Razne su ideologije prohujale ovim našim prostorima, i u svojem pustošenju ostavile neizbrisiv trag užasa, smrti i razaranja. Nabrajati sve totalitarizme koji su žderali dušu čovjeka sa ovih međa nije ni lako, ni u ovom trenutku potrebno, ali jedan je zadatak jasan kada je o tim sustavima riječ; ne zaboraviti zlodjela koja su za sobom ostavili.
Jer, možda je najveće zlo od zala koja su počinjena; zaboraviti zločine; dopustiti ropotranici povijesti da sjećanja relativizira, ili zaboravu da ih za sva vremena odnese. Još je veći zločin od tih; negirati zločin, hiniti da ga nikada i nije bilo!
Stoga je nezamislivo da u sred Europe jedna demokratski izabrana vlast, kao što je kod nas nedavni slučaj, tako blago i olako prelazi preko isticanja i veličanja nacističkih simbola, pa kitila se njima tek šačica frustriranih starčića, ili nekolicina pubertetlija ispranih mozgova na Thompsonovom koncertu. Žalosna je činjenica da je ovdašnja vlast morala reagirati, barem onako blago, ne iz vlastitog uvjerenja, već iz pukog straha da europski političari u osjetljivoj vanjskoj politici štogod novog nam ne zamjere. Ljigavo i licemjerno o ovdašnjih vlasti; zlo i upravo sotonsko od onih koji su spomenute događaje inicirali.
Ovih se dana čitav demokratski svijet spominje nacističkih zločina počinjenih tijekom Drugog svjetskog rata, a prigodom 60 godina od oslobođenja zloglasnog logora Oswietzim, poznatijeg pod germaniziranim nazivom Auschwitz. U glavama mnogih ovdašnjih (ne)ljudi značenje krvavog pira koji se pod nacističkom čizmom vodio još nije našlo pripadajuće mjesto; mjesto u kategoriji – ZLOČIN, pa se nerijetko pitanje nacističke (u našim prilikama ustaške) rasističke politike želi prikazati kao rezultat vremena, političkih okolnosti ili traženja nekakve zadovoljštine za zla koja su im/nam drugi u prošlosti nanijeli. Čak su se mogli čuti i nekakvi pokušaji relativiziranja nacističkog zla, čak iz vrhova vlasti, i to u našoj nedavnoj prošlosti, do jučer, praktički. U tom kontekstu su se spominjala premještanja kostiju i mijenjanje značenja spomen – područja iz doba NDH. Tragično; to dokle (ne)ljudski um može srozati dušu čovjekovu. Ne ponovilo se da bilo tko i u jednom djeliću pameti takvo što i pomisli.
Sjećajući se Auschwitza, Treblinke, Birkenaua, Dahaua, Jasenovca i drugih mjesta u kojima i najtvrđe srce mora proplakati, ni u jednom trenutku ne možemo, niti želimo, zanemariti ili, nedajbože, obezvrijediti nebrojene patnje sibirskih Gulaga, Golih otoka, Kambodže, Pinochetovog Chillea, kao ni Ovčare, Manjače, Keraterma, Srebrenice, Bjeljine, Omarske, Srijemske Mitrovice ili bilo kojeg drugog mjesta nebrojenih trpljenja. Tom tužnom nizu u naše vrijeme moramo pribrojiti i Guantanamo, Abbu Graid i druga poprišta zla.
Danas su dani sjećanja upravo na žrtve mržnje i bezumlja u koje čovjek može samog sebe spustiti. Teško je reći što je veća tragedija; patnje i smrt milijuna Židova, Roma i svih ljudi čija je «greška» bila što se nisu svidjeli idejama Austrijskog Soboslikara, ili je veća tragedija ta što su mnogobrojni ljudi dopustili sebi postati zvijerima. A da nesreća bude veća, ni drugi ništa iz povijesti nisu naučili, već su, posebno na ovim našim prostorima, nacističke zločine ponovili na kraju XX. stoljeća. I većina se pretvarala da ništa ne vidi. Opet.
Ni danas, niti ikada značenje zločina antisemitizma ili netolerancije, bilo koje vrste i u bilo kojem vremenu, neće biti zaboravljeno; na to nas obvezuju duše onih koji se završili u pećima konc – logora, ali i generacije koje dolaze. Ne, nećemo nositi kompleks neke sveopće krivnje, koje nema, jer počinitelj zločina ima ime, jer su nestali oni koji su zlodjela činili, ali će nas visoki dimnjaci logorskih krematorija i nebrojeni grobovi uvijek opominjati da ne zaboravimo ono što se dogodilo. To je zadatak naš, i naših sinova, i sinova njihovih sinova, sve dok sunce bude obasjavalo ovaj naš svijet.
Autor ovih redaka neće se sablazniti nad licemjernim klanjanjima velikosvjetskih moćnika koji se danas diplomatski pojavljuju u Auschwitzu, jer ti su mogli spriječiti zločine nad nevinima u Hrvatskoj, Bosni, Darfuru i drugdje, a nisu. Političari poput tih su uvijek bili i ostali sablazni bez duše, i njihova imena neće biti upisana u Knjizi Života na Nebesima. Autor ovih redaka pridružuje se u duhu svim onim ljudima dobre volje koji se klanjaju grobovima i pepelu nevinih, iz čiste ljubavi i suosjećanja. Uopće me nije briga hoće li netko tko ovo bude čitao možda misliti da je to patetično ili ne, neka misli što hoće. Meni je samo važno da ja znam, da sam ja svjestan da je zlo zlo, da je zločin zločin i da je zločinac zločinac, i da zlo nema nikakvog opravdanja niti uporišta! Meni je važno da znam da onaj tko donosi rasne zakone šuruje sa samim Vragom i da nije dostojan spomena, a kamo li veličanja; meni je važno da sam svjestan, da učim mlađe da se ljudi mjere samo po dobroti koju dijele, a ne po broju krvnih zrnaca ili kojoj drugoj osobini. Zato nikada neću zašutjeti toga se spominjati i o tim vrijednostima govoriti onima koji žele gledati očima srca i razuma; to je zadatak na koji me poziva moja savjest, moja svijest, moje srce, svaki dio mojega bića. To je poziv koji mi upućuje moja čovječnost.