Arhangel
26.02.2005., subota
Pljuvanje po zdravom razumu
O beskrupuloznosti svjetskih moćnika i njihovih domaćih mini-kopija suvišno je bilo što reći, osobito u današnje vrijeme kada je svijet doslovno postao jedno veliko globalno selo u kojem informacije cirkuliraju brzinom svijetlosti i stižu do najudaljenijeg kutka lopte zemaljske. Koliko god vijesti bile mučne ili ne, dužnost nam je informirati se i obrazovati, kako bismo sve to više postajali subjekt, a ne ostali puki objekt bilo čije manipulacije.Od tiranije svjetskih moćnika možda je gora i bolnija ona koju nam priređuju ovi naši domaći satrapi na lokalnim razinama; mjesni tajkuni povezani mafijaškim spregama sa lokalnim i državnim političko – gospodarskim krugovima, koji su si za pravo uzeli odlučivati o životima i smrti, sreći i nesreći svojih sumještana, a sami su nedodirljivi, iznad i izvan svakog zakona; valjda svakog, osim Božjeg. Tako smo ovih dana iz splitskog županijskog suda dobili informaciju kako je sudsko vijeće tog istog suda smanjilo za šest mjeseci kaznu makarskom vozaču – ubojici Primorcu, koji je prije nešto više od dvije godine, divljajući još kao maloljetnik, vlastitom zvijeri od automobila (BMW) usmrtio u sred Makarske dvije srednjoškolske učenice, i to u pol bijela dana. Naravno, dok je taj divljao po cesti, lokalni su policajci sjedili po kafićima, po dobrom starom običaju, trošeći novac poreznih obveznika i čekajući da naiđe kakav starčić sa neregistriranom traktorskom prikolicom kako bi mu, jadniku, naplatili kaznu. U svakoj iole normalnoj i civiliziranoj državi maloljetnik ne bi imao prilike sjesti za volan, a kamo li divljati po cesti, a ako bi se i drznuo učiniti tako nešto, policija bi u tren oka spriječila takvu avanturu, a mladom divljaku nešto slično više ne bi palo na ono malo mozga, ako ga takvi uopće imaju. Ali u Hrvatskoj ne! Takvo se poštivanje zakona ne može dogoditi! Jer mi nismo nacija kao svaka druga da bi u nas netko postupao po zakonu ili barem zdravorazumski! Makarski divljak je, vidi čuda, sin lokalnog tajkuna, Hercegovca, sa debelim vezama u državnom političkom vrhu iz devedesetih godina minulog stoljeća. Takvom se policija ne usudi stati na put: «Neka se mali izludira!» Da, čak i pod cijenu da takav zvjerski prekine dva mlada života i do smrti dvije obitelji zavije u crno, kako se, na žalost u Makarskoj dogodilo. I što onda? NIŠTA! Tresla se brda, rodio se miš! Za nagradu je ćaćin Mali poslan na školovanje u Beč! Za ime Isusovo; cure koje je u smrt poslao ni u grobu se još nisu bile ni ohladile, a njihov je ubojica, sa vozačkom dozvolom u ruci, poslan na studij! I to u Austriju! Eto ti što veze i novac rade! A ti, rajo bijedna, crkavaj po cesti, tko te šljivi! Tipu je dvaput suđeno, da bi mu se dosudila, nakon niza peripetija, «kazna» od dvije i pol godine zatvora, od kojih nije još odslužio ni dana! Ni dana! Mali se čak nije bio pojavio na svjedočenju, kako je obrazloženo, «zbog ispitnih rokova»! Kojeg li licemjerja! Sada je splitski sud smanjio tipu kaznu za šest mjeseci uz krajnje ulizničko i licemjerno obrazloženje kako je «dečko iz društveno prihvatljive obitelji koja mu je omogućila studij u inozemstvu!» A otac mladog divljaka sa ceste, tata – divljak Primorac, u novinama izjavljuje kako mu je «sin dobio iznadprosječnu kaznu jer mu je on otac!» Svaki komentar na ovo obrazloženje je stvarno suvišan! Ja bih samo pitao pravnike koji su obrazloženje donijeli neka to isto pročitaju pred onim jadnim roditeljima ubijenih djevojaka! Neka ljigavci njima obrazlože "uzornu obitelj" koja je sina za nagradu poslala na studij u Beč! A ovaj mora da se je tamo pretrgao o silnog učenja, nema što! Još će nam ga za ministra u vladu staviti, jer će mu tata povući veze! Pa zar on nije iz «društveno prihvatljive obitelji»! Do koju godinu vjerojatno će nam ga mediji i političari plasirati kao jednog od članova «zlatne hrvatske mladeži»! Ova gadost je jednostavno previše za bilo čiji razum, za bilo čiju svijest od onih koji imaju dušu, koji imaju srca! Za Boga miloga; u nas se ubojice javno nagrađuje i hvali od strane samog suda; važno je da imaš novaca i veze u politici i možeš se ponašati kao šerif na Divljem Zapadu! Sve ti je dozvoljeno! Divljati po cesti bez vozačke dozvole, nekažnjeno gaziti ljude pa ići vani studirati… Nevjerojatno! Bez teksta sam… Ja svoj glas dižem za Anu i Katu, cure stradale u Makarskoj! Nikada nećete biti zaboravljene, nikada prežaljene. Tamo gore među Anđelima nema ni boli, ni jauka, ni patnji… ni licemjerja… jer stari svijet prođe i Kralj Nebeski primi vas u svoje krilo. Moja se molitva večeras uzdiže Vama, usprkos licemjerju svijeta, usprkos taštini i bijedi moćnika, vaša tragedija svoje će časno mjesto imati u našem sjećanju, sve dok bude teklo vremena i naši dani dođu svojemu zalasku… Spavajte, Anđeli od Makarske…Imajte mir koji vam ovaj prljavi svijet nije dao. |
25.02.2005., petak
Trgovina
