Arhangel
28.10.2004., četvrtak
LJEPOTA ĆE SPASITI SVIJET
Naslovna sintagma ovog posta, izrečena od velikog F. M. Dostojevskog najbolje opisuje prebogati opus glazbenog bogatstva, koji nam je u nasljeđe ostavio veliki meštar stiha i note; Zdenko Runjić, koji ovih dana zamijeni ovozemaljski život životom u mjestu radosti, mira i ispunjenja kakvo ljudsko oko nije vidjelo, niti srce osjetilo. Čovjek se ne može pomiriti sa misterijem smrti i propadanja, ali ako se oni shvate i prihvate onim što i jesu; prijelazom, vrhuncem života i jednim posve novim i drugačijim korakom u življenju, ostaju uvjerenje krijepljeno nadom da oni koji preminuše, tj. prijeđoše na drugu obalu Rijeke Života, nikada nisu i nikada neće nestati.Tako naš veliki glazbeni Bard napusti ovozemaljski život, samo dan nakon svojeg zemaljskog doživje nebeski rođendan. Malo je takvih umjetnika danas poput Runjića. Doista, za njega je dovoljno reći samo jednu sintagmu: Ecce Artistae! (Evo Umjetnika!). Jer to je doista i bio; čovjek koji je od vlastitog srca otkidao da bi stvarao ljepotu sklada riječi i glazbe, nesebično se dajući. Nije se priklonio šund stilovima koji su preplavili domaću glazbenu scenu zadnjih desetljeća, već je uvijek ostao dosljedan svojem originalnom izričaju, protkanom ljubavlju i mediteranskom kulturom i mišlju domaćeg čovjeka, i onda kada je popularnije i unosnije bilo prikloniti se kojekakvim trendovima. Stoga je i bio priznat, voljen kao čovjek i cijenjen kao glazbenik. Zato Zdenko živi i dalje, posebno u svojim pjesmama koje će se na našim stranama pjevušiti dokle bude i svijeta. A na nebu će i anđeli koji put zapjevati Nadalinu, Ključ života, Malinkoliju…, a Zdenko će zdušno s njima pjevati. Doista, slap ljepote, kojoj je i Runjić dao svoju kaplju, spasiti će svijet. Duboko sam uvjeren u to. |
25.10.2004., ponedjeljak
SADA ME, KIRURŠKI SAD!
Mogu razumjeti da čovjek izgubi neku stvarčicu ili da mu bude ukradena neka vrijedna stvar ili novac, ali što se Amerikancima prije mjesec dana dogodilo, a sada izišlo na vidjelo, samo je jedan od krunskih dokaza njihove potpune nesposobnosti da čuvaju dvije polukrepane ovce, a kamo li mir u vječno nemirnoj zemlji kao što je Irak. Naime, tek je danas objavljeno da je prije nekog vremena iz velikog vojnog centra bivšeg američkog učenika i pijuna, a iračkog diktatorčića Saddama Huseina ukradeno čak 380 tona vrlo jakog eksploziva! A taj, kao i slične vojne objekte u okupiranom Iraku, trebala je čuvati američka vojska! Za nevjerovati!Promotrimo li nastalu situaciju jasno proizlazi da je sigurnosno stanje na Bliskom i Srednjem istoku katastrofalno, da je jedna diktatura u Iraku zamijenjena drugom, da je svjetska opasnost od terorizma drastično povećana i da je Vlada Sjedinjenih Američkih Država, sa onim idiotom od Georgea Busha mlađeg na čelu, inasistiranjem i konačno napadom na Irak samo otvorila ionako načetu Pandorinu kutiju zala, koja, kako se vidi, eruptiraju svakim danom sve više! Bilo je jasno da Amerikanci i njihovi saveznici mogu vojno pokoriti Irak, ali da su sve prilike da će im tamošnja gerila, koja je na domaćem terenu, podržavana od lokalnog stanovništva, zadavati najsmrtonosnije udarce kada i gdje se najmanje nadaju. Na žalost, takovo se predviđanja obistinjuju. Vjerojatno je upravo ta gerila, bez sumnje ne bez suradnje dijela američkih obavještajaca, koji očito čine zaseban i neovisan svijet, američkim vojnicima i iračkoj marionetskoj vladi pred nosom skinula već spomenute tone eksploziva, čije detonacije već odjekuju diljem te napaćene zemlje, a neće proći dugo da se ekplozije iz istog izvora prošire diljem svijeta, barem onoga dijela čije vlade otvoreno podupiru Bushov projekt u Iraku, koji je sve samo ne projekt povratka mira na Bliski i Srednji istok. Svijet je dobio drugi Vijetnam, slaže se većina vojnih analitičara, ali ta sintagma još nije dovoljno prodrla u javnost, barem ne onu američku, jer još uvijek vladajućem Bushu ne odgovara ta usporedba stanja u Iraku danas sa tamnom i sramotnom stranom američke, relativno nedavne, prošlosti, sve