Arhangel
30.12.2004., četvrtak
MLADO LJETO
Vrijeme je kad odbrojavamo posljednje dane i sate tekuće godine, 2004. Rijetko će se ovih dana naći netko tko se barem u jednom trenutku neće osvrnuti na godinu koja je za njim/njom te dati ocjenu proteklih 365 dana, iako će rezimiranje proteklog biti zasjenjeno očekivanjima, nadama i željama za godinu koja je pred nama.Što je bilo, bilo je; u prošlosti i od prošlosti se živjeti ne može; što je prošlost nego tek sjećanje na odsječke vremena koje je nepovratno potrošeno i otišlo u ropotarnicu povijesti. Upravo je sjećanje to koje dijeli povijest od prošlosti, ali je tim dvama pojmovima zajedničko upravo to što su oba označena potrošenošću, onim što je prošlo. Stoga, posebno u ove dane, za prošlošću ne vrijedi žaliti jer mi smo ljudi sadašnjosti i sadašnjost je vrijeme koje nam je dano; ne ono jučer, a još ne ono što će biti sutra. Jer nama nije dano ništa ni u jučer ni u sutra; nama je činiti danas, danas je ono što nas obilježava. Nikada nećemo živjeti u onome jučer ili sutra; nama je uvijek danas i tako je čovjeku od postanka do kraja dana. Zato se od prošlosti u prošlosti ne može živjeti i bacanje je vremena i umaranje misli beskrajno razmatranje o prošlosti koja se vratiti i promijeniti ne može. Zato nam je sa prošlosti se pomiriti i živjeti u ovom sada, ovdje, danas. Jedino je u tome šansa da će naši dani biti ispunjeni smislom. Zato mojim dragim prijateljima koji čitaju ove stranice, ali i svim ljudima dobre volje želim u novoj 2005. godini obilje svega onog što će za njih biti najplodonosnije. Ne usuđujem se pretpostavljati što bi to bilo, jer i za samog sebe ne mogu reći što je za mene najbolje, budući da nije mudro željeti sebi sve i svašta što nam na um padne. Stoga, dragi prijatelji, u novoj godini želim vam da živite u svojoj sadašnjosti i u njoj nađete svoju sreću i smisao vaših dana; NA DOBRO VAM DOŠLO MLADO LJETO! Arhangel |
21.12.2004., utorak
Čestitka
Svima koji blagdan rođenja Kristova slave prema Gregorijanskom kalendaru, svim ljudima čija srca kucaju ljubavlju prema Bogu Stvoritelju i bratu čovjeku, svima koji se raduju svakom dobru koje novi dan donese bilo gdje na svijetu tom; svima, svima baš, neka budu blagoslovljeni predstojeći blagdani!Što može jedan mali čovjek nego željeti. Nikada nije mogao pomaknuti tijek povijesti, učiniti da sunce sja ili ne, da kiša pada ili snijeg zabijeli polja i vrhove planina, nikada nije mogao mali čovjek učiniti da dođe proljeće i vrate se lastavice, nikada nije mogao ni dodati niti oduzeti jednu zvijezdu sa neba, ni svojim danima dodati ni jednog trenutka… Ali uvijek je mogao, ali nije uvijek i htio, željeti dobro svima; sa svima se radovati u njihovim radostima i sa svima suosjećati u njihovim bolima. Vrijeme Božića vrijeme je kad smo na poseban način pozvani ostvarivati zajedništvo, kad smo pozvani otkucaje srca podijeliti sa drugima, sa svima koje volimo, vrijeme Božića je vrijeme blagoslova za sve narode, u kojem im je dano jednostavnošću betlehemskih pastira upoznavati jedni druge. Božićna dragost obuzima u ove dane svako srce, i misleći na Dijete iz jaslica betlehemskih, dijeli svoju radost sa svima koji su radosti potrebni. A toliko ih je potrebnih; tople riječi, zagrljaja, stiska ruke, poljupca, razgovora, društva, mira… O kad bi nam Božić doista ove godine došao; o kad bi nam Božić ove godine doista bio Mali Bog; o kako bismo radosni bili! Kad bismo svjetlo Betlehema nosili u sebi i ne rekavši ništa; kad bismo bili svjetlonoše Svjetla koje nas je obasjalo sa visina! Tada bi tek svi božićni ukrasi, i bor, i jaslice, i pokloni, i kolači, i prepuni stolovi dobili svoj pravi smisao. Jer Božić je u nama, ne oko nas, Božić nosimo u sebi, bez obzira bili vjernici ili ne, on nam je svima tako blizak, samo ako ga želimo podijeliti sa drugima, samo ako se želimo ostaviti vlastite oholosti, taštine i licemjerja čija tama našom krivicom ne dozvoljava svjetlu Božića da se probije u naš eon, u našu stvarnost. To Kraljevstvo nam je tako blizu; ono nije ni jelo, ni piće, ni tamjan ni ponosni stražari, ni krune, ni vlasti, ni granice ni zemlja, ni voda, ni zrak… To je duh Božića; radost i mir koji smo svi sposobni nositi i donositi drugima, samo kad bi htjeli; o samo kad bi htjeli… Stoga dragim prijateljima koji čitaju Arhangelov blog, ali i onima koji za to i ne znaju, svima, svima baš, želim obilje ljubavi, topline u srcima i žara plemenitosti u grudima, i za predstojeći blagdan Božića, i u sve dane, i u sva vremena, da im Božić doista bude svaki novi dan, da budu svjetlonoše božićne radosti sveg života svojega. Arhangel |
