čvrstu volju i pouzdanje da će Bog providjeti njezin put prema ostvarenju zadnog cilja. Zatim se naša crna sestrica ponovno posavjetovala s našim Služavkama, koje su joj preporučile da pokuša ostvariti svoj poziv sa sestrama Salezijankama. Tako je Jacquelina ušla u novicijat tog reda i bila upućena u Italiju. Otamo joj se na prijelazu milenija pružila prilika posjetiti Hrvatsku i naše Služavke malog Isusa. Taj posjet bio je ključan trenutak njezinog poziva; prilikom tog posjeta s. Jacquelina odlučuje ostati u našoj Domovini i naučiti naš jezik, samo kako bi ostvarila svoj poziv u zajednici u koju je uvijek željela ući; u zajednici sestara Služavki malog Isusa. Salezijanke joj daju dozvolu za prelazak i ona 2001. ulazi u našu zajednicu redovnica kao novakinja i vrlo brzo svladava hrvatski jezik. Služila je u samostanima u Zagrebu, Splitu, Mostaru i Metkoviću gdje je djelovala kao odgojiteljica u dječjem vrtiću koji vode Služavke malog Isusa. Prošle godine položila je privremene zavjete. Tako je s. Jacquelina, daleko od obitelji i zavičaja, ipak ostvarila svoj životni san. Mali Isus, kojemu je s. Jacquelina tako predano služila prepoznavajući ga u svim ljudima, a osobito u djeci, svoju je Miljenicu pozvao sebi uoči blagdana Bogojavljenja, na putovanju u posjet svojim sestrama u samostanu svete Ane u Splitu. Ljudi kažu da Bog sebi rado uzima najbolje među nama, ne želeći ih prepustiti valovlju ovoga svijeta koji satire sve nas. Mi ostajemo nijemi pred misterijem smrti i umiranja; ne shvaćamo niti prihvaćamo smrt, osobito dobrih i dragih ljudi, napose mladih. Sestra Jacquelina Uwanyiligira imala je pred sobom cijeli život koji je namjeravala provesti služeći Bogu u braći ljudima; taj svoj sveti poziv i misiju sada će ostvariti u Nebu u krilu Onoga čija je služavka ovdje dolje i bila; Služavka maloga Isusa. |
09.01.2006., ponedjeljak
Monasi i nova godina
Valovi pokretani jakim južnim vjetrom udarali su o oplatu trajekta kad smo krenuli iz Biograda na Moru. Nakon svega petnaestak minuta vožnje uz blago valjanje broda stigli smo na zelenilom prekriveni otok Pašman. Kiša samo što nije bila počela rositi kada su prvi putnici i automobili stali silaziti niz rampu na pristaništu. I posljednje su se trgovine zatvarale oko tog podneva; posljednjeg u godini Gospodnjoj 2005.-oj; jer na Staru godinu valja pripremiti sve za doček Nove. U bijednoj ekonomskoj situaciji koja prati naše društvo već desetljećima ti su dočeci većini postali pravo opterećenje; i emocionalno i financijsko, tako da su se blagdani koji su za nama uglavnom pretvorili u mučno trošenje i posljednjih kuna iz pomno sakupljane ušteđevine. A dobro znamo da su državne službe osobito revne u nakani da nam ubrzo iza prvog u mjesecu pošalju račune na naplatu.A nas je nekolicina odlučila, ne samo i isključivo radi novčanog stezanja remena, mlado ljeto dočekati na osobiti način. Tako nas je, sukladno prethodnom dogovoru, na trajektnom pristaništu u Tkonu na o. Pašmanu dočekao prijevoz do obližnjeg brda prekrivenog borovom šumom, na vrhu kojeg se ponosno uzdizao prastari benediktinski samostan svetih Kuzme i Damjana, zvan u narodu i Ćokovac, prema istoimenom brdu na kojem je podignut. Pogled prema prastarim kamenim zidinama između borova na vrhu brda bio je posebno dojmljiv, poput pogleda na stari srednjovjekovni utvrđeni dvor, ili utvrdu iz bajke u kojoj se skrivaju kojekakve tajne. Mašta o srednjovjekovnoj utvrdi ovdje ima svoje stvarno uporište; samostan Ćokovac (od pučkog naziva ćok za pticu kos) nastao je u prvoj polovici dvanaestog stoljeća na ruševinama stare bizanstke utvrde koja potječe još iz šestog stoljeća, nakon što je venecijanska flota u ratu iz 1125. godine, u vrijeme kralja Stjepana III. Arpada, spalila Biograd i tamošnji benediktinski samostan svetog Ivana Evanđeliste, ostaci čije crkve su još vidljivi, a koji je u jedanaestom stoljeću bio utemeljio kralj Petar Krešimir IV. Spomenuta bizanstka utvrda na Ćokovcu u koju su monasi benediktinci uselili imala je kapelu sv. Kuzme i Damjana, svetaca koji su postali titulari i zaštitnici samostana. U malom samostanskom lapidariju može se, među