Pljačkaški nastrojene vlasti na ovim našim prostorima zadnjih desetljeća dovele su do osiromašenja najvećih slojeva našeg društva, a to je činjenica koju svaki od nas, prosječnih hrvatskih građana, osjeća svakodnevno na vlastitoj koži. To je stanje, kako se za sada čini, kojemu se ne nazire kraj, jer su sve reforme koje ovi naši glavešine u zadnje vrijeme pokreću zapravo samo muljaža pred izbore ili maska kojoj se pred očima svjetske i europske političke javnosti želi prikazati stvari ovdje kod nas onakvima kakve bi trebale biti, ali zapravo to nisu. Još je drastičnija i poraznija činjenica da su opisane prilike dovele do takvog stanja svijesti da je postalo općeprihvaćeno pravilo da je za uspjeh u bilo kojem smislu kod nas važno jedino beskrupulozno varati i krasti, pretvarati se i laskati, a ponajviše baviti se politikom i politikanstvom; sve kako bi se brzo i lako, bez ikakva truda zgrnulo bogatstvo i postigao uspjeh koji su zapravo godinama i desetljećima zarađivali i stvarali radnici koji su u usponu novopečene elite završili na ulici o prosjačkom štapu. Tako se za onog tko je na nekom položaju, a iz toga se nije financijski protuzakonito okoristio, najčešće kaže da je glupan i budala koji se nije znao snaći. Eto kakvo nam je stanje svijesti kada rijetke poštene ljude oko nas smatramo gubitnicima, «looserima», kad nisu u par godina nekog direktorskog staža opljačkali barem par stotina tisuća eura! Bijedne li nacije!A posljednjih dana svjedoci smo otkrivanja rezultata krajnje zločinačkih protuzakonitih i proturazumskih radnji, koje ne mogu a ne preneraziti svakoga tko iole ima srca, duše, i tko se trudi razmišljati u okvirima ljudskog, humanog. Naime, u jednoj od zagrebačkih bolnica na vidjelo je isplivala činjenica da je inspekcija prije dvije godine (alo; prije dvije godine!) utvrdila kako su protupravno zadržavane, zamrzavane, pa čak i prodavane u kojekakve svrhe oplođene ljudske jajne stance!!! Jednostavnije rečeno; neka je zvijer od liječnika u ljudskom obliku manipulirala začetom djecom! Ljudima! Tako smo na nevjerojatan način doživjeli da je kod nas, nakon toliko stoljeća, obnovljena trgovina ljudima, živim ljudima, djecom dapače! Što je najtragičnije, rezultati istrage navedene inspekcije procurili su u javnost tek ovih dana, nakon gotovo dvije godine; postavlja se pitanje; tko ih je zataškavao i za čiji račun? Gdje je tadašnji ministar zdravstva i zašto njega nitko ne poziva na odgovornost? Tragična je i činjenica da su jajnim stanicama, sjemenom i oplođenim stanicama manipulirali upravo renomirani liječnici, krema društva, inteligencija, ljudi sa karijerama, iz «uzornih» obitelji, ponos nacije… Kojeg li licemjerja, koje li taštine, koje li zloće! Ti ljudi su se drznuli dirati u tako žuđeni život djece, toliko da se sada postavlja pitanje jesu li baš svi roditelji koji su umjetnom oplodnjom kod nas postali roditelji doista i genetski roditelji svoje djece? Jer izgleda da je u svemu tome bilo i manipulacije u tom smislu da su žene oplođene tuđom jajnom stanicom ili da je rabljeno sjeme koje nije sjeme njihovih muževa! Ne mogu zamisliti užas i tugu koju su osjetili mnogi od roditelja, koji se djecu dobili umjetnom oplodnjom, kada su na vijestima čuli za navedenu mogućnost! Ježim se od same pomisli što su mogli osjećati ti jadni ljudi kad su saznali za mogućnost da njihova toliko voljena dječica možda nisu genetski njihova! Kada bi ta užasna mogućnost bila samo mogućnost, kada bi se pokazalo da je neistinita, da takve manipulacije nije bilo, tko može tim ljudima izbrisati tjeskobu koju ovih dana proživljavaju, ili; tko bi im mogao do kraja života izbrisati crva sumnje, u slučaju da sve ostane samo na pretpostavkama, koji bi ih grizao činjenicom: «Moje dijete možda nije moje!» Ja nikako ne mogu razumjeti činjenicu da su se ti liječnici tako bezdušno igrali sa životima te dječice, da su tako hladno i proračunato manipulirali životima žena i muškaraca koji su tako očajnički htjeli postati roditelji, a sada noćima ne spavaju pitajući se je li dijete u krevetiću pored njih njihovo dijete! Ja ne prihvaćam da je novac, kojeg ti liječnici imaju u izobilju, vrijedan takve manipulacije, kakvu su, navodno, izveli. Ja to ne mogu prihvatiti. Imaju li oni dušu, imaju li oni srca, jesu li oni ljudi ako tako bezdušno podvaljuju ljudima začeto dijete koje je možda plod nekog dugog para, ili pojedinaca? Što im je to trebalo? Zar su im djeca kao komad junećeg mesa koje čuvaju u hladnjaku dok im ne zatreba, pa ga jednostavno odmrznu i prodaju nesretnim ljudima toliko željnima mesa, toliko punima ljubavi koji nemaju djecu da im tu ljubav poklone? Može li čovjek stvarno biti tolika zvijer da tako bezdušno zarađuje na sreći drugih, usput te druge tako bezdušno varajući? Ovo je glas vapijućeg u pustinji, glas za svu dječicu zamrznutu u hladnjacima, bačenu u kanalizaciju, glas za svu dječicu čiji roditelji sumnjaju da li su njihova vlastita, ovo je glas za sve rođene i nerođene, za sve trpeće, za sve roditelje koji ovih dana ne spavaju mirnim snom pitajući se o djetetu u svom krilu, ovo je glas za sve začete da budu rođeni i voljeni… Stoga, dragi roditelji, ne sumnjajte, ne dvojite; dijete u vašem krevetiću vaše je iz jednostavnog razloga; taj dar vas voli i vi ga volite; gdje ćeš većeg razloga da upravo TO dijete bude vaše! |