barem dok rezultati predsjedničkih izbora na tlu SAD-a ne budu poznati. Sramotno je i licemjerno da Irak danas sa Vijetnamom prije tridesetak i više godina vežu, pored ostalog, i slične američke parole kako oni zapravo «kontroliraju situaciju na terenu» i kako su zračni napadi «kirurški točni»! Mediji su prenijeli, barem dijelom (očito zbog cenzure), dio vijesti kako «kirurška točnost» američkih raketa uništava civilne ciljeve i u crno zavija nebrojene obitelji ubivši im i satro i mlado! O tome, naravno, Oprah Show neće napraviti emisiju srcedrapaljnog štiha. Jasno je da je američkoj Vladi stalo do iračke djece kao i do vijetnamske, ili palestinske, ili bosanske iz Srebrenice i Sarajeva… Po tom pitanju Bush nije ništa bolji od terorista koji siju smrt među nedužnim prolaznicima koji po bagdadskim ulicama pogibaju od eksplozija auto-bombi, čija je namjena da ubiju, ako ne Amere, onda barem Iračane koji se prijavljuju u novu iračku policiju, nadajući se da će nekom jadnom plaćicom moći prehraniti gladna usta svojih ukućana, koji sjedeći doma mole Boga da Amerikanci i po njima ne udare «kirurški». Jer Bush je poznat kao vrstan «kirurg». To je pokazao kada je, primjerice, američki avion sa male visine raketirao kolonu britanskih vojnih automobila. A kako je tek precizan prema iračkim izbjeglicama! Žaliti će Iračani još za Saddamom, koliki god bolesnik ovaj bio! A podsjetimo se da je Saddama postavila upravo CIA kako bi napao Iran, u kojem je antiamerički nastrojeni Hommeini upravo bio zbacio Rezu Pahlavija, također američku lutku pod čijim su blagoslovom Ameri krali iračku naftu. Posljedica stanja u Iraku osjeća kako cijeli svijet, tako i mi u Hrvatskoj. Terorističkom napadima može biti, teoretski, izložen bilo tko. Ni djelatnici u newyorškim neboderima ni putnici u španjolskim vlakovima nisu mislili da će upravo oni platiti cijenu američke hegemonije nad eksploatacijaom nafte na Biliskom istoku. I to vlastitim životima. Možda nama brojevi poginulih u tim napadima ne govore mnogo, možda su nam to samo brojevi, ali zamislimo da je u terorističkom napadu poginulo naše dijete, tvoje dijete. Bismo li onda te brojeve jednako kao sada promatrali kao brojeve, i malo po malo potiskivali ih u zaborav!? Izuzev toga, cijene naftnih derivata, a time i usluga i prijevoza vrtoglavo rastu te prijete nacionalnim ekonomijama. Koko se sada čini; povratka nema! Amerikanci mogu napraviti samo dvije stvari; ili do iznemoglosti ubijati sebe i druge izlažući se iračkoj osveti, kako bi ostvarili onu Kissingerovu kako Amerikanci «Ne smiju dozvoliti da Arapi upravljaju naftom», ili se do zemlje poniziti pa se povući i spasiti nebrojene nevine živote. Ovo drugo se, kako mi se čini, čak i da Kerry postane američki predsjednik, neće dogoditi. Začarani krug zla rata i interesa vezanih za naftu se nastavlja, započeo je kad je nafta postala komercijalno isplativa, i vjerojatno će trajati dok je u arapskim zemljama bude. Žalosno je, ali bolno istinito da nevina iračka, palestinska, pa čak i američka i djeca diljem svijeta životima i srećom (na koju im pravo dade Bog) plaćaju težnje bogatih da preko kontroliranja nafte dominiraju svjetskom pozornicom. Tragično. To je u Nebo vapijući grijeh odraslih, koji čezne za zadovoljštinom. Djecu, djecu, čovječe; ne dirajte mi djecu! Jer tada sam i Hrvat, i Iračanin, i Palestinac, i Kurd… |
21.10.2004., četvrtak
CIRKUS
Igrokaza koji nam neprestano priređuju ovi naši domaći (nazovi)političari, očito nikad dovoljno, i ne znam što smo toliko Bogu skrivili da nas kažnjava na tako drastičan način. Ovu tvrdnju o kazni Božjoj spominjao sam i prije, ali čovjek nikako da se otrgne dojmu truleži žabokrečja u kojem živimo, pa mu svašta pada na pamet kako bi trajnost takvog stanja protumačio; da li kletom sudbinom, voljom Božjom ili nečim trećim. Je li to rezultat, možda, stanja uma ovdje kod nas!? Ili nečeg četvrtog. Čovječe, kakvo li stanje uma vlada kod nas, na periferiji balkanskih gudura! S jedne strane u samo nekoliko dana pokaže se svo licemjerje sprege politike i mafije