Arhangel
19.02.2005., subota
Pronaći ono nešto...
Jedna divna misao koja se nedavno pojavila u sklopu programa jednog našeg elektronskog medija na divan način opisuje misli moje su tako prikladne za sva vremena, a osobito u ove dane kada se čovjeku nameće potreba promišljanja vlastitog postojanja i vrednovanja svojih (ne)djela. Misao je izrečena u uvodu jednog filma, i bio bi veliki propust ne memorirati ju:[Q]Kad čovjek ima sreću u sebi pronaći ono nešto, ili se s time ne može nositi pa poludi, ili se o njemu počnu ispredati legende.[/Q] Uvjeren sam da je ovu misao više nego dovoljno razmatrati ne izgovorivši o njoj ni riječi, pustiti da odzvanja u mislima, u srcu, da rađa stavove. Ali naš je blog medij koji tehnički ne dozvoljava takav luksuz, pa ćemo se zadovoljiti onim što nam naš medij nudi; sa par riječi. Pronaći u sebi ono nešto teško je, gotovo nemoguće u današnje okružju buke, užurbanosti i pritiska suvremenog načina života u kojem postajemo robovi vremena. Pronalaženje onog nečeg u sebi ostvarivo je samo u susretu sa samim sobom, što je moguće samo u sabranosti svojih misli, samo u ambijentu kada se malo «stane na loptu» i napravi rekapitulacija dana koji su nam darovani. To nipošto ne znači nekakav kraj ili prekid sa življenjem u punom smislu riječi, već jednostavno znači posvješćivanje sebi sebe samog; svoje svijesti, volje i osjećaja i prepoznavanje najvažnijih prioriteta u svijetu koji nam se nudi sa svojim vrijednostima. A najvažniji prioriteti za ispunjeno življenje nisu ni novac, ni nekretnine, ni karijera niti bilo što drugo tog tipa; najvažnija stvar u životu je biti pomiren sam sa sobom; biti iskren i pošten prema sebi samom; znati tko si, što si, kakav si i kamo smjeraš, što želiš. To je polazište sreće i životne ispunjenosti. Naravno, to je zadaća koju nije lako ispuniti niti ju se može odjednom ostvariti, budući da nam je najteže glavnu stvar staviti na glavno mjesto, jer, kako stvari stoje, danas je vrlo teško naše želje i željice, redovito glupaste i basmislene, razlikovati od onih stvarnosti koje nas zaista raduju i čine nas ispunjenima. U toj avanturi traženja ljudska je taština jedna od velikih prepreka postizavanja cilja; uvjereni smo da smo uvijek i apsolutno i baš u svemu u pravu, da nam nitko ništa ne mora govoriti što i kako (osobito ako smo u adolescentskim godinama), da nam neke navršene godine daju za pravo biti u pravu, da smo bolji od drugih, da više vrijedimo, da smo vredniji i valjaniji, kako zapravo mi trebamo drugima upravljati, da posao bolje radimo od drugih, da što drugi znaju, da su izuzev nas svi glupani; ukratko; redovito u nama čuči mali licemjer koji svima govori kako smo mi, zapravo, Bogom dani. U kontekstu taštine besmisleno je pokušavati krenuti na put pomirenja sa samim sobom. Ne, nisi nipošto ni bolji ni vredniji od drugih; u njihovim uvjetima možda bi bio samo gori; ovo je postavka od koje je krenuti! Onda se postavlja jedno važno pitanje; živjeti po standardima koje nam postavljaju drugi; obitelj, zajednica, društvo, mediji, ili živjeti sukladno vlastitom uvjerenju?! Vlastito dobro uvjerenje ne može biti nego pravedno i čovjekoljubivo, jer naš je razum, ukoliko je zdrav, otvoren spoznaji dobra (u suprotnom je bolestan!). Treba biti svjestan da društvo nipošto ne prihvaća samosvjesne, one koji idu svojim stazama, koji žele raširiti krila i poletjeti, koji ne žele životariti u krletkama za koje ih drugi uvjeravaju da su sva sloboda koja postoji; mnogi su to iskusili; društvo želi bezbrojnu, amorfnu masu bijelih ovaca kojima je lako manipulirati; ni jedna u vlastitu boju obilježena ovca nije u svijetu dobrodošla i krvožedni vuk u svijetu samo čeka priliku da takvu ovcu zgrabi. A bolje je jedan dan proživjeti na slobodnom nebu kao slobodan orao beskrajno leteći, nego živjeti stoljeće u zlatnoj krletki! Stoga traganje za onim nečim u sebi; za samosviješću u malenosti, nužno dovodi da nerazumijevanja okoline; tko god želi biti svoj odstupa od nekih okoštalih shvaćanja društva, a to dovodi do neprilika. Traganje za onim nečim u nama što nas ispunjava neizostavno je povezano sa trpljenjem, sa boli u duši koju nam često nanose najbliži, a trpljenje je, svi će se složiti, nešto što je u naše vrijeme pojam koji se naširoko zaobilazi. Stoga se traženje za onim nečim u sebi može izroditi u sukob sa okolinom; tu valja biti ustrajan i mudar, a ne kao mladi i naivni pjetlić skakati na prvu provokaciju! Dovoljno je sjetiti se pravila kako je u načelima potrebno biti dosljedan, a u djelovanju milosrdan, da se treba ugledati na trsku koja se na vjetru savije, ali ne bude iščupana, dok tvrdoglavi hrast iščupa prvo nevrijeme jer se nije znao saviti pred neverom. Biti pomiren sa sobom – tj. naći ono nešto u sebi i to ostvarivati svaki dan, zadatak je koji nam je ostvarivati svakodnevno, i čiji plodovi nose blagoslov ispunjenja oko se znamo nositi sa iskušenjima okoline; u protivnom, moramo glumiti da smo «kao i svi drugi», tj. igrati onako kako nam drugi sviraju i u životu pristati na glumu koja nam kao ljudima ne pristaje. Tko živi pomirenost sa samim sobom i sa spoznajom da je svijet oko nas takav kakav je, i da je borba sa samim sobom jedina u kojoj imamo izgleda za uspjeh, taj pronalazi smisao u svakom svojem danu, u svakom trenutku svojega života, u dobru, kao i u zlu koje mu se događa. Pronaći ono nešto u sebi (a što je za svakog od nas ljudi jedinstveno i individualno) znak je blagoslova, znak je dara Neba čovjeku. Tako kroz trpljenje čovjek dolazi do spoznaje o sebi koja nije rezultat filozofske spekulacije ili medijskog trenda, već do spoznaje koja je rezultat kontempliranja o sebi samome. Takav čovjek znak je u svijetu, stijeg podignut među narodima, simbol nade da nismo svi postali ovce u bezimenoj amorfnoj masi, da nismo tek brojevi u nekoj statistici ili zbroj slučajeva u svemiru, već da je svaki od nas svemir u malome. Onaj koji nađe u sebi ono nešto ne biva ni prepoznat, ni vrednovan, ni hvaljen, ali prijeđe u legendu… |