Sveti Nikola, Djed Božičnjak, Djed Mraz, Santa Klaus… Koliko li su ovih dana ta imena odzvanjala u srcima djece, a i odraslih koji se tako osjećaju, ili koji su malene željeli razveseliti. Ali kako je došlo do toga da nastane tolika zbrka u imenima Starca s bradom, čija bi jedina želja bila, valjda, predbožićne dane klincima učiniti upravo čarobnima!?
Nikola (nike = pobjeda, laos = vjerni narod; Nikola = Pobjeda Vjernih) bijaše nadbiskup u maloazijskom gradu Smirni, uz obale Sredozemnog mora, u davnom IV. stoljeću. Ime mu se spominje među sudionicima prvog općeg crkvenog sabora u Niceji (danas Izmit u Turskoj, nadomak Istambula sa azijske strane) 325. godine. Nikola je bio na strani pravovjernih biskupa koju su se protivili nauku svećenika Arija iz Aleksandrije, koji je tvrdio kako Isus Krist nije Bog – Sin, već samo najsavršeniji anđeo, koji nije od vječnosti. Izuzev pravovjerja, Nikolu je krasila i ljubav prema siromašnima, zauzetost u molitvi i dobra pastirska uprava povjerenih mu vjernika. Tako Nikola iz Smirne zasluži slavu, i u Vječnosti, i u povijesti…
I što se dogodilo? Marketinški lobby Coca Cole 1937. godine prepoznaje u svetom biskupu Nikoli i pučkim običajima vezanima uz njega izvrsnu priliku da svoj proizvod plasira na tržište. Ali kako, kad je Nikola bio kršćanski svećenik, biskup…I to u zemlji u kojoj je danas jedva ostalo nešto malo kršćana. «A i oni kršćani, stalno traže da se toga Boga voli i poštuje, pa još da se ljubi neprijatelje, pa da se čuvaju neke moralne vrednote…» Kako sve to nije bilo marketinški privlačno, osobito ne tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, ponajmanje u većinski liberalno - protestantskoj sredini zapadne civilizacije, svetom Nikoli skinuše biskupsko ruho, prsten, štap i mitru, odjenuše ga u crveno – bijelu odoru (boje Coca Cole!), staviše mu kapu na glavu, povećaše trbuh i zarumeniše obraze! Tako naš asketski monah i biskup Nikola, istočni kršćanin odan molitvi i mistici, postade svjetski putnik, kojeg na skijama vuku sobovi (jer su se u Coca Coli dosjetili stare laponske legende o šumskom božanstvu koje daruje dobre obnavljajući godišnji vegetacijski ciklus prirode). Tako smo dobili Djeda Mraza…, ili Božičnjaka, ili kako god da ga zovu. Tako smo postali potrošna roba velikosvjetskih kompanija, baš kao i Svetac iz Smirne. Tužno, ali istinito.
Ali; većina roditelja na svijetu današnjice nema svojoj djeci svaki dan dati što jesti, a kamo li da im uoči Svetog Nikole u čizmicama ostavlja darove. Većina djece na svijetu i nema čizmice, već hoda bosa i u dronjcima. Većina djece na svijetu nema zdravstvenu skrb, nama priliku ići u vrtiće, školovati se, krenuti prema zvijezdama ostvarivanja svojih snova. Velik broj djece na svijetu prisiljen je raditi kako bi njihovi ukućani preživjeli, biti prodan za sitan novac, biti iskorišten kao živi izvor organa za presađivanje, biti prodan pedofilima za zabavu, veliki broj djece na svijetu mora ratovati za odrasle, kako bi ti isti odrasli vlastodršci mogli vladati, velikom broju djece na svijetu oduzeto je pravo na život čim su stvorena, jer njihove «mame» pravo na svoj komoditet kroz 9 mjeseci stavljaju ispred prava njihove djece da se rode, da žive, da se i oni raduju novom danu… A ako neko dijete u Kini ili u Indiji ima tu «nesreću» da se rodi kao djevojčica, teško da će doživjeti starost!
Kojeg li licemjerja odraslih; kako li se osjeća dijete koje gleda reklame o Djedu Mra…Božićnjaku koji nosi pregršt darova, a zna da će njegove poluraspale čizmice iz «Caritasa» ujutro biti prazne, jer mama mora kasno raditi u supermarketu za mjesečnu crkavicu od plaće, a tata…a tata se ustrijelio jer kao razvojačeni branitelj nije imao ni posla, ni primanja, i k tome je bio obolio od PTSP-a. Ili kako se osjećaju na Svetog Nikolu ona dva dječaka iz Siska koje su silovali vlastiti roditelji i njihovi prijatelji, a teta iz Socijalne službe nije ni prstom makla da bilo što učini! (vidi novi broj «Nacionala»!). Kakvu sliku odraslih, pa i Svetog Nikole ta djeca nose u svijet? Ti zlotvori su im i sliku Svetog Nikole uspjeli srušiti, a kamo li ne sliku svih odraslih!
Dragi moj Sveti Nikola! Nikada te neću moći prihvatiti kao debeljuškastog starca u crvenom, pripitog i sa nemarno nagnutom kapom, koji mi kroz dimnjak ulazi u stan, koji u blještavilu blagdanski urešenih velikih sjajnih kuća sav čađav unosi u celofan umotane poklone.
Ti si, Sveče moj, za mene primjer hoda zemljom u dobroti srca za sve one koji vole. Za sve one koji prihvaćaju druge, i drugačije; ti si, Nikola, za mene pastir koji gleda najprije dobro svojih ovaca, i ustrajno traži i najizgubljeniju, sve dok je ne nađe i dovede Izvoru Ljubavi, ljubavi koja je u tebi. Nikola, ti si za mene ustrajni prijatelj u Vječnosti koji misli na svu djecu u rudnicima, u bolnicama, u rukama zločinaca, na djecu koja rade da prežive, koja su prisiljena prostituirati se, ti Sveče misliš na mlade koji u drogi traže spas od besmisla u koji su uvučeni bjesomučnim natjecanjem u zaradi, ti se zauzimaš za žene koje muževi tuku kad dođu sa pijanki, ti se brineš za žene koje su silovane i tužne, ti dolaziš u srca djece i siromašnih i bogatih, svih rasa i nacija i vjera, u srca svih ostavljenih i obespravljenih. Ti si glas koji viče u pustinji da nasljedujemo Dobroga, da se radujemo u Njemu, kako bi se Božić – Mali Bog rodio u nama. U tebi se, Nikola Sveti, taj Božić rađa svaki dan. Za sva vremena.