22.02.2005., utorak
Jadnici
Politika mi se općenito gadi, a na spomen političara dobijem probavne tegobe, ali ovih je dana ta rasa kilavaca ovdašnjih toliko gluposti napravila da ih ne mogu ne spomenuti..., pa i pod cijenu zdravstvenih tegoba... E jesmo jadni! Jadni, da jadniji ne možemo biti! Valjda ti je to tako kad pripadaš malome narodu koji živi u malenoj zemljici oblika ptice, ili kifle, oblika kakvog kartografi vjerojatno nikada u povijesti nisu imali prilike ucrtati na zemljovide svijeta, oblika kakvog vjerojatno više nikada ni jedna zemlja neće imati. I dobro je što je tako, jer bi to podrazumijevalo da bi trebalo biti jednako ovako jadne zemlje poput naše, a još jedno ovako čudo u svemiru valjda bi dovelo do njegovog naglog kraja, jer konstelacija zvijezda vjerojatno ne bi podnijela još jedan kretenizam u svojim redovima kao što je ovaj naš. Kada živiš u zemlji poput naše onda je svima jasno kakve susjede političare imaš; sa istoka jednu politiku koja vječno stremi ka osvajanju zapada, svojatajući sve što joj se nađe na putu, naravno, na račun nebrojenih žrtava sinova sirotinje. I to svakih nekoliko desetljeća. Na sjeverozapadu ti je jedan patuljak od državice koja je, bijedna, vječno iskompleksirana što si nije na vrijeme uspjela osigurati morske obale za više od jednog čamca, pa sve škrguće zubima govoreći o svojoj velikoj pomorskoj prošlosti. Kojoj? Valjda onoj na Dravi! Ta druge nema! A možda se misli na igru gumenim patkicama za vrijeme kupanja u alpskim saunama, tko bi im ga znao. Na sjeveroistoku dragi nam je Gulaš-narod. Njihovi fanatici nikada nisu prežalili staru dvoglavu monarhiju, koja je odapela papke na kraju prvog svjetskog klanja, pa još uvijek viču kako je Baranja njihova, kako su oni naučili međimurske tete praviti onako dobre krafne i kako zagorske Regice njima zahvaljujući spremaju one božanske štrukle. Jest; malo sutra im! Pa kad, povrh svega jada, u sred nacionalnog geo-političkog područja imaš još jednu državu-protektorat; kao što mi imamo BiH, e to zaista nitko na svijetu nema. Istinitom se pokazala ona uzrečica koja reče kako je «jadna zemlja koja Bosne nema»! Doista smo jadni; Bosna nije naša, ali nije ni svoja, što je još tragičnije. I ostati će britansko-američki protektorat kako bi Ameri tupave Europljane držali u šaci ovim uvijek opasnim buretom baruta. Da nesreća bude još veća, preko Jadrana imaš velikog susjeda koji u životu samo zna praviti lazanje i pizzu, a svaki mu rat dobro dođe da mu vojnici na ratištu prodaju sladoled, a onda se na kraju sranja koje je zakuhao ogrebe o stol bogatih za pokoju mrvicu, pa uvijek susjedu škicne malo obale. Tako naši dragi Talijančići još uvijek gledaju na našu stranu Jadrana maštajući da bude njihova. A tu su se dobrano zaj…, jer uzalud im trud, svirači. A jadni smo ponajviše zbog naših glupana u politici koji sami sebe nasamare svaki put kad su u prilici napokon učiniti nešto dobro. Tako je bilo i sa famoznim hrvatskih gospodarskim pojasom na Jadranu, koji je preinačen u ekološko – ribolovnu zonu, a na kraju od svega toga, ustvari, nije bilo ništa. Zašto? Pa jednostavno zato što je ona šaka slovenskog jada od njihovih političara (običnim ljudima svih navedenih svaka čast!) zajedno sa talijanskim fašistima graknula kako svi imaju pravo na gospodarski pojas, osim nas jadnika. I naši su idioti nasjeli na iskesene zube prodavača sladoleda. Koji jad! Sluganska politika ovdašnjih političara, koja se nije promijenila stoljećima, ponovno se pokazala kao dobra stara prostitutka kojoj je svaki ofucani makro u stanju začepiti gubicu. I tako smo opet dobili po nosu, a da nikakve zone na Jadranu, na koju imamo pravo, nismo zapravo dobili. Bože, pa zašto nas kažnjavaš da imamo na vlasti takve nesposobnjakoviće, ulizice i kukavice?! I to baš uvijek kada nam je najpotrebnije! A naši dragi prekomorski susjedi zato ne stoje skrštenih ruku. Sada oni sami proglašavaju svoju gospodarsku zonu do više negoli pola Jadrana! I nitko im ništa ne može! A od naših ovdašnjih glavešina nitko ni da zucne, osobito sada kada se vidi da je talijanski pritisak bio namijenjen onemogućavanju hrvatskog prava na Jadranu, koji nam svi međunarodni zakoni i povelje potvrđuju! Tragično. Hrvatska je opet, po tko zna koji put, ostala praznih rukava. Opet mi na um padaju misli našeg mučenika fra Filipa Grabovca, koji je u venecijanskoj tamnici pred tri stoljeća pjevao o istom: «Kad se kralju prohti da se hrve, tad Hrvate zove prve, a kad ima plin da dili; tad ih pita – di ste bili?» Stvarno, komentar suvremenosti ovih stihova nije potreban! Ali nesposobnosti naših glavešina jest, i neće pomoći našem Premijeru ni poljubac prstena Papi ni obijanje vrata europskih političara od nemila do nedraga, osobito u dane kada je Darth Wader Bush na ovim stranama. Pomoći će, i njemu i nama samo; poštenje i dosljednost! A toga je u nas tako malo. |
19.02.2005., subota
Pronaći ono nešto...