u državi kada monopolističke tvrtke ishode poništenje natječaja za treću mobilnu koncesiju, kada se pred predsjedničke izbore pojave transkripti predani iz Predsjedničkih dvora Haaškom sudu, a da se ne zna tko je to učinio i da li su ti transkripti vjerodostojni. Živimo u zemlji u kojoj u samo nekoliko dana sama Vlada promijeni stav o optuženim generalima, a ta je ista vlada i dobila izbore na račun zakletve o «zaštiti nacionalnih interesa» nepredajom generala; živimo u zemlji u kojoj je udarna vijest na državnoj televiziji da su radnici jedne željezare dobili plaće! Hej, čovječe, pa u nas je primanje plaće, i to minimalca, udarna vijest! U međuvremenu vladajuća stranka kandidira ženu za predsjednicu države, samo kako bi se dodvorila glasačima, dok ta ista stranka i vlada koju je formirala za zaštitu žena ne čini NIŠTA! Za njih bi žena-predsjednica bila samo stvar, sredstvo, stara štraca koja se baca kad posluži brisanju poda. Nevjerojatna je naša zemlja; u samo nekoliko zadnjih dana smrću se prijeti predsjedniku jedne gay organizacije u Zagrebu, izbor za miss se odvija u ostavi nekog zagrebačkog hotela, dok vlasnik licence budno pazi da misica koja bude izabrana ne bude, nedajbože, iz neke nacionalne, ili bilo koje druge, manjine! Pa da nas podsjeti na Lejlu Šehović. Čovječe, pa u našoj zemlji u samo nekoliko dana deseci ljudi si oduzmu živote, a državni mediji o tome govore kao o berbi sezonskog kupusa, pedofil dijete ispred kninske škole baci o pod, ono se polomi, a mediji patetično govore da li je to slučaj međunacionalne netrpeljivosti ili nije; gradski oci (zapravo tovari od tovara, smeće gramzivo!) Zadra idu u službeni posjet izraelskom gradu Netaniyi, a u gradu im ponosno stoji ulica naci-ustaškog krvnika Mile Budaka, odgovornog za rasne zakone u NDH, koji su u smrt poslali nebrojene nevine ljude, među njima većinu židovske zajednice sa ovih prostora. Gradonačelnica tog istog grada se opravdava da ime spomenute ulice nije promijenjeno iz proceduralnih razloga! Jedi govna, gusko licemjerna! U našoj zemljici Nigdjezemskoj svi smo se, na žalost, naviknuli na smrad truleži, i malo je Hamleta koji viču kako je «Nešto trulo u državi…», a koji i viču, može ih grlo zaboljeti od vikanja, jer odgovorni u državi i društvu se prave da ne čuju, sve dok je njima samima dobro, dok žive na grbači poreznih obveznika i na novcu isisanom iz višedesetljetnog truda tolikih koji su svojim radom izgradili nekad moćne tvrtke, koje sada pod državnom paskom trunu na prosjačkom štapu, ili su u bescjenje prodane tajkunima i strancima koji su se na njima obogatili, a radnike poslali kućama gladne, ili ih nemilice izrabljuju. U gradu u kojem živim na vrh zgrade postaviše kričavo-ružičastu reklamu za T-svijet, pa poput Sauronovog oka iz «Gospodara prstenova» motri svaku kretnju puka u ulici, podsjećajući ga (narod) da je on taj koji vlasnike T-svijeta nemilice bogati. Kao i slične krvopije. Degutantno. Što da čovjek kaže na sve ovo?! Da gledamo Severinin film ili «Big Brothera»? Volimo se reklamirati, s jedne strane kao veliki humanisti i katolici, a s druge smo strane nacija voajera; pa oni hrabri među nama neka se izvole opredijeliti. Sablazniti se više ne možemo, jer jedva da nešto od cirkusa koji nam se događa zadnjih dana nismo i prije vidjeli. Ali čovjeka ne može a da ne prenerazi stanje uma kod nas kada vidi sve to. Jadno. Idem na zrak…dok i njega nisu prodali. |
17.10.2004., nedjelja
MARIONETA DOMOVINE