20.12.2004., ponedjeljak
DOLJE NACISTI!
Neizmjerno mi je drago što se i u krilu međunarodne političke zajednice napokon rađa davno priželjkivana ideja o ukidanju posljednje nacističke političke tvorevine na svijetu, nastale desetljećima nakon pada nacizma; riječ je o tzv. Republici Srpskoj. Tragična je činjenica da se Daytonskim mirovnim ugovorom iz 1995. dopustilo da se na ovim prostorima ozakoni politička formacija nastala na zločinu kakvog Europa nije zapamtila još od vremena Drugoga svjetskoga rata. Jasno je da je prioritet međunarodne zajednice te 1995. godine bio da se pod svaku cijenu zaustavi klaonica na prostorima bivše Jugoslavije, što se moglo, osim potpunog vojnog poraza bosanskih Srba (što dijelu europskih političkih snaga nikako nije odgovaralo) postići jedino davanjem političkih ustupaka upravo vodstvu bosanskih Srba, a time davanje ustupaka samom «Balkanskom Krvniku» Slobodanu Miloševiću. Odmah je bilo jasno, a vrijeme je ovu tvrdnju pokazalo opravdanom, da je napravljen pakt sa Vragom, jer se pokazalo cijelom svijetu koliko cinizam i prijetvornost međunarodne zajednice veliku moć ima, jer se legalizirao zločin kojim je stvorena tzv. Republika Srpska. Time je jasno dano do znanja svim svjetskim krvopijama i diktatorčićima, udruženima sa kriminalom najgore vrste, da se zločin zapravo politički isplati, jer će uz dovoljno ustrajnosti i političkog lobiranja biti nagrađen političkom legalizacijom.Tako se dogodilo da je u Europi stvorena nakaradna nazovi-država, koja je nastala na rijekama krvi pobijenih Hrvata, Muslimana, a i srpskih mladića (sirotinje, naravno) kojima su propagandom isprani mozgovi da bi «junački» krenuli klati svoje prve susjede neSrbe. Međunarodna je zajednica tako pedeset godina poslije pada Hitlera i njegovih ideja o etnički «očišćenom narodu» u Europi stvorila nacističku državu, upravo onakvu kakvu je austrijski Soboslikar bio zamislio. Tragične li činjenice; tzv. Republika Srpska Daytonom je priznata u istoj godini kada je vlast u tom istom srpskom dijelu Bosne provela masakr nad tisućama Bošnjaka u Srebrenici! Bilo bi to isto kao da je Pavelićeva tzv. Nezavisna Država Hrvatska nastavila živjeti nakon 1945., nastavivši provoditi rasne zakone koje je tako zdušno tijekom Drugog svjetskog rata provodila. Ovdje nije riječ o broju stradalih, bilo u Drugom svjetskom, bilo u ratovima u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini tijekom devedesetih; jer ljudi, nečija djeca, muževi, očevi, braća i sestre, nisu brojevi, već ljudi, i da je u navedenim krvoprolićima poginuo i jedan jedini čovjek, bila bi to katastrofa svemirskih razmjera, jer čovjek je čovjek, živa duša, jedan čitav svemir u malom! S druge strane, ovo nije osuda naroda, običnih ljudi koji samo žele u miru proživjeti svoje dane, ovo je plač nad tragedijom koja je nastala kad su se ideolozi «nadnacije» spustili sa razine čovječnosti (ako su takvi ikada i bili ljudi) na razinu nižu od zvijeri, jer i zvijer ubija da bi preživjela. A navedeni su huškali svoje sunarodnjake na njihove susjede iz puke mržnje, i to je najveća tragedija koja nas je zadesila. Zato je najava mogućeg ukidanja nakarade svijeta i Europe zvane RS barem jedna mala zadovoljština ljudskom razumu, koji, ako je zdrav, nikada ne može prihvatiti, barem ne u današnje vrijeme, činjenicu da negdje postoji bilo što, a kamo li jedna politička tvorevina, nastala ozakonjenjem zločina. Grobovi tolikih stradalih i srca toliko ucviljena tragedijama nad kojima i Nebo plače vape da se u ime ljudskosti učini barem jedan takav pravni potez, kad s, kad je trebalo najviše, nije učinilo ama baš ništa. |
17.12.2004., petak
NEKA ŽIVE DJECA!