Jedna divna misao koja se nedavno pojavila u sklopu programa jednog našeg elektronskog medija na divan način opisuje misli moje su tako prikladne za sva vremena, a osobito u ove dane kada se čovjeku nameće potreba promišljanja vlastitog postojanja i vrednovanja svojih (ne)djela. Misao je izrečena u uvodu jednog filma, i bio bi veliki propust ne memorirati ju:[Q]Kad čovjek ima sreću u sebi pronaći ono nešto, ili se s time ne može nositi pa poludi, ili se o njemu počnu ispredati legende.[/Q] Uvjeren sam da je ovu misao više nego dovoljno razmatrati ne izgovorivši o njoj ni riječi, pustiti da odzvanja u mislima, u srcu, da rađa stavove. Ali naš je blog medij koji tehnički ne dozvoljava takav luksuz, pa ćemo se zadovoljiti onim što nam naš medij nudi; sa par riječi. Pronaći u sebi ono nešto teško je, gotovo nemoguće u današnje okružju buke, užurbanosti i pritiska suvremenog načina života u kojem postajemo robovi vremena. Pronalaženje onog nečeg u sebi ostvarivo je samo u susretu sa samim sobom, što je moguće samo u sabranosti svojih misli, samo u ambijentu kada se malo «stane na loptu» i napravi rekapitulacija dana koji su nam darovani. To nipošto ne znači nekakav kraj ili prekid sa življenjem u punom smislu riječi, već jednostavno znači posvješćivanje sebi sebe samog; svoje svijesti, volje i osjećaja i prepoznavanje najvažnijih prioriteta u svijetu koji nam se nudi sa svojim vrijednostima. A najvažniji prioriteti za ispunjeno življenje nisu ni novac, ni nekretnine, ni karijera niti bilo što drugo tog tipa; najvažnija stvar u životu je biti pomiren sam sa sobom; biti iskren i pošten prema sebi samom; znati tko si, što si, kakav si i kamo smjeraš, što želiš. To je polazište sreće i životne ispunjenosti. Naravno, to je zadaća koju nije lako ispuniti niti ju se može odjednom ostvariti, budući da nam je najteže glavnu stvar staviti na glavno mjesto, jer, kako stvari stoje, danas je vrlo teško naše želje i željice, redovito glupaste i basmislene, razlikovati od onih stvarnosti koje nas zaista raduju i čine nas ispunjenima. U toj avanturi traženja ljudska je taština jedna od velikih prepreka postizavanja cilja; uvjereni smo da smo uvijek i apsolutno i baš u svemu u pravu, da nam nitko ništa ne mora govoriti što i kako (osobito ako smo u adolescentskim godinama), da nam neke navršene godine daju za pravo biti u pravu, da smo bolji od drugih, da više vrijedimo, da smo vredniji i valjaniji, kako zapravo mi trebamo drugima upravljati, da posao bolje radimo od drugih, da što drugi znaju, da su izuzev nas svi glupani; ukratko; redovito u nama čuči mali licemjer koji svima govori kako smo mi, zapravo, Bogom dani. U kontekstu taštine besmisleno je pokušavati krenuti na put pomirenja sa samim sobom. Ne, nisi nipošto ni bolji ni vredniji od drugih; u njihovim uvjetima možda bi bio samo gori; ovo je postavka od koje je krenuti! Onda se postavlja jedno važno pitanje; živjeti po standardima koje nam postavljaju drugi; obitelj, zajednica, društvo, mediji, ili živjeti sukladno vlastitom uvjerenju?! Vlastito dobro uvjerenje ne može biti nego pravedno i čovjekoljubivo, jer naš je razum, ukoliko je zdrav, otvoren spoznaji dobra (u suprotnom je bolestan!). Treba biti svjestan da društvo nipošto ne prihvaća samosvjesne, one koji idu svojim stazama, koji žele raširiti krila i poletjeti, koji ne žele životariti u krletkama za koje ih drugi uvjeravaju da su sva sloboda koja postoji; mnogi su to iskusili; društvo želi bezbrojnu, amorfnu masu bijelih ovaca kojima je lako manipulirati; ni jedna u vlastitu boju obilježena ovca nije u svijetu dobrodošla i krvožedni vuk u svijetu samo čeka priliku da takvu ovcu zgrabi. A bolje je jedan dan proživjeti na slobodnom nebu kao slobodan orao beskrajno leteći, nego živjeti stoljeće u zlatnoj krletki! Stoga traganje za onim nečim u sebi; za samosviješću u malenosti, nužno dovodi da nerazumijevanja okoline; tko god želi biti svoj odstupa od nekih okoštalih shvaćanja društva, a to dovodi do neprilika. Traganje za onim nečim u nama što nas ispunjava neizostavno je povezano sa trpljenjem, sa boli u duši koju nam često nanose najbliži, a trpljenje je, svi će se složiti, nešto što je u naše vrijeme pojam koji se naširoko zaobilazi. Stoga se traženje za onim nečim u sebi može izroditi u sukob sa okolinom; tu valja biti ustrajan i mudar, a ne kao mladi i naivni pjetlić skakati na prvu provokaciju! Dovoljno je sjetiti se pravila kako je u načelima potrebno biti dosljedan, a u djelovanju milosrdan, da se treba ugledati na trsku koja se na vjetru savije, ali ne bude iščupana, dok tvrdoglavi hrast iščupa prvo nevrijeme jer se nije znao saviti pred neverom. Biti pomiren sa sobom – tj. naći ono nešto u sebi i to ostvarivati svaki dan, zadatak je koji nam je ostvarivati svakodnevno, i čiji plodovi nose blagoslov ispunjenja oko se znamo nositi sa iskušenjima okoline; u protivnom, moramo glumiti da smo «kao i svi drugi», tj. igrati onako kako nam drugi sviraju i u životu pristati na glumu koja nam kao ljudima ne pristaje. Tko živi pomirenost sa samim sobom i sa spoznajom da je svijet oko nas takav kakav je, i da je borba sa samim sobom jedina u kojoj imamo izgleda za uspjeh, taj pronalazi smisao u svakom svojem danu, u svakom trenutku svojega života, u dobru, kao i u zlu koje mu se događa. Pronaći ono nešto u sebi (a što je za svakog od nas ljudi jedinstveno i individualno) znak je blagoslova, znak je dara Neba čovjeku. Tako kroz trpljenje čovjek dolazi do spoznaje o sebi koja nije rezultat filozofske spekulacije ili medijskog trenda, već do spoznaje koja je rezultat kontempliranja o sebi samome. Takav čovjek znak je u svijetu, stijeg podignut među narodima, simbol nade da nismo svi postali ovce u bezimenoj amorfnoj masi, da nismo tek brojevi u nekoj statistici ili zbroj slučajeva u svemiru, već da je svaki od nas svemir u malome. Onaj koji nađe u sebi ono nešto ne biva ni prepoznat, ni vrednovan, ni hvaljen, ali prijeđe u legendu… |
16.02.2005., srijeda
Nemamo, pa nemamo!