ostalim, vidjeti i ulomak kamenog reljefa sa motivom križa, koji potječe iz te kapele iz VI. stoljeća. Tijekom srednjega vijeka samostan Ćokovac bio je rasadište vjere i kulture, imao je knjižnicu i skriptorij, a pisalo se hrvatskim jezikom i na hrvatskom pismu; glagoljici, pismu niza kamenih natpisa još vidljivih po cijelom samostanu. Naravno da se na Ćokovcu, sukladno tome, njegovala lituragija na narodnom; staroslavenskom jeziku. Na poziv češkog kralja Karla IV. u četrnaestom stoljeću, da se u Prag pošalju monasi koji poznaju narodni jezik, upravo su ćokovski benediktinci pošli i utemeljili i danas slavni praški samostan Emaus. Kada su Francuzi pod Napoleonovim vodstvom 1805. godine osvojili Dalmaciju, svi crkveni redovi koji se nisu bavili karitativnim radom morali raspustiti svoje samostane. Tako je 1806. napušten i Ćokovac, kao i druga dva tada živuća muška benediktinska samostana u Hrvatskoj; onaj sv. Jakova u Dubrovniku i znamenita opatija sv. Krševana u Zadru. Ćokovac je bio pust više od 150 godina, a u njega su se benediktinci vratili i s mukom ga obnovili 1965. godine pod vodstvom prije par godina preminulog o. Martina Kirigina. U onome za vjeru i crkvu teškom vremenu žene iz mjesta Tkon podno Ćokovca brdskim su stazama na rukama i na glavama nosile materijal za obnovu tada ruševnog samostana, koji je danas spomenik kulture nulte kategorije. Kod benediktinaca samo proveli tri dana ispunjena neopisivim dojmovima. Sedmorica vrlo mladih monaha provodi skrovit i samozatajan život posvećen molitvi i radu, kako i kaže geslo svetoga oca Benedikta: «Ora et labora!», tj. «Moli i radi!». Koralna molitva uz gregorijansko pjevanje psalama raspoređena je u sedam časova tijekom dana, od kojih prvi počinje u pet ujutro, a zadnji u devet navečer. Poseban je doživljaj pjevati psalme s monasima odjevenima u tamne duge habite zvane kukule ekstremno širokih rukava koji u naborima padaju do poda; monasi ustaju sa sjedala na kraju svakog psalma i uz duboki naklon torzom i glavom pjevaju «Slava Ocu…». Tako je svaka molitva prožeta kontemplacijom i mistikom, kao i sama euharistija koju slave. Vrijeme između molitve posvećeno je radu na održavanju crkve, samostana i vrta te proučavanju literature, ovisno o afinitetu i zadacima svakog monaha. Jelo se poslužuje za doručak, ručak i večeru (meso se jede četvrtkom i nedjeljom), doručak i večera jedu se u šutnji uz zvuk lagane meditativne glazbe, a prvi dio ručka se jede dok jedan od monaha čita sveto Pismo ili životopise svetaca, dok je drugi dio predviđen za razgovor. Poslije večere nastupa šutnja koja traje, izuzev molitve, sve do iza jutarnje molitve, mise i doručka. Doček Nove godine bio je osobit. U crkvi, jednostavnom ali prelijepom gotičkom zdanju čiji prezbiterij resi veliko slikano raspelo iz 1400.-te godine, rad majstora Menegela Ivanova, učenika Paola Venezianija (famozno Tkonsko raspelo), najprije su se pjevali pohvalni psalmi, nakon čega je uslijedila kontemplacija u tišini pred izloženim euharistijskim Kruhom – živim Kristom. Dok je odzvanjala ponoć mi smo skupa s monasima u tišini klečali pred Kruhom koji život daje, u polutami crkve koju su osvijetljivali plamičci svijeća. Taj ambijent i taj ugođaj, kao i osjećaji koji u takvom trenutku prožimaju čovjeka, ne mogu se opisati ni kojim biranim riječima. Nakon završnog blagoslova s Presvetim, koji je malo iza pola noći, na početku mladog ljeta 2006.-og, kojeg je podijelio samostanski prior, uputili smo se u blagovaonicu na čestitanje uz zdravicu i kolače. Novogodišnje jutro započelo je, naravno, pjevanjem jutarnjih psalama. Sav je dan protekao u svečanom raspoloženju, uz izmjenu molitve, odmaranja i, za samostanske prilike, nešto svečanijeg jela. Odlazeći dan kasnije trajektom prema kopnu, ispratila nas je molitva monaha i zvonjava samostanskog zvona, koje će nas uvijek podsjećati da na jednom brdu među borovima, u jednom malom otočkom mjestu u samostanu žive ljudi kojima je životna filozofija; sebedarje i molitva za – druge. Neka im je blagoslovljeno! |
06.01.2006., petak
Božić - Mali Bog ne mari za razlike u kalendaru
