Ovih je dana i u našem gradu održana zajednička molitva u kontekstu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, koja se u ove dane obilježava diljem svijeta među onima koji vjeruju u Trojedinoga Boga i Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, te se smatraju nasljedovateljima Kristovog navještaja Kraljevstva Božjega te istinski teže jedinstvu svih kršćana. Znak je to vremena u kojem nakon tolikih stoljeća podjela ponovno živi i nada i nastojanje da se podjeljena braća u vjeri; kršćani, ponovno nađu u jednoj svetoj i apostolskoj Crkvi. Duboke podjele među crkvama, koje su posljedica međusobnog nepoznavanja, nerazumijevanja, samodopadnosti, oholosti, pa i borbi za vlast, zlosretna su baština kršćanstva koje u svojoj biti ne poznaje podjela. Stoga je ekumenska molitva u našem gradu, kojoj su u starodrevnoj katedrali nazočili kršćani; katolici i pravoslavni (predstavnici Srpske i Makedonske Pravoslavne Crkve) bila divan znak da se braća u vjeri mogu i moraju susretati i zajednički moliti istoga Boga kojega ispovijedaju.
Ekumenizam; nastojanje oko zbližavanja kršćanskih crkava, valja prihvaćati trezvenog duha. Ekumenizam nije irenizam, tj. nastojanje da se i pod cijenu odustajanja od pojedinih sadržaja vjere i crkvenosti, postigne religijsko jedinstvo, jer bi se u tom slučaju ljudsku volju stavilo iznad poklada vjere, tj. iznad onih sadržaja koje vjerujemo i koji su nam objavljeni kroz Sveto Pismo i crkvenu predaju. Ekumenizam ide prvenstveno za tim da se kršćani različitih crkava, kultura i mentaliteta bolje međusobno upoznaju, da zajednički mole (iako ne mogu zajednički slaviti sakramente, npr. euharistiju), da se pomažu i da tako vjerom i životom svjedoče živu želju da se ostvari Kristova molitva da svi budemo jedno; da Crkva bude jedna, i sveta. Osobiti vid ekumenskih nastojanja jest rad mješovitih teoloških komisija kojima je zadatak ispitati eventualne različitosti u teološkim tumačenjima i u tom kontekstu pokušatui pronaći ona riješenja koja bi zadovoljila sve strane, ne dirajući u samu srž vjerskog naučavanja o pojedinim temama, kako se čovjek ne bi stavio iznad Objave vjerskih istina. U tom smislu je katoličko-pravoslavni dijalog najizgledniji, jer se među ovih crkvama teološke razlike svode na izričaje i finese koji ne zadiru u samu bit vjere i svega što iz nje proizilazi. U tom nastojanju važno je razlikovati ključna od perifernih pitanja; ne zadržavati se i ne problematizirati različita izvanjska očitovanja religioznosti, kao npr. obredne geste, sa bitnim sadržajem vjere, kao što je npr. vjera u Kristovo bogočovještvo. Dijalog sa protestantima morati će se zaustaviti na kulturnoj i međuljudskoj dimenziji jer su vjerske razlike između protestanata s jedne, te katolika i pravoslavnih s druge strane, toliko duboke da bi pokušaj bilo kakvog kompromisa po tim pitanjima bio kobno manipuliranje i preinačivanje sadržaja vjere, u što je svojedobno bio upao i sam Marthin Luther.