Prije nekoliko dana na prvom programu državne Dalekovidnice, u udarnom večernjem terminu, prikazana je dobro nam znana emisija «Latinica», a tema razgovora njenih gostiju i urednika bio je pobačaj.Sama emisija kao takva, uza sve svoje nedostatke i proturječja koja su je pratila, zadnjih je desetak godina, koliko se prikazuje na ovim našim prostorima, mora se priznati, pridonijela razvoju kulture dijaloga. I to je dobro. Odlično, dapače. S druge strane, niz je emisija iz ovog ciklusa, ruku na srce, bio urednički podešen tako da se gledateljima na kraju ponudi jedan ciljani, zaokruženi stav. Takav je bio i slučaj sa emisijom prikazanom prošli ponedjeljak, i to je najveći nedostatak ovog projekta čiji se urednik u medijima voli hvaliti svojom nepristranošću. Gosti navedene emisije bili su: umirovljeni liječnik – ginekolog iz Srbije, profesor moralne teologije (katolički redovnik – svećenik), zagrebački islamski službenik (imam), liječnica – ginekologinja iz jedne zagrebačke bolnice, jedna mlada hrvatska estradna «zvjezdica» i gospođa iz nevladine udruge «B.a.b.e», koja se bavi zaštitom žena (barem je tako izjavila!). Odmah je u oči upalo to što među gostima emisije nije bilo ni jedne majke višečlane obitelji, ni jednog liječnika – genetičara, ni jednog znanstvenika – filozofa iz područja metafizike, kao ni jednog predstavnika ili predstavnice iz neke nevladine udruge koja bi se bavila zaštitom nerođenih. Malo je previše neobično što je za ovakav tip rasprave izabran jedan katolički redovnik – profesor, koji je znanstvenik «iz ureda», a ne znanstvenik koji bi bio spretan u debati i koji bi jezikom jasnim širokom gledateljstvu protumačio kršćanske stavove glede pobačaja. Tako je taj čovjek branio pravo začete djece na život samo parolom kako je to pravo utemeljeno u Božjem Zakonu, ne pokušavši ni objasniti što bi to značilo. Jednostavnije bi mu bilo, a što nije ni pokušao (na žalost) pojasniti da se kršćanski stav da je svako dijete koje je začeto osoba od trenutka začeća temelji na znanstvenoj spoznaji: a) medicinskoj (genetičkoj) – liječnik koji je dobio Nobelovu nagradu za medicinu prije nekoliko godina samo je dokazao filozofski i teološki stav o začetom plodu kao osobi dokazavši da se u ljudskom genomu nalazi sav genetski materijal koji određuje jednu osobu, a taj je genetski materijal sadržan i u jednoj jedinoj oplođenoj stanici!!! b) Filozofskoj (metafizičkoj) – ono što svako biće određuje onim što ono jest je bit toga bića, što je spoznatljivo svakom razumu. Bit čovjeka je da je čovjek; ona je princip bića od početka njegovog bivstvovanja, tj. od početka njegovog prisustva u stvarnosti. Tako je čovjek po svojoj biti čovjek od trenutka začeća do Vječnosti. Ako ne od tada; od kada onda; prvog sata, tjedna, tromjesečja…!? Ta bit čovjeka koja čini da je čovjek čovjek nije uvjetovana ni početkom rada srca, ni razvojem nogu, ni očiju…, već samim početkom postojanja! c) Teološkoj (moralnoj) – «Ne ubij!» je osnovna premisa koju je Bog postavio stvorenju – čovjeku, jer Bog stvara čovjeka da bi čovjek uživao u Božjoj dobroti i u svijetu i u Vječnosti. Najveća vrijednost u svemiru je upravo ta; da netko živi! Ako bismo prihvatili stav da pobačaj ne bi bio prekid života jednog čovjeka, što bi nas priječilo da tog istog čovjeka ubijemo u njegovoj petoj godini života, desetoj, četrdeset drugoj ili osamdesetoj; ako bismo