Arhangel
09.02.2005., srijeda
Islandski san
Jednom je jedna moja prijateljica ustvrdila da joj se čini kako je nama sa ovih prostora jednostavno suđeno živjeti u neprilikama, i da joj je to bolje nego živjeti u zemljama poput Islanda, gdje cijeli život provedeš skijajući se ili loveći bakalar, jer tamo ništa drugog i nema i samim time nikom nisi ni zanimljiv! Ja sam se tada nasmijao na tu teoriju, smatrajući u njoj najvećom i ujedno jedinom vrijednosti to što je simpatična u svojoj sarkastičnosti.Pa kako vrijeme prolazi i godine odmiču jedna za drugom, sve mi se više čini da je na neki nevjerojatan i lucidan način teorija moje prijateljice bila u pravu, barem donekle. Ja, istina, u sudbinu ne vjerujem; uvjeren sam da smo u svojoj slobodi najvećim dijelom sami krojači svoje povijesti, i osobne i društvene, ali ne mogu ne zaključiti da kada živiš u zemlji na vjetrometini Europe, u predziđu Balkana, kako neprestano bivaš u centru zanimanja; što svjetskih moćnika, što lokalnih diktatorčića koji u svojim nacionalističkim megalomanskim planovima neprestano sanjaju neke svoje zemlje sa pridjevom «Velika», pa onda s vremena na vrijeme svoje snove pokušavaju ostvariti pod svaku cijenu; cijenu koju će drugi platiti, naravno. Osvrnem li s samo na (ne)prilike tijekom dvadesetog stoljeća, odmah mi biva jasno da nije bilo ni jednog jedinog sukoba na ovim stranama, ili neprilike svjetskih razmjera, čiji plamen nije bio zahvatio ovdašnje ljude. Pa se čovjek zapita; pa zar opet mi!? U tom smislu mi se čini da je ekipi na Islandu stvarno super, jer ih nitko ne dira tamo među njihovim gejzirima i bakalarima. Jest, doduše, da im je zapravo dosadno, ali više bih i ja volio da nam je svima u zemlji dosadno, nego da nam je ovako kako nam već jest! Tako nam je neprestano. Ne znam zbog čega. Ne znam ni zbog čega baš o ovome pišem; ali stvarno mi je više pun kufer politike i njenog kurvinog pira koji se neprestano odvija pred našim očima i u koji smo svi uvučeni, čije posljedice osjećamo doslovno svakoga dana i u svakom trenutku. Svaki put kada čovjek pomisli da je nagore prošlo i da se napokon može okrenuti sebi i samoostvarenju, uvijek se nađe neki svjetski seronja koji nađe domaćeg mu pandana, pa onda zajedno rade ono što im imena govore. Tako nas zadnjih godina i mjeseci neprestano zasipaju pitanjem tzv. «Haaških osumnjičenika», pa se sve čini da nas ta šugava Europa zapravo drži kao blago retardiranu djecu kojoj je mjesto u nekom prihvatilištu sa sličnom retardiranom djecom, a ne u europskom razredu sa sebi jednakopravnima, zdravima. Prilično sam siguran da bi svi ti likovi, kad ne bi postojao Ante Gotovina, iskopali nekog novog lika ili pitanje da nas njime zaj… u zdrav mozak. Ne kažem ja da među domaćom zvjeradi od političara nema onih koji su odgovorniji od one europske za situaciju oko tog čovjeka, ali što je previše; previše je. Ponašaju se kao stara cura koja se neprestano nećka hoće li ili neće prihvatiti zaručnikovu prošnju, neprestano tražeći njegove nedostatke, kako bi stvorila dovoljno vremena dok ne dođu novi prosci. Sada je zaručnik crn, a ne bijel, sada nema pa ima svaki zub u glavi, pa mu nije dobra frizura, pa ne koristi miris koji joj se sviđa, pa nema obje noge, pa ima obje noge, pa je viši od metar i devedeset, pa nije… I tako do u nedogled. Sve što ću reći na tu situaciju je: BLJAK! A sada malo ozbiljnosti; najbolju ocjenu spomenutog slučaja iznio je jedan politolog na državnoj dalekovidnici kada je ustvrdio da je britansko ustrajavanje oko slučaja Gotovina samo povod da ne dođe do stabilizacije u ovoj regiji, kako bi engleska politika u ovom dijelu Europe i dalje igrala vodeću ulogu. U skladu sa tom politikom je i toleriranje nacističke kvazi-države u BiH, tzv. Republike Srpske, čije je postojanje garancija nestabilnosti regije, a time i povod za britansku dominaciju ovdje. I stvarno; kad se bolje pogleda situacija jasno se vidi da su na svim ključnim mjestima u bosanskom protektoratu zapravo Englezi, čak su i zapovjedni kadar u NATO postrojbama u BiH. Prema riječima televizijskog analitičara, takvo će stanje potrajati sve dok se stari bastion engleske politike na Balkanu; Srbija, ne konsolidira, kako bi, kao u dobra stara vremena, Englezi preko Beograda ponovno dominirali na Balkanu. Time će se postići da i druge zemlje, a s njima i Hrvatska, u bloku pod srbijanskim vodstvom, uđu u Europsku Uniju. U tom smislu treba shvatiti ovdašnje «traženje dlake u jajetu» kad je u pitanju približavanje Hrvatske Europskoj Uniji, a u pozadini svega je vječni engleski interes da se zaustavi germanski utjecaj na istok, u sklopu prastare parole o Germanima od Hannovera do Basre. U tom smislu postaje jasan i nezaustavljivi britanski angažman u Iraku; tko prvi do nafte – taj je pobjednik, taj vlada. Tako se povijest ponavlja; prije stotinjak godina dogodila se ista stvar; kada Britanci više nisu mogli podržavati raspadajuće Otomansko Carstvo koje je služilo zadržavanju germanskog utjecaja na istok (Austro – Ugarska i Njemačka!), inicirali su dva balkanska rata i državni udar u Srbiji kako bi sada Srbija pod Karađorđevićima igrala ulogu brane pred Austro-Ugarima i Nijemcima. Kako smo prolazili tada, tako prolazimo i sada. Tužno i tragično. Zato, kada malo bolje razmislim, selim se na Island! Bolje mi je među bakalarom! |