Arhangel
19.11.2004., petak
Balada o malom čovjeku
Kakav je život malog, malog, sasvim malog, običnog čovjeka? Kako teku njegovi dani, sanja li on svoje snove očiju širom otvorenih, gleda li oko sebe ne bi li vidio tračak nade u mraku koji ga je okružio?U životu malog čovjeka većina stvari koje život čine su male; mali čovjek ima, zapravo, sasvim mali život u kojem se redaju sasvim male stvari; dani su mu mali, sunce brzo dade mjesta mraku i tjedni, i godine, i dani njegovi učas umaknu kao rosa na jutarnjem svjetlu. Mali čovjek ima malu obitelj, mali životni prostor, malog životnog suputnika, malu životnu srećicu, malu dječicu, male radosti, male poslove, živi u malom okružju sa malo radosti, mali čovjek ima mali bankovni račun, malo razumijevanja od drugih i još manje ljubavi od drugih, mali čovjek ima malo vremena koje bi mu drugi posvećivali, malo vremena za odmaranje, malo vremena za sebe, mali čovjek ima malo pravih prijatelja, malo prilike za zabavu i provod, malo mogućnosti, malo ispunjenja, malo je prihvaćen, malo mu se nudi, malo mu se daje, malo mu se računa, malo mu se vjeruje, malo mu se nada, malo mu se veseli, malo mu se obraća, malo mu se govori… Mali čovjek malo misli o sadašnjosti jer se uvijek nada maloj budućnosti, mali čovjek malo govori i malo prosipa parole, malo pametuje, mali čovjek malo gnjavi i kudi, mali čovjek malo drijema kad ustaje dok jutro se budi, jer ga čeka rad do mraka, a malo je sati, a puno je traženja od dana. Mali čovjek se malo odmara, i kad je malo tužan male suze roni, jer malo je danas onih koji bi imali malo suosjećanja kao naš mali čovjek. Malo je sjetan, malo sretan, malo mrk, malo vedar, malo mrmlja, malo se smije, malo povlađuje, malo kudi, malo je i zavidan, jer takvi su ljudi. Mali čovjek ima malo dara, pa se daje dok može, jer malo je dana da se skriva sam ispod kože, malo se dariva, malo se razlijeva, jer zna da i njegova mala kap veliko more življenja pomaže tkati. U tom davanju malo malog čovjeka u svima ima, jer mali čovjek malo sebe ostavlja svima; u riječi, stihu, pjesmi i šali, jer davajući se živi naš čovjek mali. Malome čovjeku mali dani dođu brzo malome kraju, rastope se kao snijeg na proljetnom suncu. Tad ga obuzme mala dragost oko malog srca; a on se malo nasmije, jer, gle, na kraju njegova malog životnog puta nipošto točka nije! Tad Mali čovjek zna da je odrastao, i da mu je od sreće srce postalo za tri broja veće. O Isuse, kako bih volio kada bi se udostojao da uđeš u moj stan. Gdje sasvim obične o zidu stvari vise. Gdje se u oknima rano ugasi dan. Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim, da kratki ovaj dan produžim. Kako živim životom sasvim malim. I pun jada, sa braćom svojom služim. I kako ima sedam brižnih dana, o Isuse, i svaki je ko što je bilo juče. I o tom, kako se, kad zaboli rana, šešir na čelo duboko, duboko natuče. Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo kako se rosa niz prozor sliva. Onda bih ti rekao sasvim nijemo: Isuse, umoran si, tebi se sniva. O lezi, zaspi na postelji ovoj, koju čovjek svaki dan otkupi. Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj. Spavaj samo, a ja ću na klupi. N. Šop |
14.11.2004., nedjelja
NEODGOVORNOST
