Arhangel
31.01.2005., ponedjeljak
NEZABORAVLJENI
Razne su ideologije prohujale ovim našim prostorima, i u svojem pustošenju ostavile neizbrisiv trag užasa, smrti i razaranja. Nabrajati sve totalitarizme koji su žderali dušu čovjeka sa ovih međa nije ni lako, ni u ovom trenutku potrebno, ali jedan je zadatak jasan kada je o tim sustavima riječ; ne zaboraviti zlodjela koja su za sobom ostavili. Jer, možda je najveće zlo od zala koja su počinjena; zaboraviti zločine; dopustiti ropotranici povijesti da sjećanja relativizira, ili zaboravu da ih za sva vremena odnese. Još je veći zločin od tih; negirati zločin, hiniti da ga nikada i nije bilo! Stoga je nezamislivo da u sred Europe jedna demokratski izabrana vlast, kao što je kod nas nedavni slučaj, tako blago i olako prelazi preko isticanja i veličanja nacističkih simbola, pa kitila se njima tek šačica frustriranih starčića, ili nekolicina pubertetlija ispranih mozgova na Thompsonovom koncertu. Žalosna je činjenica da je ovdašnja vlast morala reagirati, barem onako blago, ne iz vlastitog uvjerenja, već iz pukog straha da europski političari u osjetljivoj vanjskoj politici štogod novog nam ne zamjere. Ljigavo i licemjerno o ovdašnjih vlasti; zlo i upravo sotonsko od onih koji su spomenute događaje inicirali. Ovih se dana čitav demokratski svijet spominje nacističkih zločina počinjenih tijekom Drugog svjetskog rata, a prigodom 60 godina od oslobođenja zloglasnog logora Oswietzim, poznatijeg pod germaniziranim nazivom Auschwitz. U glavama mnogih ovdašnjih (ne)ljudi značenje krvavog pira koji se pod nacističkom čizmom vodio još nije našlo pripadajuće mjesto; mjesto u kategoriji – ZLOČIN, pa se nerijetko pitanje nacističke (u našim prilikama ustaške) rasističke politike želi prikazati kao rezultat vremena, političkih okolnosti ili traženja nekakve zadovoljštine za zla koja su im/nam drugi u prošlosti nanijeli. Čak su se mogli čuti i nekakvi pokušaji relativiziranja nacističkog zla, čak iz vrhova vlasti, i to u našoj nedavnoj prošlosti, do jučer, praktički. U tom kontekstu su se spominjala premještanja kostiju i mijenjanje značenja spomen – područja iz doba NDH. Tragično; to dokle (ne)ljudski um može srozati dušu čovjekovu. Ne ponovilo se da bilo tko i u jednom djeliću pameti takvo što i pomisli. Sjećajući se Auschwitza, Treblinke, Birkenaua, Dahaua, Jasenovca i drugih mjesta u kojima i najtvrđe srce mora proplakati, ni u jednom trenutku ne možemo, niti želimo, zanemariti ili, nedajbože, obezvrijediti nebrojene patnje sibirskih Gulaga, Golih otoka, Kambodže, Pinochetovog Chillea, kao ni Ovčare, Manjače, Keraterma, Srebrenice, Bjeljine, Omarske, Srijemske Mitrovice ili bilo kojeg drugog mjesta nebrojenih trpljenja. Tom tužnom nizu u naše vrijeme moramo pribrojiti i Guantanamo, Abbu Graid i druga poprišta zla. Danas su dani sjećanja upravo na žrtve mržnje i bezumlja u koje čovjek može samog sebe spustiti. Teško je reći što je veća tragedija; patnje i smrt milijuna Židova, Roma i svih ljudi čija je «greška» bila što se nisu svidjeli idejama Austrijskog Soboslikara, ili je veća tragedija ta što su mnogobrojni ljudi dopustili sebi postati zvijerima. A da nesreća bude veća, ni drugi ništa iz povijesti nisu naučili, već su, posebno na ovim našim prostorima, nacističke zločine ponovili na kraju XX. stoljeća. I većina se pretvarala da ništa ne vidi. Opet. Ni danas, niti ikada značenje zločina