Večeras sam se histerično nasmijao vijesti koju su nam priredili likovi iz ovdašnje sapunice, ranga onih koje se snimaju valjda samo u Gvatemali ili Hondurasu, a koja je, na nesreću po naše moždane vijuge, eto objavljena u središnjoj informativnoj emisiji državne čuvarice informacija i «morala»; imamo (ne)priliku dobiti prvu ženu-predsjednika drage nam domovine! Za ne povjerovati, reklo bi se. Sada će netko reći; što u toj informaciji ima neobično?Naime, kako se nama u Hrvatskoj «posrećilo» imati likove poput Hebranga, Šeksa i sličnih idiota među političarima koji nam, na nesreću, vode državu, količina gluposti i sranja koji ovi i slični im likovi nama, običnom puku ove zemlje, priređuju odavno više nije obuhvatljiva ni jednom zdravom umu. Da ne spominjemo velike «poštovatelje» dostojanstva žena, koji su do jučer bili dužnosnici te stranke, poput Ljube Ćesića Rojsa, Pašalića i njima sličnih! Jedna rigidno desničarska i nacionalistička stranka (čast časnim iznimkama i iskrenim domoljubima), čiji polupijani članovi sjede na mjestu predsjednika parlamenta, čiji ministri u bescjenje prodaju nacionalnu imovinu, a koja se kamuflirala u «proeuropsku» i «narodnjačku» stranku, sada najednom kao svojeg kandidata za predsjednika države nominira, vidi čuda, ženu! Ponoviti ću; ženu! U normalnim državama sasvim je redovita pojava da su žene u parlamentima i u vladi, kao i u ministarskim foteljama, jednako, kako brojem, tako i po službama, raspoređene u odnosu na broj muškaraca. Jedna Finska odavna ima predsjednicu! I to vrsnu ženu koja svoj posao radi bolje od mnogih muškaraca koji su u drugim zemljama na istim položajima. Ali da kod nas, u Hrvatskoj, jedna desničarska stranka nominira jednu ženu za mjesto predsjednika države može značiti samo troje; ili je blizu Sudnji dan, ili u HDZ-u imaju kolektivnu amneziju (dao Bog!) ili se radi o jednom velikom licemjernom činu! Kao se termin Sudnjeg dana ne zna, niti su naši političari pod amnezijom (izuzev kad trebaju svjedočiti u korist istine), jasno je da je riječ o jednoj velikoj prevari, krajnjem licemjerju. Jadranka Kosor, žena koju je stranka nam na vlasti nominirala za predsjednicu države, očito ovdje služi kao Trojanski konj, koji treba služiti uljepšavanju slike ove stranke u očima domaće, a osobito u očima javnosti Europske Unije i tamošnjih političara. Nikako ne prihvaćam da političari koji su očito rigidno patrijahalnog mentaliteta, a takva im je i stranka i retorika, kandidiraju ženu za predsjednicu! Pa zar im itko tko ima iole malo mozga u glavi vjeruje!? Iako nije član vladajuće stranke, ali joj je ideološki blizak, dični saborski zastupnik Anto Kovačević i njegove šovinističke izjava kako žena: «Nije za mudraca nego za madraca!», najbolje oslikava što stranka na vlasti zapravo o ženi – predsjedniku misli. Dao Bog da sam u krivu! A i u većini stranačkih muških mozgova i iz drugih političkih grupacija žene vjerojatno imaju sličan tretman, ali se dobro pazi da se takvo što u javnosti ne izrekne! «Tko je Kovačeviću kriv što je lajav!» misao je u glavama takvih. Da se razumijemo, pisac ovih redaka nije član niti jedne stranke (simpatizer Zelenih!); zalažem se za stranku koja će poštivati svakog čovjeka, koja će poticati rad i kreativnost, druge i drugačije! A takve stranke kod nas jednostavno nema!!! Jasno je da stranka koja je kod nas bila tako dugo na vlasti, a koja izuzev dobrih plodova, ima priličan broj trulih (privatizacija, pljačka, osiromašenje većine i bezobrazno bogaćenje manjine…), ima tako veliku hipoteku prošlosti, da treba doći do čitave smjene generacija i potpune katarze na sveopćem planu, kako te stranke, tako i nacije u cjelini, kako bi se ljudima iz takve stranke vjerovalo! I sada takvi kandidiraju ženu, kako bismo naivno vjerovali da nam time dolaze bolji dani, ako glasujemo za ženu kojoj je rečeno da samo priča o obitelji, braniteljima i djeci! Pa bismo se mi, kao, raznježili i dali joj svoj glas! A možemo zamisliti kako bi jadna Kosorica, da i bude izabrana, bila marginalizirana od vlastitih stranačkih prvaka! Ona je, ljudi moji, tu postavljena samo da bi njenim izborom stranka na vlasti ojačala svoju poziciju jer je njezin čovjek predsjednik(ca) države! A bila bi samo lutka, figura za lickanje ljigavih vlastodržaca. Moš' mislit' koliko bi se položaj žena kod nas poboljšao! Malo sutra! Kao bi Kosorica i bila predsjednica više bi vlasti imao saborski portir, a konobar u saborskoj kantini bio bi više zastupljen na državnoj televiziji! Zato ja na ovdašnje političke smicalice, tipa ove sa Kosoricom, ne padam! Jer to je degradiranje dostojanstva žene! |
13.10.2004., srijeda
IMA LI ŠEVE GOTOVINU?