Zašto me ne čudi da je kod nas prva jača ovogodišnja bura iznenadila sve pomorske i cestovne službe? Zato što znam da su i prvi ljetni požari duž naše obale bili iznenadili i sve vatrogasne službe! Zato što epidemija širenja AIDS-a iznenađuje naše zdravstvene službe! Zato me već sada ne čudi činjenica da će prvi veći snjegovi ove zime, koja nam je klimatski tako naglo zakucala na vrata, dobrano iznenaditi sve službe za čišćenje cesta, koje će se pravdati kako nemaju ispravna vozila, kako im nedostaje soli, kako je baš subota i vikend…S druge su strane u upravi trogirskog brodogradilišta silno "iznenađeni" tragičnom pogibijom četvorice radnika; kao da nisu znali u kako opasnim i u uvjetima bez osnovne zaštite radnici rade! A u jednom se domu za nezbrinutu djecu čude kako su se javile informacije da su neka od djece koja tamo borave bila, i jesu još uvijek, zlostavljana. Znaju svi ti likovi da se to sve zbiva, i da je prljavo rublje koje se godinama skuplja postalo poput grijeha koji u Nebo vapi za osvetom. Pa su se sada gospoda uspaničila, jer licemjerje kojim su se kitili više ne može obuzdati lavinu zala koja se pod njim krije. A koliko li radnika u Hrvatskoj radi u neljudskim i po život opasnim uvjetima, a da mi toga ni svjesni nismo, i za te ljude nećemo ni znati dok im se imena ne pojave u crnoj kronici, kada će uhljebljeni direktorčići njihovih tvrtki «iznenađeno» se čuditi da se baš u njihovoj firmi dogodila nesreća, ili da se baš u zavodu kojim oni tako «uspješno» upravljaju dogodilo zlostavljanje štićenika. Koje li patetike! A misli li još tko na onaj bračni par koji je prošlo ljeto poginuo kada se na njihovo vozilo u zaleđu Splita srušilo stablo koje je davno bilo izgorjelo u požaru i koje su Hrvatske ceste bile odmah po požaru dužne ukloniti? Kako li je moćno vrijeme, a još su moćniji mediji koji u želji za senzacijama brzo zaboravljaju tragične sudbine malog čovjeka kojeg, osim Boga, nema tko zaštititi. Siguran sam da u Hrvatskim cestama za tragediju sa oborenim stablom nitko nije odgovarao! Kao ni za pogibiju bračnog para iz Podgore, koji se prije nekoliko mjeseci survao u provaliju pored Ploča, samo zato jer pored ceste nije bilo zaštitne ograde i jer prometne policije nije bilo u blizini pa je, kako se izgleda dogodilo, neki divljak i primitivac pretjecao na nedozvoljenom mjestu, upravo kada je iz suprotnog pravca naišlo vozilo tragično stradalih supružnika. Ni za to još nitko iz MUP-a, a kamo li iz Hrvatskih cesta nije odgovarao. A da ne spominjem da na mjestu nesreće još uvijek nije postavljena zaštitna ograda! Valjda još nije vrijeme predizborne kampanje ili, nedaj Bože, treba na tom mjestu još netko izgubiti život! Jednako tako se ovih dana pokazuje kako je kod nas važnije imati titulu i debelu fotelju za još deblju direktorsku trbušinu; olujno nevrijeme koje kod nas ovih dana hara pokazalo je da Hrvatske ceste prometne znakove uopće ne održavaju, kad ih bura tako lako čupa (snaga bure uopće nije opravdanje!), niti da komunalne službe održavaju stabla uz prometnice ili ispuste za oborinske vode, da lučke uprave ne mare za morem uništene lukobrane, a gradske vlasti za trule dimnjake i još trulija krovišta zgrada! Sreća je u nesreći da nema više stradalih! Što da mali, običan čovjek kaže na takvu neodgovornost čitavog društva, posebno na stav aktualnih državnih i lokalnih vlasti, te javnih službi, u skladu s time? Pa tko vas plaća, licemjeri jedni, nego mi, porezni obveznici??? Radite svoj posao, ili dajte onima koji hoće raditi; ima u ovoj zemlji poštenih i radišnih ljudi koji bi korektno i u roku obavili povjereni im posao! Ali ne, i nebo i Zemlja mogu proći, ali uhljebljeni debeli prasci i prasice iz javnih službi (čast iznimkama) su nezamjenjivi. A to što ništa ne rade, nego se samo debljaju, drugi je par cipela. Jadno. I mi ćemo u Europsku Uniju, sa takvom (ne)odgovornošću i (ne)radnim navikama!? Nikada! Naravno da u odgovornosti polazimo najprije od samih sebe! A naša se Vlada vlada kao da živimo u zemlji u