smatrali da ga možemo bez moralnih zapreka ubiti u petom danu života!? Nije ni čudo da se sve to više zanemaruju i eutanaziraju (čitaj; pogubljuju, ubijaju) stari i nemoćni, jer je to plod istog stava kako plod utrobe nije dijete – čovjek. Pa kako se majke onda ne iznenade kad nakon devet mjeseci rode upravo - čovjeka?! Što su to nosile deset mjeseci pod srcem; Stvar, Ono, To, It...??? S druge strane tzv. pobornice «prava» žena su tvrdile kako su vremena teška, socijalna je situacija jako loša, kako žena ima pravo na karijeru i na slobodan spolni život i užitak, kako su žene danas zlostavljane i zanemarene… Te drage tete su u tim stavovima potpuno u pravu; ali one ni jednim argumentom nisu potkrijepile svoju tvrdnju o opravdanosti pobačaja! Nije ni čudo, jer argument o opravdanosti pobačaja i ne postoji, osim u rijetkim i kompleksnim slučajevima! Naravno; te su aktivistice svesrdno napadale prisutne predstavnike vjerskih zajednica, predbacujući im kojekakve besmislene primjedbe; tako je «argument» protiv stava Katoliče Crkve o pobačaju bio da je Crkva spaljivala vještice u srednjem vijeku ili da je poticala na križarske ratove ili blagoslivljala oružje u tijekom nedavnih ratova na ovim prostorima… Stavovi tih dragih gospođa i floskule kojima su napadale bili bi smiješni, da nisu tragični… One jednostavno nisu htjele čuti argumente, čak ni one srbijanskog liječnika koji je u svojoj profesionalnoj karijeri pobio cijeli jedan grad djece veličine Smedereva, dakle oko 50 000 djece! Čovjek se pokajao, te poziva na promišljeno spolno ponašanje kako bi se pitanje pobačaja učinilo minimalno potrebnim! Upravo zločesto i ciljano pripremljeni prilozi o ženi iz Zagreba koja je pobacila i o stanju u Portugalu gdje je pobačaj zakonski zabranjen upućivali su poruku koje su branile tete u studiju; činiti pobačaj nije ubojstvo! Tragično, ali istinito. Kako se te iste gospođe nisu sjetile da među pobačenom djecom ima barem 50% ženske djece; pa kad se te iste tete zalažu za prava žena, zbog čega su zanemarile prava tih malih nerođenih žena? Što da čovjek kaže na bezumlje koje je zavladalo našim svijetom, u kojem se pod svaku cijenu želi zamagliti razlika između dobra i zla!? Nitko ne osporava pravo svake žene na svoje tijelo; ali, nije li od prava žene na svoje tijelo veće pravo djeteta koje je začeto na svoj život koje je započelo! Da; djeca imaju veće pravo!!! Ma koliko tragične priče silovanih žena bile, koliko god se opasnosti krilo u trudnoći premladih žena, koliko god politička, obiteljska, društvena ili bilo koja druga situacija dramatična bila, život nerođene djece je SVET, i zar mi, koji smo se rodili i ostvarujemo pravo na tolike radosti i upravo jedan avanturizam življenja, imamo pravo odlučivati o tome ima li danas začeti čovjek pravo nastaviti pjevati tu istu pjesmu života ili ne?! Dragi prijatelji, komentirajte; mislite li da je pobačaj moralno (ne)opravdan! |
12.12.2004., nedjelja
BLAGDANI I JEDNA BEBA