antisemitizma ili netolerancije, bilo koje vrste i u bilo kojem vremenu, neće biti zaboravljeno; na to nas obvezuju duše onih koji se završili u pećima konc – logora, ali i generacije koje dolaze. Ne, nećemo nositi kompleks neke sveopće krivnje, koje nema, jer počinitelj zločina ima ime, jer su nestali oni koji su zlodjela činili, ali će nas visoki dimnjaci logorskih krematorija i nebrojeni grobovi uvijek opominjati da ne zaboravimo ono što se dogodilo. To je zadatak naš, i naših sinova, i sinova njihovih sinova, sve dok sunce bude obasjavalo ovaj naš svijet. Autor ovih redaka neće se sablazniti nad licemjernim klanjanjima velikosvjetskih moćnika koji se danas diplomatski pojavljuju u Auschwitzu, jer ti su mogli spriječiti zločine nad nevinima u Hrvatskoj, Bosni, Darfuru i drugdje, a nisu. Političari poput tih su uvijek bili i ostali sablazni bez duše, i njihova imena neće biti upisana u Knjizi Života na Nebesima. Autor ovih redaka pridružuje se u duhu svim onim ljudima dobre volje koji se klanjaju grobovima i pepelu nevinih, iz čiste ljubavi i suosjećanja. Uopće me nije briga hoće li netko tko ovo bude čitao možda misliti da je to patetično ili ne, neka misli što hoće. Meni je samo važno da ja znam, da sam ja svjestan da je zlo zlo, da je zločin zločin i da je zločinac zločinac, i da zlo nema nikakvog opravdanja niti uporišta! Meni je važno da znam da onaj tko donosi rasne zakone šuruje sa samim Vragom i da nije dostojan spomena, a kamo li veličanja; meni je važno da sam svjestan, da učim mlađe da se ljudi mjere samo po dobroti koju dijele, a ne po broju krvnih zrnaca ili kojoj drugoj osobini. Zato nikada neću zašutjeti toga se spominjati i o tim vrijednostima govoriti onima koji žele gledati očima srca i razuma; to je zadatak na koji me poziva moja savjest, moja svijest, moje srce, svaki dio mojega bića. To je poziv koji mi upućuje moja čovječnost. Što je čovjek, da ga mnogo cijeniš, da je srcu Tvojem tako prirastao, pohađaš ga zarana svakog trena iskušavaš?! Job 7,17 - 18 |
09.01.2005., nedjelja
PRIMITIVNI MALOGRAĐANI
U trenucima kada se čitava ova nadasve čudna nacija priprema za početke pregovora za članstvo u Europskoj Uniji, čovjeku dođe pomisliti da se u našem društvu ipak nešto promijenilo i da su stvari krenule nabolje. Ne da bi stvari trebale krenuti nabolje samo radi europskih društvenih normi, već radi dobra samog kao takvog. A kada se čovjek u ovom košmarnom svijetu pribalkanskog društvenog okružja možda i ponada da su se stvari pokrenule sa mrtve točke, da se nešto pomiče, mijenja, razvija, jedan, na prvi pogled sasvim običan prizor, vrati ga iz svijeta iluzije koju je sam stvorio svojom naivnošću, u turobnu stvarnost.U jednom našem gradu koji se ne razlikuje previše od bilo koje domaće provincijske sredine, ulice i trgovi prigodno su bili ukrašeni gomilom kičastih blagdanskih ukrasa koji su tjednima bliještili na sve strane. Okićena su bila čak i stabla pored ulice, koja su u ovo doba godine bez lišća. Dobro. Koliko god to bahato i neisplativo bilo, čovjeku je ipak bilo drago da se unatoč sivoj svakodnevici našoj svagdašnjoj, barem u gomili blagdanskog kiča u gradu osjeća da je posebno doba godine. Trošenje novca poreznih obveznika na kupnju ukrasa, ukrašavanje, skidanje ukrasa, kao i na potrošenu električnu energiju ovom ćemo prilikom zanemariti, iako se ne radi o zanemarivim svotama, pogotovo u većim