kojoj samo što mana Božja ne pada sa neba, kao što je padala Izraelcima u Sinajskoj pustinji; čak je pokrenula neki program «Otvorena vrata», koji košta 2,5 milijuna kuna (naravno, plaćaju porezni obveznici!), koji bi trebao biti temelj za komunikaciju građana sa najvišom državnom vlasti, ali, kako se pokazuje, zapravo je samo medijski trik, vjerojatno pred predsjedničke i lokalne izbore, u kojem se aktualna vlast kiti nekim «postignućima», koja to zapravo nisu. Tako je tu avis za početak pregovora o ulasku u EU ( a zapravo Vlada je po tom pitanju dobila ultimatum), rast izvoza (a prešućuje se rast uvoza), rast zaposlenosti (a o onima koji rade a ne primaju plaću ni riječi) i niz sličnih gluposti. Kojeg li cinizma! A valjda će i nam svanuti bolji dani. Klimatski, mislim; samo da stane ova buretina! |
09.11.2004., utorak
MIŠEVI KOLO VODE
Stara narodna mudrost kaže kako «Kada mačke nema, miševi kolo vode!» Miševi nikada nisu znali dobro upravljati brodom, a uvijek ga napuste prvi, zaprijeti li mu havarija! I tada su redovito dobro utovljeni.Tragična je činjenica da se poslije odlaska velikih karizmatičnih vođa u krilu države ili nacije prilike ne stabiliziraju, već se dogode dvije velike i tragične stvari; drastično porastu kriminal koji je redovito u sprezi sa pretendentima za vođinog nasljednika koji se nemilice obračunavaju svim sredstvima kako bi prigrabili vlast. Svjedok ovoj tvrdnji nam je povijest, u kojoj su se velike tragedije uvijek događale poslije odlaska velikih «vođa» ili ideologija, a te su tragedije uvijek i najintenzivnije pogađale obične male ljude (Njemačka poslije Hitlera, Rusija poslije Staljina, Francuska poslije Napoleona, bivša Jugoslavija poslije Tita…) Tragedija koja Bliski istok i tamošnje ljude prati, mirno možemo reći; stoljećima, dobila je zadnjih pedesetak godina posebno izražen nastavak u sukobima Izraela sa Palestincima. Dva se naroda i dvije vjere bore za istu zemlju i isti grad; Jeruzalem. Njihovi politički vođe i ultramilitantna manjina u zadnjih su pola stoljeća u grobove otjerali desetke tisuća nevinih, uglavnom, vidi čuda, običnih ljudi, mirne i miroljubive većine obaju naroda. A sada je došlo vrijeme odlaska vođe jednog od tih naroda; Yassera Arafata. Vidim ovih dana da se sa njegovim gašenjem života ponavlja scenarij koji sam naznačio u uvodu; pretendenti na «prijestolje» buduće palestinske države pohvatali su se za grla, boreći se za vlast nakon Arafata. Žalosno. Ni jedan od njih se nije pitao kako je onoj Palestinki kojoj je u izraelskoj raciji ubijeno dijete ili kako je onoj Izraelki kojoj je u bombaškom napadu u nekom autobusu u sred Tel Aviva masakrirano pola obitelji. Pita li tko njih za mišljenje, dok se politički budžovani već desetljećima bogate sisajući bijedni narod do posljednje kapi krvi i nagovarajući besperspektivnu mladež na samoubilačke napade! A svoje su sinove ti isti političari sklonili na sigurno, jer «oni se trebaju školovati»! Pa se za palestinsku stvar «bore» iz Cambridgea, Oxforda, Londona, Yalea ili Harvarda… Sjedeći u kožnim foteljama sa kubanskom cigaretom u ruci, debelo novčano potkoženi. Bože, kako me ta situacija podsjeća na ove naše prostore i naše krvopije od velikih «vođa»!!! Bilo bi smiješno, da nije tragično to što se uopće ne zna za Arafatovu sudbinu. Sada po strani ostavljamo temu da li je Yasser Arafat narodni osloboditelj ili terorist, ali kako god gledali, ne možemo izbjeći činjenici da je i on čovjek na samrti, ma kakvog moralnog profila za života bio. A doživio je, nakon što su mu njegovi isti suradnici za života klicali, da se ti isti njegovi suradnici sa njim