Arhangel
25.01.2006., srijeda
Krepost vjernosti
Ako je i jedan grijeh obilježio ljudsku povijest u svim vremenima, a poglavito u suvremeno doba, onda je to raskorak između proklamiranih načela i prakse. To je grijeh licemjerja, sablazni, prijetvornosti. Dobro nam je poznato da Isus nikada nikog osudio nije, pa niti onu preljubnicu koju htjedoše kamenovati, ali ako je Isus za svojeg ovozemaljskog hoda nešto prokazivao i u nešto prst upirao, onda je to zasigurno bilo krajnje licemjerje; život dijametralno različit od stavova koji se proklamiraju. Licemjerje je bilo ono za što je Isus, koji bijaše i jest sama Dobrota, s punim pravom mogao uzviknuti:»Optužujem!»Nikada nije bilo lako postati dosljedan, a još je teže uvijek bivalo ostati dosljedan. Takav životni stav; dosljednost, ište od čovjeka da svaki vid vlastitog života uredi prema načelima koja su mu na usnama, a da bi bila istinska, moraju mu biti i u srcu. Ta načela ogledaju se onda u načinu življenja, stavovima o sebi samom i drugima, u svakom potezu jednog ljudskog vijeka. Naravno, ovdje je jasno da govorimo o načelima koja su moralno prihvatljiva, koja su humana, upravo onakva kakva nam zdrav razum govori da trebaju biti; dobra u sebi. Naše vrijeme i prostor u kojem živimo ogledalo su licmjerja i pod suncem je danas teško, ali ne i nemoguće, naći sinove Adamove koji bi bili životom dosljedni onome što usnama ispovijedaju. Licemjerje se očituje u svijetu politike, gospodarstva, kulture, sporta, znanosti, u životu nacije, užih društvenih zajednica, sve do obitelji i života običnih pojedinaca. Ogroman je raskorak između idela za kojima vrijedi težiti, i koje se proklamira, te životne stvarnosti svih ovih navedenih društvenih skupina. Takvo je stanje jednostavno sablazan za sve one kojima je dobro svijeta i svakog čovjeka na srcu, a poseban je sablazan za najmanje među nama, za djecu; ta mala i nevina bića kojima u nasljeđe ostavljamo svijet prepun licemjerja, svijet u kojega se ta djeca, kad odrastu do doba ranog mladenaštva, prepunog ideala, redovito duboko razočaraju. Takav svijet baštinimo od generacija koje su bile prije nas, i takav svijet, dodatno unakažem našim licemjerjem, ostavljamo onima koji će pod ovom kapom nebeskom živjeti kada i zadnje sjećanje na nas izblijedi. Političari i svjetski moćnici kunu se u mir, dok istovremeno zveckaju oružjem, pa i nuklearnim zadnjih dana. Prividni mir zajamčen je svjetskom hegemonijom najjače ekonomske, vojne i nuklearne sile na svijetu; kakav li je to mir!? Načela bratstva, jednakosti i slobode, koje je zdušno proklamirala Francuska revolucija 1789. nikada kao u zadnja dva stoljeća nisu bila više gažena. Stanje se po tom pitanju ni u stoljeću koje je nastupilo prije nekoliko godina ni najmanje ne popravlja; dapače. Političari i ekonomski lobby pod krinkom slobodne trgovine uništavaju mala gospodarstva, iskorištavaju sirovine siromašnih zemalja i jeftinu radnu snagu, čineći te zemlje još siromašnijima. Političari na ovim našim stranama pod maskom domoljublja popljačkaše vlastite narode, k tome ih huškajući na ratove koji su u crno zavili običan puk; sirotinju, dok su oni koji su nas uvjeravali u neke velike ideale sebe i svoje sklonili na sigurno. I takvi nam se sada rugaju govoreći: «Ko je ćapa, ćapa je!» U zemlji kao što je ova naša jadna Lijepa spadosmo na prosjačke štapove, ali svi imamo po dva-tri mobitela; čak i djeca u vrtićima. U zemlji koja se voli hvaliti tisućgodišnjom kršćanskom i katoličkom tradicijom i vjerskim korijenima raspada se svaki treći brak, deklarirani «vjernici» među glavešinama u vrhu vlasti mijenjaju supruge kao na tvorničkoj traci, javno varaju svoje bračne drugove, u medije plasiraju snimke svojih intimnih odnosa; u zemlji koja se hvali «vjernošću» Bogu u 80-postotnom prosjeku godišnje se ubija na tisuće nerođene djece, svaki se dan pljačkaju banke i pošte, divlja se po cestama bijesnim automobilima zarađenima na grbači radnika-robova koji bez dana odmora rade za minimalnu plaću, ili bez nje, na slobodu se pušta ubojice na cestama i za nagradu ih se šalje na studij u inozemstvo, sudovi sude po kriterijima lokalnih moćnika koji su iznad zakona, novinare se uklanja iz medija, ne vrednuje se talent niti rad, već krvne veze i debljina novčanika; naizgled pristojni obiteljski ljudi kod kuće mlate žene i siluju kćeri, varaju državu ne plaćajući poreze, dok se istovremeno zaklinju u tu istu Domovinu, štiti se pedofile i zataškava njihove zločine; svi koji se trude i čine dobro padaju u sjenu naspram takvih slučajeva za koje novinari jedva čekaju da se pojave kako bi obezvrijedili sve drugo što se dobro čini. «Veliki vjernici i Hrvatine» svoju «vjernost» Bogu i Domovini iskazuju sijanjem mržnje prema svima drugima i drugačijima na bilo kojem polju; nacionalnom, vjerskom, kulturnom, političkom… Govorimo o demokraciji i poštivanju ljudskih prava dok istovremeno veličamo crne ili crvene ideologije iz prošlosti koje ništa zajedničkog nemaju sa dostojanstvom ljudske osobe… U dan kada se pojavimo pred Sudcem sviju; Isusom Kristom; reći će nam; «Odlazite od mene zlotvori; jer bijah siromašan, i gladan, i žedan, i bolestan, i bez posla, i druge vjere, nacije, jezika, kulture, bijah potreban utjehe i tople riječi, bijah potreban ljubavi, razgovora, bijah u pretučenoj ženi, bijah u silovanoj djevojci, bijah u strancu kojeg protjerste, u baki koju prognaste u starački dom radi vlastitog komfora, u starcu na kojeg ste se izderali jer mu je korak na ulici pred vama bio prespor i nije vas razumio, bijah u siromahu u vašem susjedstvu, u vašem ukućanu za kojeg nikada niste imali lijepe riječi, ja; Isus Bog, bijah u svakom čovjeku na tom čemernom svijetu; a vi, zlotvori, ne iskazaste mi ljubav, dok ste usnama svojim ispovijedali kako ste vjerni, dobri i čestiti! Zato; odlazite od mene licemjeri u propast vječnu, bez ljubavi u koju ste se tako silno zaklinjali!» Bože, kako li je nebeski blaženo biti vjeran i dosljedan; tako neka bude, tako neka bude! |