Ovih smo dana svjedoci nove epizode društvene trakavice koja zaokuplja pozornost domaće i svjetske javnosti već dugi niz godina, te čovjeku naprosto bude mučno kada o svemu tome sluša; riječ je o aferi prisluškivanja svega i svačega od strane Protuobavještajne službe (POA) Republike Hrvatske. Nije prvi put da kojekakvi špijunski kadrovi, školovani uglavnom u bivšem društvenom sustavu, i njihovi nadobudni mlađi kolege, sebi za pravo uzimaju zavirivati u tuđe živote. Na žalost, na tu smo vražju rabotu nekakvim nesretnim usudom već morali otupjeti na ovim našim prostorima, jer nije prvi put da kojekakvi KOS-ovi, UDBE, SIS-ovi, SZUP-i, POA-e i svakojake beštije i gmizavci zavrću vratom narodu željnom mira i rada. A da trakavica bude doista mučna, mučnija od nekadašnje «Santa Barbare», u cijelu se priču umiješala, da ne povjeruješ, i naša dežurna gestapo-teta Carla del Ponte, koja vjeruje kako najbolje zna iza kojeg se ugla tko kod nas na ovim stranama pomokrio, dok, s druge strane, za prekodrinske zlotvore kao da ne mari. A svoj su «posao» domaći nam špijuni tako dobro obavili da je to čudo jedno, toliko dobro da za neke javne ličnosti u zemlji vrijedi profesija; tajni agent, koja je u rangu najpoznatijih mjesnih ridikula. Špijunski posao domaći su agenti, po svemu sudeći, ispekli u školi grupe TNT iz dobrog starog Alan Forda, jer je njihov posao toliko tajan i uspješan da o njemu već u cik zore i najgluplji pijetli u zemlji kukuriču. Mora da se Vlada njima strašno ponosi, baš kao mater sa ludom kćeri, kako bi rekli kod nas!Tako naši veletajni agenti malo prate novinare. Onda ti isti novinari imaju bolji pristup informacijama koje su toliko tajne da ni najtajniji agenti ne mogu doći do njih. A o profesionalnosti domaćih nam novinara najbolje svjedoče reportaže sa kakvih posljednjih ispraćaja u kojima je glavna novinarska misao snimiti uplakana i od bola deformirana lica ožalošćene obitelji, puštajući uz to snimku bolnih jecaja istih jadnika. Jer naciji je valjda malo tuge i jada u svakodnevici pa im valjda treba malo krikova boli za preminulima da ih milozvučno prate sa malih ekrana, i za čije gledanje redovito mjesečno izdvajaju šezdesetak kuna. Mora da je to novinarska osveta špijunima: «Neka vam sada malo grcanja u suzama sa malih ekrana, špije izdajničke!», valjda razmišljaju oni. Onda su se naši vrli špijuni navodno okomili na emisare tete Gestapo. Jer valjda im je bilo dosta kazne jecaja sa televizijskih ekrana, pa udri po istražiteljima; kud Karlići, tud i špijuni, ne mogu ljudi ni na zahod, a da ih ovi ne snimaju. Pa da bar ispravno snimaju, nego im se u transkriptima koječega nađe, što je rečeno i što nije. Mora da snimaju nekim prastarim aparatom na petrolejski pogon, valjda zato da uštede novac poreznih obveznika?! Onda je teta Gestapo poludjela, i po tko zna koji put zatražila Gotovinu! Valjda je računala ovako; ako imaju novaca za toliko špijuna i agencija toliko tajnih da ni same ne znaju za sebe od puste tajnosti, imaju i Gotovinu, ili bar pristup do te prevažne teme; zato; Gotovinu na sunce, ili ćete djeco ostati u pritvoru! A kod nas svi traže, pa traže i traže, a ni Gotovine, ni čekova, ni kartica ni za lijek! Teta Gestapo je uporna; vjerojatno je i vidovita kad tvrdi imate Gotovinu! Ma nemamo, teta Carla, nemamo! Što smo i imali ovi naši nam opljačkaše zadnjih desetak i više godina; pa valjda ni u svemiru nema više nitko tko nas nije pljačkao, a najviše ovi naši! Nemamo teta Gestapo! Tako se valjda zaklinju ove naše vojske špijuna, ovaj, političara, koji su nam pretresli i zadnji džep, kunem se! Zato sam ja odlučio napisati pismo teti Gestapo: « Draga tete Gestapo, ja nemam ni Gotovine ni čekova, pa se nadam da ćete mi dopustiti ulazak u Europsku Uniju. Doista ne znam gdje je ono što tražite, ali vjerujte mi da su mi džepovi prazni, kao i većini ovdašnjeg radnog naroda koji jedva spaja kraj sa krajem. Nadam se da ću uspjeti jedan svoj bubreg prodati na crnom tržištu i time si platiti put u Europu, jer Gotovine nigdje. Čujem da se zalažete za kolektivni pristup u EU, pa Vam predlažem da uz mene u EU primite nas još 4,5 milijuna, jer ne samo da nemamo Gotovine, nego nemamo ni prebijene. Eto, kasnimo ući u zapadnu Europu od stoljeća sedmog, jer su naši nepismeni preci zalutali na Balkan, ali vidite li da se trudimo, pa nam je ovo povijesna prilika za ulazak, jer nikada nije kasno! Hvala!» |
14.02.2005., ponedjeljak
Kad su to samo stvari
Da su ljudska prava u našem društvu odavno pogažena i da je dostojanstvo ljudske osobe kod nas već predugo obezvrijeđena dimenzija, nije ništa novo u sivoj i turobnoj nam svakodnevici. Na žalost. Pa kada se čovjek, nakon toliko sablažnjavanja kojima smo neprekidno izloženi, ponada da ga nikakva nova gadarija ovdašnja ne može iznenaditi, uvijek se, na nesreću, nađe nekakav stvor koji svojom zloćom uništi svaki trag čovjekove tek probuđene nade. I tako neprekidno. Za ne povjerovati; ali čovjek se mora ne dati sablazniti, želi li sačuvati zdrav razum .Tako se ovih dana našao nekakav bolesnik koji je na internetskim stranicama objavio nekakav popis, navodno, homoseksualno orijentiranih osoba. I taj je popis, bez obzira bio on autentičan ili ne, uskovitlao nemalu medijsku prašinu, a da ne spominjemo koliko je neprilika zadao, i još će zadavati, onima koji su se, ni krivi ni dužni, našli