na samrti igraju kao sa krpenom lutkom, koju će odbaciti čim se domognu vlasti. Tek tada će ga proglasiti mrtvim! Smiješno i tragično istovremeno! Kako me to isto podsjeća na ove naše prostore dok su se lokalni politički šakali borili za komad vlasti sa zaudarajućeg trupla umirućih «premilih» drugova i predsjednika, u koje su se za života im svi zaklinjali, a sada im pišaju po grobovima! Toliko o palestinskoj, ali i našoj vjernosti. Uvijek mi je bilo simptomatično kako Arafat (ne znam da li da kažem pokojni!) ima toliko mlađu ženu od sebe! Ženska se zove Suha. A kada sam saznao da naša Suha ne kuha juhu svome Yasseru, već uživa u milijunima dolara i hotelima koje je ovaj uspio prigrabiti dok je još stvarno vladao, sve mi je postalo jasno. Ženskica se životno osigurala. Pametno, pametno… Samo da je ovi «vjerni» Arafatovi suradnici ne uklone u ovom lovu u mutnom, što bi se lako moglo dogoditi! Sada kada naš Yasser nije ni živ ni mrtav, kolo zla koje se na Bliskom istoku igra dobilo je još jednu licemjernu dimenziju; mačka je otišla, miševi se jagme da kolo vode. A ti glupavi narode opet glasuj za iste i sinove u cvijetu mladosti šalji u smrt za njihove milijune na računima po švicarskim bankama! Kakve im koristi da im domovine postanu najmoćnije svjetske velesile u kojima teče med i mlijeko, kad im djece više ne bude i kad drugima zadaju rane na duši koje nikada neće zacijeliti!? Tako će biti sve dok si i zadnji čovjek ne posvijesti da je pod suncem malen, da mu je život dar koji mu je provesti sa bratom čovjekom, da mu je razum dan da njime misli, da mu je srce darovano da njime ljubi i poštuje svakog drugog i različitog kao sebe samog. Kada tako budu razmišljali i Palestinci i Izraelci, i Hrvati i Srbi, i Hutu i Tutsiji, i naveći i najmanji među njima živjeti će i umirati dostojanstveno. Pa neće biti potrebe ni za miševima, a još manje za mačkama. |
08.11.2004., ponedjeljak
Maske i pijetet
Toliko je događanja ovih dana, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini, da bi čovjek trebao čitavo svoje vrijeme kontemplirati ta zbivanja te svoje misli pretočiti na papir, kada bi ih sve htio vrednovati. Kako je to praktički nemoguće nama ljudima suvremenog načina života, izuzev možda monasima, potrebno je napraviti jedan mali izbor događanja iz ove šarene lopte zemaljske, te se na njih osvrnuti. Tako se i autoru ovih redaka dogodilo da je previdio jednu pojavu u našem društvu koju vrijedi spomenuti, a koju je bilo prikladnije iznijeti prije desetak dana. Ali, nikada nije kasno. Riječ je o Halloweenu, iliti Noći vještica, kako su tu riječ preveli naši jezikoslovci. Jednostavno je nevjerojatno kako mi u Hrvatskoj nikako da uvezemo iz zapadne Europe manire i običaje koji potiču rad, disciplinu, ulaganje, toleranciju i sl., već pokupismo sve smeće iz zapadnjačkog kulturnog miljea, te ga nastojimo nakalemiti na ovu našu učmalu svakodnevicu. Tako se pored dobrih strana tradicije sa ovih prostora, koje, jasno, imaju svoju vrijednost, stalo uvoziti kulturne elemente koji su našem miljeu potpuno strani. Pogledajmo samo tv. program sa kopijama zapadnjačkih projekata, i sve će nam biti jasno. A kad tek pogledamo društvene običaje! Jedan od takvih je običaj maskiranja u noći sa 1. na 2. studenog, koji zapadnjaci nazivaju Halloweenom, odnosno Noći vještica. I sada naši ugostitelji i kojekakvi noćni klubovi organiziraju zabave pozivajući ljude da se maskiraju u nekakve vampire, vještice i slične likove iz bajki ili horor knjiga ili filmova. Ma nemam ja ništa protiv toga da se ljudi maskiraju ili rogove nose kad im se god prohtije, ako će ih to