Put do uspjeha u bilo kojem zanimanju na svijetu ne bi trebao biti ni malo lagan, i, doista, nikada se nije čulo da je netko ostvario neki uspjeh ne maknuvši, doslovno, ni prstom, a nečim drugim.... Ili barem ja za takav slučaj nisam čuo. A izuzev rada i upornosti u ostvarenju zadanog si cilja, ogroman je saveznik u promišljanju strategije uspjeha mudrost, u ovom ju slučaju nazovimo lukavošću. Čak i prepredenošću. Pronicljivošću možda. Talent je već pitanje koje odavna ne zanima kriteriologe današnje uspješnosti.Tako se naš domaći estradni proizvod, zvijezda zabavljačke i porno industrije, Severina Vučković (valjda joj je to puno ime i prezime!), znana kao Seve, a u novije vrijeme poznatija kao Ševe, probila među hrpom domaćih estradnih zvijezda, zvijezdica, meteora i sličnih nepogoda, kao nesumnjivo najtiražniji proizvod industrije show buisnessa u našem pribalkanskom miljeu. Ta se cura očito već nakon šlagera i pjesmuljaka tipa «Dalmatinke» počela mijenjati i prilagođavati aktualnim glazbenim izričajima, ne očito ne htijući završili sa lokalnim turbo-folk izdanjima ili kojekakvim seoskim festivalima povodom blagdana svetaca im zaštitnika. Naša se Ševe, baš poput Madonne u svjetskim razmjerima (ali samo s obzirom na promjenu izričaja i looka!), stala mijenjati gotovo sa svakim godišnjim dobom. Dok je, primjerice, teta Doriska ostala na razini «Željo moja» iz sredine osamdesetih, Ševe je bila i dalmatinska nevista i velegradska hipijevka, i dama sa suncobranom i lokalno izdanje Angeline Jollie, čak je naša Zdepe pjevala tijekom predizborne kampanje za bivšu vladajuću stranku. Kad je uspjeh u pitanju, jasno je da se sredstva ne biraju . Lukavo je postupila ta ženska; kad je vidjela da lagano tone u estradnoj kolotečini uhvatila se Torcide i «bile boje», pa je malo isplivala. Zatim je grlenim i iznemoglim glasom, trudeći se valjda oponašati Alannis Morrisette, pjevala o zelenoj travi, pa opet o «biloj boji»… A kad je vidjela da joj ni trava zelena niti bilo koja druga boja ne pomažu da se održi, odluči Seve Nazionale snimiti i film. Snimila naša Seve i film, pa postade Ševe, mada žena i nema puno talenta za glumu. Kao ni za pjevanje. I dostignu naša Ševe vrhunac sa filmom…Ma na popularnost mislim! (Ne na nešto drugo, sa filma!) I sada je još gledamo na jumo plakatima koji govore o novom albumu. I gledamo je na spotu, očito bez inspiracije, kad su motive morali krasti iz hvaljenog filma «Heroj». A istovremeno se pobrinula da se dobro uhljebi kod dobro financijski potkovanog Vargeka. I dok je bogata Madonna snimala knjigu o seksu, pa se udala za još bogatijeg Gaya Richeya, naša lokalna Madonna je snimila film, izdala novi album i zaljepila se za jednako bogatog Srećka Vargeka. Nema što; ženi stvarno ide u životu! Dobra karijera. Još samo da se preseli u London i upiše studij književnosti na Oxfordu! A naši političari i zadnjih su se dana dobrano potrudili da nas zabave. Oni nisu, na žalost ili na sreću, snimali filmove. Oni su jednostavno ostali licemjeri kakvi su oduvijek i bili. Ma kakve priče o europskim integracijama? Ma sjašite nam s vrata, gadovi jedni! Dok pričate o tome kako ne znate gdje je haaški optuženik, slike mu vise po državnim uredima i na javnim mjestima! Dok se u Vladi kunu da ne znaju gdje je taj čovjek, o trošku grada (čitaj; poreznih obveznika) jumbo Gotovinina slika već godinama stoji na ulazu u staru gradsku jezgru Zadra! A postavljena je još dok je gradonačelnik tog grada bio B. Kalmeta, koji je sada ministar u Vladi koja se kune da Gotovinu ne podupire! Bože, koji idioti! I oni misle da će im ovi iz EU vjerovati? Mene nije briga gdje je Gotovina, kad ni čekova, ni kartice ni gotovine nemam! Ni posla. A takvih nas je u Hrvatskoj na stotine tisuća. Kad ste zasrali, dragi moji iz političke vrhuške, već davno «sadeći tikve s vragom», neka