«Glavna stvar u životu je glavnu stvar staviti na glavno mjesto», kliktala su usta njemačkog pučkog genija koji je u srednjem vijeku izrekao ovu uzrečicu, koja je u sebe sažela svu mudrost ispravnog i sretnog življenja, ma koliko se danas taj ideal činio udaljenim od stvarnosti koja nas okružuje. Tu je uzrečicu donijelo iskustvo kojeg nije lako opisati, jer; treba ga živjeti.Promatram ovih dana sveopću maniju predblagdanske grabeži po ovdašnjim trgovinama, robnim kućama i veleprodajnim centrima. Ljudi bezglavo trpaju u svoja kolica sve što se utrpati da; blještave figurice, kičaste kuglice, šarene lampice, raznobojne svjećice, lutkice Djeda Mraza koji pjevuši neku bedastu američku pjesmicu i ljulja bokovima, Barbie lutkice tipa 90x60x90, feminizirane Kenove likove, Playstatione ni sam ne znam kojeg broja, zatim traperice, narukvice, ogrlice, perlice, šljokice, torbice, plitice, tenisice, video-igrice, keramičke svjetleće kućice, lučice i kapice, i kojekakve sitnije i krupnije zamjene za srećicu za kojom teže. Dječica histerično kriče za kojekakvim čudima sa pretrpanih polica sa igračkama, želeći medvjediće, zečiće, tigriće i laviće i svu drugu pamukom ispunjenu zvjerad i perad, vičući za autićima na razno-razna pokretala, za vlakićima, avionima, dizalicama i svemirskim brodovima; čeznući za svime onim za što osjećaju da će im nadomjestiti igru sa roditeljima koji za sve imaju vremena, osim za igru sa svojom dječicom. A odrasli u razgovorima o kartici ili gotovini, ponekad i Anti, čekovima ili leasingu, dugu i kreditu, kunama i eurima; trpaju u auta svoju svrhu blagdanskog okupljanja obitelji čiji članovi žele uglavnom «odraditi» jedni druge: kruh i mesinu, i priloge kojekakve, i jeftino vino neko polukiselo. Tako svi sa svojom srećicom pod pazuhom kreću svojim kućicama, premišljajući u glavama kako će preživjeti siječanj iduće godine, nakon toliko potrošenih novaca. A i onaj Sveti Nikola, pa i tu Luciju izmisliše! "Bestraga i ta razmažena derišta od djece" – stidljivo si posvijeste i tu misao. Ali; «Nećemo se sramotit za blagdane polupraznim stolom», ideja je koja odvraća od siječnja. A onda slijedi bezglavo mozganje o raznim dočecima, ispraćajima, tulumima i proslavljanjima; gdje dočekati, s kim, kako se odjenuti, što obuti, u kojem hotelu, tko će pjevati; Bulić, Zečić, Thompson, ili kakva druga zvijer? "Za Isusa, zar to košta toliko? Pa lani nije bilo tako skupo…" A karte, pa one lažne, pa hoću li se uspjeti napiti, pa gdje ću na polnoćku, imam li dovoljno petardi, dinamita, koju bombu…A tek ona pusta čestitanja, i žvaljenja, i duge besjede, i rodbina koja mi na živce ide, i pusta hrana koja se baca, i nenaspavanost, i razgovori kako je «tv program ove godine bio katastrofalno loš», pa sjećanja na dočeke «kad se moglo više», pa mamurnost, pa kuhaj kamilicu na Novu Godinu poslijepodne, kad se ljudi napokon probude, pa božićni koncert iz Beča i Bozanićeva tv čestitka… Meni se čini da mi nikada ne uspijevamo glavne stvari staviti na glavno mjesto; čini mi se da ispuniti jednu ogromnu rupu u našem biću, jednu bezdanu prazninu ne možemo ni kičem blagdanskoga lažnoga sjaja, ni prepunim stolovima, ni lažnom ljubaznošću i još lažnijim dobrim željama čak i onima za koje bismo najradije da ih naše oči više ne vide, ni najluđim dočecima u «najluđoj noći» u najelitnijim destinacijama. Nakon svega toga lažnoga sjaja opet se, po tko zna koji put, vratimo u našu surovu, sivu svakodnevnicu, početkom novog radnog tjedna u novoj godini. Ma koliko mi spajali blagdanske dane, tada nam se učine opet prekratkima, i taj nam sjaj kojeg je nestalo ponovno izgleda kao iluzija, kao da ga nije ni bilo, pa se nadamo, misleći u sebi:»E iduće ću nove godine dočekati puno bolje nego do sada!» I tako u jednoj lažnoj nadi, zavaravajući sami sebe