učiniti sretnijima, ali, nije li doista degutantno da se kod nas nakalemljuje, na silu, jedan običaj koji se poklapa sa blagdanom Svih svetih, odnosno Dušnim danom, koji se slave 1., odnosno 2. studenog!? Ne želim nikome nametati bilo koje religijske uzuse, niti opravdavati običaj da se, u većini slučajeva, grobovi naših najmilijih posjećuju na dan Svih svetih, i većinom samo na taj dan, ali, nije li upravo neukusno, krajnje neukusno, u dane kada se naša groblja kite cvijećem i na njima pale svijeće – simboli vječnog života, ljude pozivati na nekakve zabave u kojima se moraju odjenuti u kosture, na kojima su kulise mrtvački sanduci i plahte koje podsjećaju na duhove, gdje se ambijent upotpunjava svjetlima svijeća u izdubljenim tikvama!? I nije li neobično da je običaj Halloweena potekao upravo u novija vremena u većinski protestantskim zemljama, a znamo da protestanti ne vjeruju u molitvu za preminule, gdje im posjet grobljima znači samo sjećanje, ne i nadu da naši najmiliji koji preminuše sa nama živima ostvaruju jednu izmjenu duhovnih dobara, jer ljubav među njima i nama nikada ne prestaje!? Ma ne želim ja ovdje ocrnjivati naše protestante, ali to što je običaj maskiranja, i to baš vezan uz večer Svih svetih i Dušni dan, i to u maske kostura i sl., jedna je jadna verzija lijepog latinsko-američkog običaja posjeta groblja uz radost i pjesmu, vjerujući kako je smrt zapravo pobijeđena, i kako naši najmiliji i dalje žive na mjestu sreće, čekajući da im se pridružimo. A i velika «ljubav» protestanata prema katolicima (i obratno) vjerojatno je uvjetovala nastanak ovog običaja, i njegovu kalendarsku lokaciju upravo na noć između Svih svetih i Dušnog dana. I sada sve to primijenimo na našu sredinu, pa ćemo dobiti jedan debilizam; s jedne strane groblja sa tisućama plamičaka svijeća, i bol u duši zbog vječnog odlaska muževa, žena, otaca, majki, sestara i braće, djece, prijatelja… S druge strane medijsko žaljenje što se, eto, «nitko nije maskirao», ili što je «vrlo malo ljudi u noćnom klubu došlo maskirano»! Ma ne mora nitko posjećivati groblja kada to društvo nalaže, ali mora li se baš u isti dan maskirati u vještice ili kosture? I to u našem podneblju? Mislim da se to protivi ne samo načelima ljudskosti i čovječnosti, već i zdravom rasuđivanju! Zato mi je drago da medijske inicijative za obilježavanjem Noći vještica kod nas, barem za sada, ne nailaze na širi odaziv u društvu. Možda će me netko nakon ovih razmišljanja smatrati zaostalim konzervativcem, ali ako je to cijena da zadržim osnove čovječnosti u svijetu koji je na taj pojam dobrano zaboravio, onda se ponosim ako sam, u tom smislu, konzervativac. Svako svjetlo upaljene svijeće me, među ostalim, podsjeća na to. Tko nema pijeteta prema preminulima, neće ga imati ni prema onima koji su još uvijek na ovom svijetu. Ne dokazuju li svakodnevna zvjerstva diljem svijeta, kojima smo svjedoci svakodnevno, upravo to!? |
04.11.2004., četvrtak
Rastanak sa zdravim razumom
Ljudska je glupost ovih dana doista trijumfirala, a to se tako jasno pokazalo u rezultatima američkih predsjedničkih izbora, na kojima je većina te tupaste nacije svoj glas dala najvećem imperijalistu sa prijelaza milenija; Georgeu Bushu mlađem. Ne bih htio da se stvori dojam, na osnovu ovih mojih postova posvećenih starom-novom američkom predsjedniku, da nisam demokratičan i da bih htio pod svaku cijenu da se ostvare neki meni odgovarajući ciljevi, u bilo kojoj sferi života. Ali nikako ne mogu probaviti da se, pored sve zdrave pameti i zdravo-razumskog zaključivanja dogodi najlošiji rasplet svjetskih događanja, koja imaju utjecaj na