se sada vama o glavu razbiju, a običan svijet pustite na miru! Ma možemo li i mi sada malo živjeti i proživjeti naše dane ne zamarajući se gdje se kupa Ante Gotovina? Možda ga krije naša Ševe? Ne sumnjajući u nedužnost toga čovjeka, ali ne želim da me zamaraju tim glupostima o njegovom prebivalištu! Ako su tako pravedni, istinoljubivi i sposobni, zašto nisu čovjeku odmah omogućili sve oslobađajuće dokaze? Ili da trune u zatvoru, kao do nedavno i Blaškić, dok gospoda iz Zagreba i Širokog Brijega skrivaju dokaze o svojim zločinima koje su ovim jadnicima pripisali! Meni se sve to gadi! Ma doći će vrag po svoje, prije ili kasnije! Doći će. A do tada neka nas prestanu ovdašnji političari kljucati po mozgu svojim pizdarijama! Jer mi ih je stvarno pun kufer! A jedna od rijetkih radosti naše sive svakodnevnice, dok nam ne svanu bolji dani, i dalje će nam biti ševa, ovaj, pardon, Ševe..ne,... Seve, ma ...Severina, htjedoh reći! |
08.10.2004., petak
SVIJET U RUŽIČASTOM
Ovih dana preplavila nas je ružičasta boja. Ne, ne radi se o tom da su nas okupirali Nizozemci, ili da su se lokalne vlasti napokon sjetile u vedrije tonove obojiti naše tmurne i oronule fasade, ili možda da sam se ja napušio, ma nee; riječ je, naime, o tome da su naši omiljeni robovlasnici, dobro nam znani Deutsche telekom, većinski vlasnik fiksne telefonske mreže u Hrvatskoj, krenuli u agresivnu medijsku promidžbenu akciju. E sada; vozim se automobilom i gledam njihove umiljate ružičaste jumbo plakate, slušam radio i sve nešto svira li svira melodiju koju, eto, neka curica telefonom proslijedi nekom tipu, a on opet drugom pa sve tako do glazbenog studija, kupim «Jutarnji» kad i on oblijepljen ružičastom trakom, otvorim novine kad u njima duplerica sva u ružičastom, a televiziji reklame obilježene pogodite kojom bojom! Lagano počinjem mrziti Ružičastu boju. I što da čovjek učini pred tolikim licemjerjem? Nakon godina medijske šutnje oko nesretne hrvatske fiksne telefonije, koja je u neka kućanstva došla tek nedavno, i bila masno plaćena, nakon mjeseci i mjeseci kada smo za minutu i sekundu više telefonskog razgovora taj isti plaćali po cijeni od dvije minute (još uvijek plaćamo tako!), nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio zaključak da je telefonska pretplata od 60 kn + PDV nezakonita, nakon što su iz Deutsche Telekoma najavili otpuštanje više od 700 radnika, a utržili su u Hrvatskoj milijune eura, a da ni centa nisu uložili; ti gadovi iz takozvanog T svijeta (čitaj; Terminator svijeta) bombardiraju nas zadnjih tjedana reklamama u kojima sebe prikazuju ružičastom obiteljskom dobrom vilom, koja se, eto, raduje radosti življenja i u koju bismo kao trebali imati povjerenja! Ma moš' mislit koliko padam na te njihove štoseve! Hajde pokušaj zakasniti sa plaćanjem telefonskog računa više od mjesec dana, pa ćeš vidjeti kako se ružičasti svijet pretvara u najcrnju noćnu moru za tvoj ionako plitki i od svakog novca ispražnjeni džep! Ako te ne opljačka Hrvatska elektra, INA ili koja druga tvrtka koja uz državni blagoslov ima kod nas monopol, e gospoda iz T svijeta će te sigurno opelješiti, i to sve fino umotano u ružičasto. Ma koja je to prefrigana i podla politika; ove medijske propagande nije bilo sve dok se u javnosti nije počelo pričati o otkazima u bivšem Hrvatskom telekomu i o katastrofalnim uvjetima u kojima njihovi uposlenici rade. Kao da se medijski šutke prešlo preko odluke Vrhovnog suda o nezakonitosti telefonske pretplate. Ma naravno; tko u nas šljivi zakone i sudove! Osobno sam se raspitao kod gospode u T svijetu; 60 kn + PDV moraš platiti sve ako i ne telefoniraš i ako te ni ne zovu na tvoj broj; moraš platiti svaki mjesec taj iznos čak i ako nemaš telefonski aparat! Jedina je norma gospodi iz T svijeta da imaš prijavljen telefonski broj! To znači da im samo na osnovu te