živimo još jednu sumornu godinu, očekujući još jednu eksploziju lažnog blještavila još lažnijeg blagdanskog raspoloženja. Jer glavne stvari nismo stavili na glavno mjesto! O kad bi se Božić rodio u nama! Kad bismo tog Malog Boga u svom srcu nosili svaki dan, kad bismo Radost koja nas je pohodila sa visina donosili drugima svaki dan! Kako? Kad bismo barem na Novu Godinu posjetili starački dom u kojem nikog ne poznajemo, ili se igrali na Silvestrovo sa dječicom u Domu za nezbrinutu djecu, kad bismo prihvaćali najprije sebe onakvima kakvi jesmo, a onda takvima kakvi jesu i druge oko nas… I dijelili ljubav nesebično dajući svoja srca za druge, kad bismo se odlučili pozdraviti susjeda sa kojim ne komuniciramo zbog neke davne svađe oko zemlje, kad bismo se smatrali jednakim kao što su i drugi, kad bismo htjeli prihvaćati druge i drugačije od nas, kad bismo, kad bismo, kad bismo…Kad bismo razmatrali divnu tajnu Božje ljubavi prema svakom svojem stvorenju, koja se očitovala u neshvatljivom silasku Boga među nas u tijelu bebe iz Bet Lehema… Mali bi se Bog rodio u nama; bez kiča, bez bezvrijednih darova, bez lažnih čestitki, bez nade u bolji doček Nove… PJESMA O MALOJ BEBI Hej mala Bebo iz betlehemske štale, pozdrave srca nosim ti ja! Evo me k tebi; bez tamjana i zlata, duha ponizna, krotkoga. Hej mala Bebo sa slamice tvrde, Sunce drago što nam sjaš, daj da te nosim kud god pođem, u dubini duše, u grudima. Hej mala Bebo što se tako veseliš svima nama bez tebe jadnima, daj ostaj s nama, ne idi dalje, ti, što nas čuvaš usred srca svojega. Hej mala Bebo što se raduješ jer nas tako silno voliš od beskraja, daj nam uvijek tebe ljubit, tebe nosit bijednima. Hej mala Bebo, velika do Neba podaj nama svoga mira svetoga, daj nam samo tebi pjevat sveg života svojega. Arhangel |
08.12.2004., srijeda
SVI SVETI NIKOLE
Sveti Nikola, Djed Božičnjak, Djed Mraz, Santa Klaus… Koliko li su ovih dana ta imena odzvanjala u srcima djece, a i odraslih koji se tako osjećaju, ili koji su malene željeli razveseliti. Ali kako je došlo do toga da nastane tolika zbrka u imenima Starca s bradom, čija bi jedina želja bila, valjda, predbožićne dane klincima učiniti upravo čarobnima!?Nikola (nike = pobjeda, laos = vjerni narod; Nikola = Pobjeda Vjernih) bijaše nadbiskup u maloazijskom gradu Smirni, uz obale Sredozemnog mora, u davnom IV. stoljeću. Ime mu se spominje među sudionicima prvog općeg crkvenog sabora u Niceji (danas Izmit u Turskoj, nadomak Istambula sa azijske strane) 325. godine. Nikola je bio na strani pravovjernih biskupa koju su se protivili nauku svećenika Arija iz Aleksandrije, koji je tvrdio kako Isus Krist nije Bog – Sin, već samo najsavršeniji anđeo, koji nije od vječnosti. Izuzev pravovjerja, Nikolu je krasila i ljubav prema siromašnima, zauzetost u molitvi i dobra pastirska uprava povjerenih mu vjernika. Tako Nikola iz Smirne zasluži slavu, i u Vječnosti, i u povijesti… I što se dogodilo? Marketinški lobby Coca Cole 1937. godine prepoznaje u svetom biskupu Nikoli i pučkim običajima vezanima uz njega izvrsnu priliku da svoj proizvod plasira na tržište. Ali kako, kad je Nikola bio kršćanski svećenik, biskup…I to u zemlji u kojoj je danas jedva ostalo nešto malo kršćana. «A i oni kršćani, stalno traže da se toga Boga voli i poštuje, pa još da se ljubi neprijatelje, pa da se čuvaju neke moralne vrednote…» Kako sve to nije bilo