Ovo je priča o Anti. Imena i događaji dio su jednog životopisa koji zavrijeđuje da ne bude nikada zaboravljen…
Ante je bio dječak iz jednog zaselka dalmatinske zagore, najmlađe dijete među njih četvero u vrijedne i radišne majke i postarijeg oca. Rođen je prije više od pola stoljeća, tamo početkom pedesetih, kao zdravo dijete obitelji koja je u ono teško i sumorno doba u tom dalmatinskom kamenjaru jedva spajala kraj s krajem. Obitelj je živjela u rubnoj četvrtini stare kamene kuće, u kojoj je prizemlje služilo i kao dnevna soba i kao konoba i kao ostava za alat, a na katu, do kojega su vodile obične drvene skale, bijaše jedna soba za sve ukućane; njih šest. Roditelji se nisu mogli pouzdati u pomoć baka i djedova u odgoju i podizanju djece, jer su ovi već davno prije bili umrli. I sam je Antin otac čudom preživio strijeljanje 36 mještana koje su u jednu kuću bili zatvorili njemački vojnici tijekom Drugog svjetskog rata i pogubili ih, među njima muža i sina jedinca sestre Antinog oca. Obitelj je živjela od ono malo vinove loze i smokava koje su uspijevale u tom submediteranskom kraju, te od koze Snige, koja je bila jedini dragocjeni izvor mlijeka za četvera gladna usta. Od pustih obećanja partijskih komesara kako će svi u zaselku uskoro dobiti posao nikada nije bilo ništa.
Vrijeme je prolazilo, i djeca su rasla i stasavala, najprije u dva mladića i djevojke, potom u dva odrasla čovjeka i žene. Ante je imao dvanaestak godina kada se to do tada zdravo dijete razboljelo. Visoko tjelesna temperatura nije padala i dijete je haluciniralo, naglo je izgubilo na težini i neprestano se žalilo na glavobolju. Majka ga je nakon nekoliko dana uzela u naručje i po brdskim stazama ga noseći donijela u gradić na obali, liječniku. Bio je to jedini način prijevoza u ono vrijeme kada se u zaleđu Dalmacije živjelo kao i tisućama godina prije. Liječnička dijagnoza bila je zaprepašćujuća; Ante je obolio od meningitisa, tj. upale moždane ovojnice u uznapredovaloj fazi, što, ako dječak i preživi, ostavlja trajne posljedice.
Ante je preživio, ali je do kraja ovozemaljskog putovanja ostao mrštav, blijed, mentalno retardiran, sa bolovima u glavi koji su ga izluđivali. Usprkos tom križu, do posljednjeg je dana sačuvao čistoću duše, dobrohotnost i povučenost u svijet samo njemu znan.
Nakon nekoliko godina od postavljanja dijagnoze njegove bolesti život obitelji se vratio u uobičajni tijek, iako je Antina bolest i retardiranost uvijek ostala težak križ svim ukućanima, osobito majci i starom, tihom ocu, koji je svojega sina milovao po kosi puštajući suzu za suzom.
Jednom drugom prigodom Ante se igrao ispred kuće (cijeli je život ostao na dječjoj fazi razvoja). Poskliznuvši se sa stijene pao je i slomio ruku u laktu, a vid denog oka mu je ostao zauvijek oštećen. Još se sijećam svijetle boje njegove desne očne zjenice… Priča se ponovila; brižna je majka svojega sina ponovno na rukama odnijela preko brdskih puteva, sve do seoskog vidara, a zatim do liječnika. Nakon izvedene operacije Antina ruka nije nikada više bila zdrava. Kao ni njegovo oko.
Prolazile su godine i desetljeća. Antine sestre i brat su zasnovali vlastite obitelji. Oca su mu jedno jutro 1972. godine našli beživotnog na podu konobe; njegovo srce nije izdržalo svu gorčinu života. Ante je živio sam sa starom majkom, koja se do kraja života nije predavala, već je strpljivo podnosila svoj križ. Neumorno je obilazila državne ustanove, kako bi svojemu sinu, dok je još odrastao, omogućila barem kakvo-takvo prilagođeno školovanje, ili barem boravak u prikladnoj instituciji, što bi mu omogućilo siguran život nakon što ona napusti ovaj svijet. Majka se brinula za svaki trenutak života njezinoga sina. No, tko je na ovim našim stranama ikada mario za molbe i beskrajna kucanja na vrata jedne stare, u crno zavijene žene iz nekog zaselka u zaleđu!?