Godine 44. prije Kr. ubijen je Gaj Julije Cezar, rimski državnik i reformator. Jedna od reformi koju je ovaj političar i vojskovođa proveo je i reforma kalendara, koji je, njemu u čast, i nazvan Julijanskim, te je više od petnaest stoljeća vrijedio za računanje vremena u europskom svijetu. Ovim se kalendarom ravnalo sve do 1583. godine, kada je provedena njegova nova reforma jer se ustanovilo da kalendarska godina kasni za astronomskom za oko 11 minuta, što je u petnaestak stoljeća rabljenja tog kalendara stvorilo razliku od oko 14 dana. Ne treba ni spominjati da se ta disharmonija između datuma u kalendaru i prirodnih pojava vezanih uz razlike godišnjih doba posebno uočavala, osobito na prijelazu iz ljeta u jesen i zime u proljeće. Zbog toga je bilo nužno potrebno obnoviti kalendar, što je provedeno za pape Grgura XIII spomenute godine, nakon što je komisija astronoma i matematičara pomnim mjerenjima i računanjima utvrdila razliku između Julijanske i astronomske godine. Reformirani kalendar, nazvan Gregorijanskim, tako je datum u odnosu na staro računanje pomaknuo za 14 dana unaprijed. Taj sustav kalendara odmah su prihvatile sve europske zemlje s katoličkom većinom, kao i one s protestantskom. Vremenom je Gregorijanski kalendar kao službeni u građanskoj godini prihvaćen u cijelom svijetu, upravo zbog svoje točnosti i praktičnosti, iako i po tom pitanju ima problema koje će trebati rješavati (jer astronomska godina traje nešto duže od 365 dana i 6 sati!).A zašto sve ovo pišemo? Kako bi nam bila jasna razlika između datuma slavljenja Božića i uz njega vezanih blagdana između Gregorijanskog i Julijanskog kalendara. Naime, neke istočne pravoslavne crkve zadržale su u računanju crkvene liturgijske godine stari, Julijanski kalendar. Zbog toga Božić, koji se po starom kalendaru slavi također 25. prosinca, po novom; Gregorijanskom kalendaru pada 7. siječnja, zbog spomenutog pomaka od 14 dana radi ispravljanja netočnosti tog kalendara u odnosu na astronomsku godinu. Sukladno tome je badnjak po Julijanskom kalendaru 24. prosinca, odnosno 6. siječnja po Gregorijanskom, Nova godina 1. siječnja po Julijanskom, što je 14. siječnja po Gregorijanskom itd. Ipak, valja reći da Julijanski kalendar zbog manje točnosti u odnosu na Gregorijanski ima tendenciju pomicanja unaprijed u odnosu na astronomski godinu. Tako će se za par stoljeća dogoditi da će Božić prema [I]Julijanskom padati ne 7., već 8. siječnja prema Gregorijanskom kalendaru i tako do u nedogled. Mnogi blagdane koji se slave ravnajući se po starom kalendaru nazivaju «pravoslavnima», što je potpuno pogrešan termin. Neke pravoslavne crkve u novije su vrijeme ipak prešle na računanje liturgijske godine prema Gregorijanskom kalendaru, radi točnosti i praktičnosti, kao što su učinile Grčka i Rumunjska Pravoslavna Crkva, tako da Božić sada slave na isti dan kao i katolici i protestanti. Ruska i Srpska Pravoslavna Crkva su, primjerice, zadržale stari kalendar, radi tradicije i želje da svoj identitet pod naletom globalizacije i u tom smislu sačuvaju. Bez obzira na termin slavljenja važno je ne izgubiti iz vida pravi razlog i smisao slavljenja ovog blagdana. On nije u bezglavom kupovanju poklona i potrošačkoj groznici, u kičasto ukrašenim zgradama i crkvama, u «Jingle Bells» šlagerima koji dreče odasvud i u crveno-bijelu boju, boju «Coca-Cole», odjevenim Djedovima Mrazima, Djedovima Božićnjacima, Santa Clausima ili kako li se već zovu, a koje na kolima vuku sobovi. Božić je u ugledanju na tog malog Božića, Maloga Boga koji nesebično daruje svoju ljubav i dobrim i zlima; Božić je darivanju sebe drugima, u toploj riječi, stisku ruke, zagrljaju, u oprostu i nadi, u poštivanju i promicanju dostojanstva svake ljudske osobe i priznavanuu njezinog prava na život i samoostvarenje u skladu s ljudskom naravi; Božić je u slavljenju Boga koji je postao čovjekom. Stoga onima koji Božić slave prema Julijanskom kalendaru; dakle 25. prosinca, odnosno 7. siječnja prema Gregorijanskom kalendaru, što pada na sutrašnji dan, neka je ispunjeno svakim blagoslovom i milošću sveto porođenje Isusovo; MIR BOŽJI - HRISTOS SE RODI! |
05.01.2006., četvrtak
Prolazimo pored njih...