marketinški privlačno, osobito ne tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, ponajmanje u većinski liberalno - protestantskoj sredini zapadne civilizacije, svetom Nikoli skinuše biskupsko ruho, prsten, štap i mitru, odjenuše ga u crveno – bijelu odoru (boje Coca Cole!), staviše mu kapu na glavu, povećaše trbuh i zarumeniše obraze! Tako naš asketski monah i biskup Nikola, istočni kršćanin odan molitvi i mistici, postade svjetski putnik, kojeg na skijama vuku sobovi (jer su se u Coca Coli dosjetili stare laponske legende o šumskom božanstvu koje daruje dobre obnavljajući godišnji vegetacijski ciklus prirode). Tako smo dobili Djeda Mraza…, ili Božičnjaka, ili kako god da ga zovu. Tako smo postali potrošna roba velikosvjetskih kompanija, baš kao i Svetac iz Smirne. Tužno, ali istinito. Ali; većina roditelja na svijetu današnjice nema svojoj djeci svaki dan dati što jesti, a kamo li da im uoči Svetog Nikole u čizmicama ostavlja darove. Većina djece na svijetu i nema čizmice, već hoda bosa i u dronjcima. Većina djece na svijetu nema zdravstvenu skrb, nama priliku ići u vrtiće, školovati se, krenuti prema zvijezdama ostvarivanja svojih snova. Velik broj djece na svijetu prisiljen je raditi kako bi njihovi ukućani preživjeli, biti prodan za sitan novac, biti iskorišten kao živi izvor organa za presađivanje, biti prodan pedofilima za zabavu, veliki broj djece na svijetu mora ratovati za odrasle, kako bi ti isti odrasli vlastodršci mogli vladati, velikom broju djece na svijetu oduzeto je pravo na život čim su stvorena, jer njihove «mame» pravo na svoj komoditet kroz 9 mjeseci stavljaju ispred prava njihove djece da se rode, da žive, da se i oni raduju novom danu… A ako neko dijete u Kini ili u Indiji ima tu «nesreću» da se rodi kao djevojčica, teško da će doživjeti starost! Kojeg li licemjerja odraslih; kako li se osjeća dijete koje gleda reklame o Djedu Mra…Božićnjaku koji nosi pregršt darova, a zna da će njegove poluraspale čizmice iz «Caritasa» ujutro biti prazne, jer mama mora kasno raditi u supermarketu za mjesečnu crkavicu od plaće, a tata…a tata se ustrijelio jer kao razvojačeni branitelj nije imao ni posla, ni primanja, i k tome je bio obolio od PTSP-a. Ili kako se osjećaju na Svetog Nikolu ona dva dječaka iz Siska koje su silovali vlastiti roditelji i njihovi prijatelji, a teta iz Socijalne službe nije ni prstom makla da bilo što učini! (vidi novi broj «Nacionala»!). Kakvu sliku odraslih, pa i Svetog Nikole ta djeca nose u svijet? Ti zlotvori su im i sliku Svetog Nikole uspjeli srušiti, a kamo li ne sliku svih odraslih! Dragi moj Sveti Nikola! Nikada te neću moći prihvatiti kao debeljuškastog starca u crvenom, pripitog i sa nemarno nagnutom kapom, koji mi kroz dimnjak ulazi u stan, koji u blještavilu blagdanski urešenih velikih sjajnih kuća sav čađav unosi u celofan umotane poklone. Ti si, Sveče moj, za mene primjer hoda zemljom u dobroti srca za sve one koji vole. Za sve one koji prihvaćaju druge, i drugačije; ti si, Nikola, za mene pastir koji gleda najprije dobro svojih ovaca, i ustrajno traži i najizgubljeniju, sve dok je ne nađe i dovede Izvoru Ljubavi, ljubavi koja je u tebi. Nikola, ti si za mene ustrajni prijatelj u Vječnosti koji misli na svu djecu u rudnicima, u bolnicama, u rukama zločinaca, na djecu koja rade da prežive, koja su prisiljena prostituirati se, ti Sveče misliš na mlade koji u