živote svakog od nas.Moram priznati da sam se nadao da će, nakon svih promašaja plaćenih tolikim životima nevinih, dosadašnji američki predsjednik uistinu izgubiti izbornu utrku, i da će na čelo najmoćnije nacije i države današnjeg vremena doći demokratski kandidat; John Kerry. Ni u kojem slučaju nisam gajio lažnu nadu da bi Kerry, ako i postao predsjednikom, učinio tako drastičan potez da bi povukao američke, a time i savezničke snage iz Iraka, ali sam se nadao da bi otvorena američka neokolonijalistička politika Bushovom smjenom dobila barem malo blaže tonove, i da bi takav stav rezultirao početkom jednog novog procesa, koji bi, istina, bio i bolan i dugotrajan, ali bi u budućnosti sigurno donio plod mira na Bliskom istoku, na Kosovu i u drugim svjetskim kriznim žarištima. Možda je ovo moje razmišljanje pomalo utopijski obojeno, ali nova snaga na kormilu SAD-a bila bi svojevrsno osvježenje na vjetrometini suvremene povijesti, koja mi možda, naglašavam; možda, pokrenula nešto novo, jednu novu vrstu politike koja bi, barem za početak, donijela u Irak primirje i nadu u bolje dane. Ovako je imperijalist George Bush od strane samih Amerikanaca, kojima Osama Bin Laden najavljuje novi vatromet, dobio mandat da još četiri godine žari i pali svijetom kojemu je već odavna pun kufer američke politike koja pod licemjernom krinkom demokracije provodi teror nad ostatkom svijeta. Što da čovjek pomisli nad takvim rezultatom američkih izbora, osim da se pomiri sa činjenicom da mi u Hrvatskoj stvarno nismo najksenofobičniji i najzatucaniji narod na planetu, jer postoje Amerikanci, koji su se očito davno pozdravili sa zdravim razumom kada su Bushu dali novi mandat da «kirurški precizno» pogađa bolnice i dječje vrtiće po Bagdadu danas, a sutra gdje mu se god prohtije. Sada kada se, na žalost, dogodi tragedija slična napadu na New York ili Washington, američki građani će proklinjati Bin Ladena i na lomači paliti svaku ženu koja pokriva glavu velom ili svakog tamnoputijeg stranca, ali se neće sjetiti da su upravo oni dali mandat svome predsjedniku da za račun nafte ( a čega li drugog!) svoje vojnike šalje u daleke i egzotične, ali zato krvlju natopljene zemlje naftog trokuta. U kakvim li to vremenima živimo kada je novac zarađen od nafte važniji od života tolikih nevinih??? U tim se trenucima uvijek sjetim velikog indijanskog poglavice Seattlea koji je, među ostalim, u pismu o prodaji zemlje zapisao da je bijeli čovjek uvijek željan novaca, ali da će se zapitati o svojim željama tek kad na svijetu nestane hrane i čistog zraka, a zaključi da se novac ne može jesti! Sada je jasno da se u dogledno vrijeme, što se pitanja svjetskog mira tiče, ništa značajnije neće promijeniti. Na žalost. Izborna pobjeda samo je novi poticaj Imperatoru iz Bijele Kuće da nastavi sa zacrtanom politikom osvajanja; kako sada stvari stoje, poslije Afganistana i Iraka, na redu je Sirija, a prije ili kasnije na tapet će doći i Iran, ukoliko Iranci ne budu dovoljno mudri i na vlasti ostave Hatammija, koji je dovoljno pametan da vodi politiku nezamjeranja SAD-u. Do kada će stvari tako stajati, sada je teško procijeniti. Samo da se Bush ne uhvati Sjeverne Koreje, koja svijetu odavna prijeti nuklearnim oružjem, zatvarajući oči pred gladi koja je u grob otjerala milijune tamošnje djece! To bi značilo početak nove svjetske kataklizme, prema kojoj bi tragedije u Hirošimi i Nagasakiju bile dječja igra. Tužno je što na svjetskoj pozornici glasovi poziva na mir i nenasilje, upućivani od «glasova koji viču u pustinji» poput Ivana Pavla II ili Dalaj Lame XIV, sve donedavno i Majke Tereze, tako slabašno odzvanjaju u ušima bjelosvjetskih moćnika. Njima nije jasno, a tko zna i hoće li ikada biti, da se svjetski kotač zla nikada neće moći prekinuti činjenjem novog zla, jer takvo uvijek rađa novo zlo. Kao da su riječi poziva na mir i nenasilje izrečene prije pola stoljeća od Mahatme Ghandija nestale poput snijega u proljeće, ili pljeve na vjetru, kao da od njih nije ostala ni uspomena. U tolikim tisućljećima ljudske civilizacije ništa nismo naučili; rezultati američkih predsjedničkih izbora potvrđuju to. Htio bih da nisam u pravu. |