na njegovim stranicama. Što da čovjek kaže na tako zlu i najveće osude dostojnu ideju?! Tema ljudske seksualnosti (spolnosti), pa tako i homoseksualnosti nikako da se u našem društvu postavi na zdrave temelje. Najprije je ta tema bila «ona stvar» o kojoj se nikada ni u jednom kontekstu nije razgovaralo, osobito ne u obiteljima koje su prve pozvane da u okružju ljubavi i povjerenja djecu poučavaju o tom velikom daru čovjeku; o njegovoj spolnosti. Ta je tema vječno bila nešto o čemu se ne govori i za što se očekivalo da će kroz proces odrastanja naći svoje mjesto u svijesti svakog pojedinca. Jednostavno; obitelj se ponašala kao da taj dar ne postoji. S druge strane, mladi se čovjek morao sa svojim odrastanjem, i svime što ono nosi, suočavati kako je najbolje znao i umio, nerijetko ne bez kojekakvih problema, čak i trauma, redovito izazvanih odbojnim i ignorantskim, a ponekad i podcjenjivačkim stavom okoline, a ponekad i psihosomatskim uzrocima. A kako je vrijeme neumoljivo prolazilo i svijet se mijenjao do stadija u kojem ga zatiče današnji dan, stav o spolnosti se promijenio, ali, na žalost, ne u smjeru prihvaćanja spolnosti kao dara, nečeg lijepog i nečeg što je dio ne tjelesnosti isključivo, nego cijele ljudske osobe. Dvadeseto je stoljeće od ljudske seksualnosti stvorilo industriju, koja ide za tim da se na osnovu nečeg što je dar dobije nešto što je proglašeno za stvar. Poput nekog proizvoda koji se nudi da bude konzumiran i onda odbačen, poput stare limenke baš. Tako smo dobili nakaradnu smjesu porno-industrije koja godišnje zarađuje milijarde dolara širom svijeta, i koja je svoje pipke pružila do zadnjeg čovjeka na Zemlji, dok je prava narav čovjekove spolnosti ponovno ostala zanemarena i zamaskirana zlokobnom krinkom nečega što je odvojeno od čovjekove osobe. Tako je na nasilan i krajnje zloban način promovirana fatamorgana čovjeka odvojenog od svoje spolnosti. I to je jedna od najtragičnijih tekovina dvadesetog stoljeća. U tom kontekstu treba gledati i na pitanje homoseksualnosti, koje je u našem pribalkanskom društvu opet, kao i spolnost općenito, gledano na pogrešan način, što je prouzrokovalo toliko rasprava u zadnje vrijeme. Jedni tvrde kako je to bolest, drugi kako je to opredjeljenje, treći kako je to nešto normalno, četvrti kako nije i tako u nedogled, sve u kontekstu suvremenog katastrofalnog stava kako je dobro, odnosno zlo, ono što se mi dogovorimo da je dobro, odnosno zlo. Tako je čovjekova spolnost postala stvar u očima svijeta, a življenje homoseksualnosti ravno življenju odnosa između muškarca i žene. Lijepo mi zaključismo dvadeseti vijek, nema što! Koji to «konzervativac» danas još promatra čovjekovu narav i razumski donosi zaključke, oslobođen okova medija koji zapravo kreiraju stavove. I kada se nakaradni stavovi uklope u ovdašnji milje u kojima je čovjek, kao i njegova spolnost, samo stvar, nije nikakvo čudo da se «stvarima» zabavljaju svakojaki bolesnici, kojima je ovih dana preokupacija bila na internetske stranice stavljati popis osoba, navodno, homoseksualne orijentacije. Nije to nikakvo čudo, jer ako porno-industrija može mirne duše biti dostupna i najmanjima, tj. djeci, zbog čega i onda, po toj logici, podatak o nečijoj intimi ne bi bio dostupan svima?! Jer, nečija spolnost;«to je ionako samo stvar», pokušati će se opravdati mnogi! Tragičnog li stava. Autor tih stranica gotovo je sigurno netko tko se ne može nositi sa svojom spolnošću, tko je iskompleksiran do krajnjih granica, kojemu je vlastita spolnost postala preteška «stvar», koji je zapravo jadan u svojoj osmljenosti. Ne bi bilo nikakvo iznenađenje kad bi se uskoro neki ljigavac našao koji bi objavljivao imena stranaca u našoj zemlji, imena ljudi sa brojem krvnih zrnaca, imena sterilnih, imena bolesnih, imena onih koji više od prosjeka posjećuju nužnike, koji varaju ženu, koji ne varaju ženu...; jer čovjek je kod nas odavno sveden na stvar, a kako onda neće biti i njegova spolnost, ma kako god ona formirana bila! Ta i neuspješnom Austrijskom Soboslikaru mnogi su bili samo stvari za koje je bio predvidio, i dijelom proveo «konačno rješenje». Ovih će dana do krajnjih granica proraditi nakaradni licemjer u mnogima od nas, pa će se nervozno tražiti famozni internetski popis kako bi se, potajno se nadaju mnogi, možda među imenima našlo i ime njihovog omraženog susjeda, profesora, kolege s posla ili nekog kome predobro ide u životu, pa ljubomora prema takvima ne da čovjeku, Rvatini baš, spavati. Jer pokvarenost u nama tjera nas i u ovom slučaju, kao i toliko puta do sada, «pokriće» vlastitih slabosti opet potražiti u drugima. |
09.02.2005., srijeda
Islandski san