činjenice godišnje moraš pokloniti (doslovno) 876 kn bez da si i jedan jedini put telefonski razgovarao! Ma blago nama kad ovakvu tvrtku imamo! A tek vladu koja sve to dopušta i čiji su političari to zapravo i zakuhali! A njihove telefonske račune, naravno, plaćamo mi; porezni obveznici! A ta gospoda samo «službeno» koriste državne telefonske linije! Ma moš' mislit! Sada ti rajo Hrvatska lijepo puni džepove stranim korporacijama koje nam pokupovaše u bescjenje sve što je kod nas vrijedilo; sve banke, telekomunikacijske i naftne tvrtke, zakupiše prometnice, kupiše hotele i otoke… Dogoditi će nam se što se prije nekoliko desetljeća dogodilo u Meksiku. Tamo je narod žedan i pije prljavu vodu jer su izvore prirodne vode kupili stranci koji tu vodu pune i prodaju, a bijedni Meksikanci nemaju novaca da kupe vlastitu vodu! Koje li ironije! Druga nevjerojatna, ali istinita glupost koja je obilježila ove dane kod nas (a na žalost nije jedina) jest da se onaj idiot od Ćire Blaževića namjerava kandidirati za predsjednika na skorašnjima nam predsjedničkim izborima koji će nas opet stajati milijuna i milijuna kuna! Bože, pa zar je to moguće da su sve baš svi gadovi ovoga svijeta namjerili baš na nas? Pa zar bi itko normalan glasovao, ili dao svoj potpis za nominaciju okorjelog kriminalca i budale kao što je Ćiro? Neš' mi ti «hrvatine»; smatraju ga sportskim genijem, nakon što je svoje domoljublje debelo naplatio i iz ovdašnjih klubova isisao ogroman novac. Lako li ti je tako biti domoljub! A tko ne bi, kad s čovjek znao uvući u analni otvor donedavne vrhuške u vlasti, pa je koristio situaciju. A ne treba ni spominjati čiji je novac bio; naravno, poreznih obveznika! Pljački kod nas ravna je jedino ona koja je provedena preko «Hercegovačke banke». Gospoda političari, koji su najprije tuđe sinove potjerali u rat, odnosno u grobove, a svoje su sklonili na sigurno (na «školovanje» u Njemačku i SAD), podijeliše novac koji je hrvatska Vlada slala kao pomoć za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Raja taj novac nikada nije vidjela; političari iz Širokog Brijega, Mostara, Gruda i Ljubuškog lijepo ga podijeliše među sobom. Ma vidi domoljuba! Od cijele Hrvatske najdraži im je novac hrvatskih poreznih obveznika! Kada sve to lijepo promotrim, u meni se rađa velika želja; biti političar u Hercegovini, član uprave T svijeta i nogometni izbornik u slobodno vrijeme. To će me sigurno učiniti velikim domoljubom. Vidimo se u ružičastom! |
02.10.2004., subota
Big shit a ne Brother
Gledam ovih dana medijsku pomamu za ekipom koja sudjeluje u nacionalnoj gluposti zvanoj «Big Brother». Doista, nemam ništa protiv toga da se i toj ekipi, koju sačinjavaju uglavnom kreteni, pokloni pažnja koje su, budući da u tome sudjeluju, očito toliko željni, ali zar je moguće da na nacionalnim televizijskim postajama i u renomiranim novinskim izdanjima silni sati, odnosno novinske stranice, bivaju ispunjeni trač rubrikama o tome kako je onaj idiot od nekog Kreše(?) za rođendan dobio dobar auto, ili kako su se neka izbrijana ženska i isti takav tip strastveno ljubili u jakuziju! U tome ništa ne bi bilo čudno, da te stvari (barem kad je o ljubljenju riječ) nisu ništa neobično u ovoj šarenoj lopti od svijeta! Ili je možda došlo takvo vrijeme da jesu, da nam trebaju tračerske rubrike u dnevnim novinama kako bismo vidjeli i saznali što je to?!! Meni se čini da tema «Big Brothera» i onog što oni likovi tamo od sebe rade ne bi bila medijima ni približno toliko zanimljiva da kod nas ne vlada stanje svijesti prosječne retardirane amebe. Jer mediji bi se bavili daleko životnijim i važnijim pitanjima od rođendanskih zabava razmaženih derišta, da zapravo ova naša svakodnevnica nije ovako siva i tmurna kakva već jest, i da ova naša svjetina nije toliko željna kruha i igara, kad posla već odavno nema, a