Kako je lijepo doživjeti godine starosti u kojima je tvoje ljudsko dostojanstvo neokrnjeno, godine u kojima se osvrneš na svoje dane ovdje na zemlji i uzmogneš zaključiti: Vrijedilo je! Ali živimo u vremenu kada je biti star sinonim za biti beskoristan, jer su starci i starice ljudi koji, u očima današnjega svijeta, više ne zarađuju, pa time više nisu ni korisni društvu. Ljudima starije životne dobi potrebno je više duhovne, psihičke i fizičke pažnje, s njima je potrebno puno strpljenja, a ponajviše ljubavi. Mnogim je obiteljima starija osoba u kući teret jer je komoditet i nedostatak ljubavi i međugeneracijske solidarnosti u ovom vremenu otuđenja starije ljude izbacio ili u staračke domove, ili u hladne i vlažne kućice u kojima u tuzi proživljavaju svoje posljednje ovozemaljske dane. Blagdansko vrijeme koje je iza nas prilika je da jedan trenutak, u ovom slučaju post, posvetimo našima najstarijima Neka im je blagoslovljeno! Oni su nam proslijedili svijet koji mi danas baštinimo.BLAGOSLOV JEDNOG STARCA Blagoslovljeni koji shvaćaju da su mi noge postale spore i da mi ruke drhću. Blagoslovljeni koji misle na to da teško čujem i da sve odmah ne shvaćam. Blagoslovljeni koji znaju da mi oči više dobro ne vide. Blagoslovljeni koji ne psuju kad nešto ispustim I pomažu mi naći moje stvari. Blagoslovljeni koji mi se nasmiješe i časak sa mnom pročavrljaju. Blagoslovljeni koji imaju obzira s mojim tegobama i blaže moje boli. Blagoslovljeni koji mi daju osjetiti da sam voljen i nježno se odnose prema meni. Blagoslovljeni koji ostaju uza me na mom putu u vječnost. Blagoslovljeni koji su prema meni dobri. Oni mi daju da mislim na dobroga Boga. i sigurno ih neću zaboraviti kad jednom budem s Njime. Phil Bosmans DESET ZAPOVIJEDI KAKO STARIJE OSOBE UČINITI SRETNIMA 1. Ne dajte da starije osobe osjete da su vam na teret, ništa ih ne boli više od ovisnosti. Dobro se brinite o njima; ostarjet će u manjoj žurbi i s manjim poteškoćama. Nemojte ih karati zbog njihovih nemoći; dosta je već što ih podnose. 2. Izvijestite ih o njihovim pravima i pomozite im; oni više vole pravdu nego milostinju. 3. Posjećujte ih bez žurbe, pišite im, razonodite ih razgovorom; to im donosi prave radosti. 4. Slušajte ih strpljivo jer više vole pripovijedati svoja sjećanja, nego slušati vaša. 5. Oprostite im zbog nestabilna pamćenja. Bit ćete im slični u njihovim godinama. 6. Budite ljubazni; starije osobe su preosjetljive; obična ih sitnica učini sretnima ili ih ožalosti. 7. Omogućite im da se koriste prednostima napretka; slušne proteze, kućni komfor, novine, radio, televizija… 8. Dopustite im da što dulje ostanu u vlastitim kućama i u što boljim uvjetima. Tako ćete ih više usrećiti; svaka promjena u njihovim navikama za njih je uzrok emotivnog šoka. 9. Poduprite njihove kontakte sa djecom i mladima; svi će uživati. 10. Pustite ih da što više uživaju u zdravoj slobodi koja im je ostala; izlaziti, baviti se nečim, zabavljati se, uzgajati cvijeće i gajiti sjećanja. Ljubite ih onako kako biste željeli biti ljubljeni vi kad jednoga dana zauzmete njihovo mjesto! |