sredinama. Tako su više od mjesec dana svi ti blještavi lampioni, zvjezdice, pahuljice i vitice, borovi i ina okićena stabla bili dio naše svakodnevice. I mi smo mislili da idemo u Europu jer se naš grad ne razlikuje od drugih zapadnoeuropskih sredina, pa barem kada je u pitanju blagdanska atmosfera, kad se s njima ne možemo mjeriti po zaposlenosti, marljivosti i odgovornosti, a da ne govorimo o snošljivosti i poštivanju drugih i drugačijih. A onda je došao blagdan Bogojavljenja, ili Sveta Tri Kralja, kako mu je popularniji naziv, a koji se slavi 6. siječnja. Taj se blagdan još naziva i Epifanija, dan kada se utjelovljeni Bog; Isus Krist objavio svijetu, koji ga je simbolično pozdravio predstavljen u tri Mudraca/Kralja koji dođoše sa Istoka pokloniti mu se. Zanimljivo je da se ovaj blagdan među kršćanima slavio od starine, dok se Božić počeo slaviti tek u četvrtom stoljeću. Zašto sve ovo pišem? Zato što su u našem gradu na blagdan Bogojavljenja svi oni pusti blagdanski ukrasi po ulicama i trgovima bili ili ugašeni ili na brzinu uklonjeni, tako da su od svega ostali samo kabeli za struju. Tužno. Tužna slika blagdanskog ugođaja u našem gradu za blagdan Bogojavljenja. Zašto? Zar zbog sveta Tri kralja? Ma neee! Nemaju oni, jadničci s time nikakve veze. Božićno vrijeme traje do nedjelje poslije Bogojavljenja, pa to nije razlog za skidanje ukrasa, barem ne onako na brzinu. Razlog skidanja navedenih ukrasa jest primitivizam koji, na žalost, još uvijek vlada u dobrom dijelu našega puka u našim provincijskim sredinama, a na žalost, takve su i lokalne vlasti; ne glupe, nego licemjerne. Uzalud Europa kad nam je Balkan u svijesti, u glavama. Razlog naglog tamanjenja ukrasa u našem gradu jest što je 6. siječnja po Gregorijanskom, ujedno 24. prosinca po starom, Julijanskom kalendaru, kada istočni kršćani slave Badnjak, a dan kasnije, 7. siječnja/ 25. prosinca slave Božić. Tragična je spoznaja da gradskim vlastima, a i građanima koji na Bogojavljenje na brzinu izbacuju blagdanske borove iz kuća, Božić nije ništa više od potvrde društvenog statusa «pravih Rvatina», a to je ono što ih razlikuje od «onih drugih», napose od kršćana istočne Crkve; pravoslavaca. Zato, da se ne bi, nedajbože, mislilo da se u našem gradu slavi «pravoslavni» Božić, bilo je potrebo brzinom tsunamija poharati sve ukrase na javnim mjestima. Tužno i tragično. Sva ta malograđanština pokazuje onima koji žele gledati svojim očima, koji žele razmišljati svojim mozgom i koji žele osjećati svojim srcem govori da ne da nismo dostojni Europske Unije (to je manje zlo), već da nismo dostojni Božića, Malog Boga koji je na svijet došao radi Hrvata i Srba, Izraelaca i Palestinaca, Kineza, Rusa, Eskima, Tajlanđana, crne, bijele, žute, crvene rase, političara i desne i lijeve političke opcije, koji je došao radi katolika, pravoslavaca i protestanata jednako, radi budista, muslimana, hindusa i animista, radi svih ljudi. Doista, gledajući sve to, osjećam tugu u srcu jer Mali Bog koji se davno radi nas rodio nema mjesta u našim srcima punima zlobe prema drugima i drugačijima. Mora da je Mali Bog tužan, jer se čini da se je uzalud tresao od hladnoće u betlehemskoj štali, da je uzalud boravio među nama, da je uzalud umro i uskrsnuo za nas. Jer mi se nismo promijenili, ništa od Malog Boga nismo naučili. Tužno. Tugujem s Malim Bogom zbog toga… |
06.01.2005., četvrtak
MIR BOŽJI; HRISTOS SE RODI!
