Arhangel
09.01.2005., nedjelja
PRIMITIVNI MALOGRAĐANI
U trenucima kada se čitava ova nadasve čudna nacija priprema za početke pregovora za članstvo u Europskoj Uniji, čovjeku dođe pomisliti da se u našem društvu ipak nešto promijenilo i da su stvari krenule nabolje. Ne da bi stvari trebale krenuti nabolje samo radi europskih društvenih normi, već radi dobra samog kao takvog. A kada se čovjek u ovom košmarnom svijetu pribalkanskog društvenog okružja možda i ponada da su se stvari pokrenule sa mrtve točke, da se nešto pomiče, mijenja, razvija, jedan, na prvi pogled sasvim običan prizor, vrati ga iz svijeta iluzije koju je sam stvorio svojom naivnošću, u turobnu stvarnost.U jednom našem gradu koji se ne razlikuje previše od bilo koje domaće provincijske sredine, ulice i trgovi prigodno su bili ukrašeni gomilom kičastih blagdanskih ukrasa koji su tjednima bliještili na sve strane. Okićena su bila čak i stabla pored ulice, koja su u ovo doba godine bez lišća. Dobro. Koliko god to bahato i neisplativo bilo, čovjeku je ipak bilo drago da se unatoč sivoj svakodnevici našoj svagdašnjoj, barem u gomili blagdanskog kiča u gradu osjeća da je posebno doba godine. Trošenje novca poreznih obveznika na kupnju ukrasa, ukrašavanje, skidanje ukrasa, kao i na potrošenu električnu energiju ovom ćemo prilikom zanemariti, iako se ne radi o zanemarivim svotama, pogotovo u većim sredinama. Tako su više od mjesec dana svi ti blještavi lampioni, zvjezdice, pahuljice i vitice, borovi i ina okićena stabla bili dio naše svakodnevice. I mi smo mislili da idemo u Europu jer se naš grad ne razlikuje od drugih zapadnoeuropskih sredina, pa barem kada je u pitanju blagdanska atmosfera, kad se s njima ne možemo mjeriti po zaposlenosti, marljivosti i odgovornosti, a da ne govorimo o snošljivosti i poštivanju drugih i drugačijih. A onda je došao blagdan Bogojavljenja, ili Sveta Tri Kralja, kako mu je popularniji naziv, a koji se slavi 6. siječnja. Taj se blagdan još naziva i Epifanija, dan kada se utjelovljeni Bog; Isus Krist objavio svijetu, koji ga je simbolično pozdravio predstavljen u tri Mudraca/Kralja koji dođoše sa Istoka pokloniti mu se. Zanimljivo je da se ovaj blagdan među kršćanima slavio od starine, dok se Božić počeo slaviti tek u četvrtom stoljeću. Zašto sve ovo pišem? Zato što su u našem gradu na blagdan Bogojavljenja svi oni pusti blagdanski ukrasi po ulicama i trgovima bili ili ugašeni ili na brzinu uklonjeni, tako da su od svega ostali samo kabeli za struju. Tužno. Tužna slika blagdanskog ugođaja u našem gradu za blagdan Bogojavljenja. Zašto? Zar zbog sveta Tri kralja? Ma neee! Nemaju oni, jadničci s time nikakve veze. Božićno vrijeme traje do nedjelje poslije Bogojavljenja, pa to nije razlog za skidanje ukrasa, barem ne onako na brzinu. Razlog skidanja navedenih ukrasa jest primitivizam koji, na žalost, još uvijek vlada u dobrom dijelu našega puka u našim provincijskim sredinama, a na žalost, takve su i lokalne vlasti; ne glupe, nego licemjerne. Uzalud Europa kad nam je Balkan u svijesti, u glavama. Razlog naglog tamanjenja ukrasa u našem gradu jest što je 6. siječnja po Gregorijanskom, ujedno 24. prosinca po starom, Julijanskom kalendaru, kada istočni kršćani slave Badnjak, a dan kasnije, 7. siječnja/ 25. prosinca slave Božić. Tragična je spoznaja da gradskim vlastima, a i građanima koji na Bogojavljenje na brzinu izbacuju blagdanske borove iz kuća, Božić nije ništa više od potvrde društvenog statusa «pravih Rvatina», a to je ono što ih razlikuje od «onih drugih», napose od kršćana istočne Crkve; pravoslavaca. Zato, da se ne bi, nedajbože, mislilo da se u našem gradu slavi «pravoslavni» Božić, bilo je potrebo brzinom tsunamija poharati sve ukrase na javnim mjestima. Tužno i tragično. Sva ta malograđanština pokazuje onima koji žele gledati svojim očima, koji žele razmišljati svojim mozgom i koji žele osjećati svojim srcem govori da ne da nismo dostojni Europske Unije (to je manje zlo), već da nismo dostojni Božića, Malog Boga koji je na svijet došao radi Hrvata i Srba, Izraelaca i Palestinaca, Kineza, Rusa, Eskima, Tajlanđana, crne, bijele, žute, crvene rase, političara i desne i lijeve političke opcije, koji je došao radi katolika, pravoslavaca i protestanata jednako, radi budista, muslimana, hindusa i animista, radi svih ljudi. Doista, gledajući sve to, osjećam tugu u srcu jer Mali Bog koji se davno radi nas rodio nema mjesta u našim srcima punima zlobe prema drugima i drugačijima. Mora da je Mali Bog tužan, jer se čini da se je uzalud tresao od hladnoće u betlehemskoj štali, da je uzalud boravio među nama, da je uzalud umro i uskrsnuo za nas. Jer mi se nismo promijenili, ništa od Malog Boga nismo naučili. Tužno. Tugujem s Malim Bogom zbog toga… |