Arhangel
27.01.2006., petak
Škola
U vremenu u kojem živimo na ovako surov način; uvijek u utrci za zaradom, usporedo sa kroničnim nedostatkom vremena, frustracije bilo koje vrste nisu rijetka pojava. Htjeli mi ili ne, kapitalistički način funkcioniranja ekonomije, i to ovako primitivan i divlji kakav je kod nas u Hrvatskoj u zadnjih petnaestak godina, pretvara nas u strojeve. Rad bez nade u plaću razmjernu uloženom radu i vremenu, trud i zalaganje na poslu, ili kroz školovanje, bez nade u pravedno vrednovanje uloženog truda, čini ljude nervoznima, tjeskobnima, frustriranima; jednostavno rečeno; agresivnima. Mobbing, tj. podmetanje i loši međuljudski odnosi na radnom mjestu, koji su dijelom posljedica svega prije navedenoga, a dijelom posljedica ljudske zloće i ljubomore, opisanoj situaciji daju još gorči okus. U kontekstu prije rečenog treba promatrati i sve veću pojavu agresije u različitim oblicima, situacijama i intenzitetu, o čijim posljedicama svakodnevno možemo čitati na stranicama crne kronike u dnevnim tiskovinama, ili gledati i slušati putem elektronskih medija. Rat kroz koji smo prošli, ekonomska kriza koja nagriza državu i društvo, pritisak globalizacijskih trendova koji od nas traže sve veće izdatke u svakodnevnom životu kako bismo i mi bili u «trendu», licemjerje političara, neučinkovitost pravne države; jednostavno; borba za preživljavanje i kakav-takav uspjeh u životu, čine ljude, a osobito mlade, vrlo frustriranima. Stoga nije nikakvo čudo da nam se događa to što se događa; nasilje, pljačke, silovanja, ubojstva. Frustriranosti mladih, osobito adolescenata, neizmjerno puno pridonose i rupe u školskom sustavu. Naime, školstvo u Hrvatskoj još uvijek funkcionira, u većini, na principu pressinga na učenike; gomilom suvišne nastavne materije koju moraju svladati, neprestanim pritiskom nastavnika i profesora oko provjere znanja (usmena i pismena ispitivanja; najavljena i nenejavljena), nesposobnošću dijela nastavničkog kadra da učinkovito prenese znanje djeci, psihičke neuravnoteženosti dijela nastavnog kadra (maltretiranje djece), emocionalno zlostavljanje djece prokazivanjem učeničkih neuspjeha, gušenje dječje kreativnosti, protežiranjem djece dobrostojećih i utjecajnih roditelja, zapostavljanjem nadarenih učenika iz ruralnih sredina, nepravednim odnosom prema sportski nadarenoj djeci od one koja to nisu niti imaju prilike razviti svoje potencijale itd. Sve ovo navedeno čini jedan veliki pritisak na djecu i mlade, koji sve to manje nalaze načina i snage da sa postavljenim zadacima i pred nastalim problemima nađu pravo rješenje i da ga provedu. Ne zaboravimo da je upravo doba odrastanja iz dječje u odraslu dob; pubertet i adolescencija, vrijeme intenzivne emocionalne osjetljivosti čovjeka, doba u kojem on traži sebe i svoj položaj u društvu, redovito uz nestalnosti vlastitih uvjerenja, uzora i nadanja. Zbog toga je čovjek u ovom razdoblju života osobito podložan stresu i frustriranosti, a kada se tome pridruže kriteriji podobnosti, a ne sposobnosti, koji kod nas uglavnom još uvijek vladaju, razmjer stresa i frustriranosti djece i mladih biva još dublji i pogubniji. Postoji u ovoj našoj presmiješnoj zemljici zoran primjer škole koja je zadovoljavala sve prije nevedene kriterije da od učenika napravi psihički bolesne ljude. Ta škola je (bila) mjesto svega samo ne odgoja. Talentirani učenici u njoj nisu mogli doći do izražaja, predmete su predavali za to stručno neosposobljeni (ne)ljudi, učenike se tuklo i maltertiralo, ponižavalo pred drugima, toleriralo se agresivnost i pred takvim problemima zatvaralo oči, sustavno se obezvrijeđivalo i ismijavalo zrelost i istinski rad, trud oko učenja na kraju školske godine pokazivao se uzaludnim, vidjevši kako učenici pod protekcijom, koji se ni oko čega tijekom godine trudili nisu, dobivaju dobre ocjene na dar. Većina je profesora u tom malom gradu bila nesposobna prenijeti znanje, netolerantna prema problemima učenika, dvostrukih mjerila kojima je norma bila debljina novčanika roditelja njihovih učenika… Jedan je profesor istovremeno predavao i imao problema s policijom… Bili ste sretni ako vas takav nije dohvatio svojim ogromnim dlanom zadajući vam pljuščetinu od koje ste sve zvijezde na nebu prebrojati mogli. Svakako, trebalo je puno emocionalne, a i fizičke snage, da iz te škole iziđete psihički zdravi i da nešto naučite. Izgleda da se tijekom godina ništa nije promijenilo. I tada, kao i sada, iz te su škole izlazili pojedinci koji su se ubrzo pretvarali u najgore; u ubojice. Jedan se slučaj dogodio 1993. O drugom slučaju ovih smo dana imali prilike saznati iz svih tiskanih i elektronskih medija. Ubojice iz oba slučaja bili su, kad su zločine počinili, učenici te škole… Neka se nalickani ministar Primorac manje razbacuje riječima i novcem poreznih obveznika; školska djeca u Hrvatskoj nisu mu zamorci u laboratoriju da svaki mjesec izmišlja s njima nove pokuse sa školskim sustavom! Ko da mu je to ćaćina «prćija» (=miraz, dota)! Neka se radije prihvati rješavanja gorućeg pitanja školstkog sustava u Hrvatskoj; frustracije i nasilja u školama, a osobito u onima u kojima se to prešutno; tolerira! |