Svim ljudima dobre volje koji blagdan rođenja Kristova; Božić, slave prema starom, julijanskom kalendaru, neka Mali Isus donese obilje mira, sreće i radosti u svaki njihov dan - HRISTOS SE RODI!!!Jer nije važno kojeg datuma slavimo Božić, već kakva su nam srca za taj blagdan, i u svim drugim danima u godini. Jedni pred drugima možda i možemo glumiti, ali Mali Bog koji se rađa vidi i zna kakvim ga srcem čekamo! |
BOŽIĆNA PRIČA
Ovih dana u vrećici bačenoj u smeće nađoh nešto neobično; dnevnik. I to ne običan dnevnik, već dnevnik, nećete vjerovati, jednog božićnog drvca koje je beživotno ležalo pored kontejnera, onako jadno, ogoljeno, iščupano. Slomih svoj ponos, zavukoh ruku u smeće i uzeh čitati…24. prosinca Ne, ne čupajte me, evo ih, dolaze sa pilom i sjekirom, o ne! To boli, čovječe sa sjekirom, boli, ne, ne diraj moje korijenje, ne odvajaj me od njega, ne nosi me iz moje šume, ovo malo jadne šume što je još ostalo…Uzalud…jecam, ali me ne čuju…niti žele. A čuo sam od drugih da su neke smreke i jele fino živjele u pitarima, pa su ih takve odnijeli ljudi u svoje domove, da bi ih na kraju posadili u svoje vrtove. Ali ja nisam takve sreće…Živjeti ću još nekoliko dana bez korijenja, u nekom stablu zabodeno, dok se u meni bude držalo ovo još malo vlage, a onda… Evo me u nekoj kući, staviše me u kut na neku stolicu bez naslonjača. Zašto ova gospođa mrmlja mužu da nisam lijepo i da mi grane previše strše… Što? Da nisam dovoljno zeleno i da sam preveliko!? O ne! Neće me valjda sada još potkresavati? Ipak neće! Uh… Evo na mene stavljaju ukrase i svjećice. Nemam ništa protiv, ali to je znak kraja, jer kad blagdani prođu… jao meni! Ali, zašto se oko mene raduju samo djeca? Zašto je onaj gospodin koji me je sjekao tako loše volje!? Ne, zašto je opet ošamario svoju ženu!? Pa ja sam mislilo da je Božić u nečem drugom… 25. prosinca Jutros ispod mene namjesto zemlje i mog korijenja darovi. Joj što se ova djeca vesele. I jaslice su tu, ali njih malo tko gleda. Još mi nije jasno čiji oni danas rođendan slave, jer ne spominju slavljenika, a ni međusobne čestitke im, osom djece, nisu baš srdačne. Nije mi jasno. A darovima se vesele samo djeca, iako neki mali dječačić plače jer nije dobio nešto što je htio. Ali što mu nedostaje autiću? On hoće neki…neki…plejstej…kako? Olejstejšn? Ne, plejstejšn! Što li mu je to? Zar se on ne zna igrati u prirodi, u parku, u šumi. Prolazi ovaj dan, svi su kiseli i samo bulje u onu kutiju sa pomičnim slikama, kako li se zove!? Ah, sjetih se; televizija. Ali nigdje radosti? Pa za koga ja ostavih svoje korijenje i sada ovako nakinđuren stojim u kutu sobe! Žena ima masnicu na licu, drvosječa ju je tukao. A slavljenika dana nigdje. Čudno. Što je ovim ljudima Božić? Gdje je taj Mali Bog? Nije mi jasno zašto se ne raduju rođenju tog malog. Pa zašto onda slave… Ne znam… 26. prosinca Jutros su svi duže spavali nego obično, a i nedjelja je. Opet kisela monotonija. Djeca su se htjela igrati sa tatom, ali ih je on ignorirao jer je radije na televiziji gledao pomične slike kako neki mali ljudi trče za nekom loptom. Čudno, jer tome čovjeku ti mali ljudi na televiziji nisu ništa, a oko njega su njegova djeca sa kojom neće da se igra. Čak se izderao na njih. Mame im opet nema. Možda je kod ovih ljudi običaj da se tuku na Božić i da budu kiseli. Stvarno čudan svijet. 