drogi traže spas od besmisla u koji su uvučeni bjesomučnim natjecanjem u zaradi, ti se zauzimaš za žene koje muževi tuku kad dođu sa pijanki, ti se brineš za žene koje su silovane i tužne, ti dolaziš u srca djece i siromašnih i bogatih, svih rasa i nacija i vjera, u srca svih ostavljenih i obespravljenih. Ti si glas koji viče u pustinji da nasljedujemo Dobroga, da se radujemo u Njemu, kako bi se Božić – Mali Bog rodio u nama. U tebi se, Nikola Sveti, taj Božić rađa svaki dan. Za sva vremena. Raduj se, posvećena glavo, čisti dome dobročinitelja, zakone najbožanstvenijega svećenstva, veliki pastiru, svjetiljko najsvjetlija, ti koji nosiš ime pobjede i koji si moliteljima milostivo blizak, koji se odazivaš na molitve nemoćnih, spasitelju najspremniji, hranitelju koji spasavaš, preblaženi Nikola, moli Stvoritelja da svima koji čuvaju preslavan spomen na tebe podari na svijetu obilje milosti svoje! molitva istočnih kršćana |
03.12.2004., petak
Neizrecivi
Tema na jednoj našoj lokalnoj televizijskoj postaji, a govorilo se o poimanju Boga, potakla me na razmišljanje; kakav je moj Bog? Evo osjećaja koje sam uspio (ne)uspješno pretočiti u riječi…Zašto osjećaja!? Jer Boga ne mogu obuhvatiti mislima. Ali ga ćutim, osjećam…Vjerujem u jednoga Boga; Oca, Stvoritelja, Brata i Prijatelja svega svemira i svih ljudi, bez obzira na vjeru, rasu, naciju, spol, dob, izgled, intelekt, talente, debljinu bankovnog računa, političku stranku ili društveni položaj. Vjerujem u Boga koji je Otac i Sin i Duh Sveti; Jedan je – ne mogu razumjeti kako, ali znam da je Jedan. Vjerujem u Boga koji je sama dobrota, pravednost i nježnost, koji neizmjerno voli sva svoja stvorenja, svakog čovjeka ponaosob; svu djecu svoju. Moj Bog vjeruje svakom čovjeku i računa s njim; s njime se raduje u njegovim radostima, i plače u njegovim tugama. Poradi tog istog čovjeka moj je Bog uzeo tijelo; ostavši Bogom postao je čovjekom. Čudesno je i dirljivo to otajstvo, taj misterij, prevelik i veličanstven da bih ga dokučio! Moj se Bog očovječio; ne htjede se roditi u purpuru i mramoru palača, niti uz klicanje slugu; rodi se među najmanjim stvorenjima svojim. Jer On je Bog onih koji su srca čista i duha spremna, On je Bog onih koji su spremni ljubiti. Moj Bog pretrpje za nas smrt, kako bi nama svanulo Svjetlo Istine, kako ne bismo hodili u tami, kako bismo i mi mogli dati život svoj za svoje prijatelje. Prošavši kroz vrata smrti moj Bog podiže nam život za vjekove, i vrativši se u Nebo, ostade s nama zauvijek. I dalje Ga vidim; u očima djeteta, u trpljenjima tolikih, u onima koji ga nasljeduju. Čujem ga u pjevu ptice, u žuboru potoka se smije, u zvijezdama svjetluca. Vidi me, čuje me, srce mi poznaje, voli me. Što još više mogu tražiti!? Upravo jer me toliko voli, moj me Bog stvorio da se radujem u Njemu; da ga svakoga dana u bratu čovjeku prepoznajem, da razgovaram s Njim u molitvi, da s Njim blagujem Njega samog u kruhu, u vinu; da dođem Njemu u Vječnosti! Zaista; nije li čudesan moj Bog. Bog je u svemu u zraku, u vodi, Bog rijeku drži za ruku, od izvora do ušća je vodi. Bez Njega kiša ne bi imala hrabrosti pasti, trava ne bi umjela rasti, trešnja ne bi znala cvasti. Bog je u prirodi što i šaptač u teatru, ložač je u lokomotivi života, životnu potpaljuje vatru. Bog za ptičje seobe predvodi laste Bog je u svemu što je bilo, što će biti, u svemu što raste. Z. Balog |