Arhangel
18.01.2006., srijeda
Baba Kata
Kata je rođena na Dušni dan; 02. studenog davne 1900.-te godine, kao četvrto od osmero djece u malom dalmatinskom mjestu. Roditelji je nisu slali u Pučku školu naučiti osnove čitanja, pisanja i računanja, već je mala Kata sve to svladala sama dok je čuvala ovce po obroncima obližnjih brda. U maloj kamenoj obiteljskoj kućici nije bilo ni mjesta ni vremena za čitanje i pisanje, jer je trebalo brinuti o četvero mlađe braće i sestara. Kada je Kati bilo samo 13 godina, majka joj je umrla nakon poroda osmog djeteta; sinčića koji je dobio ime Mirko. Nesretna je žena nedugo nakon porođaja izišla na otvoreno; jak vjetar i hladnoća prouzrokovali su infekciju ionako iznemoglog tijela. Tako je Kata ostala sama s ocem, braćom i sestrama.U dobi od 20 godina udala je Kata za mladića iz istoga mjesta; Antu. Sirotinja je našla drugu sirotinju; kako u kućici Antinih roditelja, koja se sastojala od samo jedne prostorije, jednostavno nije bilo mjesta za sve, bijaše mladi bračni par prisiljen zajednički život započeti u običnoj maloj kamenoj prizemnoj konobi, među bačvama vina. Ante je uskoro bio prisiljen trbuhom za kruhom; nakon manje od godinu dana braka otišao je na rad u daleku Argentinu. Kata je u kući-konobi ostala sama, u blagoslovljenom stanju, s namjerom da se nakon par mjeseci pridruži svojemu mužu. Zov rodne grude bio je od Kate jači, i ona se, došavši do parobroda u splitskoj luci, suznih očiju vratila kući. Jednostavno, nije mogla poći, nije imala srca ostaviti sve što voli. Kad je bilo vrijeme rodila je zdravu curicu, kojoj je dala ime Darinka. U dobi od jedne godine djevojčica je umrla od obične gripe. Bilo je to 1923. godine. Razdiran od tuge i bijesan na život u jadu i tuđini, Kati se nakon ovoga tužnog događaja muž iz Argentine nije javljao više od dvije godine. Ne treba ni spominjati da čitavo vrijeme svojega boravka u tuđini svojoj ženi nije nikada poslao ni novčića. Naši su ljudi tamo živjeli u krajnjem siromaštvu, radeći u rudnicima salitre. Kata je tako ostala sama, slomljena srca, s mužem u tuđini i kćerkicom u grobu. Ipak nije dala da je život slomi. Prihvatila se njegovanja bolesnog strica koji je imao krčmu u obližnjem gradiću. Kada je ovaj preminuo, Kata je nasljedila njegovu nekretninu koju je uskoro prodala i dobivenim novcem prizemnu konobu u kojoj je živjela pretvorila u kućicu u kojoj se sada malo dostojanstvenije moglo živjeti. Nakon par godina Katin se muž vratio iz Argentine; bez prebijenog novčića u džepu. Obitelj je nastavila zajednički život, u kojem se rodilo još petero djece; jedna kćer i četiri sina. Onda je došao Drugi svjetski rat. U Katinom i Antinom mjestu bile su stacionirane najprije talijanske, a zatim njemačke jedinice.U dva bombardiranja mjesta 1944. godine, od strane patrizana, a zatim saveznika, poginulo je nekoliko mještana. U prvom bombardiranju smrtno je stradao mlađi Katin sin; Stipe, a u drugom stariji; osamnaestogodišnji Ivan. Ne treba ni govoriti što je to značilo za majku koja je u devet mjeseci razlike izgubila dva sina, nakon tako tegobnog života. Koja li joj je tek nepravda nanesena kada je na spomen ploči poginulima iz 1964. napisano da su bili žrtve fašističkog terora. Kata je bila u polusvjesnom stanju danima nakon smrti svakog od sinova. Dobra se duša našla u njemačkog vojnog liječnika koji je imao srca pa je ucviljenoj majci dao sredstva za smirenje. Danima su Katu nalazili gdje prostrta leži na seoskom groblju i cjeliva hladan kamen. Bila je to tragedija od koje s ta mala i hrabra ženica nikada do kraja nije oporavila. Sjećam se te moje prabake, dok sam bio vrlo malen; uvijek je bila zavijena u crninu, koštunjavog i naboranog lica, dubokih, crnih tužnih očiju i pognutog stasa pod teretom života. Godine 1954. umro je Katin muž od posljedica infekcije pluća. Preostala dva sina su joj se oženila, a kćer udala. Koncem šezdesetih mlađi joj je sin bio prisiljen sa obitelji emigrirati u Australiju. Baba Kata ga do svoje smrti više nikada nije vidjela, kao ni svoje unuke, njegove sinove. Ni kad je umrla, jednog hladnog dana u prosincu 1979., sin joj nije smio doći na ispraćaj zbog priosmotre tadašnjih sigurnosnih službi bivše države. Baba Kata je posljednje godine svojega života provela sa obitelji starijeg sina. Dane je provodila u sobičku na katu kuće koju je sama nadogradila; sin joj se propio, snaha ju je prezirala. Umrla je tiho, od posljedica karcinomna jetre. I tu je bolest, tu zadnju kušnju, s nadom u Nebo podnosila. Njena patnička duša preselila se Vječnom Ocu u kojega nikada nije posumnjala, niti onda klada su je nateži životni križevi slamali. Danas, toliko godina nakon njezinog odlaska, njezine tužne oči motre me sa prelijepe crno-bijele fotografije. Njezin grob malo tko posjećuje; nitko ne mari za uspomenu na zgurenu staricu zavijenu u crnu maramu koja je bila toliko hrabra. Nitko, osim njenog praunuka koji joj posvećuje ovaj post. |