27. prosinca Djeca danas stalno plaču, jer se mama nije pojavila. Tata je bio pijan. Možda je slavio Božić. Djeca su htjela pjevati nešto «Radujte se narodi…» ali je tata dreknuo da zamuknu. Pa su djeca ušutjela. Možda je tajna blagdana u vikanju. Nije mi baš jasno, ali bih da taj klinjo Božić uopće ne dođe jer će se ovaj tip opet derati i vikati. Meni žute iglice na granama i loše mi je. Neću još dugo. 28. prosinca Mama dječice se pojavila. Kaže da je bila kod svoje mame. Djeca su nešto veselija, ali tate im nema. Možda je kod one mlade tete što je sinoć bila tu. Mama pričao skupoći, o tome kako nije moderna žena jer ne ide na doček neke tete koju je nazvala Nova Godina. E i toj je bolje da ne dolazi u ovaj stan, kao što je onaj malac Božić bio lukav pa nije došao u ovu kiselu atmosferu. Ne znam čemu darovi i jaslice. A najviše me boli što su me posjekli i ostavili ovdje da trunem… 1. siječnja Ta teta Nova Godina nije se pojavila. Možda je i bolje jer stvari ovdje ne stoje dobro. Došao tata. Samo šuti i kaže djeci da su kopilad i da se gone od njega. A htjeli su mu nešto čestitati. Možda je to čestitka da se kaže: «Vi ste kopilad!» Mama je šutjela cijeli dan, samo je grintala da tko joj natovari neka derišta pa ona ne može na doček. Ne znam što su derišta. Djeca su se igrala oko mene i praćkom gađala ukrase po mojim granama. Užas. A meni je stvarno slabo i osjećam da se bliži kraj. 6. siječnja Na izmaku sam snaga. Danas živčana mama i još živčaniji tata skidaju ukrase sa mene. Tata viče da neće on nešto na pravoslavni Božić, da je on katolik i svi njegovi… Žena mu šuti, ali kao da ima novu modricu ispod oka. Možda joj je tako čestitao, ali se ne bih zakleo da se tako čestita. A Božić i Nova Godina su otišli kod nekih pravoslavaca, kako tata kaže. Pametni su ti dvoje, zbrisali su kad su vidjeli da do njih stvarno ovdje nitko ne drži. Možda će im kod tih novih biti bolje. Ali zašto mene ne ostave ovdje još koji dan. Vjerojatno zbog pravoslavaca, kako ovaj kaže. Tužno… Zar svi ljudi nisu isti. Evo me kod kontejnera, umirem… |
03.01.2005., ponedjeljak
IZBORI BEZ IZBORA
Evo, tu smo, započelo je. Već smo u prvom radnom tjednu nove kalendarske godine, i glavnina je blagdana već iza nas, što i nije tako loše, jer smo svi već pomalo zasićeni čestitarskom atmosferom opterećenom manijom kupovanja svega i svačega što bismo mogli proglasiti poklonom i nekome utrapiti.Nova je godina kod nas počela, a kako će drugačije na ovim našim prostorima, nego politikom. Potrošeni su milijuni kuna na provedbu izbora za predsjednika koji je politički tek malo više od obične figure. A za jedno takvo mjesto, koje nosi hrpu novaca te gomilu protokolarnih iskazivanja časti, borilo se čak 13 kandidata. Nije ni čudo, kod nas bi se svaka baba bavila politikom, krojila granice države, vodila ratove i bila, ako ne u Saboru, a ono barem predsjednica države. A tek mirovina predviđena za obnašanje predsjedničke službe! Tako su nam se zadnjih mjesec dva sa jumbo plakata kesili razni likovi, ovisno koliko su novaca imali za svoju promidžbenu šaradu. Naravno, sada se ti isti ne pitaju tko će te iste plakate ukloniti. A slogani su im bili za prosječno retardirane (valjda nas ti političari takvima smatraju!), ono, tipa, kako