Arhangel
08.11.2004., ponedjeljak
Maske i pijetet
Toliko je događanja ovih dana, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini, da bi čovjek trebao čitavo svoje vrijeme kontemplirati ta zbivanja te svoje misli pretočiti na papir, kada bi ih sve htio vrednovati. Kako je to praktički nemoguće nama ljudima suvremenog načina života, izuzev možda monasima, potrebno je napraviti jedan mali izbor događanja iz ove šarene lopte zemaljske, te se na njih osvrnuti. Tako se i autoru ovih redaka dogodilo da je previdio jednu pojavu u našem društvu koju vrijedi spomenuti, a koju je bilo prikladnije iznijeti prije desetak dana. Ali, nikada nije kasno. Riječ je o Halloweenu, iliti Noći vještica, kako su tu riječ preveli naši jezikoslovci. Jednostavno je nevjerojatno kako mi u Hrvatskoj nikako da uvezemo iz zapadne Europe manire i običaje koji potiču rad, disciplinu, ulaganje, toleranciju i sl., već pokupismo sve smeće iz zapadnjačkog kulturnog miljea, te ga nastojimo nakalemiti na ovu našu učmalu svakodnevicu. Tako se pored dobrih strana tradicije sa ovih prostora, koje, jasno, imaju svoju vrijednost, stalo uvoziti kulturne elemente koji su našem miljeu potpuno strani. Pogledajmo samo tv. program sa kopijama zapadnjačkih projekata, i sve će nam biti jasno. A kad tek pogledamo društvene običaje! Jedan od takvih je običaj maskiranja u noći sa 1. na 2. studenog, koji zapadnjaci nazivaju Halloweenom, odnosno Noći vještica. I sada naši ugostitelji i kojekakvi noćni klubovi organiziraju zabave pozivajući ljude da se maskiraju u nekakve vampire, vještice i slične likove iz bajki ili horor knjiga ili filmova. Ma nemam ja ništa protiv toga da se ljudi maskiraju ili rogove nose kad im se god prohtije, ako će ih to učiniti sretnijima, ali, nije li doista degutantno da se kod nas nakalemljuje, na silu, jedan običaj koji se poklapa sa blagdanom Svih svetih, odnosno Dušnim danom, koji se slave 1., odnosno 2. studenog!? Ne želim nikome nametati bilo koje religijske uzuse, niti opravdavati običaj da se, u većini slučajeva, grobovi naših najmilijih posjećuju na dan Svih svetih, i većinom samo na taj dan, ali, nije li upravo neukusno, krajnje neukusno, u dane kada se naša groblja kite cvijećem i na njima pale svijeće – simboli vječnog života, ljude pozivati na nekakve zabave u kojima se moraju odjenuti u kosture, na kojima su kulise mrtvački sanduci i plahte koje podsjećaju na duhove, gdje se ambijent upotpunjava svjetlima svijeća u izdubljenim tikvama!? I nije li neobično da je običaj Halloweena potekao upravo u novija vremena u većinski protestantskim zemljama, a znamo da protestanti ne vjeruju u molitvu za preminule, gdje im posjet grobljima znači samo sjećanje, ne i nadu da naši najmiliji koji preminuše sa nama živima ostvaruju jednu izmjenu duhovnih dobara, jer ljubav među njima i nama nikada ne prestaje!? Ma ne želim ja ovdje ocrnjivati naše protestante, ali to što je običaj maskiranja, i to baš vezan uz večer Svih svetih i Dušni dan, i to u maske kostura i sl., jedna je jadna verzija lijepog latinsko-američkog običaja posjeta groblja uz radost i pjesmu, vjerujući kako je smrt zapravo pobijeđena, i kako naši najmiliji i dalje žive na mjestu sreće, čekajući da im se pridružimo. A i velika «ljubav» protestanata prema katolicima (i obratno) vjerojatno je uvjetovala nastanak ovog običaja, i njegovu kalendarsku lokaciju upravo na noć između Svih svetih i Dušnog dana. I sada sve to primijenimo na našu sredinu, pa ćemo dobiti jedan debilizam; s jedne strane groblja sa tisućama plamičaka svijeća, i bol u duši zbog vječnog odlaska muževa, žena, otaca, majki, sestara i braće, djece, prijatelja… S druge strane medijsko žaljenje što se, eto, «nitko nije maskirao», ili što je «vrlo malo ljudi u noćnom klubu došlo maskirano»! Ma ne mora nitko posjećivati groblja kada to društvo nalaže, ali mora li se baš u isti dan maskirati u vještice ili kosture? I to u našem podneblju? Mislim da se to protivi ne samo načelima ljudskosti i čovječnosti, već i zdravom rasuđivanju! Zato mi je drago da medijske inicijative za obilježavanjem Noći vještica kod nas, barem za sada, ne nailaze na širi odaziv u društvu. Možda će me netko nakon ovih razmišljanja smatrati zaostalim konzervativcem, ali ako je to cijena da zadržim osnove čovječnosti u svijetu koji je na taj pojam dobrano zaboravio, onda se ponosim ako sam, u tom smislu, konzervativac. Svako svjetlo upaljene svijeće me, među ostalim, podsjeća na to. Tko nema pijeteta prema preminulima, neće ga imati ni prema onima koji su još uvijek na ovom svijetu. Ne dokazuju li svakodnevna zvjerstva diljem svijeta, kojima smo svjedoci svakodnevno, upravo to!? |