Tako je došla i devedeseta. Bilo je to vrijeme promjena na društvenom, političkom, gospodarskom i svakom drugom planu. Bili smo djeca, ali se jako dobro sjećam svih tih događaja i rata koji je uslijedio. Ante i majka mu i dalje su živjeli u samoći svojega zaselka, grijući se uz ognjište prastare kamene kuhinje. Insistiranjem starijeg Antinog brata, čija se supruga očito pobojala da će se morati brinuti za muževog bolesnog brata kada svekrva napusti ovaj svijet, Ante je smješten u ustanovu u jednom našem obalnom gradu. Svi su govorili da je Ante tamo sretan i da mu ništa ne fali. Lagali su, zatvarali oči pred istinom; nije bio sretan; falila je njemu njegova majka, njegovo ognjište, njegov zaselak i njegove koze, njegovo životna rutina jer za drugu nije ni znao… Ante je bio prognan u tu ustanovu i razdvojen od svega što je volio; on je bio uplašeno dijete u tijelu odraslog čovjeka. Posjetili smo ga nekoliko puta; prividno je bio veseo; ali njegove su mi oči sve govorile:» Strah me je! Kući, kući me vozite!» vikala je njegova čista duša. Ja sam to znao; osjećao; ali, Bože, kome se dijete iz osnovne škole u tom trenutku smije obratiti sa takvom idejom!!! Bože, kolike li je uplakane noći Ante proveo u tom zavodu, noći pune straha i tjeskobe, sa neutješnom čežnjom za samo jednim; za svojom starom kućom u kojoj ga čeka; majka, njegova uplakana majka.
Znao sam da ta priča neće dobro završiti. Mislite li da sam se prevario!? Nakon manje od dvije godine Antinog boravka u zavodu jednom je prilikom njegova majka pošla u posjet svojemu sinu. Našla ga je u krevetu; polumrtvog. O njegovom stanju obitelj nitko iz zavoda nije bio obavijestio. Stara je majka sina odmah vratila kući, u spas; bio je to dan kada sam ga posljednji put vidio. Bio je upravo kao i njegova duša; poput anđela; bijel, tih i miran; u nutrini duše znao je da odlazi zauvijek, ali bio je; sretan; bio je – kući. Nakon dva dana došla je dijagnoza; Ante je bolovao od uznapredovalog karcinoma želuca. Umro je nakon nekoliko dana, jednog hladnog siječanjskog dana 1992. godine. Pokopan je kao što je i živio, tiho i bez pompe, na groblju podno njegovog voljenog zaselka.
Svi u obitelji govorili su kako je Ante obolio od karcinoma zbog lijekova, zbog loše hrane, zbog ranijih bolesti, zbog ovoga ili onoga… Ja sam znao tada što znam i sada; Ante je obolio i umro od – tuge.
Nakon nekoliko godina od Antine smrti umrla je i njegova majka. Dok je mogla, svaki je dan dolazila sinu na grob. Zadnje je godine provela zatočena u sobičku nove kuće svojeg starijeg sina. Umrla je u noći, sama i tiha, kao što je i živjela. I ona je umrla od karcinoma. Pokopana je u grobnici uz svojega sina, za kojega je i živjela. I ovaj su put u obitelji govorili da je jadnica dobila karcinom zbog ovog ili zbog onog. Opet su muljali. Kao i uvijek. Ja sam znao i tada što znam i sada; i Antina je majka oboljela i umrla od – tuge.
I sada znam što sam znao i tada; Ante i njegova majka sada zajedno žive u Gospodinu; u vječnosti gdje me očekuju…
Ovaj mali post njima je u spomen...
Post je objavljen 16.01.2006. u 10:38 sati.