i tko zna kada i hoće li ga uopće biti. I što će onda naši mediji drugo, nego kopirati zapadnoeuropski šljam i kalemiti ga na ovdašnje prilike, a rezultate toga tragičnog pokusa gledamo. U tom slučaju dobivamo jad od televizijskog programa koji dobivamo, i dobivamo «Big Brother» koji nam je serviran, i kojim nam ovdašnji mediji danima pune oči i uši i svaku poru naših iznurenih mozgova (ako je od njih išta i ostalo). Nikako ne mogu razumijeti ovu pomamu koja kod nas vlada. Jedva smo se riješili onog junkeya Tironija teleći zamagljenog pogleda, i onog dosadnog kreštavog Rafe nemutiranog glasa (koji sve zna osim pjevati), koji su nam mjesecima išli na živce svojim glupiranjem i preseravanjem pred nacionalnim auditorijem, kad eto ti nam ponovno novih jada u liku ekipe koja živi u nekoj kući zajebavajući se do mile volje, a nama kljucajući mozak. Tim ljudima mora da je strašno dosadno u životu, a razmišljaju li da će i oni i njihova djeca u našoj maloj sredini do smrti biti obilježeni kao «oni koji su se na televiziji svlačili goli», odnosno kao «mali od onog što se na televiziji skida…». Ne žalim ja te glupane, nego njihovu djecu što imaju, odnosno, što će imati idiote od roditelja. A da stvar bude gora, pored poplave latinsko američkih sapunica na malim ekranima, pojavio se još jedan domaći uradak, zvan «Villa Maria», od kojeg mi se diže kosa na glavi i od kojeg prosječnom čovjeku odumiru moždane stanice, a koji je produkt prije opisanog recepta nakalemljivanja stranih shema i načina života na ovu našu jadnu svakodnevicu. Ne želim biti netko tko bi solio pamet drugima, niti želim biti neki ljubomorni samouvjereni «talent» koji je, eto, ljubomoran što nema priliku biti član kućanstva «Big Brothera» ili koji je kivan što ne glumi u prvoj hrvatskoj sapunici, ali količina degutantnosti sa kojom su kod nas startali projekti doista je dobar razlog da čovjek koji želi sačuvati ovo malo zdravog razuma što mu je ostalo, ispovraća sve što je pojeo, počevši od doručka iz sedamdeset osme! Sva sreća što televiziju ne gledam baš često! A da spomenuti medijski šljam bude ne samo to što je opisano, već da bude i licemjerstvo, pobrinuše se i urednici tih projekata, koji su, gle čuda, i za «Big Brother» odabrali redom derišta iz dobrostojećih obitelji; pa su jednom ili dvoje roditelji vlasnici elitnih restorana, pa drugi ima nekoliko apartmana na moru, treći je vlasnik nekog Hard rock caffea, jednom su roditelji ovo, drugom ono… Sve u svemu, tim ljudima ne manjka novaca, a u životu vjerojatno ništa korisno i ne rade kad si mogu priuštiti tromjesečni boravak u toj kartonskoj kutiji od kuće, koju zamalo ne zapališe prilikom loženja vatre. A kad pogledam one iritantne voditelje od Mirkovića i Pavinčića muka me uhvati; pa zar je moguće da je dobri Bog toliko bio raspoložen da nas kažnjava kad je tu dvojicu stavio u naš Sunče sustav, obojicu na planet Zemlju, i to baš obojicu kod nas u Hrvatsku?! S druge strane, zar je moguće da glumci iz hrvatskih kazališnih kuća poput Ksenije Pajić ili Nives Ivanković nemaju časnijeg posla na daskama koje život znače, kad su se spustili na tu razinu da trećerazrednom glumom dostojnom pučkoškolskog igrokaza, sa onako namještenim i umjetnim dijalozima i monolozima, sudjeluju u šljamu od sapunice, kojoj čak i ime, kao i sadržaj, ne znače ama baš ništa? Tko zna, možda je ljudima trebalo novaca, budući da znamo kako kod nas prolaze umjetnici, izuzev onih koji se nisu slizali sa aktualnom strankom na vlasti, ili predsjedniku ulaze u jedan od tjelesnih otvora. Što na kraju još reći osim poželjeti gledateljima gladnima krvi i igara neka se lijepo nasite gledajući ono što se vjerojatno u svojim životima srame reći da i sami čine, ili, možda bi to htjeli, ali za to nisu, nedajbože, ni sposobni. Pa kad je tako, neka barem gledaju; pasite, gladne oči! |