je ovaj pošten, ovoj su ljudi ispred politike (da, ali koji?), ovaj je naš predsjednik (čiji «naš»?), ovaj bi ojačao vojsku, ovaj nas ne bi izdao… Svakako, takvih je parola bilo još samo u recitacijama prilikom primanja u pionire. Valjda. U toj su se kampanji sakupili razni likovi koje očito samo ova i ovakva zemljica dati može, a svi su oni, kako im iz predstavljanja proizlazi, eto sami Bogom dani te čekaju svoj trenutak da učine epohalna djela. Samo da budu izabrani! Ma vidi ti njih! Sami genijalci, nema što. Blago nama kad ih takve imamo. Evo ja sam za to da svaki od njih bude pobjednik izbora, pa da svaki od njih godišnje bude predsjednik na jedan mjesec. Tako barem nećemo istu budalu trpjeti čitavu godinu. Ja ne sumnjam u časne nakane u barem nekog od tih kandidata, ali pokazalo se da je kod nas i u Latinskoj Americi, dijelovima Afrike i Azije, upravo plodno tlo da na vlast dođu ljudi potpuno nesposobni za bilo što pametno učiniti, ali zato jako sposobni da narodu zajaše za vrat. Tako se vremenom stvori struktura u društvu koja svoju nesposobnost očituje i u državnom vrhu, stvori se jedna oligarhija novopečenih bogataša koji, kad se dokopaju medija, iz države isisaju sve što se isisati da, a sve što vrijedi proda strancima koji se prema domaćem čovjeku odnose upravo na kolonijalistički način. Tako se stvori jedna banana – republika, koja biva na podsmjeh cijelom svijetu. A kad se u takvoj državi ne sankcioniraju neonacističke ideje, onda nekoliko frustriranih djedica po gradovima vješta plakate sa likovima haaških optuženika, mašira u ustaškim uniformama i demonstrativno održava mise za davno preminule zločince, obezvrjeđujući tako i svetost vjerskih obreda i osjećaje svih ljudi dobre volje koji se bore za svijet bez totalitarizma i zločina. U takvom kontekstu smo ušli u novu kalendarsku godinu. Sada smo imali još i to zlo da predsjednik nije izabran u prvom izbornom krugu, pa na slijedi još trošenja novaca poreznih obveznika za još jedan izborni krug, koji će biti za dva tjedna. Jao nama! Jao! Još će nam kljucati po mozgu i vrijeđati naše uši likovi sa plakata i iz televizijskih spotova! Još dva duga tjedna. Pa gdje da čovjek pobjegne od te grozote!? Kad bi od te šarade od predsjedničkih izbora bilo neke koristi, dalo bi ih se pretrpjeti, ali, koga god dobili za predsjednika (predsjednicu?), opet će trošiti novac poreznih obveznika i pričati gluposti uzalud. Naime, ustavni položaj predsjednika države kod nas predsjedniku omogućuje samo te dvije navedene aktivnosti; da troši novac i da priča bedastoće. I sve to onda moramo trpjeti nekoliko nadolazećih godina; koji horor. No, gledajmo to sa veselije strane. Što bismo, jadni, da živimo npr. na Islandu!? U životu bismo samo lovili bakalar ili se skijali, nitko nas ne bi šljivio, nitko nas ne bi osvajao niti bismo ikom bili zanimljivi. Totalno bezvezan život. S druge strane, naime, nama na ovim prostorima barem nije nikada dosadno, ni naciji u cjelini, ni pojedincu. A za to su zaslužni upravo ovi koje na izborima, koji su postali poput blagdana – brojni i beskorisni, biramo, jer se do iznemoglosti možemo živcirati, kukati ili se smijati nad njihovim (ne)djelima. «Mana» tog sustava je «samo» ta što se njihove gluposti obiju o glavu upravo nama, običnim građanima. |