02.11.2004., utorak
Dan živih
Vozim se ovih dana, nešto nakon sumraka, duž ceste uz našu obalu okupanu toplinom neobično blage jeseni, i promatram desetke, stotine svjetala svijeća, koje trepere na počivalištima preminulih, sa ljubavlju zapaljene od onih koji, barem ovom prigodom, u sjećanja prizivaju trenutke zajedništva sa onima koji više nisu sa nama. Dani su Svih svetih.Ne, nije me uhvatila neka nostalgija, niti pokušavam oponašati vrijeme puberteta, u kojem srednjoškolci padaju u njima neobjašnjive depresije, pa svoje emocije prelijevaju u dnevnike ili literarne pokušaje, koji, na žalost, uvijek i ostanu samo pokušaji. Jednostavno, prilika je progovoriti o onom na što nas ovi dani podsjećaju; na prolaznost, na nestalnost. Nije mi namjera držati propovijed, već izreći, kao i u postovima do sada, neka zapažanja, misli o svijetu i životu koji nema hridi da bi se učvrstio, već plovi… Nije li življenje jedno čudo, jedna pustolovina, jedan plov mornara po moru na kojem ne zna kada će njegovo plovljenje prestati!? Kakvo mu god more bilo, ne čini li ga ipak da bude jači!? Jedna je pustinjakinja zapisala kako je življenje zapravo poput sazrijevanje čovjekovo, baš kao u onih prvih devet mjeseci u utrobi majke, a da je tek smrt prijelaz, rađanje na svjetlo, u novi život. Jer smo se toliko naviknuli, barem u novije vrijeme, na življenje u tih «devet mjeseci» u potpunom mraku, da su nam se oči naviknule na tamu, i ne žele ugledati svijetlo, misleći da je tama u koju gleda zapravo svijetlo. Zato se bojimo smrti, jer se plašimo da će nam nestati tame u koju tako uporno vjerujemo da je svijetlo, bivajući uvjereni da smo se rodili. A zapravo smo još u majčinoj utrobi ovozemnog življenja, u kojem je svaki izlazak iz zadanih okvira prijetnja, i u kojem nam se svaki pokušaj snivanja svojih snova čini tlapnjom. Hoćemo li dopustiti sebi da se napokon rodimo? Svjetla svijeća i cvijeće na grobovima koje polažemo i palimo ovih dana sjećaju me na svjetlo koje se tek nama treba upaliti! To svjetlo je ujedno znak nade za one koji su pred nama otišli, ali zapravo više budi nadu za nas, jer mi još nismo prešli prag smrti, još se nismo rodili za svijetlo, još sazrijevamo. Zato mi se čini da je blagdan Svih svetih blagdan nade za nas žive, nade da ćemo svaki povjereni nam dan iskoristiti tako da se razvijamo, da rastemo iz dana u dan, da postanemo gorostasi duha, kako se u smrti ne bismo rodili kao nakaze, već kao ljudi. Danas je bio sprovod brata jedne prijateljice, koji je poginuo u petak u prometnoj nesreći. Što reći o odlasku djeteta od 20 godina? Sutra će njegova soba, njegovo mjesto za stolom, njegovo mjesto pod suncem biti prazno; njegovom kućom neće odjekivati zvuk njegovog glasa… Što njegovim neutješnim roditeljima i obitelji ostade od njihova sina, unuka, brata, ako ne nada da se mali rodio u novom svijetu, gdje nema ni tuge, ni boli, ni jauka, ni tjeskobe… Jedan plamičak svijeće, ma gdje ga god vidim u zalazu dana, podsjećati će me na tu nadu. Dok i moji dani ne zađu, i razlijem se poput kiše po planinama… Dok se ne rodim. |