Jednom je jedna moja prijateljica ustvrdila da joj se čini kako je nama sa ovih prostora jednostavno suđeno živjeti u neprilikama, i da joj je to bolje nego živjeti u zemljama poput Islanda, gdje cijeli život provedeš skijajući se ili loveći bakalar, jer tamo ništa drugog i nema i samim time nikom nisi ni zanimljiv! Ja sam se tada nasmijao na tu teoriju, smatrajući u njoj najvećom i ujedno jedinom vrijednosti to što je simpatična u svojoj sarkastičnosti.Pa kako vrijeme prolazi i godine odmiču jedna za drugom, sve mi se više čini da je na neki nevjerojatan i lucidan način teorija moje prijateljice bila u pravu, barem donekle. Ja, istina, u sudbinu ne vjerujem; uvjeren sam da smo u svojoj slobodi najvećim dijelom sami krojači svoje povijesti, i osobne i društvene, ali ne mogu ne zaključiti da kada živiš u zemlji na vjetrometini Europe, u predziđu Balkana, kako neprestano bivaš u centru zanimanja; što svjetskih moćnika, što lokalnih diktatorčića koji u svojim nacionalističkim megalomanskim planovima neprestano sanjaju neke svoje zemlje sa pridjevom «Velika», pa onda s vremena na vrijeme svoje snove pokušavaju ostvariti pod svaku cijenu; cijenu koju će drugi platiti, naravno. Osvrnem li s samo na (ne)prilike tijekom dvadesetog stoljeća, odmah mi biva jasno da nije bilo ni jednog jedinog sukoba na ovim stranama, ili neprilike svjetskih razmjera, čiji plamen nije bio zahvatio ovdašnje ljude. Pa se čovjek zapita; pa zar opet mi!? U tom smislu mi se čini da je ekipi na Islandu stvarno super, jer ih nitko ne dira tamo među njihovim gejzirima i bakalarima. Jest, doduše, da im je zapravo dosadno, ali više bih i ja volio da nam je svima u zemlji dosadno, nego da nam je ovako kako nam već jest! Tako nam je neprestano. Ne znam zbog čega. Ne znam ni zbog čega baš o ovome pišem; ali stvarno mi je više pun kufer politike i njenog kurvinog pira koji se neprestano odvija pred našim očima i u koji smo svi uvučeni, čije posljedice osjećamo doslovno svakoga dana i u svakom trenutku. Svaki put kada čovjek pomisli da je nagore prošlo i da se napokon može okrenuti sebi i samoostvarenju, uvijek se nađe neki svjetski seronja koji nađe domaćeg mu pandana, pa onda zajedno rade ono što im imena govore. Tako nas zadnjih godina i mjeseci neprestano zasipaju pitanjem tzv. «Haaških osumnjičenika», pa se sve čini da nas ta šugava Europa zapravo drži kao blago retardiranu djecu kojoj je mjesto u nekom prihvatilištu sa sličnom retardiranom djecom, a ne u europskom razredu sa sebi jednakopravnima, zdravima. Prilično sam siguran da bi svi ti likovi, kad ne bi postojao Ante Gotovina, iskopali nekog novog lika ili pitanje da nas njime zaj… u zdrav mozak. Ne kažem ja da među domaćom zvjeradi od političara nema onih koji su odgovorniji od one europske za situaciju oko tog čovjeka, ali što je previše; previše je. Ponašaju se kao stara cura koja se neprestano nećka hoće li ili neće prihvatiti zaručnikovu prošnju, neprestano tražeći njegove nedostatke, kako bi stvorila dovoljno vremena dok ne dođu novi prosci. Sada je zaručnik crn, a ne bijel, sada nema pa ima svaki zub u glavi, pa mu nije dobra frizura, pa ne koristi miris koji joj se sviđa, pa nema obje noge, pa ima obje noge, pa je viši od metar i devedeset, pa nije… I tako do u nedogled. Sve što ću reći na tu situaciju je: BLJAK! A sada malo ozbiljnosti; najbolju ocjenu spomenutog slučaja iznio je jedan politolog na državnoj dalekovidnici kada je ustvrdio da je britansko ustrajavanje oko slučaja Gotovina samo povod da ne dođe do stabilizacije u ovoj regiji, kako bi engleska politika u ovom dijelu Europe i dalje igrala vodeću ulogu. U skladu sa tom politikom je i toleriranje nacističke kvazi-države u BiH, tzv. Republike Srpske, čije je postojanje garancija nestabilnosti regije, a time i povod za britansku dominaciju ovdje. I stvarno; kad se bolje pogleda situacija jasno se vidi da su na svim ključnim mjestima u bosanskom protektoratu zapravo Englezi, čak su i zapovjedni kadar u NATO postrojbama u BiH. Prema riječima televizijskog analitičara, takvo će stanje potrajati sve dok se stari bastion engleske politike na Balkanu; Srbija, ne konsolidira, kako bi, kao u dobra stara vremena, Englezi preko Beograda ponovno dominirali na Balkanu. Time će se postići da i druge zemlje, a s njima i Hrvatska, u bloku pod srbijanskim vodstvom, uđu u Europsku Uniju. U tom smislu treba shvatiti ovdašnje «traženje dlake u jajetu» kad je u pitanju približavanje Hrvatske Europskoj Uniji, a u pozadini svega je vječni engleski interes da se zaustavi germanski utjecaj na istok, u sklopu prastare parole o Germanima od Hannovera do Basre. U tom smislu postaje jasan i nezaustavljivi britanski angažman u Iraku; tko prvi do nafte – taj je pobjednik, taj vlada. Tako se povijest ponavlja; prije stotinjak godina dogodila se ista stvar; kada Britanci više nisu mogli podržavati raspadajuće Otomansko Carstvo koje je služilo zadržavanju germanskog utjecaja na istok (Austro – Ugarska i Njemačka!), inicirali su dva balkanska rata i državni udar u Srbiji kako bi sada Srbija pod Karađorđevićima igrala ulogu brane pred Austro-Ugarima i Nijemcima. Kako smo prolazili tada, tako prolazimo i sada. Tužno i tragično. Zato, kada malo bolje razmislim, selim se na Island! Bolje mi je među bakalarom! |
06.02.2005., nedjelja
DJECA NADASVE