U ekumenskom je dijalogu na ovim našim stranama bilo dosta poteškoća. Njih treba razumijeti u kontekstu nesretnih povijesnih događanja koja su se odigravala na ovom tlu. Ne treba gubiti iz vida činjenicu da su upravo ovi naši prostori od davnina bili granica različitih kultura, mentaliteta, načina življenja, jezika, državnih tvorevina, nacija, privreda, interesa svjetskih sila i moćnika i, naravno, vjera. Jasno je, kako to već biva, da su sve politike koje su svoje prečeste krvave pireve vodile na ovom tlu, u ta svoja kola redovito ujarmljivale i religiju, vjeru, i crkve koje su je promicale. Oduprijeti se ovom nastojanju politike i ideologija nije bilo lako i mnogi su poklekli, ali su mnogi ostali čvrsti i čvrsto ucijepljeni u Krista, što nam zorno svjedoči primjer bl. Alojzija Stepinca. Zbog svega toga su rane razdora, osobito među kršćanima na ovim prostorima, posebno duboke i bolne. Oba svjetska i ratovi na tlu bivše Jugoslavije ostavili su rijeke krvi, smrti i razaranja u područjima koja su bili zahvatili i realno je očekivati da će posljedice tih zlosretnih događanja trebati dugo liječiti. Problem je i u tome što ratovi u glavama mnogih još nisu završili te je ideja bilo kakvog dijaloga ili suživota u misli takvih nemoguća. Oni koji su u ratu izgubili svoje najmilije trebaju nadljudske napore kako mržnja prema bivšim neprijateljima ne bi prevladala u njihovim srcima i životima. Ne smijemo smetnuti s uma da je identificiranje vjere i nacije u zadnjem stoljeću na ovim stranama bilo osobito izraženo, kao i izjednačavanje vjere kao duhovne stvarnosti sa crkvama gledano isključivo kao ljudskim institucijama. Nerijetko se djelovanje jedne crkve, isključivo pravoslavnih, promatralo kao neodvojivi dio politike koju provode lideri naroda i država kojima te crkve pripadaju. Nerijetko su u ovim našim dijelovima Europe neke crkve služile ne samo za slavljenje Boga i promicanje ljubavi prema bratu čovjeku, a njihovi pastiri se pretvarali u grabežljive vukove, u čobane stada kojeg su huškali protiv dojučerašnjih susjeda, sve u ime uvijek nekog fiktivnog «nebeskog» naroda i njegovih velikih državnih ciljeva koji su u svojoj ideologiji gazili sve druge i drugačije. To je poseban teret sa kojim se kršćani u ovom dijelu Europe moraju suočiti. Svi ti silni događaji stvorili su klimu nepovjerenja među crkvama i ekumenska nastojanja nikada nisu zaživjela u praksi. Tužno je i tragično, prava je pljuska Kristu Bogu, pisanje nekih službenih stranica dijela eparhija pravoslavnih crkava koje i dan danas ekumenizam nazivaju krivovjerjem koje prijeti uništenju pravoslavlja!
Poštivanje i promicanje nacionalnog i kulturnog identiteta svake nacije jest jedan od poziva kršćanina i poziva Crkve u cjelini, ali jahanje na krilima nacije, pod krinkom vjere, licemjerje je koje se kao bumerang uvijek vraća u lice Crkve koja na taj način lice Kristovo više skriva nego li otkriva svijetu, kako se proročanski izjasnio Drugi vatikanski sabor.
Poziv na ekumenski dijalog i promicanje dostojanstva svake ljudske osobe temeljni je poziv u globaliziranom i pluralističkom svijetu u kojem je tržište vrijednosti zasjenjeno tržištem ideja koje čovjeka pokušavaju pretvoriti u pukog konzumenta. Svi navedeni problemi ekumenskog dijaloga nipošto nisi niti smiju biti motiv za apatiju i obeshrabrenje već, dapače, poziv svima na zauzetiju suradnju u ostvarenju jedne vjere u jednoj Crkvi Kristovoj. Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće, Njemu koji i iz kamenja može podići djecu Abrahamovu. Nadići kušnje ekumenizma u povjerenju u Boga Moćnoga i Dobroga, radeći najprije na obraćenju vlastitog srca i promišljanja, siguran je kamen temeljac prema ostvarenju jedinstva kršćana. Ne mjeri se dobrota ljudi po broju misa kojima su godišnje nazočili ili po visini milodara koje su u crkvi ostavili, već prema ljubavi prema svakom čovjeku i promicanju dostojanstva svakog ljudskog bića, osobito siromašnih i prezrenih, onih koje ne poznajemo, koji su nam daleki i ne baš uvijek dragi. Po tome se kršćanin prepoznaje kao dijete Božje. U tome je i nada ekumenskih nastojanja.
Post je objavljen 23.01.2006. u 14:42 sati.