Arhangel
03.01.2005., ponedjeljak
IZBORI BEZ IZBORA
Evo, tu smo, započelo je. Već smo u prvom radnom tjednu nove kalendarske godine, i glavnina je blagdana već iza nas, što i nije tako loše, jer smo svi već pomalo zasićeni čestitarskom atmosferom opterećenom manijom kupovanja svega i svačega što bismo mogli proglasiti poklonom i nekome utrapiti.Nova je godina kod nas počela, a kako će drugačije na ovim našim prostorima, nego politikom. Potrošeni su milijuni kuna na provedbu izbora za predsjednika koji je politički tek malo više od obične figure. A za jedno takvo mjesto, koje nosi hrpu novaca te gomilu protokolarnih iskazivanja časti, borilo se čak 13 kandidata. Nije ni čudo, kod nas bi se svaka baba bavila politikom, krojila granice države, vodila ratove i bila, ako ne u Saboru, a ono barem predsjednica države. A tek mirovina predviđena za obnašanje predsjedničke službe! Tako su nam se zadnjih mjesec dva sa jumbo plakata kesili razni likovi, ovisno koliko su novaca imali za svoju promidžbenu šaradu. Naravno, sada se ti isti ne pitaju tko će te iste plakate ukloniti. A slogani su im bili za prosječno retardirane (valjda nas ti političari takvima smatraju!), ono, tipa, kako je ovaj pošten, ovoj su ljudi ispred politike (da, ali koji?), ovaj je naš predsjednik (čiji «naš»?), ovaj bi ojačao vojsku, ovaj nas ne bi izdao… Svakako, takvih je parola bilo još samo u recitacijama prilikom primanja u pionire. Valjda. U toj su se kampanji sakupili razni likovi koje očito samo ova i ovakva zemljica dati može, a svi su oni, kako im iz predstavljanja proizlazi, eto sami Bogom dani te čekaju svoj trenutak da učine epohalna djela. Samo da budu izabrani! Ma vidi ti njih! Sami genijalci, nema što. Blago nama kad ih takve imamo. Evo ja sam za to da svaki od njih bude pobjednik izbora, pa da svaki od njih godišnje bude predsjednik na jedan mjesec. Tako barem nećemo istu budalu trpjeti čitavu godinu. Ja ne sumnjam u časne nakane u barem nekog od tih kandidata, ali pokazalo se da je kod nas i u Latinskoj Americi, dijelovima Afrike i Azije, upravo plodno tlo da na vlast dođu ljudi potpuno nesposobni za bilo što pametno učiniti, ali zato jako sposobni da narodu zajaše za vrat. Tako se vremenom stvori struktura u društvu koja svoju nesposobnost očituje i u državnom vrhu, stvori se jedna oligarhija novopečenih bogataša koji, kad se dokopaju medija, iz države isisaju sve što se isisati da, a sve što vrijedi proda strancima koji se prema domaćem čovjeku odnose upravo na kolonijalistički način. Tako se stvori jedna banana – republika, koja biva na podsmjeh cijelom svijetu. A kad se u takvoj državi ne sankcioniraju neonacističke ideje, onda nekoliko frustriranih djedica po gradovima vješta plakate sa likovima haaških optuženika, mašira u ustaškim uniformama i demonstrativno održava mise za davno preminule zločince, obezvrjeđujući tako i svetost vjerskih obreda i osjećaje svih ljudi dobre volje koji se bore za svijet bez totalitarizma i zločina. U takvom kontekstu smo ušli u novu kalendarsku godinu. Sada smo imali još i to zlo da predsjednik nije izabran u prvom izbornom krugu, pa na slijedi još trošenja novaca poreznih obveznika za još jedan izborni krug, koji će biti za dva tjedna. Jao nama! Jao! Još će nam kljucati po mozgu i vrijeđati naše uši likovi sa plakata i iz televizijskih spotova! Još dva duga tjedna. Pa gdje da čovjek pobjegne od te grozote!? Kad bi od te šarade od predsjedničkih izbora bilo neke koristi, dalo bi ih se pretrpjeti, ali, koga god dobili za predsjednika (predsjednicu?), opet će trošiti novac poreznih obveznika i pričati gluposti uzalud. Naime, ustavni položaj predsjednika države kod nas predsjedniku omogućuje samo te dvije navedene aktivnosti; da troši novac i da priča bedastoće. I sve to onda moramo trpjeti nekoliko nadolazećih godina; koji horor. No, gledajmo to sa veselije strane. Što bismo, jadni, da živimo npr. na Islandu!? U životu bismo samo lovili bakalar ili se skijali, nitko nas ne bi šljivio, nitko nas ne bi osvajao niti bismo ikom bili zanimljivi. Totalno bezvezan život. S druge strane, naime, nama na ovim prostorima barem nije nikada dosadno, ni naciji u cjelini, ni pojedincu. A za to su zaslužni upravo ovi koje na izborima, koji su postali poput blagdana – brojni i beskorisni, biramo, jer se do iznemoglosti možemo živcirati, kukati ili se smijati nad njihovim (ne)djelima. «Mana» tog sustava je «samo» ta što se njihove gluposti obiju o glavu upravo nama, običnim građanima. |