Arhangel
06.01.2005., četvrtak
BOŽIĆNA PRIČA
Ovih dana u vrećici bačenoj u smeće nađoh nešto neobično; dnevnik. I to ne običan dnevnik, već dnevnik, nećete vjerovati, jednog božićnog drvca koje je beživotno ležalo pored kontejnera, onako jadno, ogoljeno, iščupano. Slomih svoj ponos, zavukoh ruku u smeće i uzeh čitati…24. prosinca Ne, ne čupajte me, evo ih, dolaze sa pilom i sjekirom, o ne! To boli, čovječe sa sjekirom, boli, ne, ne diraj moje korijenje, ne odvajaj me od njega, ne nosi me iz moje šume, ovo malo jadne šume što je još ostalo…Uzalud…jecam, ali me ne čuju…niti žele. A čuo sam od drugih da su neke smreke i jele fino živjele u pitarima, pa su ih takve odnijeli ljudi u svoje domove, da bi ih na kraju posadili u svoje vrtove. Ali ja nisam takve sreće…Živjeti ću još nekoliko dana bez korijenja, u nekom stablu zabodeno, dok se u meni bude držalo ovo još malo vlage, a onda… Evo me u nekoj kući, staviše me u kut na neku stolicu bez naslonjača. Zašto ova gospođa mrmlja mužu da nisam lijepo i da mi grane previše strše… Što? Da nisam dovoljno zeleno i da sam preveliko!? O ne! Neće me valjda sada još potkresavati? Ipak neće! Uh… Evo na mene stavljaju ukrase i svjećice. Nemam ništa protiv, ali to je znak kraja, jer kad blagdani prođu… jao meni! Ali, zašto se oko mene raduju samo djeca? Zašto je onaj gospodin koji me je sjekao tako loše volje!? Ne, zašto je opet ošamario svoju ženu!? Pa ja sam mislilo da je Božić u nečem drugom… 25. prosinca Jutros ispod mene namjesto zemlje i mog korijenja darovi. Joj što se ova djeca vesele. I jaslice su tu, ali njih malo tko gleda. Još mi nije jasno čiji oni danas rođendan slave, jer ne spominju slavljenika, a ni međusobne čestitke im, osom djece, nisu baš srdačne. Nije mi jasno. A darovima se vesele samo djeca, iako neki mali dječačić plače jer nije dobio nešto što je htio. Ali što mu nedostaje autiću? On hoće neki…neki…plejstej…kako? Olejstejšn? Ne, plejstejšn! Što li mu je to? Zar se on ne zna igrati u prirodi, u parku, u šumi. Prolazi ovaj dan, svi su kiseli i samo bulje u onu kutiju sa pomičnim slikama, kako li se zove!? Ah, sjetih se; televizija. Ali nigdje radosti? Pa za koga ja ostavih svoje korijenje i sada ovako nakinđuren stojim u kutu sobe! Žena ima masnicu na licu, drvosječa ju je tukao. A slavljenika dana nigdje. Čudno. Što je ovim ljudima Božić? Gdje je taj Mali Bog? Nije mi jasno zašto se ne raduju rođenju tog malog. Pa zašto onda slave… Ne znam… 26. prosinca Jutros su svi duže spavali nego obično, a i nedjelja je. Opet kisela monotonija. Djeca su se htjela igrati sa tatom, ali ih je on ignorirao jer je radije na televiziji gledao pomične slike kako neki mali ljudi trče za nekom loptom. Čudno, jer tome čovjeku ti mali ljudi na televiziji nisu ništa, a oko njega su njegova djeca sa kojom neće da se igra. Čak se izderao na njih. Mame im opet nema. Možda je kod ovih ljudi običaj da se tuku na Božić i da budu kiseli. Stvarno čudan svijet. 27. prosinca Djeca danas stalno plaču, jer se mama nije pojavila. Tata je bio pijan. Možda je slavio Božić. Djeca su htjela pjevati nešto «Radujte se narodi…» ali je tata dreknuo da zamuknu. Pa su djeca ušutjela. Možda je tajna blagdana u vikanju. Nije mi baš jasno, ali bih da taj klinjo Božić uopće ne dođe jer će se ovaj tip opet derati i vikati. Meni žute iglice na granama i loše mi je. Neću još dugo. 28. prosinca Mama dječice se pojavila. Kaže da je bila kod svoje mame. Djeca su nešto veselija, ali tate im nema. Možda je kod one mlade tete što je sinoć bila tu. Mama pričao skupoći, o tome kako nije moderna žena jer ne ide na doček neke tete koju je nazvala Nova Godina. E i toj je bolje da ne dolazi u ovaj stan, kao što je onaj malac Božić bio lukav pa nije došao u ovu kiselu atmosferu. Ne znam čemu darovi i jaslice. A najviše me boli što su me posjekli i ostavili ovdje da trunem… 1. siječnja Ta teta Nova Godina nije se pojavila. Možda je i bolje jer stvari ovdje ne stoje dobro. Došao tata. Samo šuti i kaže djeci da su kopilad i da se gone od njega. A htjeli su mu nešto čestitati. Možda je to čestitka da se kaže: «Vi ste kopilad!» Mama je šutjela cijeli dan, samo je grintala da tko joj natovari neka derišta pa ona ne može na doček. Ne znam što su derišta. Djeca su se igrala oko mene i praćkom gađala ukrase po mojim granama. Užas. A meni je stvarno slabo i osjećam da se bliži kraj. 6. siječnja Na izmaku sam snaga. Danas živčana mama i još živčaniji tata skidaju ukrase sa mene. Tata viče da neće on nešto na pravoslavni Božić, da je on katolik i svi njegovi… Žena mu šuti, ali kao da ima novu modricu ispod oka. Možda joj je tako čestitao, ali se ne bih zakleo da se tako čestita. A Božić i Nova Godina su otišli kod nekih pravoslavaca, kako tata kaže. Pametni su ti dvoje, zbrisali su kad su vidjeli da do njih stvarno ovdje nitko ne drži. Možda će im kod tih novih biti bolje. Ali zašto mene ne ostave ovdje još koji dan. Vjerojatno zbog pravoslavaca, kako ovaj kaže. Tužno… Zar svi ljudi nisu isti. Evo me kod kontejnera, umirem… |