U zadnje vrijeme mediji, a osobito oni elektronski, kod nas su aktualizirali jednu vrlo ozbiljnu temu na koju je vrijedno osvrnuti se; riječ je o djeci koja su začeta umjetnom oplodnjom. Autoru ovih redaka nije baš najjasnije zbog čega je bilo potrebno na tako pristran način govoriti u javnosti o toj dječici, koja su djeca kao i sva druga; draga i lijepa, radost onih koji su ih rodili i svih koji se u njima raduju. Sreća pa je većina te djece dosta mala, pa vjerojatno i ne osjećaju bič beskrupuloznog novinarstva koje je od njihovog začeća i rođenja stvorilo priču za razglabanje na ulici ili u lokalnim kafićima. Barem se tako čini, za sada.Kao i u niz slučajeva koji su posljednjih godina aktualni u našem društvu, i ovaj posljednji je bio popraćen medijskom pozornošću iz potpuno krive perspektive, što nije bio splet okolnosti, kako nam iskustvo govori (sudeći prema ranijim aktualnim temama), već se o pitanju umjetne oplodnje govorilo vrlo površno, čak i pristrano, sa puno podmetanja i licemjernih izjava. Ne bi da je riječ bila o vreći krumpira, a ne o dječici! I to je jako tužna i tragična strana ove medalje. Nije najjasnije tko je priču započeo, ali su se u navodnu «obranu» prava djece začete u umjetnom oplodnjom javile kojekakve nevladine udruge sa frustriranim luđakinjama na čelu, koje su histerično uokolo vikale kako su djeca začeta umjetnom oplodnjom također djeca. Kao da je netko to negirao! Ako možda i je, onda tu već umobolnice imaju sigurne pacijente. Zatim se ispostavilo da je netko iz crkvenih krugova (?) prije toga navodno izjavio kako takva djeca u životu imaju ozbiljnih psihičkih problema zbog stava njihove okoline o njihovom začeću. I tako se priča zakuhala… A jadnu djecu, kao i uvijek, nitko nije ništa pitao, već su ih izbezumljene mame izvele na nekakav prosvjed, tvrdeći kako su njihova djeca diskriminirana. A histerične tete koje su medijsku prašinu podigle, nacrtale su se pred kamerama. Djecu opet nitko ništa nije pitao, već su jadna zurila u te tete-kreštalice, u čudu se pitajući što se to oko njih zbiva. Tako su tete-kreštalice iz udruga koje, kao, brane prava djece, tu istu djecu izložile pogledu javnosti kao da su cirkuske atrakcije! A kada se u pozadinu priče malo bolje pogleda, shvati se pravi razlog medijske buke, koja je bila priređena da se pažnja javnosti svrati upravo na udruge koje nisu iz vreće donatora za tekuću godinu dobile niti kune! Koje li «slučajnosti»? Upravo u to vrijeme te i takve udruge u medije plasiraju temu zaštite prava umjetnom oplodnjom začete djece! Kojeg li licemjerja! U danom trenutku trebalo je pažnju javnosti usmjeriti na sebe, stvoriti sliku o sebi kao o anđelu čuvaru najnevinijih, kako bi se «uvidjelo» da se tu radi nešto konkretno, nepojmljivo korisno i prehitno za društvo, pa bi se, po toj logici, i iz donatorske vreće trebalo štogod sliti u nečije džepove. I to sve preko leđa dječice koju se, eto, «štiti»! A savršen povod se našao u jednoj glupavoj i imbecilnoj izjavi nekog profesorčića o navodnim psihičkim problemima umjetnom oplodnjom začete djece. S druge strane, u toj medijskoj strci namjerno se prešutjela jedna prevažna činjenica; nitko nije ni spomenuo znanost i što ona ima reći o tom pitanju! Nismo dobili odgovore psihologa što je sa psihom djece suočene sa činjenicom da su začeta umjetnom oplodnjom, što je sa psihom očeva i majki te djece, nismo dobili odgovore sociologa o integraciji te djece u svoju društvenu okolinu i stavu nje prema toj djeci, nismo dobili odgovore socijalnih djelatnika o uspješnosti brakova koji se odluče za u umjetnu oplodnju, odgovore medicinara o tom postupku; koliko traje, kada je, a kada nije moguć, zašto relativno malo bračnih parova bez djece pristupa tom postupku, koliko to košta, imaju li baš svi pravo na to ili je umjetna oplodnja povlastica samo bogatih parova bez djece… Tragično je što se u svemu tome prešutjela najvažnija činjenica od svih; medicina nije nikada uspjela u jednoj oplodnji oploditi samo jednu jajnu stanicu pa da bi se samo to začeto dijete vratilo u utrobu mame da bi se razvilo i rodilo! Redovito se u «epruveti» začne nekoliko djece odjednom, a u mamu se može «vratiti» najviše dvoje! Prešutjelo se, i to namjerno, da se ostala začeta djeca stavljaju u HLADNJAKE, ako bi se mame odlučile za još jednu naknadnu trudnoću! Prešutjelo se da se ostala umjetno začeta DJECA BACAJU U KANALIZACIJU, jer se s njima nema gdje, ukoliko ih mame neće nositi pod srcem devet mjeseci i roditi! Gospodo draga, histerične tete-kreštalice, vrlo dobro znate te činjenice, a prešutjeli ste ih široj javnosti!!! Na jedno umjetnom oplodnjom rođeno dijete još je četvero začete djece bačeno u kanalizaciju!!! To licemjerno paradiranje sa tom divnom i svake ljubavi i zahvalnosti dostojnom djecom je najgore gaženje prava te iste djece; najprije su ta djeca iskorištena za dizanje medijske hajke, kako bi se za tete-kreštalice i njihove udruge namakao novac, a javnosti nije rečena prava istina o medicinskoj naravi umjetne oplodnje! Ovdje se ne želi reći da se ta djeca nisu ni trebala roditi, niti da bi ona kao takva bila nekakva «stvar»,već se želi ukazati na zloću ogromnih razmjera koja tom istom djecom manipulira onda kad zatreba iz, naravno, sebičnih i licemjernih, jednostavno, zlih interesa. A upravo oni koji tom djecom i njihovim roditeljima manipuliraju, svu ovdje izrečenu istinu vrlo dobro znaju! Jer danas je vrijeme kada je ideal biti prihvaćen, omiljen, popularan i bogat, i za te interese žrtvuje se istina tako da se namjerno zamagljuje razlika između dobra i zla, kako i kad god to nekom odgovara. Nedavno smo se svi sjećali žrtava nacističkih zločinaca iz koncentracijskih logora; upravo je nacistička tvorevina ideja da je dobro ono što jedna šačica neljudi medijski nametne društvu kao dobro, pokušavajući time nadomjestiti stvarno dobro koje svaki zdravi razum prepoznaje. Upravo je ta sotonska logika i danas na djelu; da je dobro ono što nam netko medijski moćan nametne, a ne ono što nam razum i savjest viču da je. Ja na tu logiku današnjice ne pristajem. |